Razmišljam o mučnoj zadaći koju Bog zadade sinovima ljudskim (Prop 3,10). Zadaća, služba, obveza, poslanje: te su mi riječi najnazočnije u trenutku ovoga svečanog i svetog čina ređenja. Bog nas je učinio odgovornima da provjeri namisli srca našega. Božja je dakle volja da izradimo životnu zadaću, perom i stilom kako On zapovijeda. Tako je Otac nebeski i svomu Sinu povjerio poslanje da se po Duhu Svetom utjelovi u Djevici Mariji i otkupi čovječanstvo, žrtvujući za nas svoj ljudski život na križu. Isus je to savršeno poslušno izvršio, a Crkvu svoju zadužio da nastavi Njegovo spasiteljsko djelo. Ne znam je li itko od Krista pozvanih tako svjesno doživio svoju poslanstvenu zadaću kao sv. Pavao apostol, koji napisa: Ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za Evanđelje milosti Božje (Dj 20,24).
Uzoriti gospodine kardinale Franjo, glavni posvetitelju, veliki predvodniče naših vjerskih i rodoljubnih spomen-slavlja trinaeststoljetne povijesti hrvatskoga naroda, posebno Velikoga zavjeta vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi; prečasni oci suposvetitelji: nadbiskupe Josipe, tajniče Kongregacije za evangelizaciju naroda, koja se već 370 godina na osobit način zauzima za ove naše bosansko-hercegovačke Crkve i krajeve, i biskupe Pavle, nasljedniče mostarsko-duvanjskih biskupa evo više od jednoga stoljeća i trebinjskih biskupa u tisućljetnoj povijesti ove biskupije, jedne od najstarijih, uspostavljenih nakon dolaska Hrvata na ove prostore: ono što mi je Sveti Otac Ivan Pavao ii, Kristov namjesnik na zemlji, prije 3 mjeseca imenovanjem odredio i zadao, Vi ste danas i sakramentalno prenijeli polaganjem svojih apostolskih ruku i zazivom Duha Svetoga za ovu službu koju primam od Gospodina: svjedočiti za Evanđelje njegovo. I ono što je božanskim darom prihvaćeno, božanskom se pomoću i ispunilo!
Dva me osjećaja u ovom trenutku obuzimaju: prvi je sinovska zahvalnost Bogu, koji mi, unatoč mojoj ljudskoj slabosti i grješnosti, povjerava ovu službu da se nastavlja primjena Kristova otkupiteljskog djela u ljudima, da im se naviješta Evanđelje milosti i mira, istine i pravde, i da se posvećuju po Njegovim sakramentima. Drugi je osjećaj posebna unutarnja čežnja za darom Duha Svetoga, i to onim posljednjim, sedmim: strahopoštovanjem prema Bogu ili bogobojaznošću. Čeznem i molim, naravno, i za ostalih šest darova, ali kao da mi dar sinovskoga počitanja pred veličanstvom Božjim u ovom trenutku najviše treba i vjerojatno ne samo meni, nego možda i uopće ljudima našega vremena, tj. da se u svojoj službi i opstojnosti vodim sviješću i uvjerenjem da je Bog apsolutni gospodar povijesti i života, da je ljudski grijeh u Božjim očima užasna strahota i da će svatko biti suđen Božjim sudom po djelima svojim. Dođi, Duše Presveti, sa neba nas posjeti darom strahopoštovanja prema predobrom i premudrom Bogu i darom priznanja Božje potpune suverenosti nad ovim narodom i nad ovom zemljom!
