Veliki Jubilarni križ na brdu Humu iznad Mostara u svih ovih petnaest godina svoga postojanja i privlačenja, upravo kao i onaj golgotski u Jeruzalemu, nikoga tko živi ili se primiče Mostaru ne ostavlja ravnodušnim. Podignut 2000 godine, vidljiv iz svakoga dijela grada i s prometnica koje prilaze Mostaru, nerijetko je izvor političkih i inih prepucavanja pa i rušilačkih prijetnji. Međutim, on je za svakoga kršćanskog vjernika izraz povjerenja, zahvalnosti, ljubavi, vjerničke nade i snage, smisao svake patnje koja se u punini otkriva u Uskrsnuću. Stoga vjernici rado hodočaste na ovu svoju Kalvariju prateći svoga Spasitelja na njegovu Križnomu putu. Posebno je to na dan Muke Gospodinove – Veliki petak kada „nebrojeno mnoštvo“ sjedini svoj korak, duh i srce sa Spasiteljevim spasonosnim otkupiteljskim hodom. Slijedi ga u stopu.
Proljetni dan pun sunca uz blagi vjetar doprinio je da ove godine na ovaj put iz grada do Jubilarnoga križa pođe više vjernika nego proteklih godina. Vele da ih je bilo preko deset tisuća. Organizator ovoga pokorničkog hodočašća – Biskupski ordinarijat u Mostaru - predvođenje pobožnosti Križnoga puta povjerio je katedralnoj župi u Mostaru. Dušobrižnici don Luka, don Niko, don Davor i don Josip đakon spremili su ministrante, čitače – bogoslove i sjemeništarce, nositelje razglasnih uređaja i Kristova drveta križa. Narod se u pobožnosti prikuplja. Gradski župnici sa svojim vjernicima i ministrantima. Policija nadzire promet uredno i nenametljivo. Umjesto razmatranja Prve postaje, biskupov nagovor pobožno se sluša i poruka prati. A onda od postaje do postaje s križem na ramenima dobrovoljnih „Šimuna“ s pokorničkom pjesmom i krunicom na usnama. I tako puna dva sata. Narod jedva može stati u razmak između triju postaja na dionici od 2800 metara. Kod Jubilarnoga križa zahvalna molitva i riječ, blagoslov i poziv generalnoga vikara don Željka Majića da ovo sjedinjenje s Kristom patnikom nastavimo potpunim euharistijskim sjedinjenjem - blagovanjem s njegova žrtvenika u Obredima Velikoga petka u vlastitim crkvama.
Biskupov nagovor
QUID EST VERITAS? - ŠTO JE ISTINA?
Poštovani hodočasnici na ovom Križnom putu!
Na početku ove pobožnosti Križnog puta razmotrit ćemo jednu, glasovitu i zagonetnu, rečenicu koju je Poncije Pilat izgovorio u vrijeme presude Isusu Kristu, a pribilježio sv. Ivan evanđelist, očevidac: Quid est veritas - Što je istina? (Iv 18,38). I čitati je u ključu našega vremena i prostora.
A prije toga dvije riječi o Ponciju Pilatu, koji bijaše rimski upravitelj, namjesnik ili prefekt Judeje, Samarije i Idumeje. Te zemlje, 6. godine nakon Krista, nisu prihvatile za kralja Herodova sina Arhelaja, nego su zatražile carskoga delegata iz Rima. Jedan je od tih bio i Pilat (26.-36.). O Pilatu govore rimski povjesničar Tacit, židovski Josip Flavije i Filon aleksandrijski kao i arheološka ploča pronađena 1961. u amfiteatru u Cezareji Primorskoj gdje je Pilat stolovao. Pilat je spomenut preko 50 puta u sva četiri Evanđelja, uvijek u vezi s procesom i osudom Isusa Krista. Međutim, Pilat nije ušao samo u Evanđelja, nego i u Vjerovanje: „Mučen pod Poncijem Pilatom“. Čak i u Križni put, i to u Prvu postaju: Isusa osuđuju na smrt, odnosno: Pilat osuđuje Isusa na smrt. Zašto je Pilat ušao u članke naše vjere? Ne samo zato da se potvrdi Isusovo djelo kao povijesno, ostvareno u određenom vremenu i prostoru, pod Poncijem Pilatom, nego isto tako da se vidi jasna razlika između Krista, Sina Božjega, navjestitelja kraljevstva nebeskoga, kraljevstva istine i života, kraljevstva svetosti i milosti, kraljevstva pravde, ljubavi i mira, nasuprot Poncijevu kraljevstvu laži i mita, bezakonja i nasilja, nepravde i nereda. Vratimo se onoj rečenici: Što je istina?
