Biskupove propovijedi
19. June 2009.
Foto:
nepoznato

Gospodin naš Isus Krist u svoje je doba uvelike iznenadio, dapače začudio, mogli bismo čak reći zaprepastio tadašnje društvo svojim dvjema životnim odlukama. Kad mu je bilo „oko 30 godina“ (Lk 3,23) i kad je naumio otpočeti javno propovijedati Kraljevstvo Božje uzduž i poprijeko Palestinom, Svetom zemljom, vidjelo se da je odlučio, prvo, odreći se ne samo vlastite obitelji u kojoj je odgojen nego i tjelesne obitelji; odlučio je biti Bogu na raspolaganje svim bićem svojim i svim srcem svojim. I, drugo, nije se prijavljivao židovskomu vijeću ili sinagogi da ga upišu u učitelje i propovjednike, rabije, kako bi njihovom ovlašću mogao druge poučavati i spasenje navješćivati.

Svaki drugi osposobljeni propovjednik i rabin redovito bi zasnovao obitelj i prijavio se mjerodavnim religijskim vlastima da može tumačiti i navješćivati Božju riječ. Zašto je Isus poduzeo ove dvije odluke?

Ne mala, nego velika obitelj. Da ne bi pomislio da je on nepoštovatelj ljudske kućne obitelji ili umanjitelj vrijednosti ženidbe, odmah ćemo napomenuti da je on svoje prvo javno čudo učinio u Kani Galilejskoj na jednoj seoskoj svadbi, kada je izvukao mladence iz teške svadbene žalosti, i pretvorio oko 600 litara bunarske vode u prvoklasno vino, da se svatko živ čudio, od staroga svata do najmlađega pohođaja. I blagoslovio mladence. Kao što je Bog Otac stvorio prvu ljudsku obitelj, dao joj moć i vlast da raste i zadaću da se množi i napuči zemlju, tako je Isus Krist, Bog Sin, otkupio ljudsku obitelj, nudeći joj po svojim sakramentima ljubavi oslobođenje od svakoga njezina zla.

A Isus je sam nekom zgodom ovako objasnio činjenicu neženidbe poradi kraljevstva Božjega: Kao što je ljudskim osobama od Boga dano da se žene i udaju, da formiraju tjelesnu, fizičku obitelj, tako je nekim osobama u Božjem narodu od Boga dano da se odreknu svoga prava na brak i na kućnu obitelj, poradi Kraljevstva nebeskoga (Mt 19,12), tj. kako bi zadobili veću obitelj; da se svjesno i slobodno odreknu svoga maloga obiteljskog kraljevstva, kako bi zadobili veću obitelj Kraljevstva nebeskoga koju Bog formira. Isus je zadobio ne samo veću obitelj od one kućne, nego veliku svjetsku obitelj.

Isusova je obitelj Crkva. On je sam okupio oko sebe skupinu učenika, Dvanaestoricu, da budu s njime, uz njegovo srce i uz njegovu riječ, da ih, osposobljene u mudrosti i ljubavi, šalje propovijedati i boriti se protiv paklene sile u čovjeku i u svijetu. Ustanovio je Crkvu kao svoju vlastitu obitelj s novim pravilima: ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, u kojoj je on Glava, a sva Crkva njegovo tijelo. Pa ima li većega čuda nego upravo to: Isus nema fizičke obitelji, a stekao je ovu duhovnu obitelj kojoj pripada preko dvije milijarde kršćana, među kojima samo Katolička Crkva obuhvaća milijardu i 150 milijuna katolika. Sada ti to izračunaj i usporedi!

Ovlast ne od ljudi, nego od Boga. Iako nam nije poznato da je pohađao rabinske škole ni u Jeruzalemu ni u Kumranu, a jest bio pismen - sjećaš li se onoga njegova pisanja po prašini ispred Hrama kad su mu farizeji doveli onu preljubnicu, a ne i preljubnika? - Gospodin se nije nikomu prijavljivao. Samo su mu mogli biti zavidni kako naučava i propovijeda, kako svakim danom stječe sve veću popularnost i sve više sljedbenika. Zavidan mu je bio kralj Herod, zavidni su mu bili židovski svećenici i glavari narodni, ta jesu li ga oni „iz zavisti“ (Mt 27,18) Pilatu i predali? I čim je prvi put nastupio u sinagogi u Nazaretu, potom u Kafarnaumu i toliko puta po cijeloj Palestini, vidjelo se da ima što ljudima reći, da nastupa kao onaj koji „ima vlast, a ne kao pismoznanci“ (Mk 1,22). Njega je ovlastio i opečatio sam Otac nebeski. On mu je zadao program da ga provede od početka do kraja. Isus je prihvatio taj Očev projekt i druge je prilagođavao tomu, a ne sebe i program drugima. 

