Svećenička godina
01. April 2010.
Foto:
nepoznato

Na Veliki četvrtak u 11 sati u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve slavljena je Missa chrismatis – Misa blagoslova i posvete ulja. Sudjelovalo je oko 80 svećenika i tri franjevačka đakona, uz mnoštvo naroda, među kojima i brojni ovogodišnji krizmanici. Misu je predvodio mjesni biskup Ratko Perić, uz kojega su bili generalni vikar dr. don Tomo Vukšić i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije dr. fra Ivan Sesar. Biskup je pod misom izgovorio propovijed koju prenosimo u cijelosti. 

     Braćo svećenici, dragi vjernici!

     Sveti Otac Benedikt XVI., otvarajući „Svećeničku godinu“ prošloga lipnja, zadužio je Kongregaciju za kler da na najbolji mogući način promiče i obogaćuje ovu godinu, i spoznajno i doživljajno. U tom smislu Kongregacija je u ožujku upriličila teološki kongres širokih razmjera, a u lipnju planira održavanje duhovnih vježbi za svećenike sa svih strana svijeta. Na dvodnevnom kongresu, održanom u Rimu na Lateranskom sveučilištu 11. i 12. ožujka, sudjelovalo je 5 kardinala, preko 50 biskupa i preko 500 svećenika. I sam je Papa primio sudionike kongresa u posebnu audijenciju u petak 12. ožujka i izgovorio prigodnu poruku svećenicima o njihovu identitetu pred Bogom i pred ljudima. Drugoga dana kongresa, poslije podne, obrađena su tri naslova s područja svećeničkoga celibata: temeljno predavanje „Crkveni celibat - povijesno-doktrinarni profili“, te dva priopćenja: „Svećenički celibat - psihičko-duhovni profil“ i „Svećenički celibat, institucionalna karizma“. Ovo posljednje priopćenje o celibatu kao karizmi, koja je crkveno uzakonjena ili poustanovljena, izrekao je kardinal Julian Herranz, dojučerašnji predsjednik Papinskoga vijeća za zakonodavne tekstove. Vjerujem da su se većini (a ne samo meni osobno) vrlo svidjele refleksije kard. Herranza (www.annussacerdotalis.org), koje bih htio svojim riječima prenijeti i vama ovdje sabranima na Veliki četvrtak, na naš osobit svećenički dan, kada se slavi Missa chrismatis.

     1 - Osjećaj vjere ili sensus fidei. Riječ ili Logos, jedna od definicija Sina Božjega, nama se priopćila utjelovljenjem, tako da tu Riječ vidimo; ostala nam je Riječ zapisana i u riječima Svetoga Pisma, tako da je čitamo i u propovijedanju čujemo. Ali ta Riječ ili Logos beskrajno nadilazi naše razumno poimanje, koje se ukazuje kao sitna kap umovanja u tihom ili tajanstvenom oceanu božanske mudrosti i djelovanja. A i iz onoga što nam se božanska Riječ ili Logos priopćuje, uviđamo tek malo kakva je to neopisiva drama i same Biblije pisane po porocima kroz dvije tisuće godina, i same Povijesti teologije prožete raspravama crkvenih učitelja i teologa također kroz dvije tisuće godina. Sve naše natukničko iskazivanje božanske Riječi nije ništa drugo doli puko mucanje toga Otajstva ili bogatstva koje je nebeski Zaručnik povjerio svojoj Zaručnici - Crkvi. Zato nam priskače u pomoć vjera, osjećaj vjere, Bogom darovani smisao vjere, kojom premošćujemo ovu svoju ljudsku ograničenost s Božjom neograničenošću.

     U odnosu na svećenički celibat kao Božji dar, jedinstven i neprocjenjiv, papa Pavao VI. izreče ovu misao: „Nije da se tek od danas razmišlja o višestrukoj prikladnosti celibata za službenike Božje, pa makar izričiti razlozi i bili različiti za različite mentalitete i različite situacije, oni su ipak uvijek bili nadahnuti na specifično kršćanskim promatranjima, u temelju kojih se nalaziintuicija najdubljih motiva“.[1] Tek intuicija, a ne sasvim jasna spoznaja i nedvosmisleno razumijevanje.