Suđenje pred Pilatom. – Vođen je ne jedan nego pet sudskih procesa na kojima se Isus pojavljivao u razmaku od 5-6 jutarnjih sati prvoga Velikog petka, od pjevčanih do ručenih doba:
prvo, pred bivšim velikim svećenikom Anom (Iv 18,13.19-24),
drugo, pred Aninim zetom velikim svećenikom one godine Kajfom (Mt 26,57-68),
treće, pred rimskim namjesnikom Poncijem Pilatom prvi put (Iv 18,28-38),
četvrto, pred neokrunjenim galilejskim kraljem Herodom Antipom (Lk 23,6-12) i,
peto, pred Pilatom drugi put (Iv 18,38-19,16).
Ovaj postupak pred Pilatom bio je s ljudske i sudske strane najporazniji, a s božanske najpobjedonosniji. Tu su istina i pravda u Pilatovoj presudi kapitulirale, a u Isusovoj obrani trijumfirale. Između tridesetak rečenica koje je Pilat izgovorio, jedna je u obliku pitanja, koja nije imala Isusove replike, jer Pilat nije ni tražio odgovora.
Razgovor je u sudnici između Isusa i Pilata tekao evanđeoski zapisano ovako (Iv 18,33-38):
Pilat: Jesi li ti kralj židovski?
Isus: Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?
Pilat: Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?
Isus: Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moji bi se vojnici borili da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.
Pilat: Ti si, dakle, kralj?
Isus: Ti kažeš! Da, kralj sam! Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.
Pilat: Što je istina? - cinično dobaci sudac ne očekujući tumačenja.
Isus nije ništa ni odgovorio. Na cinizam se odgovara dostojanstvenom i poučnom šutnjom.
Osvrnimo se na ovo sudačko preslušanje. Židovi su s Kajfom na čelu doveli Isusa iz sudačke dvorane Sinedrija ili Velikoga vijeća u Pretorij ili Pilatovu sudnicu. I optužili ga da se pravi kraljem. A oni, ponosni, što nemaju kralja u Jeruzalemu, nego samo cara u Rimu! Škakljiva politička optužba protiv Isusa koji se navodno diže da zasjedne na Pilatovo mjesto, da kraljuje i suduje u Judeji. Pilat bi morao biti osjetljiv na taj politički izazov, uvjereni su kajfinovci. Zato Pilat i postavlja prvo pitanje Isusu je li on židovski kralj, koji bi htio oteti vlast rimskomu Caru, Senatu i Pilatu.
Isus, smiren, smiruje situaciju u sudnici i pred sudnicom. On postavlja pitanje Pilatu, ne kao sudcu, nego kao čovjeku, razumnu biću, članu tadašnjega društva: Jesi li ti došao do spoznaje da sam ja kralj židovski ili su te to drugi nasavjetovali, informirali? Isus ga poziva da razmisli i odluči po svojoj razumnoj savjesti, a ne po pobunjenoj volji Kajfe i njegovih huligana koje je unajmio za ovu prigodu.
Pilat nije razumio toga božanskog poziva svojoj savjesti, nego, uvrijeđen, uzvraća pitanjem: Zar sam ja Židov? Zar sam ja dužan poznavati te vaše religiozne smicalice i zadjevice? Ta se optužba: je li Isus židovski kralj? Pilata puno ne tiče, ako to ne oduzima njegove zakonodavne, sudačke i izvršne vlasti. On ne razmišlja dalje od stolice i plaće. A pozvan je da presuđuje po Istini i po Pravdi. Pita Isusa što je učinio da bi mogao izreći presudu. O kakvu se kraljevstvu radi?
Isus još mirnije odgovara da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Čak u toj rečenici (redak: 36) tri puta ponavlja: „moje kraljevstvo“, „kraljevstvo moje“, „moje kraljevstvo“. A da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, navodi dva uvjerljiva razloga: Prvi je, kada bi njegovo kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, njegovi bi se učenici oružjem borili da on ne padne u ruke ni Židova ni Rimljana. Petar je, doduše, bio pokušao mačem braniti Isusa, a Isus ga je upozorio: Petre, nemoj ti mene braniti! Ti kao da nisi ništa razumio u ove tri godine što sam svima tumačio. Poslušaj noćas pijevca neka ti on propovijeda i neka te budi u tvojoj savjesti. Možda će te pijevac opametiti! A drugi je Isusov razlog: ja sam se sȃm predao Židovima. Ja sam od sebe prihvatio sav ovaj židovski i rimski proces. Ja sȃm od sebe prihvaćam osudu i smrt.