Moderno čudo. Prije jedno 60 godina pronađen je princip ili arhitektura modernoga tehničkog pomagala zvanog računalo, latinski: computor ili engleski: computer. Potom se ta računala uvezuju u Internet, umreženje svega svijeta, to jest u biblioteke i filmoteke, u ljudske biografije i bibliografije, u razne studije i igrališne stadione, u leksikone i enciklopedije. Izmišljen je i izrađen onaj dodatak, prijenosnik, na koji možeš presnimiti sve s kompjutora. Presnimiš, upamtiš i nosiš kuda hodiš. Možeš i jednim potezom sve pobrisati. I što god više ima materijala, to se izrađuju manji i obuhvatniji kompjutori i dodatci, tako da ćeš uskoro moći staviti na vrh pera sve biblioteke svijeta. Pa ipak, iako imaš sve enciklopedije u džepu, nemaš ih u glavi, u pameti. Ali možeš se poslužiti kompjutorom i zovnuti koju god hoćeš riječ, osobu, događaj i godinu s dotičnim opisom. Zaista čudesno i  neobično korisno.

Još veće čudo mozga i srca. I prije ovoga tehničkoga računala, zapravo na samome početku svijeta Bog je stvorio mali živi kudikamo savršeniji kompjutor, ljudski mozak, udahnjujući mu dušu, da materijal prima, slaže i pamti, razmišlja i donosi zaključke. Stvorio je također sićušno ljudsko srce, od 300 grama, koje registrira sve ljudske osjećaje i nakane, radosti i žalosti, ljubavi i strahove, nade i razočaranja; svih onih sedam glavnih grijeha, od oholosti do lijenosti, koje čovjek želi pustiti u svoje srce. Jednom nam je zgodom Isus rekao što se sve nalazi u čovjeku: „iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje“ (Mk 7,21-22), sve ono smeće koje čovjek želi držati i po njemu čeprkati u svome srcu. Eto trinaest zala sve jedno gore od drugoga, i nijedno ne vodi u kraljevstvo Božje. Isus je došao da uništi i pobriše taj grijeh, da pomogne čovjeku u iskorjenjivanju svakoga zla iz njegova srca i života, da mu otvori put spasenja. Ovisi o čovjeku hoće li prihvatiti Božju ponudu i ozdravljenje.

Ali u čovjekovu se srcu nalaze i darovi Duha Svetoga, od mudrosti do bogobojaznosti, odnosno plodovi Duha, kako ih navodi sv. Pavao: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (Gal 5,22-23).

I već su prvi sinovi prvih ljudi mogli jasno pokazati što nose u svome srcu kada su, na Božji poziv, pred Boga donijeli svoje uzdarje na Božje darove. Kajin je svjesno i slobodno donio na žrtvenik najcrvljivije voće i povrće, najslabije grožđe i bostan, najgore paprike i krastavce, nije moglo biti gore. Vidiš li kako mu je srce bilo prijevarno, opako i zahrđalo? A Abel je odvezao i doveo najboljega vola i ovna, i dotjerao najbolje janjce i jarad. Nije moglo biti bolje. Taj nije žalio! Vidiš li Abelova dobra i velikodušna srca?   

         U Crkvi Bog i danas poziva pojedine mladiće i djevojke, da se odreknu svakovrsna grijeha, dapače da, po milosti Božjoj, žrtvuju neke zemaljske vrijednosti radi viših, nebeskih, i stave se njemu u službu, na dar Crkvi, na raspoloženje duhovnim potrebama drugih, radi Kraljevstva nebeskoga. Isus poziva na spasenje svakoga čovjeka, sa svim poštovanjem ljudske slobode, ali on svojom milošću djeluje na tu slobodu. Jer savršeno zna što je u čovjeku, koja krv kola kroz njegovo srce: Kajinova ili Abelova: „No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku“ (Iv 2,24-25).

