Godina vjere
05. December 2013.
Foto:
nepoznato

IZJAVA O KRŠĆANSKOM ODGOJU – GRAVISSIMUM EDUCATIONIS

     Koncilska Izjava izglasana je 28. listopada 1965. godine s 2.290 glasova za i 30 protiv. Budući da se odnosi na sve kršćane, pa i na sve čovječanstvo, očekivao bi se dulji sadržaj, a ima svega 12 brojeva s uvodom i zaključkom bez ikakvih drugih podjela. Kršćanin bi također pomislio – sudeći prema samom naslovu: Gravissimum educationis momentum – Presudna važnost odgoja, da bi ta životna tema mogla biti pripremljena kao konstitucija ili barem kao dekret, a oci odlučili da to bude jednostavna deklaracija. Donosimo glavna načela koja su u Izjavi sadržana.

     U Uvodu Deklaracije Drugi vatikanski koncil posvećuje posebnu pozornost odgoju u čovjekovu životu iz dva razloga: prvo, jer je utjecaj ljudskoga odgoja na društveni život sve veći i, drugo, jer ljudi doista žele sudjelovati u političkom i gospodarskom životu svijeta. Jamče se osnovna prava ljudi na odgoj, napose prava djece i roditelja. Na jednoj se strani odgojne ustanove usavršavaju, a na drugoj mnoga djeca i mladi u svijetu nemaju ni prikladna odgoja u kojem se njeguju istina i ljubav.

     Neotuđivo pravo na odgoj. Svi ljudi bilo koje rase, dobi i položaja, snagom ljudskoga dostojanstva od Boga darovana imaju neotuđivo pravo na odgoj. Taj odgoj treba biti sukladan posebnoj svrsi pojedinaca, prilagođen njihovoj sposobnosti, razlici spolova i nacionalnim kulturalnim predajama, i treba voditi bratskim odnosima s drugim narodima promičući istinsko jedinstvo i mir u svijetu (br. 1).

     Svi kršćani imaju pravo na kršćanski odgoj koji razvija zrelost ljudske osobe. Kršćanski je odgoj usmjeren na to da ne samo ulazi u spoznaju otajstva spasenja, nego kršćanin postaje svjestan dara vjere koji je primio na krštenju. Kršćanski odgojen pojedinac poučavan je kako se Ocu klanjati u duhu i istini, posebno sudjelovanjem u liturgiji, i kako rasti do punine Kristove, do savršena čovjeka da pridonese društvu kao cjelini (2).

     Uloga obitelji, države. Izjava naglašava odgovornost roditelja koji su dali život djeci da im kao povlašteni i nenadomjestivi odgojitelji omoguće takvo obiteljsko ozračje, prožeto ljubavlju i odanošću prema Bogu i ljudima, da pogoduje cjelovitu osobnom i zajedničarskom odgoju djece. Obitelj je prva škola odgoja gdje se djeca i mladi odgajaju za građanski život kao članovi Božjega naroda. Iako obitelji pripada prvo mjesto u odgoju djece, ipak potrebna je pomoć i društva kao cjeline. Stoga je zadaća države osigurati svim građanima pristup na jednak odgoj i pripremati odgajanike za vršenje njihovih građanskih prava i dužnosti. Treba bdjeti i raditi na tome da bude dosta sposobnih učitelja i odgovarajućeg standarda poučavanja (3).

     Katehizacija. Crkva, kojoj je na prvom mjestu katehizacija, visoko cijeni i ostala odgojna pomagala, kao što su sredstva društvenoga priopćavanja, mnogovrsne udruge u kojima se vježba duh i tijelo i udruženja mladeži, posebno škole (4).

     Škola ima posebnu važnost: „izgrađuje intelektualne sposobnosti, razvija sposobnost pravilnoga rasuđivanja, uvodi u kulturalnu baštinu, razvija smisao za vrednote i sprema za profesionalni život“. U tome središtu trebaju sudjelovati obitelj, učitelji, udruge, cijela ljudska zajednica. Učitelji imaju „lijepo, ali i teško zvanje“ (5).

     Slobodan izbor škole. Roditelji imaju pravo slobodna izbora škole, „po savjesti“, a država je dužna provoditi pravednu raspodjelu pomoći ne samo školama, nego i cijeloj kulturi. Kristovi su vjernici potaknuti da pomažu i prate „cjelokupno školsko djelovanje, a poglavito moralni odgoj koji škola prenosi“ (6).