To bi tumačenje moralo u Pilatu probuditi zanimanje da je bio imalo čovjek savjesti i kraljevstva onoga svijeta. Ali on to ne dokučuje. On se drži pojma kralja u političkom smislu. Pa ga opet priupita da dobro razumije: jesi li ti zbilja kralj? Ovozemaljski? Židovski?
Isus savršeno mirno, dostojanstveno i veličanstveno: Ti kažeš. Ja jesam kralj. Ali ne samo židovski i rimski, nego kralj svačijega srca, kao Božjega hard-disca, koje neizbrisivo snima sve osjećaje, misli, riječi i djela. Snima i propuste. Ja sam kralj svačije savjesti kao glasa Božjega koji ječi u dušama svakoga ljudskog bića. Ja sam se rodio da svjedočim za Istinu. Ovdje Isus ne kaže da svjedoči za Boga Oca, nego naglašava Istinu, da Pilat razumije.
Ali Pilat ne razumje, nego sarkastično procijedi: Ma što je Istina? Ti si mi svjedok istine! Ja sam gospodar istine. Kada ja kažem da je istina laž, onda je to laž! Kada ja kažem da je laž istina, onda je to istina! Kada ja kažem da si ti kriv, onda si ti kriv makar bio pravedan kao svi rimski bogovi! Kada ja proglasim nekoga slobodnim, onda je on slobodan makar bio zlikovac kao Baraba!
O-ho! ovaj sudac Pilat sve pomrsio, relativizirao i izjednačio: i dobro i zlo, i istinu i laž, i pravdu i nepravdu, i savjest i bezumlje, i Isusa i Barabu. Ne će dobro poći. Ako je itko znao istinu i mogao doći do istine o Isusu, o njegovoj osobi i djelu, o njegovu propovijedanju i čudesima, to je bio Pontius Pilatus, Procurator Romanus. On je jedini imao sve redovite putove, političke veze i špijunske mreže da se posve uvjeri u punu istinu o Isusu. Evo i Isusa pred njim, i ne znaš tko koga ispituje i sudi.
Isus na tu riječ „Što je istina?“ nije ništa odgovorio, nego je prepustio Pilatu da kroz život spoznaje što je istina. Kako je Pilat završio? Je li počinio samoubojstvo? Je li ga Kaligula poslao un progonstvo? Ne znamo. Osuditi Isusa i - ostati pri pameti?!
Isus je prepustio i nama da razmišljamo u svome vremenu i prostoru, gdje se svake godine na toliko mjesta ponavlja isti sinedrij svjetske vlasti protiv božanske pravde, isti politički pretorij zemaljske laži protiv nebeske istine, isti scenarij ljudske mržnje protiv Božje ljubavi.
Pilat je toga dana imao pred sobom živu Istinu, Sina Boga živoga. Na ovome svijetu samo se Isus proglasio i doista jest: Put, Istina i Život! Tko želi ispuniti svoj razum puninom Istine, eto mu Isusa, potpune Istine. Tko želi ispuniti srce Životom, eto mu Života u preobilju u Isusu. Tko želi hoditi Istinom u Životu, eto mu sigurna Puta. Što je istina ili gdje istina, ponovimo Pilatovo pitanje i odgovorimo danas.
Nama je Bog dao deset organskih sustavu u tijelu. I ako samo jedan ne radi, ugroženi su i svi drugi. Ne može li disati, jesti, probavljati, cijelo je tijelo nasmrt bolesno. Tako nam je Bog dao deset moralnih sustava, deset svojih zakona. Ako gazimo samo jedan zakon, ugrožavamo i ostalih devet. To je naša moralna istina.
Istina je, dakle, Prva Božja zapovijed: Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uza me!
- A dokazana je laž i izopačenost svako izdizanje sebe iznad ili protiv Božjega zakona raznim parlamentarnim glasovanjima, ratnim osvajanjima, nehumanim zarobljavanjem, oružanom agresijom. Tko ne prizna Boga Bogom, taj ne dolazi ne samo do Istine, nego ujedno gubi i Put i Život.
Istina je Druga Božja zapovijed: Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud.
- A strašna je laž i bezakonje vrijeđanje božanskoga veličanstva riječima i djelima, slikama, crtežima i karikaturama. Ako Bog ne plaća svake subote, možda čeka da se napuni čaša njegova gnjeva. Kao da on nije zahvaćao u ljudske živote i društva i civilizacije povijesti? Kao da ne zahvaća i danas? Kao da se on boji umišljenih i naoružanih sila ovoga svijeta, kada ima na raspolaganju sve elementarne snage vjetrova i poplava, vrućina i hladnoća kojima može zbrisati s lica zemlje sve te koji vrijeđaju njegovo božansko dostojanstvo!