         U povodu 50. obljetnice misništva našega svečara mi danas od srca zahvaljujemo na svećeničkom zvanju, koje je Bog ulio u obitelj Franje i Mare Pavlović u Studencima, u srce njihova jedanaest-godišnjega sina Tadije, koji je daleke 1943. pošao u sjemenište. I taj božanski zov trebalo je ostvariti kroz mnoge nevolje, scile i haribde, ovoga svijeta, ratne i poratne.

Njegov je životni put i luk prema duljim ili kraćim boravištima tekao ovako: rođenje u Crnićima u Gabela Polju 1932. Studenci, osnovno školovanje pa nastavak na Bašbunaru u Travniku kao kandidat isusovačke zajednice i škole, a onda rat sve račune pomrsio: gimnazija zatvorena, a isusovci protjerani iz Travnika. Tadija ostao dvije godine kod kuće u Studencima u čardaku ni na nebu ni na zemlji. Ali dar učenja ne da mu mira: upisuje se u državnu gimnaziju u Mostaru i kroz petnaest dana još bolje uviđa da je pozvan ne u državne službenike, nego u katoličke svećenike. I odlučuje ponovno u isusovačku školu, ovaj put u Zagreb. Bio je Božji glas zvučniji i jači od sirena ovoga svijeta. Nastavio je kod isusovaca na Šalati, gimnazija i matura, 1953. Srijemska Mitrovica, dvogodišnja vojska. Nakon vojnoga roka, 1955. godine, javlja se msgr. Andriji Majiću, biskupskom delegatu, jer je biskup Petar Čule u zeničkom zatvoru, da želi prijeći u biskupijske svećenike rodne mu biskupije. Zagreb, petogodišnja bogoslovija. Ređenje u Zagrebu na Petrovo 1959., prije 50 godina, i onda s crkvenim dekretima:

Vir, Rašeljke, Sutina, Vir, Ottawa u Kanadi, Bar u Crnoj Gori - službenik na Ordinarijatu, Studenci, Gradina, Prenj, Dubrovnik - ravnatelj gimnazije, Ošlje i Topolo, Studenci, Sutina, Domanovići, Zagreb - vjeroučitelj, Stolac, Šipan, Dubrovnik - ravnatelj u Svećeničkom domu, Mostar - umirovljenik.  

         Duboko smo uvjereni da je Božansko Srce Isusovo, koje je najviše pokazalo svoju ljubav na križu na Kalvariji praštanjem svima koji ne znaju što čine, i kojemu je posvećena ova crkva i župa, ulilo milost u dušu i našemu zlatomisniku i mnoštvu onih drugih pozvanih i odabranih iz ove župe: biskupijskih svećenika, franjevaca, franjevki, služavki Maloga Isusa, klarisa, monfortanaca. „Davno je to bilo“, piše don Tadija u svojim uspomenama na don Juru Vrdoljaka, župnika u Studencima od 1934. do 1944. „Mislim da mi je bilo šest godina. Još prije nego li sam pošao u školu dolazio sam u crkvu na prve petke, subote i nedjelje. Za prve petke bila je velika gužva. Rano se moralo doći, jer puno je svijeta obavljalo prve petke. Tako sam se i ja još za malena našao u ministrantskom društvu.“ Eto kako se otkrivaju i rastu prava zvanja: mama na prve petke radi ispovijedi i pričesti u slavu Srca Isusova i za spasenje svoje duše, a sin će u ministrante, pa tijekom vremena i u svećenike. Bog dao svoju milost, i njegova milost nije ostala besplodna. Odgovoreno na nju. Nema sumnje da je ona ljubav, koju je dječarac Tadija ponio iz ovoga svetišta, rasla u sjemeništarcu i bogoslovu tijekom vremena: i u Travniku, gdje su isusovci posebno njegovali pobožnost prema Srcu Isusovu, i u Zagrebu, gdje je sjemenišna crkva posvećena Srcu Isusovu, dok nije prerasla u mladomisničko geslo i molitvu: Gospodine, daj da ljubim Tebe i u Tebi sve ljude! kroz svih pedeset godina misništva.

         Zahvaljujemo Bogu za zlatomisnikovo zvanje i za brojna zvanja iz ove župe i iz naše Hercegovine. I molimo ljubav Srca Isusova da ne prestane pozivati mlada srca naših vjernika da se, svjesno i požrtvovno, opredjeljuju kako bi vjerno i revno slijedili Gospodina našega Isusa Krista, koji je jedini Put, Istina i Život. Amen.

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE