Ima u Zagrebu na Kaptolu Nadbiskupijski pastoralni centar koji, uz druge svrhe, služi i za Pastoralnu godinu, ili tzv. Šestu godinu filozofsko-teološkog studija. U tu su godinu uključeni đakoni Zagrebačke metropolije (Zagrebačka nadbiskupija te Varaždinska, Sisačka i Bjelovarsko-križevačka biskupija), kao i đakoni raznih redovničkih zajednica: franjevaca opservanata, kapucina, konventualaca, salezijanaca, dominikanaca i drugih. Među njima su i trojica đakona Hercegovačke franjevačke provincije koji su studirali u Zagrebu: fra Marin Karačić, fra Ivan Marić, ml., i fra Perica Ostojić. U jesenskom roku jedan mjesec a u proljetnom semestru drugi mjesec đakoni provode na Institutu slušajući predavanja profesora s Bogoslovnoga fakulteta i drugih stručnjaka, a ostale mjesece zaposleni su na župama. U proljeće obično jedan uskrsni tjedan provedu izvan Zagreba. Posljednjih barem pet godina u taj program uključuju i pohod Crkvi u Bosni i Hercegovini, poput one dvojice Isusovih učenika koji su išli iz Jeruzalema u Emaus (Lk 24) na sam dan Uskrsa kada im se ukazao uskrsli Gospodin. Iz toga učeničkog putovanja u Emaus uobičajio se za uskrsni izlet naziv – emaus! Ove godine đakoni su bili u Hercegovini od 25. do 27. travnja.
Ravnatelj Instituta i voditelj Pastoralne godine, velečasni dr. Josip Šimunović, dogovorio se s biskupom Ratkom Perićem, koji je održao predavanje đakonima u prostorijama Duhovno-pastoralnoga centra „Emaus“ kod Mostara u nedjelju Dobroga Pastira, 26. travnja u večernjim satima. Đakonima gostima priključila su se i trojica domaćih dijecezanskih đakona don Josip Čule, don Damir Pažin i don Marin Skender, koji na Biskupskom ordinarijatu slušaju predavanja i polažu ispite pred profesorima Teološko-katehetskog instituta, a đakonsku praksu provode na župama. Biskup je, nakon predavanja, s đakonima izmolio Večernju molitvu i ostao na večeri u Emausu.
------------------------------------
Biskupovo predavanje
ANĐELU CRKVE U TIJATIRI
1. Adresa. "I anđelu Crkve u Tijatiri napiši" (Otk 2,18).
Pod pojmom anđeo Crkve općenito se naslućuje mjesni biskup ili čak cijela biskupija, Crkva, kao zajednica. Sadržajan naslov za biskupa: angelus - navjestitelj, glasnik, vjesnik Kralja Velikoga.
Tijatira - jedan od sedam maloazijskih gradova ili gradića koje Apokalipsa spominje, i kojima uskrsli Gospodin šalje svoje moralne poruke. Grad je bio smješten na putu koji povezuje Pergam i Sard, 90 km u unutrašnjosti udaljen od egejske luke Smirne, u današnjoj Turskoj. Grad u prodolini, sagrađen na rijeci Likusu, bio je prilično bogat. Iz Tijatire bila je podrijetlom ona vrsna i mudra žena Lidija koju je apostol Pavao obratio u Filipima (Dj 16,4).1] Nije isključeno da je ta ista Lidija posjetila Tijatiru, svoj rodni grad, i ondje kao misionarka donijela kršćanstvo? Danas u blizini stare Tijatire postoji novi grad pod imenom Akisar s 20.000 stanovnika, nekršćana, tj. turskih muslimana. Nema nijednoga kršćanina. Na mjestu razvalina ima velika ploča s dvojezičnim natpisom, na turskom i engleskom, upravo ovoga odlomka iz Apokalipse: 2,18-29, koji ovdje komentiramo.
