Generacija maturanata iz 1963. ove je godine obilježila 55. obljetnicu na zagrebačkoj Šalati. Saziv je povjeren kolegi don Andriji Lukinoviću, a sve koordinira, od početka, varaždinski biskup Josip Mrzljak. Ovi nekadašnji maturanti od 10. obljetnice, tj. od 1973. sastaju se svake 5. godine da podrže uspomene na četverogodišnji gimnazijsko-sjemenišni život, osobito na završni maturni ispit, i to s proslavom u raznim mjestima - u Splitu, u Subotici, u Mostaru, u Krasnu, a najčešće u Zagrebu na Šalati. Iz Hercegovine bila su nas 1959. u prvom razredu desetorica, od kojih četvorica pokojna: M. Barišić iz Studenaca, M. Bevanda iz Kruševa, M. Galić iz Gorice-Sovića i V. Jelčić iz Studenaca. Unatoč raznim poslima, rado sam pošao pod stare krovove da se vidimo kao što se vidjesmo prije 5 godina na istom mjestu, kada je objavljena i generacijska spomenica Naši dani na Šalati. Tada nas je bilo 50, a ove godine 30. Tanjamo, odumiremo. Od 143 sjemeništarca gimnazijalca od prvoga razreda 1959. na Šalati, a iz te skupine 63 maturanta zajedno na albumu na hodniku - drugi su bili otišli u Đakovo, u isusovce, u vojsku ili kuda koji - već su 44 pokojna, a za određen broj odavno ne znamo ni jesu li među zemljanima ili su prešli u mjesto osvježenja svjetlosti i mira.
Našli smo se u ponedjeljak, 18. lipnja 2018. pod zvjezdarnicom na Šalati u 10.00 sati. Pozdrav rektora preč. Matije Pavlakovića. Kazuje nam kako ima 41 sjemeništarac iz Zagrebačke metropolije. Poglavari su iz pojedinih biskupija, sastavnicâ Metropolije. Ne možemo ući u razred jer ovogodišnji maturanti Nadbiskupske klasične gimnazije upravo polažu maturni ispit. Bilo im sretno i presretno! I latinski i matematika! Ravnateljica gimnazije prof. Ljuba Duvnjak proziva nas prema slovima razreda u velikoj dvorani pokraj recepcije. Dobar broj „opravdano odsutan“ – preminuli.
U 10.30 idemo hodnicima u sjemenišnu crkvu Presvetoga Srca Isusova. Ima nas 12 misnika: Berljak, Jakovčić, Joč, Košćak, Večković, Vrane… Ostali su laici - Lojkić, Medić, Stanko, Stojko, Šemudvarac, Tonković... Tu su i sadašnji poglavari, rektor i duhovnik. Sv. Misu predvodi biskup Mrzljak. Kaže mi da nakon Evanđelja progovorim koju riječ. - Dobro.
- Nalazimo se u lipnju, mjesecu posvećenu Srcu Isusovu. U crkvi posvećenoj Srcu Isusovu, gdje smo prije 55 i više godina, u „osebujnoj“ dobi, od 15. do 19. godine, odgajali svoja srca. Medicina nas poučava da se nakon začeća kao organ najprije razvije ljudsko srce, već 16. dan prokuca. „Primum movens - ultimum moriens“ = prvi organ koji nastaje, a posljednji koji nestaje, rekao bi kolega dr. Mijo Bergovec, dugogodišnji profesor i kardiolog u Zagrebu. I glazbenik koji uz orgulje s kora prati misne pjesme. Mi smo ovdje pred ovim predivnim oltarskim Isusovim likom sa Srcem, u kojem „tjelesno prebiva sva punina Božanstva“ (Kol 2,9), proveli 4 pune školske godine. Ovdje smo se naslušali duhovnih nagovora i poučnih propovijedi otaca isusovaca, napajali milostima sakramentnih ispovijedi i Pričesti, napjevali pjesama Srcu Isusovu, Duhu Svetomu i Blaženoj Gospi. I zahvalni smo isusovcima, profesorima i poglavarima. A osobito zahvaljujemo Isusovu Srcu koje nas je s ljubavlju pratilo na putu života. Kako smo ovdje formirali svoja srca, tj. svoje savjesti, razlikovanje dobra od zla, tako nam je ostalo kroza sav život, bez obzira kuda smo sve šarali i posrtali. Jasan kriterij moralna djelovanja, jeka Božjega glasa u nama. Dan-dva prije polaska iz Mostara najavih se kardinalu Josipu i rekoh mu da se okupljamo na Šalati, te da nas blagoslovi da „ustrajemo u zvanju“! Ne šalim se, nego ozbiljno govorim da ustrajemo do kraja na pravom putu. Eno i među biskupima u Čileu prava uzbuna, bez obzira na godine. Nedavno svi do jednoga dali kolektivno a pojedinačno napismeno ostavke na svoje službe, pa neka Sveti Otac odluči: jedne otpiše, druge ponovo upiše među biskupe. Sada se ne govori o drugom grijehu svećeničkom osim o „zlostavljanju maloljetnika“. Od 413.000 svećenika negdje poneki sletio sa staze i samo su takvi presvojili licemjerne medije od jutra do večeri. Od 5.500 biskupa neki sletjeli negdje sa staze, pa i zato što su svojedobno „štitili druge“, sada se o njima piše kao o glavnoj i neoprostivoj deformaciji Crkve. Tu se svećenika ili biskupa identificira s cijelom Katoličkom Crkvom, i obratno. "Škandal potresa Katoličkom Crkvom!" I to pišu oni koji su izborili razna nastrana udruživanja i njihova posvojenja djece. Gotova su sva bezakonja protiv prirode i društva na tom području ozakonjena! A budući da Crkva štiti naravan moral, nju se nemilosrdno šiba kada se u njezinim redovima nađe neka izopačena iznimka. Jest to zlo, zločin! Sjetimo se Isusovih riječi: Tko sablazni jednoga od ovih najmanjih… Ali nije jedan svećenik Katolička Crkva! Niti je jedan kardinal Sveta Stolica! U misnom mementu spominjemo se, pojedinačno i poimence, svih preminulih kolega - Babića, Bošnjaka, Božića, Brečića, Dukića, Gajšaka, Habuneka, Kokora, Korpara, Kostića, Kuprešaka, Lukende, Majdaka, Slokara, Zeke, Zulijana… govorim napreskok. Neki su umrli davno kao sjemeništarci, neki kao bogoslovi, neki nedavno. Uključujemo pokojne profesore i poglavare. Bog im dao vječni mir!
