Svećenička godina
01. January 2010.
Foto:
nepoznato

“Život kratak, a smrt stalna...”. Ako bismo išta morali imati na umu u ovoj “Svećeničkoj godini”, napose u ovoj novoj godini, to je ovaj početni stih mudre pjesme, svakodnevne molitve, a ne samo prigodom rijetke misijske obnove. I pero u ruku i napiši oporuku! Jer se ne zna dan ni čas! Svakomu biskupu u službi mora biti ugodno kada se, nakon smrti svećenika, odmah nađe njegova oporuka sa sadržajem: zahvalnost Bogu za život i zvanje, predanje u Božje ruke, zahvalnost roditeljima, učiteljima i dobročiniteljima, oproštenje svima od kojih se dotičnik osjetio uvrijeđen i kojima je on dužan dati oproštenje, podmirenje troškova, vraćanje eventualnih dugova, raspodjela ostavštine prema vlastitom uvidu, toliki broj misnih nakana za pokoj vlastite duše, odredba gdje želi da mu tijelo bude pokopano, tko su izvršitelji oporuke, koje mu je misničko geslo. Živi i zaduženi postupaju po pokojnikovoj oporuci. Čisti računi, duga ljubav i prema župi, i župljanima, i bližoj rodbini i svima redom i nije na posljednjem mjestu Ordinarijat.

            A biskupu mora biti neugodno kada svećenik nema nikakve oporuke, nego nakon smrti priča raste sve malo pomalo, čak i do neželjena suda. Kaže onaj jedan velečasni: “Nemam ja što pisati, jer ja nemam što ostaviti!” Napiši to da nemaš što ostaviti! Onda se zna kako će se postupiti.

            Stara je riječ da u životu ništa nije sigurnije od smrti, i ništa nesigurnije od časa smrti. To je rekao još starozavjetni Propovjednik: “Čovjek ne zna svoga časa!” (9,12 ). Svećenicima je osobito poznata ta stalna istina kada gotovo svakoga dana imaju tešku obvezu posluživanja svete poputnine ili obrednoga sprovoda. Zato nikoga ne smije iznenaditi taj iznenadni trenutak.

            Nije zakonska, ali jest moralna obvezaZakonik kanonskoga prava ne predviđa obvezu da svećenik koji odlazi s ovoga svijeta mora napismeno ostaviti oporuku. Kan. 1299, § 1 općenito propisuje: "Tko po naravnom i kanonskom pravu može slobodno raspolagati svojim dobrima, može ta dobra ostaviti u nabožne svrhe, bilo pravnim činom između živih bilo pravnim činom za slučaj smrti"; § 2: "U odredbama za slučaj smrti u korist Crkve neka se, ako je moguće, obdržavaju propisi svjetovnoga prava; ako su oni zanemareni, moraju se baštinici podsjetiti na obvezu da su dužni ispuniti volju oporučitelja". Ali što ako nije poznata "volja oporučitelja"? Najsigurnija volja oporučitelja jest njegova napismeno ostavljena oporuka, testament ili "posljednja volja".

            Zašto treba oporuka? Zato što je to čin poštenja i poštovanja. Poštenja: jer dokazuje da je velečasni svjestan smrti, i to iznenadne smrti, da želi časno umrijeti i još časnije sve iza sebe ostaviti, da nikomu ne bude na nečast i teret. Poštovanja: prema onima kojima je ostao dužan, kojima želi nešto ostaviti, prema onima kojima će dopasti u dužnost da se pobrinu za sređivanje njegove ostavštine, kolika god bila. Da na vrijeme razjasni komu što pripada. I najvredniji svećenici, koji nesebično rade i izgaraju za Božju kuću i stvar, ne znaju ponekad što je župi ili crkvi dao, posudio, što od nje pozajmio. Ne zna se čije je što na knjižici koja se vodi bilo na osobnom imenu bilo na crkvenoj ustanovi. Na tu su nas muku više puta nagonili i bankarski propisi da su se vlasnici miješali. Ponekad se ne zna ni koliko je intencija preuzeo, ni koliko ih je odslužio. Pogotovo ako o tome svećenik koji je preminuo nije ni s kim govorio. Kako se može poigravati sa svetinjama Božjim, a ime mu - svećenik? Ne samo to, nego nerijetka pojava miješanja svećenikove rodbine u crkvene i materijalne stvari, koje su ostale nerazriješene, djeluje doista poganski i neljudski. Kako bi u tom slučaju dobro došao mali vlastoručno potpisani papirić pokojnika?! Zašto ne ostaviti čiste račune iza sebe? Ima, za primjer, i takve rodbine koja jednoglasno izjavi: naš je brat svećenik pripadao Crkvi i neka Crkva svime raspolaže!

            Kako se piše oporuka? Najjednostavniji oblik oporuke jest vlastoručno sastavljena i potpisana punim imenom i prezimenom, pri punoj svijesti i u punoj slobodi s datumom i mjestom. Takva oporuka vrijedi pred svakim sudom ovoga svijeta. Ako je napisana strojem, kompjutorom ili je netko drugi sastavljao (u slučaju oporučiteljeve teške bolesti i iskrene želje), onda su za valjanost, uz potpis ili prstoznak oporučitelja, potrebni potpisi dvaju svjedoka.

            Gdje se čuva oporuka? Svaki svećenik čuva vlastitu oporuku na mjestu gdje će se lako pronaći u času njegove smrti. U nas je u biskupijama običaj da se original (ili kopija) oporuke čuva na Ordinarijatu na sigurnu mjestu. Razumije se po sebi da svaki svećenik oporučitelj može u svaka doba svoju oporuku povući, dopuniti, izmijeniti, zamijeniti. Novu napisati i na mjesto vratiti. Oporuka vrijedi samo nakon smrti.

            Ako se cijeloga života borimo da se ne damo nezadavoljstvu i bezvoljnosti, nego da budemo izgrađena karaktera, razborite odlučnosti, čvrste volje, zašto onda ne bismo pristupili odlučno i “posljednoj volji” i učinili ono što drugi odgovorni od nas očekuju, da se pojavimo na sudištu Božjem s pouzdanjem kako smo učinili što smo bili dužni učiniti!

            Čovjek koji mirne savjesti živi, mirno ostavlja i svoju napisanu oporuku. 

            (Crkva nakamenu,1/2010., str. 4-5)

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE