U duvanjskoj župi svetoga Mihovila arkanđela svečano se slave dva hrvatska sveca: sv. Nikola Tavelić (oko 1340.-1391.), franjevac, kojemu je 11. lipnja 2011. posvećena župna crkva, i sv. Leopold Bogdan Mandić, kojemu je posvećena kapelica u Staračkom domu u Tomislavgradu, 12. svibnja 2000.
U dogovoru s duvanjskim župnikom fra Velimirom Bagavcem i ravnateljem Staračkoga doma u Tomislavgradu Ilijom Madunićem biskup Ratko Perić posjetio je korisnike Doma i djelatnike u toj humanitarnoj ustanovi na blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića u utorak, 12. svibnja u 10.00 sati.
Prije početka sv. Mise župnik je pozdravio biskupa i preporučio u njegove molitve sve osoblje u Domu s njihovim duhovnim potrebama.
Pjevao je zbor iz duvanjske župe Stipanići, koji vodi s. Tomislava Šaravanja, milosrdnica. Ministrirala su dvojica školaraca.
Biskup je otpočeo sv. Misu u kapelici koju je posvetio istomu Svetcu prije 15 godina. U svojoj propovijedi rekao je da je Bogdan rođen u Herceg-Novom u Boki Kotorskoj, 12. svibnja 1866. Eto dogodine 150 godina od njegova dolaska na ovaj svijet. Pa ako obilježujemo ovu Petnaestu obljetnicu blagoslova kapelice, valjalo bi misliti da se obilježi i ta godišnjica koja je deset puta bogatija godinama. Bogdan je bio 12. dijete u svojih roditelja, Petra i Katoline r. Carević. Na krštenju mu dali ime Bogdan, Bogom dan. Kakva divna roditeljska zahvalnost Bogu na njegovu daru života, pa i imenom označili koliko su sretni, vjerni i zahvalni. U Boki su u to doba bile dvije politčke struje: nacionalistička koja naglašavala hrvatske korijene, kulturu i jezik, i autonomaška koja je više navijala za talijansku kulturu i jezik. Bogdan je od početka, iz obitelji, ponio ljubav prema hrvatskom narodu. Razmirice između katolika i pravoslavnih doživljavao je od svoga djetinjstva i sam Bogdan. To će mu toliko ostati u sjećanju, da će, poslije, kada se u svojoj 16. godini otisne u kapucine u Veneciju, biti životni program da se moli za kršćanski Istok. Zaređen je za svećenika 1890. godine u Veneciji. „Moja je najveća želja postati misionar istočne Crkve“, upisao je u svoju bilježnicu i u svoju svijest. Služio je u Zadru, u Kopru, u Rijeci. Bio je visok samo 1,45. Imao je govornu manu. Neugledan ni po stasu i po glasu. Kapucini su ga umjesto na propovjedaonicu uputili u ispovjedaonicu. On je sam sebi stavio u bilježnicu i u svijest: „Moja je ispovjedaonica moj Istok“. Od 1909. nalazi se u Padovi. Godine 1917. od o. Leopolda se tražilo da uzme talijansko državljanstvo. „Ne“, rekao je hrvatski kapucin, „krv nije voda. Ne može se krv izdati“. Zbog toga je u srpnju 1917. morao napustiti Padovu. Preko Rima dospio u Južnu Italiju gdje je promijenio tri samostana. Umro je na glasu svetosti u Padovi, 30. srpnja 1942. Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 2. svibnja 1976. Papa ga je opisao kao stablo s kojega je Bog stalno odsijecao grane: Bio je svećenik, a nije mogao propovijedati! Nije dosta što je zamuckivao u govoru, nego mu se još pojavio i tumor u grlu. Bio je svećenik koji se žarko želio posvetiti misijama, ali nikada nije otišao u misije zbog preslaba zdravlja. Bio je svećenik takva ekumenskog duha da se posvetio kao žrtva Gospodinu, da se ponovno sjedini Latinska Crkva i Istočne još odijeljene, a dopalo ga da živi svoje ekumensko zvanje sasvim skrovito.
Biskup je potaknuo vjernike da se preporučuju zagovoru ovoga moćnoga svetca da se život voli, pokora čini, pravoslavne i druge inovjerce poštuje, da svatko svoje hendikepe strpljivo nosi.
Nakon sv. Mise ravnatelj Madunić proveo je biskupa po katovima da pozdravi one koji ne mogu iz sobe a neki ni iz postelje i da zazove na njih Božji blagoslov. Među njima ima i pravoslavaca i muslimana. Ravnatelj je zadržao biskupa na zakuski u domskom blagovalištu informirajući ga o postojanju i funkcioniranju Doma. Vlasnik je Doma Općina Tomislavgrad. Korisnici uglavnom plaćaju svoj boravak, ponajviše njihovi najbliži, nešto doprinosi socijalna pomoć, a određeni postotak daje i sama Općina. U Domu je zbrinuto 117 starijih osoba, a barem jedna trećina došla je na sv. Misu bilo u kapelicu, na hodnik, bilo u veliko dvorište po vrlo lijepu danu. Godišnje premine i do pedeset osoba u Domu, i domske se sobe popunjavaju novim osobama koje čekaju na „birou“ za smještaj.
Vlada vrlo dobra suradnja između Župe, Općine i Doma. Svake nedjelje i svetkovine dolazi jedan od franjevaca da slavi sv. Misu u Domu.
Na zakuski je bio o i dr. Ivan Bagarić, ravnatelj Doma zdravlja u Tomislavgradu.
Biskup se potom svratio u samostan, gdje ga je s ostalom braćom ugostio gvardijan fra Ante Pranjić. Dok su drugi svećenici „rešetali“ pojedine skupine kandidata - i njih ima 117 - za sv. krizmu, I. razred sredje škole, biskup je također pod hladovinom u dvorištu provjeravao znanje petnaestak vjeroučenica i vjeroučenika iz gimnazije. Dobro se snalaze u vjeronaučnim pitanjima. Bogu hvala.