     Sam osjećaj vjere ili onaj nadnaravni smisao vjere upozoravao je, od nastanka Crkve, na višestruke i uzajamne spone između konkretnoga djevičanskog izbora i službenoga svećeništva koje je Krist ustanovio i nama predao. To mogu posvjedočiti plejade svećenika, učitelja, teologa, koji su na karizmatičan dar celibata, od Boga im darovan, znali uzvratiti uzdarjem po potpunu posvećenju božanskomu otajstvu. Premda je od samih početaka bilo razvidno da sama narav svećeništva ne iziskuje savršenu uzdržljivost, tj. beženo stanje (1 Tim 3,2-5; Tit 1,5-6), nego radije poseban dar ili karizmu (Mt19,11-12), ipak je u samome narodu Božjem rasla svijest i sigurnost da između ta dva dara, svećeništva i celibata, postoji stvarna i duboka veza, koja se tijekom vremena uzakonila ili poustanovila.

     Koncilski dekret o službi i životu svećenika, u broju 16 o celibatu, počinje značajnom rečenicom: „Crkva je u svećeničkom životu uvijek uvelike cijenila savršenu i trajnu uzdržljivost radi kraljevstva nebeskoga, koju je Krist preporučio, koju su tokom vremena, pa također i u našim danima, mnogi vjernici dragovoljno prihvatili i hvalevrijedno držali, a posebno pak u svećeničkom životu“.[2] Zato Katolička Crkva čvrsto drži stečeno zakonodavstvo i s povjerenjem se uzda u Boga da će Otac uvijek pozivati dostatan broj onih koji će, zajedno sa svećeništvom, prigrliti i posvećeno beženo stanje. Da spomenemo i to kako isti dekret govori o tri velika razloga prihvaćanja toga stanja: kristološkom, ehatološkom i ekleziološkom. Ova dva posljednja mogu se lako svesti na onaj prvi, kristološki, koji je izvorni. Zato se najviše i zadržavamo na ovom prvom razlogu koji potječe iz nauka i prakse Kristove.

     2 - Motivi „višestruke prikladnosti“. U teološkom razmišljanju Crkva polazi od činjenice da svećenik u svome sakramentalnom otajstvu nije delegat ni pojedinih zajednica ni cjeline naroda Božjega. Nije on ni delegat ili činovnik Božji. On je po preobrazbenoj milosti sakramenta reda, ne po bilo kakvoj vlasti, nego po vlasti kojom „Krist svoje Tijelo izgrađuje, posvećuje i upravlja“,[3] živi znak trajne nazočnosti Kristove u njegovu narodu. Zaređeni svećenik jest alter ego /"drugi ja"/ Jedinorođenoga Sina Božjega, s obzirom na samu bit, ontološku stvarnost, a zaređenik djeluje ne samo u ime, nego i u osobi samoga Krista - Glave (in persona ipsius Christi Capitis), dakle s obzirom na djelatnu, operativnu ili funkcionalnu stvarnost. Riječ je u prvotnom ili izvornom smislu o osobi i o poslanju Isusa Krista. A u drugotnom ili participiranom redu svećenik je sakramentalno vezan i uz osobu i uz misiju Kristovu. A budući da je Krist od početka do kraja savršeno djevičanski živio, i da se njegovo zemaljsko djevičansko beženstvo potpuno podudaralo s njegovim vječnim svećeništvom, tako se i svećenik kao Kristov alter ego, koji u Crkvi djeluje in persona Christi, u svome celibatu ili djevičanstvu „posvećuje Kristu na nov i odličan“.[4]

     Kao što se Krist Gospodin svojim beženo-djevičanskim staležom posvetio puninom ljubavi svoga bića Očevoj ljubavi i volji, i istodobno svim bićem svojim, dušom i tijelom, kroza sav svoj život posvetio službi „pomirenja“ (Rim5,11) ljudi s Bogom, tako je i svećenik po sakramentu svetoga reda pozvan da se posve posveti i suobliči Kristu, Vrhovnomu svećeniku, u čemu mu osobito pomaže sloboda od spona „tijela i krvi“.[5] Takav svećenik, oslobođen ženidbenih veza i obiteljskih obveza, može posvetiti svoje vrijeme, sposobnosti i cio život istinskoj ljubavi prema Bogu i služenju braći ljudima.

