Propovijed
21. May 2016.
Foto:
Župa Stolac

Propovijed na Komemoraciji na Radimlji

„Mojsije! Mojsije!“ „Evo me!“ – javi se. „Ne prilazi ovamo!“ – reče. „Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo“ (Izl 3,4-5).

Poštovani župniče i dekane don Rajko, braćo svećenici, cijenjeni nositelji civilne i političke vlasti, dragi Božji narode!

Ove riječi iz grma koji je sav u plamenu a ne izgara, uzimamo kao okosnicu razmišljanja u ovom danu molitve za sve žrtve totalitarnih režima dvadesetoga stoljeća, napose na mučki pobijenu svoju braću i sestre, sudionike velikoga povijesnoga stradanja, u sve nas snažno urezana kao Križni put hrvatskoga naroda, koji je 15. svibnja 1945. godine započeo na Loibaškom polju pokraj austrijskoga Bleiburga, a kojemu je jedan krak završio ovdje na  stolačkom polju, pokraj drevne Nekropole Radimlje - tom vidljivom znaku vjekovne prisutnosti hrvatskoga naroda i katolika na ovim prostorima - ali i po okolnim brdima u brojnim jamama i škrapama. Pretpostavlja se da je u tim zlokobnim danima, bez ikakva suđenja i dokazane krivnje, ubijeno do 10.000 osoba. Vjerujemo da će Povjerenstva za istraživanje žrtava Drugoga svjetskoga rata i poraća - jednako crkveno na razini dviju Biskupskih konferencija u Crkvi u Hrvata, kao i ono civilno pri Hrvatskom narodnom saboru - svojim radom, kako iskapanjem kroz desetljeća sustavno zatrpavane i nedostupne arhivske građe ali i samim radom na terenu, utvrditi pravu istinu i o ovom stradanju. No, i bez rada povjerenstava - i bez obzira hoće li se potvrditi ovaj broj koji je zaprepašćujući - mi znamo da se na ovim prostorima dogodio strašan zločin. Znamo da su mnoga naša braća i sestre ovdje mučki ubijeni; da je ova zemlja natopljena krvlju tolikih nevino ubijenih; da ova zemlja po kojoj hodamo još uvijek u prah, od kojega su uzete, pretvara tolike suhe kosti doma hrvatskoga i katoličke vjere, kao i kosti pripadnika drugih naroda i vjera čiji je tijek ovozemaljskih dana prekinula ista zločinačka ruka ondašnjega bezbožnoga režima. Jednom riječju mi znamo da je ovo sveto tlo. Stoga, što drugo, nego, s Glasom iz grma koji je sav u plamenu, a ne izgara, još jednom snažno uskliknuti: Izujmo obuću, jer mjesto na kojemu stojimo sveto je tlo!

A što danas i ovdje znači izuti obuću? - Promotriti ovaj poziv u poniznosti pred Svetim Bogom u odanosti prema žrtvi i predanosti istini. 

Pred Svetim Bogom. Prvi članak naše vjere glasi: Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja. Sveti se Ime Tvoje, molimo u prvom zazivu molitve Gospodnje, u Očenašu. U ovoj istini svet je svaki kutak Božje zemlje. I jednako golet sinajskih vrhunaca – periferija ondašnjega svijeta u kojemu je Mojsije našao zaklon ispred prognaničke faraonove ruke - i plodna nizina Galileja i brdovita Judeja koju je sam Isus prošao propovijedajući i čineći dobro. Upravo ova Istina da je svemu izvor sam Bog, da po njemu svijet i sve na svijetu jest, da su u njegovoj ruci zemaljske dubine, vrhunci planina, more i kopno koje načiniše ruke njegove. Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što i on čuva (usp. Ps 95, 4-7). Gdje god stojimo, mi stojimo pred Bogom. A stav čovjeka pred Bogom jest stav poniznosti koji simbolizira izuvena obuća, pognuta glava, poklon, klecanje koje otvara i osposobljuje duh da u punini osluhne i čuje što mu to sam Glas poručuje. Stoga, „prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Bogu koji nas stvori!“ Samo u tom stavu moguće je i danas čuti onaj isti Glas koji je čuo i Mojsije na Sinaju: „Vidio sam jad i muku svoga naroda i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove“ (Izl 3,7). 

Pred žrtvom i istinom. Knjiga Postanka donosi nam izviješće u prvom „bratoubilačkom ratu“. Bog pita Kajina: "Gdje ti je brat Abel?" (Post 4,9) No, i prije nego što mu je postavio ovo pitanje, Bog je savršeno znao što se dogodilo.  „Što si to učinio? Slušaj, krv brata tvoga iz zemlje k meni viče“ (r.10). No, On od Kaina traži istinu, on traži priznanje koje u sebe uključuje i kajanje. Kain ne priznaje i ne kaje se. On pred samom Istinom bezočno laže: „Ne znam. Zar sam ja čuvar brata svoga?“ (r. 9). Takvu stavu posljedica je kazna: „Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga! Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više ne će davati svoga roda. Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!“ (Post 4,11-12).