Istina je Treća Božja zapovijed: Svetkuj zapovijedani dan Gospodnji. Šest dana radi, a sedmi se odmori, Bogu se pomoli i posveti. Zato je sedmi dan – fizički neradni, ali najsvečaniji, najslavljeniji!
- A laž je i velik izraz neljudskosti ne dati Bogu Božje, ako već dajemo i moramo dati caru carevo. Kao što nam je Bog tijelu dao zakon rada i odmora, zakon dana i noći, tako nam je zadao moralnu zadaću da mu posvetimo jedan dan u tjednu, odnosno jedan sat u tom danu, da mu zahvalimo, velikodušno iskoristimo u slavljenju Boga pohađanjem njegove crkve, slušanjem njegovih riječi, ispovijedanjem svojih grijeha, moljenjem njegove pomoći i milosrđa, bez kojih nema ni sreće ni spasa.
Istina je Četvrta Božja zapovijed da poštujemo svoje roditelji koji su nas donijeli na ovaj svijet i odgajali. Da im reknemo hvala i za njihova života i nakon njihove smrti. Jer nikomu ne dugujemo toliko uzvratna priznanja i zahvalnosti kao ocu i majci s obzirom na sve okolnosti života.
- Laž je i Bogu mrsko djelo ne brinuti se za roditelje, ne omogućiti im dostojan život u starosti i bolesti, ako ništa drugo poradi sebe samih. Jer ćemo i mi dopasti na slične bolničke i hospicijske postelje. I kako mi drugima, tako i drugi nama. Tako i Bog nama. Laž je i bezakonje primijeniti ubojstvo eutanazije na nemoćne roditelje kao „društveno beskorisne“. Gdje se roditelji ne poštuju i ne časte, društvo je osuđeno ne samo da mu ne će biti dobro, nego ne će dugo ni živjeti na zemlji - riječ Gospodnja!
Istina je Peta Božja zapovijed: Ne ubij! Ne samo roditelje, nego ni svoje neprijatelje. Ali ako su roditelji izglasali abortuse protiv rađanja djece, kako onda ne će preživjela djeca donijeti zakone o eutanaziji protiv roditelja? Tko pod drugim jamu kopa, kopa je pod samim sobom. Kao što postoje neumoljivi fizički zakoni, koje je Bog uredio, tako postoje i neumoljivi moralni zakoni koje je Bog dao i koji se ostvaruju u našem životu. Tko dobro čini, dobro mu se vraća. Tko zlo čini, zlo će ga i stići, ili na ovom ili na drugom svijetu.
Istina je Šesta Božja zapovijed: Ne griješi bludno. Istina je i Deveta: Ne žudi za tuđim ženidbenim drugom.
- Ta je tjelesna žudnja između muške i ženske osobe po naravi svojoj u službi donošenja i odgajanja života i pod civilnim i crkvenim zakonom vjenčanja. Svaka se zloporaba izvan ženidbe strogo kažnjava, u osobi, u obitelji, u društvu! Lako je tu žudnju pretvoriti da ne bude u službi života, nego da bude „opasna po život“! Tko se s vatrom igra, od vatre i izgara.
Istina je Sedma Božja zapovijed: Ne ukradi! I Deseta: Ne poželi ukrasti! Poštuj i pokretnu i nepokretnu imovinu drugoga!
- Što je netko na višem društvenom položaju, to mu je otvoreno šire polje krađe. Ako je zakon društva krađa, ubrzo će se pojaviti opće bezakonje koje onemogućuje funkcioniranje i drugih društvenih sustava: graditeljstva, gospodarstva, sudstva, školstva, vojništva, zdravstva i svakoga drugog zakonodavstva. Ako jedan moćan ministar - što znači poslužitelj - u sebi nema moralnoga ni religioznoga zakona „Ne ukradi!“, dio će se društva nužno naći u ekonomskoj anarhiji i financijskom kaosu.
Istina je Osma Božja zapovijed: Ne laži, ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! Ako nam je u gradu sredstvo komunikacije i medija laž i prijevara, kako će grad opstati? Pa nije svaki dan 1. travnja!
Završimo riječima sv. Pavla. „Ili zar ne znate da nepravednici ne će baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici ne će baštiniti kraljevstva Božjega“ (1 Kor 6,9-10). Kaže li nam to išta?
Smiluj nam se, Gospodine!
