U Skopaljskoj Gračanici u ponedjeljak, 30. rujna 2019., na svetkovinu sv. Jeronima - kojega je župa slavila od osnutka 1911. do 1966., kada je sagrađena nova crkva i, uz dopuštenje Svete Stolice, župa stavljena pod zaštitu Prečistoga Srca Marijina - u mjesnoj crkvi slavio je svoju Zlatnu Misu domaći sin don Toma Lučić, svećenik Dubrovačke biskupije. Za propovjednika je pozvan biskup Ratko iz Mostara koji je i sam prije dva tjedna proslavio Zlatnu Misu u katedrali, a obojica su zaređena istoga dana, 29. lipnja 1969. U koncelebraciji je bilo petnaestak svećenika, biskupijskih i redovničkih-franjevačkih a župnu crkvu ispunili vjernici, među kojima je bila skupina sestara redovnica raznih kongregacija. Župnik don Ilija Ivoš, uz pomoć brata don Tadije, župnika u Kandiji, organizirao je hvalevrijedno slavlje. On je u početku pozdravio zlatomisnike i sve svećenike, redovnike, redovnice i Božji narod, a na svršetku sv. Mise, pročitavši telegramsku čestitku msgr. Želimira Puljića, zadarskoga nadbiskupa, svima iskreno zahvalio i sve pozvao na divan prostor obasjan suncem na podnevni domjenak, u kojem je cijelo mjesto sudjelovalo i nesebičnim darom i uzajamnim čašćenjem.
Zlatomisnik Toma prije misnoga blagoslova zahvalio je Bogu i svima koji su sudjelovali u ostvarenju njegova svećenikoga zvanja.
Prenosimo biskupovu propovijed
Prije 1600 godina u jednoj betlehemskoj špilji, pokraj one u kojoj je po Duhu Svetom od Djevice Marije Sin Božji utjelovljen i došao na ovaj svijet, umro je u svoj skrušenosti srca na današnji dan, 30. rujna 419./420., u 72. godini života sv. Jeronim Stridonjanin, obraćenik i krštenik od 366. godine, svećenik od 380., tajnik pape Damaza (382.-384), kršćanski pisac, pustinjak i pokornik, vrhunski proučavatelj, prevoditelj i tumač Svetoga Pisma, crkveni naučitelj, s naše gore list.
Mali Isus i Jeronim. Jedna poznata i poučna zgoda iz Jeronimova života:
Sam Jeronim prenosi kako bi pod stare dana nekako doteturao do Isusove špilje pa bi vodio razgovor s Malim Isusom. Tako se jednom Jeronimu ukazao Mali Isus, Betlehemćanin, kojega su istočni kraljevi bili obdarili zlatom, tamjanom i plemenitom smirnom. I Mali Dječak započe razgovor sa starim Jeronimom sjećajući se onih darova perzijskih mudraca:
- Jeronime, daruj mi nešto svoje!
Na to Isusu Jeronim od prve odgovori sigurnim glasom:
- O, Djetešce Isuse, darovao sam Ti svoju crkvenu službu. Bio sam tajnik pape Damaza. Da sam nakon njegove smrti ostao u Rimu, ne znam što bi bilo od mene, ali ja sam otišao u pustinjake, odrekao se svih tih mogućih časti i vlasti…
- Nije to tvoje, Jeronime, to je sve moje, veli mu Mali Isus. Crkva je moja, a ne tvoja. Papa je moj namjesnik. Crkvene su službe moje. Daj mi ti nešto svoje, što je samo tvoje!
Jeronim klekne i klečeći Isusu ponizno odgovori:
- Božanski Dječače, darovao sam Ti svoj život nakon obraćenja u 20. godini, postao kršćanin i ostatak svoga života, više od 50 godina, više od zlatnoga jubileja, posvetio postu i molitvi, proučavanju i prevođenju Svetoga Pisma, poučavanju drugih u krjeposnu kršćanskom životu...
Mali mu Isus opet upade u riječ:
- Nije to tvoje, to je sve moje, i što si se obratio, i što si kršćanin, i što postiš, i što prevodiš moje Pismo, i što druge poučavaš, sve je to moje, daruj mi ti nešto svoje, od sebe!
Jeronim malo zastade te drhtavim prozbori glasom:
- Dao sam Ti, Dijete drago, očinji vid u glavi, nešto što je najdragocjenije, i to u Tvojoj službi, u prepisivanju i prevođenju Biblije s hebrejskoga i grčkoga na latinski. Posve sam obnevidio od čitanja i pisanja više pri zvijezdama nego pri svijećama.
Mali mu Isus ponovo odpovrnu:
- Jeronime, nije to tvoje, to je moje. Tvoje oči moje su oči, a ne tvoje. Vidiš li da ti se mogu oduzeti, i da ostaneš slijep da ni sunca Božjega ne razlikuješ od ponoći. Daj mi nešto svoje vlastito, što je samo tvoje!
- Ja ne znam, Božanski Isuse, što bih Ti drugo dao, skromno zaključi učeni Jeronim.
- Daj mi grijehe svoje, prijestupe mladosti svoje, ispade žestoke naravi svoje, ubode polemika svojih s drugim mojim slugama, prekršaje nevjernosti svoje…protumači mu bistri dječak Isus kao ono s učiteljima u Hramu.
Na to Jeronim u jecaju svome uzvrati:
O, Isuse Maleni, predajem Ti grijehe svoje, i iz mladosti i iz starosti svoje, i iz poganske i iz kršćanske dobi! Dȁ, to je samo moje, suznim će očima raskajani Jeronim.