     Kada to i tako svećenik čini, onda se on ne samo suobličuje Kristu, čistomu i svetomu, nego ide u susret onomu evanđeoskom savjetu da se odrekne svega - svoga ja, svoga tijela i svega svijeta, pa prema tomu i onih dobrih i vrijednih stvari i osoba, pa i supružnika i djece - „poradi mene i kraljevstva nebeskoga“ (Mk 10,23-3), veli Gospodin. Istina, ovo Isus govori svojim sljedbenicima, svim dakle vjernicima. I doista u svakom staležu ima čistih i beženih ili djevičanskih posvećenika i posvećenica. Ali to se posebno odnosi na svećenike, one osobite izabranike Božje zato što „im je dano“ ne samo „znati otajstva Kraljevstva nebeskoga“ (Mt 13,11), nego i zato što su pozvani, osposobljeni i poslani da budu „upravitelji tih otajstava“ (1 Kor 4,1).

     Upravo zato što je Isus apostole, dakle i njihove nasljednike i sve svećenike, osobno i otajstveno pozvao, jer on reče: „ne izabraste vi mene nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16), da slijede njegov savjet, s pravom se smatra podudarnim i prikladnim celibatarno stanje zaređenu svećeniku da može prenositi ne onaj prvi način života iz reda stvaranja (Post 2,18), nego ovaj novi način života, novoga stvorenja u Kristovu djelu otkupljenja (2 Kor 5,17). Takav celibatarni apostol, biskup, svećenik jače i šire sudjeluje u punini Kristove ljubavi koja proizvodi novo čovječanstvo, koje je rođeno „ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga“ (Iv 1,13).

     Kao što Krist ne daruje svoj život jednoj osobi, jednoj obitelji, nego cijeloj Crkvi, cijelomu čovječanstvu, tako i svećenik, po uzoru na Krista, daje svoj život ne jednoj ženi, jednomu djetetu, vlastitoj obitelji, nego cijeloj Crkvi Božjoj. Takav se svećenikov stav može shvatiti, ne kao izbjegavanje određenih naravnih pogodnosti i dužnosti, nego kao sublimiranje ljudskih odnosa na uzvišenijem stupnju u logici ljubavi prema Kristu i njegovoj Crkvi. Tako se s kristološkoga gledišta prelazi i na onaj ekleziološki – svećenik je za Crkvu, i na onaj eshatološki – sve poradi kraljevstva Božjega koje je već započelo na svome svijetu i imat će svoj kraj i puninu na drugome.

     Tako bismo mogli sažeti:

     - Celibat nije nešto što je svećeništvu izvana nametnuto, iz nekih feudalnih, imovinskih, disciplinskih razloga, makar se i takvi razlozi tijekom povijesti pojavljivali, nego to je unutarnja kvaliteta koja, kao posebna karizma, ako ne proistječe iz same naravi socijalnoga sakramenta svećeništva, svakako je vrlo usko povezana s njime. Kao što je ženidba ustanovljena za donošenje naravnoga života, tako je posvećeno beženo stanje, koje je vezano sa svećeništvom, ustanovljeno za donošenje nadnaravoga života. Ponavljamo: svećeništvo po svojoj naravi i samo po sebi ne zahtijeva celibat (dokaz su tomu istočne Crkve raznih obreda), ali ga uvelike priželjkuje, na nj se priziva kao na nešto što je svećeništvu posve prikladno, gotovo bismo rekli: svojstveno.

     - Ključ ove duboke povezanosti između ta dva dara - sakramenta svećeništva i prihvaćena i posvećena celibata - jest u činu vjere samoga svećenika i u logici Kristove ljubavi prema Ocu i prema svijetu.