Prije završna blagoslova pjesma Tebe Boga hvalimo, kerubini smjerno svi, serafini složno svi...
Na Stepinčevu grobu. U 12.30 nađosmo se na grobu nadbiskupa i kardinala, blaženika i mučenika Alojzija Stepinca u katedrali. Njegova je matura kao gimnazijskoga sjemeništarca bila sužena na mjesec i pol dana, 1916. Sve po ratnom zakonu i pravu. Trebao je poći u rat, onaj prvi svjetski. I potom gotovo tri godine dozrijevao na bojištu u Italiji. I ranjen, i preživio. I gladan, i preživio. I domovine željan. I onda godinama nikako se opredijeliti kojemu se carstvu privoljeti. Nakon osam godina opredijelio se 1924. za bogosloviju, za svećeništvo. Potom je sve bilo nezaustavljivo: zaređen za svećenika 1930. u Rimu, za biskupa 1934. u Zagrebu i preuzeo službu nadbiskupa koadjutora, postao ordinarijem Zagrebačke nadbiskupije 1937. Nakon godinu i pol dana raznih pokušaja „elastičnosti“, komunističke ga vlasti kao „zločinca“ privode na suđenje 1946. I osude ga na 16 godina zatvora i 5 daljnjih godina bez ljudskih prava. Na pravdi Boga. Trovan, zlostavljan, mučen, iscrpljivan, umire 1960. Otvara se proces beatifikacije 1981. Sveti Ivan Pavao II. proglašava ga blaženikom i mučenikom 3. listopada 1998., na stotu obljetnicu njegova rođenja. I tko se jednom svojim bogoobličnim i stožernim krjepostima uzdigne na oltar kao blaženik, i uđe u Rimski martirologij kao mučenik, nema mu više ni silaska s oltara ni izlaska iz martirologija. A k tomu Bog progovorio - vox Dei - veličanstvenim čudom koje je 2014. potvrđeno i na vatikanskoj Medicinskoj konzulti i na Teološkoj komisiji, jednoglasno! Samo još Kardinalska komisija potpisati i Sveti Otac kanonizirati. Stepinac je simbol mučeničke katoličke Hrvatske. I kada sutra Bog dadne da bude kanoniziran, može se pretpostaviti da će se i dalje "sinovi ovoga svijeta" nabacivati difamatorskim optužbama na njega. Poput svoga Učitelja, koji ima više slika s kalvarijskoga Križa po crkvama svijeta negoli s kalvarijskoga slavnog Uskrsnuća, tako i učenik Stepinac ima više slika u svijetu s komunističke sramotne montaže iz Zagreba negoli s beatifikacije iz Marije Bistrice. Kroz mnoge nam je nevolje u ovoj suznoj dolini. Bog čudesno uzvisuje prijatelja svoga!
Svečan je objed priređen na Kaptolu. I za ručkom više spontanih govora – Mrzljaka, Bergovca, Tonkovića, Vrane... - a najviše o ozbiljnoj situaciji u hrvatskom narodu, o demografiji. Svi se slažemo u tome da ekonomija ne spašava demografiju. Kada bi tako bilo, onda bi Norveška bila najnapučenija europska zemlja. A nije. Nema demografije bez prave moralne i duhovne obnove, a mi u stalnu životnom padu. Ne će ni izbjeglička kriza riješiti probleme, a hoće, nastavi li se ovako, donekle izmijeniti demografsku sliku dosadašnjega stanja.
Povratak na Jordanovac. Susret s hercegovačkim bogoslovima. I zahvala isusovačkim poglavarima i profesorima, napose rektoru Kolegija patru Blaženku Nikoliću.
R. P.