     Vjeronauk u nekatoličkim školama. Crkva je posebno brižljiva i pozorna prema onima koji se izobražavaju u nekatoličkim školama, „pogotovo službom svećenika i laika koji im predaju nauk spasenja“. Ona upozorava roditelje da se okoriste tim sredstvima kako bi im djeca napredovala u „kršćanskoj formaciji“. Visoko cijeni sve one vlasti i udruge koje pružaju potrebnu slobodu vjerovanja „te pomažu obiteljima da mogu u svim školama svojoj djeci osigurati odgoj koji je u skladu s njihovim ćudorednim i vjerskim načelima“ (7).

     Katoličke škole usmjeruju „cijelu ljudsku kulturu prema poruci spasenja tako da svjetlo vjere obasjava spoznaje o svijetu, životu i čovjeku, koje učenici postupno stječu“. Koriste te škole „dijalogu između Crkve i ljudske zajednice na njihovo obostrano dobro“. Koncil ponovno ističe „da Crkva im pravo osnivati škole bilo koje vrste ili stupnja i njima upravljati“. A učitelji, o kojima najviše ovisi provedba planova i inicijativa, neka se opreme znanjem i pedagoškim umijećem. A roditelji su dužni povjeravati svoju djecu katoličkim školama i u svemu im pomagati (8).

     Nekatolički učenici u katoličkim školama. Crkva posebno cijeni one katoličke škole koje pohađaju i nekatolički učenici. U tom smislu Koncil očekuje da se vodi briga ne samo o osnovnim i srednjim školama, nego i o onim profesionalnim i tehničkim, kao i o specijalnima za djecu s poteškoćama u razvoju te o onima koje spremaju kandidate za vjeroučiteljsku službu. Vodit će brigu i u materijalnim pogledu (9).

     Katolička sveučilišta. Crkva se brine posebno za fakultete i institute kao i za katolička sveučilišta na kojima se dublje uočava kako se vjera i razum slažu. Ako na katoličkom sveučilištu nema teološkoga fakulteta, mora svakako postojati barem katedra katoličke teologije. Sveučilišta trebaju biti krajevno raspoređena i primati i siromašnije a nadarene studente, osobito iz novonastalih nacija. Preporučuje se da i na nekatoličkim sveučilištima budu nazočni pripremljeni svećenici, redovnici i laici koji će pružati trajnu duhovnu i intelektualnu pomoć sveučilištarcima. Darovitije studente treba pratiti i pripremati da tijekom vremena preuzmu nastavničke službe (10).

     Katolički bogoslovni fakulteti trebaju pripremati ne samo svećeničke kandidate, nego i laike koji će preuzeti odgovorne službe u društvu. Trebaju ti fakulteti biti istraživački gdje će se dublje razumjeti sveta objava, potpunije otvarati kršćanska baština, da se promiče dijalog s odijeljenom braćom i nekršćanima i daju odgovori na pitanja koja proizlaze iz napretka znanosti (11).

     Suradnja na svakoj razini sve je hitnija i važnija, posebno u školstvu, pa se katoličke škole ohrabruju da se prikladno usklađuju s drugim školama. Suradnja akademskih instituta rađa obilnijim plodom. A potiče se i suradnja među sveučilištima da zajednički organiziraju „međunarodne skupove, podjeljuju među sobom različita područja znanstvenog istraživanja, priopćuju jedna drugima svoja otkrića te povremeno među sobom razmjenjuju profesore i razvijaju sve inicijative koje mogu pridonijeti većoj međusobnoj suradnji“ (12).

     U Zaključku Koncil zahvaljuje svećenicima, redovnicima, redovnicama i laicima na uzvišenoj službi odgoja i rada u školama svake vrste i stupnja, bodri ih da ustraju u pedagoškom zvanju jer tako pridonose i unutrašnjoj obnovi Crkve i njezinu vanjskom blagotvornom utjecaju u suvremenom svijetu.

     ------------------------

     Kongregacija za katolički odgoj Svete Stolice objavila je više okružnica i instrukcija u vezi s provedbom ove koncilske Deklaracije:

     Katolička škola, 19. ožujka 1977.

     Katolički laik: svjedok vjere u školi, 15. listopada 1982.

     Vjerska dimenzija odgoja u Katoličkoj školi, 7. travnja 1988.

     Katolička škola na pragu Trećega tisućljeća, 27. travnja 1998.

     Bogu posvećene osobe i njihovo poslanje u školi, 28. listopada 2002.

     Okružnica o poučavanju religije u školi, 5.svibnja 2009.

 
---------------------------

Objavljeno u Crkvi na kamenu, 12/2013., str. 4-5