     - Ako je svećeništvo otajstvo, a to svakako jest, jer je to sacramentum,mysterion = otajstvo, onda je i svećenički celibat svojevrsni misterij, koji se ukazuje kao izazov suvremenoj teologiji svećeništva i samomu odgoju na svećeništvo. Zato ga treba i tretirati i proučavati kao otajstvo Božje ljubavi.

     - Budući da tako stvari stoje, Crkvi ne pada na pamet - unatoč raznim zloporabama na raznim razinama - da dokida tu poustanovljenu karizmu, nego usrdno moli Boga da nikada ne ponestane obdarenih i plemenitih svećenika koji će se suobličavati Kristu Gospodinu i nasljedovati ga i u njegovu izboru i u životu.

     - Crkva je svjesna da mora biti budna u izboru i odgoju svećeničkih kandidata. Ona to od početka kandidatova ulaska u sjemenište ili bogosloviju otvoreno i pošteno pita:

     Želiš li biti svećenik?

     - Želim.

     Sa svećeništvom je bitno i životno povezano posvećeno uzakonjeno beženo stanje. Prihvaćaš li to celibatarno stanje svjesno i svojevoljno?

     - Prihvaćam. I to se stalno ponavlja, i tako se stalno odgaja kroz sve vrijeme bogoslovijskoga života. I ako u bilo kojem tečaju ili godini studija kandidat kaže da to ne želi, otpušta ga se iz bogoslovije. I na ređenju za đakonat u Katoličkoj Crkvi latinskoga obreda jasno i razgovijetno biskup pita kandidata:

     „Hoćeš li pred Bogom i Crkvom trajno čuvati beženstvo radi kraljevstva nebeskog u službi Bogu i ljudima, kao znak svoga predanja Kristu Gospodinu?

     - Hoću.

     Udijelio ti Gospodin ustrajnost u svetoj odluci!“ Daje mu se povjerenje i ide prema prezbiteratu.

     - Stoga Crkvu, tj. njezine predstavnike - biskupe, svećenike, đakone, redovnike i redovnice koji su prihvatili Božji dar potpune čistoće, zavjetovane ili uzakonjene - ništa tako u očima svijeta, posebno medijskoga, internetskoga, ne kompromitira i ne degradira kao dvolično ponašanje i škandalozne zloporabe na tome području, gdje bi inače trebala biti očigledna jasnoća i čistoća evanđeoskoga svjedočenja. Ne zato što bi medijski dnevničari s pravom bacili kamen na svećenike i njihovo svećeničko beženo stanje, nego zato što je prihvaćeni celibat integralni dio svećeničke službe. Svećenik ima svoje vlastito dostojanstvo i po daru svećeništva i po daru celibata.  

     Zato kada se vidi stvarna nevjernost toj vlastitoj odluci i obećanju, i javno pokažu zli primjeri, bilo posrijedi maloljetstvo ili punoljetstvo, Crkva mora biti odlučna u otklanjanju i kanonskom sankcioniranju sablazni pa radilo se o bilo kome. A mi znamo da nije kršenje celibata samo ako je fizičko potomstvo posrijedi, nego i - u skladu s Božjim zapovijedima, šestom i devetom - ako se svjesno i svojevoljno griješi i na području samih misli, želja, slika, riječi i djela.

     Neka nam svima, po zagovoru Blažene Djevice Marije bezgrješno začete i cijeloga svoga života prečiste, pomogne Otac, Sin i Duh Sveti.

 -------------------- 
1 Enciklika pape Pavla VI., Sacerdotalis coelibatus, 1968., br. 18.
Presbyterorum ordinis, br. 16.
PO, br. 2.
PO, br. 16: nova et eximia ratione Christo consecratur.
Sacerdotalis coelibatus, br. 21.

POVEZANI ČLANCI

01. sij 2010
01. pro 2009
01. stu 2009

NAJČITANIJE

01. sij 2010
01. pro 2009
01. stu 2009