Koliko li su puta u polstoljetnoj bezbožnoj vladavini, koja je pred Bogom i ljudima odgovorna za tolika ubojstva nevinih, usta i srca roditelja i supruga, braće i sestara, rodbine i prijatelja ponovila pitanja: Gdje mi je otac i brat, majka i supruga, sin i kći, brat i sestra? Koliko li su puta oči sjetno letjele u daljinu ne će li prepoznati dragi lik koji se približava rodnoj kući, uši do duboko u noć registrirale svaki šum nadajući se poznatu glasu: „Hvaljen Isus! Ja sam! Vratio sam se! Otvorite mi!“ Koliko li je pragova u potrazi za nestalim obijeno i isto toliko prijezira, poniženja i patnje podneseno? Ali, usta ubojica ostala su nijema, srce kameno njihove suhe kosti u prah pretvaralo, blatom i betonom zatrpavalo, a žive psihički i nerijetko i fizički ubijalo?

Na žalost i danas, kada smo se ponadali da je došlo vrijeme kada će se povijesna nepravda ispraviti, dug isplatiti, suze obrisati, mnogi su koji bezdušno i dalje po žrtvama gaze, istinu zatiru, lažima sebe i druge hrane. Ali, mi vjerujemo da je mučenički krik braće naše i iz ove zemlje Hercegove Svemogući čuo i njihovu žrtvu kao ugodan miomirisan kād primio. No, kao i Kainu, on i danas isto pitanje postavlja i nama: Gdje ti je brat? U ovom pitanju čitamo poziv da se suočimo s istinom, da otkrijemo grobove svojih mrtvih – nevino ubijenih, da im grobna mjesta obilježimo, razbacane suhe kosti pokupimo i dostojanstveno pokopamo te nadasve za njih molitve uzdižemo. S ovoga svetoga mjesta pozivamo sve da dadnu vlastit prinos u ovom itekako potrebitom djelu ljubavi i zahvalnosti za sve naše mučki pobijene, tomu zalogu blagoslovljene - životne budućnosti. No, ovo veliko djelo moguće je jedino obaviti izute obuće. Jer samo bosih nogu kadri smo osjetiti što to zemlja krije; sa svojim mrtvima i na tjelesan se, patnički način sjediniti. Jer u svakom ubodu trnja ili kamena šiljka kadri smo razumjeti bol i žrtvu kroz koju su oni prošli. Bosa noga simbol je naše poniznosti, naše predanosti Bogu i žrtvi. Bosa noga oslobađa nas od nagona osvete i pretvara u istinoljubce. Prepustimo Božjemu sudu kako žrtvu tako i mučitelje. A mi istinu tražimo i u Božjoj Istini i ljubavi, bez ikakva nagona za osvetom, živimo.

Drag braćo i sestre. Danas često možemo čuti: Ostavimo prošlost, okrenimo se budućnosti. No, ovaj poziv neminovno postavlja pitanja: Kako? i Kakvoj budućnosti?

Samo Bog je htio da se njegov Sin rodi u obitelji. Nadahnuo je i sv. Mateja i sv. Luku da nam predstave rodoslovlja Isusa sina Marijina ovozemaljskoga potomka Davidova. Poštovanje roditelja utisnuo je u kamenu ploču Saveza. U ovoj izvanrednoj Svetoj godini Božjega milosrđa na poseban način razmatramo i molimo da usvojimo djela milosrđa. Jedno od njih, ono tjelesno, jest i mrtve pokopati. A ono duhovno: Za mrtve Boga moliti. Jedino u spoznaji istine o sebi, svojim korijenima, o svijetu u kojemu živimo, sposobni smo osmisliti svoj život i ostvariti sretnu ovozemaljsku egzistenciju koja svoje ispunjenje ima u samomu Bogu, koji je iskon, postojanje i cilj svakoga ljudskoga života.

Na žalost, danas smo svjedoci raznih okrenutosti u koja ovaj svijet poziva. Okrenutosti koje zanemaruju korijene, kojima u tjelesnom nagonu „ovdje i sada“ ništa nije sveto. Nije sveta žrtva, nije svet život od začeća do naravne smrti. U dobro potkovanim cipelama napuštaju se ognjišta, grobovi se zaboravljaju, djeca se ne rađaju, njive se ne obrađuju, tvornice se zatvaraju, ljudi se ne susreću i međusobno se ne pomažu, molitva je utihnula a buka ispraznih decibela postala nepodnošljiva. Stoga je ovaj dan u prvom redu potreban nama. Vjerujemo da su duše naših dragih pokojnika koji se u ovoj komemoraciji sjećamo i za koje molitve Trojedinom Bogu uzdižemo i u čiji se nebeski zagovor uzdamo, našle smiraj u Gospodinu. Potrebno nam je na ovom svetom tlu izuti obuću kako bismo u poniznosti čuli Glas koji nam iznovice iz gorućega grma koji ne izgara govori, na ovoj zemlji osjetiti snagu tolikih koji su njom hodili, obrađivali je, krvlju i suzama natapali i zalijevali, u nju se ponovo zaljubili i na njoj ostali; u Istini hodili te u miru Božjem i ljubavi živjeli. Molimo svemogućega Boga, kojega sutra na poseban način u njegovu Trojedinstvu slavimo, i nama bude putokaz i snaga, a Blažena Djevica Marija koju u ovom mjesecu na poseban način slavimo, zajedno sa svim hrvatskim mučenicima, svecima i blaženicima, i našim dragim pokojnicima bila nam svima moćna zagovornica!  

Don Željko Majić

POVEZANI ČLANCI

15. kol 2017
Biskup Ratko Perić
26. srp 2017
Biskup Ratko Perić

NAJČITANIJE

15. kol 2017
Biskup Ratko Perić
26. srp 2017
Biskup Ratko Perić