Znam da misli mnogih idu danas u Mostar i u granatama rašivenu mostarsku katedralu, u kojoj se trebalo odvijati ovo misno ređeničko slavlje; misli lete i na cijelu Hercegovinu, Bosnu i domovinu Hrvatsku, na izranjene, ali Božjom milošću i ljudskom marljivošću izlječive crkve i domove. Znam da ima onih koji će uzdahnuti: "A hoće se ovaj koadjutor nauživati nevolje ljute". Toga sam bio svjestan u trenutku prihvaćanja Papine odluke. Nastojao sam to izraziti i u službenom geslu riječima Apostola naroda: "Kroz mnoge nam je nevolje ući u Kraljevstvo Božje" (Dj 14,22). Prolazile su mi glavom i druge misli, one Jonine: otploviti u Taršiš, daleko od Gospodina (Jo 1,3). Kao da bilo kojega Jonu ne će stići još veće i ljuće nevolje dok bude tražio svoj Taršiš na ovoj kugli zemaljskoj! Čvrsto vjerujem u životnu istinu: Bog je kadar svaku našu vjernički podnesenu kušnju pretvoriti u obilan blagoslov, kao što je moćan svako ljudsko blagostanje okrenuti u posvemašnju neimaštinu. On je zemaljsko poniženje svoga Sina na Kalvariji pretvorio u nebesko Uzvišenje svetoga Križa, u blagdan koji danas slavimo i koji sam svjesno izabrao za početak ove službe.
Bože, Mire i Pomirenje naše, Tvomu oku ništa nije skriveno i Tvomu prstu ništa nedostižno: svojom moćnom rukom razoružaj krvave ruke onih koji su se uhvatili u koštac s Tobom, koji ništa ne drže ni do Tvoga zakona, ni do svjetskoga uzdignuta glasa, ni do onoga što je sveto svakom čeljadetu na ovome svijetu. Oslobodi nas od ovoga besmislena rata u kojem susjed, čovjek bez ikakva milosrđa, ubija svoga susjeda, čovjeka bez ikakve krivnje; od ovoga rata u kojem današnji Pilati usmrćuju nedužne i pravedne, a onda pilatovski peru ruke vičući na sav glas: Ništa nismo krivi u krvi toga naroda. Ponizno Te molimo, sagradi opet zidine Mostara, Dubrovnika, Trebinja, Sarajeva, Vukovara, podigni sve razrušene gradove i sela, nek se obraduju kosti satrvene, da kličemo pravednosti Tvojoj i da mir Tvoj zavlada u narodu Tvome! (usp. Ps 50).
Spomenuh katedralu, majku hercegovačkih crkava, koja je točno prije 12 godina, po želji tadašnjega ordinarija biskupa Petra Čule, posvećena Blaženoj Djevici Mariji, Majci Crkve. Žao mi je što se ovo ređenje ne obavlja u mostarskoj Marijinoj crkvi. Ali, drago mi je što se nalazimo pod krovom neumske "bazilike" posvećene također Majci Isusovoj i Majci našoj: "Gospi od zdravlja" I nije slučajno da je u ovoj Trebinjskoj biskupiji od 15 današnjih župnih crkava njih 7 posvećeno Majci Božjoj. Majko Crkve hercegovačke, Mala Gospo trebinjska i ravanjska, Velika Gospo gradačka, nevesinjska, širokobriješka, Gospo od zdravlja iz Klobuka, Zagorja i Neuma, Pomoćnice kršćana iz Veljaka, Kraljice mira iz Hrasna, Zdravlje bolesnih, obraćam Ti se u ime svih vjernika ove Crkve u ovom trenutku naše neuništive povijesti i dramatične sadašnjosti, isprosi nam od Boga lijeka za sve naše duševne boli i tjelesne rane: izmoli prognanima povratak, ranjenima oporavak, zarobljenima slobodu, braniteljima pobjedu! Reci, Gospo, Gospodinu našemu kao što si mu nekoć u Magnificatu rekla: nek iskaže snagu desnice svoje, rasprši oholice umišljene; nek s prijestolja zbaci silnike, a uzvisi ponižene, da pravednici narode u miru vode; nek osvajačke pljačkaše otpusti prazne, a izgladnjele i ižednjele napuni dobrima. I neka dobrota Njegova bude nad onima što se Njega boje (usp. Lk 1, 50-53).
Svima vama, sudionicima ove crkvene svečanosti: biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, darovateljima i dobročiniteljima, predstavnicima javnoga života i reda, pripadnicima drugih religija i vjeroispovijesti, i svemu vjernome puku Božjemu od srca hvala i od Boga plaća!