Zaista je tako. Sve dobro što imamo, od Boga primamo. Sve što je, Bože, od Tebe - dobro je. To je Tvoj dar. A moj je toliko puta krivi izbor. Moje je kršenje krsnih obećanja. Moje su nevjernosti Božjim zapovijedima. Moji su prijestupi i grijesi u mislima, riječima, željama i djelima. Moje je: „Ja se kajem, Bože mili!“ i „Prosti moj, Bože!“ i slične raskajničke pjesme i pokornički psalmi.
Ako se dječak Isus ovako obraća jednomu svomu sluzi i ako ovako obraća staroga svetog Jeronima, što će tek reći meni, grješniku i drugim živim ovogodišnjim zlatomisnicima između one velike skupine mladomisnika iz 1969. godine, među kojima je i naš današnji svečar don Toma? Te nas godine bijaše, prema Glasu Koncila, 169 hrvatskih novoređenika (a ove godine bijaše ih 66 na tom istom terenu). Svi mi klečimo pred Isusom. I svima nama Isus upućuje iste riječi kao nekoć Jeronimu: Daj mi nešto svoje! I nema veće radosti za Boga nego kada može pokazati svoje Milosrđe prema nama.
Svećeničke službe don Tomine. Imao je naš slavljenik don Toma u svome svećeničkom životu za vrijeme četvorice dubrovačkih biskupa – Pavla Butorca (1950.-66.), Severina Perneka (1967.-89.), Želimira Puljića (1989. do 2010.) i Mate Uzinića (od 2011.) - popriličan broj raznih crkvenih dekreta i službi koje su se ponekad uzajamno preklapale i ispreplitale i u istom vremenskom razdoblju obavljale:
~ 21 godinu bio je župnik u više župa: Račišću (1970.-74.), Suđurađu i Luci na Šipanu (1974.-81.), u Zatonu-Dolima (1981.-87.), u Korčuli (1987.-91.), u Cavtatu i Mokošici (1992.- 2001.);
~ 10 godina dekan u dva dekanata: stonskom (1981.-87.) i korčulanskom (1987.-91.);
~ 10 godina rektor sjemeništa u Dubrovniku (1991.-2001.);
~ 14 godina generalni vikar (1992.-2006.);
~ 18 godina rektor crkve sv. Vlaha u Starom gradu od 2001. do danas.
Slično - različno: Najprije istaknimo da je Toma od djetinjstva svoga rastao i odgajan u ovoj župi pod zaštitom sv. Jeronima, koji je u njegovo vrijeme bio prvi zaštitnik ove Skopaljske Gračanice.
Don Toma ima u svome svećeničkom životu nešto slično što je imao i sv. Jeronim, i nešto različno.
Slično je što voli Sveto Pismo, svjestan da tko ne pozna Pisma, ne pozna ni Krista, kako govoraše sv. Jeronim. Zato su mu sve propovijedi u ovih pedeset godina bile prožete biblijskim naukom, Isusovim prispodobama i čudesima, evanđeoskim moralom. Zato su mu takve propovijedi punile crkve i ovu današnju u kojoj misi i propovijeda. I tako ga doživljavaju vjernici, pa i novinari.
A razlika u Jeronimovu i Tominu životu jest u slavlju sv. Mise. Jeronim je bio zaređen za svećenika. Zamolio je svoga biskupa reditelja Paulina u Antiohiji da ga pusti u pustinju, gdje nikada nije slavio sv. Mise, ni Mlade ni Zlatne. Takav bio običaj.
A don Toma je od 1969. do danas slavio 18.355 sv. Misa ako je svakoga dana imao samo jednu Misu, a bilo je dana i blagdana da je morao na više župa imati po tri, tko će onda sve prebrojiti? A misnik i zlatomisnik definira se po sv. Misi. On je zaređen, ovlašten da slavi sv. Misu: nekrvnu Isusovu žrtvu i božansku gozbu za spasenje svijeta.
Kalež spasenja. Simbol je sv. Mise: hostija i kalež, kruh i vino. Kalež ne znači samo posudu za vino odnosno za Krv Kristovu, nego simbolizira i svu Isusovu patnju, i svu našu ljudsku muku. „Kalež koji mi dade Otac zar da ne pijem?“ Isus će Petru (Iv 18,11).
Dragi don Toma, ja Ti kao kolega darujem jedan takav kalež, nije zlatan, ali jest malo pozlaćen. I neka Te podsjeća ne samo kako je teško na svjetskim prvenstvima domoći se „zlatnoga pehara“, nego i kako je teško na svećeničkom putu izdržati do „zlatnoga kaleža“, simbola Isusove ljubavi, i znaka naše patnje i nevolje, koja vodi u Kraljevstvo Božje. Ovaj protok vremena od 50 godina zar ne sliči rijeci od 50 kilometara? Gdje je bilo i mirna tijeka i bujica i brzaca. Trebalo se svaki dan vježbati u molitvi i ispitu savjesti, u poštenju i jakosti, u istini i pravdi. Svaki dan čista i raskajana srca pristupati Misnomu slavlju. Svaki dan teći i plivati prema vječnosti. I samo možeš biti Bogu zahvalan što je u Tebi uvijek bilo vjere, one teologalne, vjere majke Anđe i babe Loide (usp. 2 Tim 2,5), Božjega dara i krjeposti, pa da je kolik zrno gorušičino, vjere koja Te držala u riječnom vodotoku. Bilo je u toj rijeci i čiste i mutne vode, i riba i zmija, i žbunja i kamenja, i mulja i pijeska, ali, Bogu hvala, rijeka se nije prelijevala preko svoga korita. Tekla je u vjeri, nadi i ljubavi do ovoga misničkoga zlata!
Bratske Ti čestitke, don Toma, i neka Te, po zagovoru sv. Jeronima,
Gospodin prati svakim svojim nebeskim blagoslovom i milošću!