Svetkovina Presvetoga Srca Isusova u Studencima, kao i u drugim župama i crkvama koje su posvećene istomu Božanskom Naslovniku, samo što je ovdje još i biskupijsko svetište od 1998. godine. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji jedanaest je župa Srca Isusova, u Mostarsko-duvanjskoj pet, i po jedna u Banjolučkoj i u Trebinjsko-mrkanskoj.
Don Ivan Štironja, studenački župnik i rektor svetišta, pripremio je sa svojim suradnikom đakonom Josipom Radošom i uz pomoć okolnih svećenika dvije devetnice, veliku i malu. Velika je obuhvaćala devet mjesečnih Prvih petaka, od listopada prošle godine do lipnja ove godine, a mala je bila kroz devet dana uoči same svetkovine Srca Isusova. Odaziv je vjernika u stalnu porastu u posljednje vrijeme, tako da je na završnoj svečanosti, 8. lipnja 2018., sve dvorište ispred crkvenih vrata, određeno za vjernike, bilo popunjeno „s jednog kraja na protivan kraj“. Prije sv. Mise u 19.00 sati svećenici su bili na raspolaganju za sv. ispovijed, a potom je sudjelovalo desetak misnika u koncelebraciji koju je predvodio biskup Ratko. Pjevao je župni zbor. Župnik je u početku, zahvalan Bogu, sve pozdravio podsjećajući da je od osnutka župe prošlo 110 godina, od gradnje crkve 80 godina i od proglašenja biskupijskoga svetišta 20 godina.
U propovijedi biskup je govorio o ljudskom srcu kao životnom bojištu gdje se odvija trajna borba između Božje snage i zlih sila ovoga svijeta. Čovjek se toliko puta svojim pristankom opredijeli za zlu stranu života protiv Božjih zapovijedi i zakona. Samo su dva Srca bila neranjena, sveta i čista: Presveto Srce Isusovo u kojem je sva punina Božanstva, i Marijino srce koje je Bog svojom posebnom milošću očuvao od svakoga grijeha, iskonskoga i osobnoga, a i ona je u svome životu svojom vjernošću i ljubavlju prema Bogu u tome pristajala i krjeposno sudjelovala.
Biskup je naveo primjer jednoga velikana, sv. Damjana de Veustera, koji je rođen u Belgiji 1840. godine i na krštenju prozvan Josipom. Imao je starijega brata Augustina i dvije sestre, koje su postale redovnice uršulinke. Brat mu je bio član "Kongregacije misionara Srca Isusova" s redovničkim imenom Pamfil. I Josip je pošao u istu Kongregaciju te kao redovnik nazvan Damjan. Sve četvero djece u duhovnom zvanju. Damjan je bio umom vrlo bistar. Brat mu je Pamfil zaželio poći u misije, ali se prije polaska razbolio i doskora umro. Zato je mlađi brat, Damjan, zamolio poglavare da on može, umjesto svoga brata, postati misionar Srca Isusova. Dopušteno mu je poći na Havaje, koje se sastoje od osam otoka, na Tihom oceanu. Otišao je 1863. godine i, nakon pet mjeseci brodarenja, sretno stigao na havajske otoke 1864. Iste je godine zaređen za svećenika. Jednom je zgodom 1875. biskup Maigret tražio nekoga dragovoljca da pođe neko vrijeme na mjesto Molokaj, havajski otok nazvan "vražji raj", jer su ljudi, listom gubavci, živjeli kao životinje, bez ikakva ljudskoga pravila i Božjega zakona. Tu je tako živjelo oko 800 gubavaca. Damjan je prihvatio Molokaj pod uvjetom da zastalno ostane na otočju s gubavcima. I to mu je dopušteno. I gle: on je u tom mjestu podigao bolnicu, crkvu, školu, popravio ljudima kuće, stanove. Ljudski i religiozno odgajao, krštavao, poučavao, ispovijedao, pričešćivao, opremao i pokapao gubavce. Sve kao i u ostaloga zdrava naroda. Radio je dvanaest godina na otoku Molokaju. Pomagao koliko je mogao. Probudio mnoge duše u Europi, ne samo među katolicima nego i među nekatolicima, da mu misijski pomognu.
Međutim, jednom mu se 1885. godine prolila vrela voda na noge. Nije to uopće osjetio. I ozbiljno se prepao. Vidio je da je primio anestetičnu vrstu gube. Došao je u crkvu i započeo propovijed svojim gubavcima, ne kao obično "draga braća i sestro", nego "dragi moji sudrugovi u gubi"! Na Molokaju pravi potres među gubavcima. Proces mu se gubavljenja ubrzao. Sav se ogubao, osim vrhova prstiju desne ruke kojima je primao i dijelio sv. Pričest. Osim te pogubne bolesti, imao je i drugih životnih patnja. Optužbe s raznih strana s obzirom na sva tri redovnička zavjeta. Optužbe gore od gube. Optužen je da ne sluša poglavare, da živi raskošno i raskalašeno. I da se onečistio gubom upravo zato što je griješio protiv zavjetovane čistoće. Optuživali ga "đavolskim klevetama", kako mu stoji u biskupijskom procesu. Ali on se nije dao ni pod kakav jaram klevete. Nakon četiri godine fizičke gube i moralnoga terora preminuo je sveto u Gospodinu, 1889., provevši 25 godina na Havajima kao misionar Presvetoga Srca Isusova. Pokopan je na Molokaju i podignut mu spomenik.
Godine 1936. vraćeni su mu posmrtni ostatci u Belgiju. Biskupijski proces otpočeo je 1938. godine. Predan je Svetoj Stolici 1955. A od 1969. njegov se veličanstven kip nalazi u krugu Saveznih Sjedinjenih Država u Washingtonu, u ime Havaja, kao nacionalni heroj. Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim na svetkovinu Duha Svetoga, 4. lipnja 1995., a Benedikt XVI. svetim na Ime Marijino, 11. listopada 2009.
U svemu ga je pomagalo Presveto Srce Isusovo, kojemu je uvijek ostao vjeran, osobito u podnošenju najvećih kleveta.
Na kraju, prije misnoga blagoslova, župnik je don Ivan zahvalio svima koji su na bilo koji način pripomogli da priprava i sama svetkovina prođe u najboljem redu. Potom je predmolio, a narod za njim ponavljao, posvetnu molitvu Srcu Isusovu „Preslatki Isuse, Otkupitelju ljudskoga roda“ kao naknadu za ljudske uvrjede i grijehe, kao i molitvu na nakanu Svetog Oca Pape da bi vjernici mogli zadobiti potpuni oprost u ovom svetištu, uz druge uobičajene uvjete.
Slava i hvala Presvetomu Srcu Isusovu!
