Godina vjere
31. October 2013.
Foto:
nepoznato

DEKRET O MISIJSKOJ DJELATNOSTI CRKVE - AD GENTES

     Koncil je pretposljednjega dana, 7. prosinca 1965., objavio dekret Ad Gentes – „K narodima“, o misijskoj djelatnosti Katoličke Crkve. Za nj su glasovala 2.394 koncilska oca, a 5 je glasova bilo protivno. Dekret je, osim proslova i zaključka, podijeljen u 6 poglavlja ili u svega 42 broja.

     Definicija Crkve:  sveopći sakrament [oruđe i znak] spasenja i Božji narod u hodu prema vječnoj domovini. Bog želi sazdati jednu obitelj i jedan narod, Božji narod iz svih naroda svijeta (br. 1).

     I. - Doktrinarna načela (2-9) 

     Crkva je po naravi „misionarska“ (2). Izvorište misijskoga djelovanja jest Ljubav Oca (2), koja se očitovala u činu zbiljskog Utjelovljenja Sina koji je došao na svijet da ljude učini dionicima božanske naravi (3). Ostvaritelj spasiteljskoga djela, Ujedinitelj u zajednicu i u služenje, Pokretač Crkve jest Duh Sveti (4).

     U svrhu stvaranje Crkve Isus je odabrao Dvanaestoricu da ga prate, i da ih šalje propovijedati (Mk 3,13), tj. da budu s Kristom i da šire njegovu poruku drugima, da sve narode učine učenicima njegovim (5).

     Definicija misija: „Osobiti pothvati kojima glasnici Evanđelja, poslani od Crkve, idući u sav svijet vrše zadaću propovijedanja Evanđelja i zasađivanja same Crkve u narode i skupine koje još ne vjeruju u Krista“ (6). Cilj misionarenja jest privesti ljude k vjeri, slobodi i Kristovu miru. Iako Bog može putovima, koje samo on zna, privesti k spasenju ljude, koji ne znaju bez svoje krivnje za Evanđelje, ipak „na Crkvi leži obveza i ujedno sveto pravo da propovijeda Evanđelje“ (7). Ta se obveza i pravo ne umanjuju ni u jednoj generaciji. To odgovara volji Božjoj i to je sukladno zahtjevima ljudske naravi. Svima je potreban Krist kao uzorak, učitelj, osloboditelj, spasitelj, oživljavatelj. Evanđelje je kvasac slobode i napretka, i uvijek se očituje kao kvasac bratstva, jedinstva i mira (8).

     Sve što je dobro u srcu, umu, kulturi i obredu valja prihvatiti, ozdraviti, podići i dovršiti „Bogu na slavu, zlodusima na pomutnju, a čovjeku na blaženstvo“ (9). Prije same Crkve, Bog je prošao i došao svakomu čovjeku i na svoj način rasvjetljuje svakoga čovjeka na zemlji.

II. - Misijska djelatnost u sebi (10-18) 

     Milijarde ljudi pripadaju drugim velikim religijama, ili su jedva čule za evanđeosku poruku, ili nemaju nikakve spoznaje o Bogu, ili izričito niječu njegovo postojanje. Crkva je dužna svojim otajstvom spasenja ući u sve te skupine ljudi (10). Crkva je u tim skupinama prisutna po svojoj djeci koja se suživljuju s narodnim predajama, „s radošću i poštovanjem otkrivaju sjemenke Riječi koje se tu kriju“ (11). Kao što je Krist liječio sve bolesti i nemoći u znak dolaska Kraljevstva Božjega,  tako i Crkva propovijeda i združuje se sa svima, ali najviše sa siromasima i patnicima. Ne želi drugoga auktoriteta doli služenja u ljubavi i predanju (12). „Crkva strogo zabranjuje siliti nekoga ili ga neumjesnim spletkama navoditi ili privlačiti da prigrli vjeru, kao što se također snažno zauzima za pravo da nitko zločinačkim zlostavljanjima ne bude odvraćen od vjere“ (13). Pripravnici koji ulaze u Crkvu, zvani katekumeni, dužni su se na prikladan način uputiti u otajstvo spasenja dostatno dugom pripremom. U tome im treba pomagati cijela vjernička zajednica (14). Misijski su djelatnici dužni izgrađivati takvu zajednicu, prožetu kulturom, osiguranu dobrom školom, opskrbljenu dopuštenim udrugama i skupinama pravoga evanđeoskoga kvasca, koje će potom moći stajati na vlastitim nogama (15). Crkva s radošću potiče buđenje svećeničkih zvanja u takvim misijskim zajednicama i njihovo razvijanje u duhovnom, doktrinarnom, moralnom, pastoralnom pogledu (16). Katehisti, prožeti apostolskim duhom, uz velike napore pridonose jedinstvenu pomoć za širenje vjere i Crkve (17). Crkva želi da se u misijskim krajevima ne samo revno promiče redovnički život, koji donosi dragocjenu pomoć misijama, nego i da redovnici daju osobito svjedočanstvo života s Kristom (18).

III. - Partikularne Crkve (19-22) 

     Može se smatrati „zasađenom“ ona Crkva koja je kao zajednica vjernika ukorijenjena u društvenom životu, snašla se u kulturi i ima neku stalnost svećenika, redovnika i laika pod vodstvom biskupa. Sjemenište, kateheza, liturgija, sveci (19). Partikularna Crkva održava univerzalnu Crkvu i znak je Krista ondje gdje živi i djeluje. A najbolji će znak njezine čvrstoće biti u tome da bude misionarka za druge (20). Bez djelatne prisutnosti laika, koji su u slozi s hijerarhijom, evanđelje se ne može duboko utisnuti u duh, život i rad nekoga naroda, za čim će službenici Crkve osobito ići i to cijeniti (21). Zasađene Crkve uzimaju iz običaja i tradicija, iz mudrosti i znanja, iz vještina i umijeća svojih naroda sve ono što može pridonositi da se hvali Stvoriteljeva slava, da zasja milost Spasitelja i da se pravo oblikuje kršćanski život (22).

IV. - Misionari (23- 27) 

     Posebnim su zvanjem oblikovani oni svećenici, redovnici i laici koji su obdareni odgovarajućim naravnim sposobnostima, darovitošću i značajem, spremni prihvatiti misijski rad bili oni domaći ili strani (23). Onaj koji je prihvatio biti misionar, mora biti čvrst u svome zvanju cijeloga života, odricati se sebe i postati svima sve (24). Za to se misijsko djelo treba pripremati duhovnom i ćudorednom formacijom. Misionar je muž molitve, prodahnut živom vjerom i nepokolebljivom nadom, gori duhom jakosti, ljubavi i razboritosti (25). Koji se pripremaju za to djelo, neka uzrastu u svakom pogledu: u poznavanju naroda, kultura i religija, u poštovanju narodne baštine, jezika i običaja. Misionaru je potreban misiološki studij (26). Pojedinci su dragocjeni, ali pravi misijski posao povjerava se zajednicama, ustanovama koje se tomu posvećuju. Pa i Sveta Stolica povjerava čitava misijska područja takvim zajednicama, koje daju ne samo svoj znoj nego i svoju krv (27).

V. - Uređenje misionarske djelatnosti (28-34)

     Jedni su oni koji siju, drugi žanju; jedni sade, drugi zalijevaju, a Bog daje da raste i da sve ide k jednomu cilju u izgradnju Crkve (28). Propovijedanje Evanđelje pripada u prvom redu Zboru biskupa. Stoga biskupi u jednom narodu moraju imati među poslovima općega značenja posebnu skrb za misije, jer je to najveća i najsvetija dužnost Crkve. A svime koordinira Kongregacija za evangelizaciju naroda koja ima svoju razgranatu i usklađenu djelatnost, osobito putem Papinskih misijskih djela (29). Neka se u jednoj biskupiji sve odvija pod vodstvom biskupa kojemu su svi – svećenici, redovnici, laici, pa i misionari - podređeni što se tiče djela apostolata (30). Preporučuje se da Biskupske konferencije podižu ustanove koje će služiti dobru – sjemeništa, više tehničke škole, pastoralna, katehetska i liturgijska središta (31). Crkvene ustanove i udruge uskladiti, sve pod vodstvom mjesnoga biskupa, posebno po pisanim ugovorima (32). Korisno je da ustanove formiraju konferencije ili vijeća i povežu se s Biskupskim konferencijama dotične misijske zemlje ili s matičnim zemljama tih misionara i njihovih ustanova (33). Nema misija bez zdrave misiologije. Poželjno je da misiološki studij bude u suradnji s ustanovama znanstvenoga karaktera kao što su: etnologija, lingvistika, povijest i znanost o religijama, sociologija (34). 

VI. - Suradnja (35-41)

     Koncil poziva svu Crkvu na duboku unutarnju obnovu i živu svijest o odgovornosti širenja Evanđelja (35). Svaki je vjernik dužan surađivati u rastu i širenju Kristova Tijela (36). Osnovne jedinice i zajednice u kojima se odvija takav život jesu župe i biskupije (37). Svaki je biskup zadužen za pojedinu biskupiju, ali svaki mora u sebi nositi misijsku svijest za cijelu Crkvu. Njegova biskupija treba postati “misionarskom“. Imat će osjećaja i za materijalnu pomoć misijama, napose za misionare i misonarke (38). Jednako će i svećenici-prezbiteri nositi tu misijsku svijest i u župi živo promicati misijsko djelo. Profesori će u svojim teološkim predmetima osvjetljivati i misijske vidike (39). Koncil odaje osobito priznanje kontemplativnim redovima koji su do sada imali i imaju „najveći udio u evangelizaciji“. Jednako tako potiče i ustanove aktivnoga života kao i svjetovne institute da budu otvoreni i intenzivni u misijskom poslu  (40). Laici nisu samo svjedoci nego i živa sredstva misijske djelatnosti. Oni su pozvani dati svoj dio u gospodarskom, socijalnom, religioznom, kulturalnom i znanstvenom području u misijama (41). Zaključak: Koncilski oci, zajedno s Rimskim biskupom, pozdravljaju sve glasnike Evanđelje i pridružuju se osobito onima koji „trpe progonstvo za Kristovo ime“ (42).

     Poslije Koncila izišlo je mnoštvo dokumenata misijsko-misiološkoga karaktera. Ističemo neke:

     Pavao VI., apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi, 1975.

     Ivan Pavao II., enciklika Redemptoris missio, 1990. Oba dokumenta prevedena na hrvatski.

     Kongregacija za evangelizaciju naroda: Pastoralni vodič za dijecezanske svećenike u Crkvama koje ovise o Kongregaciji za evangelizaciju naroda, 1989.; Vodič za katehiste, 1993.; Upute o slanju i boravku u inozemstvu dijecezanskih svećenika misijskih područja, 2001.

     Kongregacija za nauk vjere, deklaracija o jedincatosti i spasotvornoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve Dominus Iesus, 2000.

     U Zagrebu je 1993. izišla knjiga Crkva i misije, prijevod s talijanskoga, a drugo izdanje u Sarajevu, 2009. Vrijedan misijski priručnik.

----------------- 

Objavljeno u Crkvi na kamenu, 10/2013., str. 4-6.