U vjerskom pogledu Tijatira ni po čemu ne bijaše važna ni značajna. Jedino je upadljivo i čudno da uskrsli Krist šalje najdulju poruku tijatirskomu nadgledniku - biskupu. Od svih sedam Crkava - još su: Efez, Sard, Pergam, Filadelfija, Laodiceja i Smirna - ova je po sebi najmanja i najnevažnija, a najviše joj je posvećeno biblijskoga teksta.
- Možda si i ti u svojoj zajednici najmanji od njezinih članova, neprimjetan, pogotovo sada kao đakon, na kojega stariji gledaju, s jedne strane, s čežnjom da ih zamijeniš, a, s druge strane, sa sumnjičavošću u što ćeš se sve prometnuti. A i sutra kada s Božjom pomoću postaneš svećenik, opet ćeš biti samo kao mala karika u lancu od 313.000 župa, kao što je i biskup samo mala karika u lancu od 4.500 biskupija u Katoličkoj Crkvi. A možda tebi ili meni, kao najmanjemu, treba najviše govoriti da bi se temeljito ispitala savjest, promotrio izabrani put, učinio osvrt na dosadašnje duhovno hodočašće i usmjerilo prema Isusovim uputama.
2. Isusova obilježja: "Ovo govori Sin Božji, Onaj u koga su oči kao plamen ognjeni, a noge mu nalik na mjed uglađenu" (Otk 2,18).
Sin Božji = Bog. Jasna Kristova iskaznica. On Sin po vječnoj naravi, a mi sinovi po krsnoposvetnoj milosti. Ovo je jedino mjesto u Otkrivenju gdje se Isus predstavlja kao Sin Božji, kao Bog, koji ovdje nastupa kao Sudac.
Plamene oči. Uskrsli sve vidi. Njegovo plameno oko sve na svijetu gleda, ništa mu se sakrit ne da. Čita najdublje misli, prati najintimnije osjećaje, malo će kasnije dodati da „istražuje bubrege i srca“ (redak 23). Proniče sama ljudska htijenja. Zna sva futura i futuribilia.
Mjedene noge. Svuda može doprijeti. Nema nikakve zaprjeke ni smetnje. Slika je preuzeta iz Dn 10,6 iz ukazanja Čovjeka na rijeci Tigrisu. Vidiš li da poruku daje sam Isus Krist, Sin Božji, Uskrsli, a ne Ivan apostol ili pisac Otkrivenja, on je samo "poštar".
3. Dijagnoza: a) Pohvale anđelu Crkve u Tijatiri: "Znam tvoja djela: tvoju ljubav, i vjeru, i služenje, i postojanost, - i tvoja posljednja djela obilatija od prvašnjih" (Otk 2,19):
Pet je velikih pohvala od kojih se tijatirskomu nadgledniku srce ispunja radošću.
Ljubav – Anđeo Crkve ima ljubavi, za razliku od efeškoga, koji je upravo u tome prekoren što je izvornu ljubav svoju ostavio. Ljubav je dokaz nesebičnosti: drugomu dobro činiš, a sebe iz vida ispuštaš. Biskup u Tijatiri sve čini iz ljubavi: Bogu na slavu, Crkvi na dobro i na porast prave vjere i istinskih vjernika.
Vjera - Biskup je vrijedan zato što je nošen vjerom u svim životnim kušnjama. Ne prevladava u njega razočaranje, iako je bilo prilike za takvo raspoloženje: razne napasti, periodični progoni, sustavna nerazumijevanja, posebno od dijela klera, onoga mlađega. Biskup je primjer oduševljenja u vjeri. Učvršćen u vjeri i ljubavi!
Služenje - Prije svega liturgijsko služenje Gospodinu, katekumenat novih članova, sakramenti kršćanske inicijacije, redovite jutarnje pohvale, dnevne molitve i pohodi, večernje zahvale, nova evangelizacija; a onda neumorno i ponizno služenje braći ljudima. U svemu u čemu je mogao služiti, do pranja nogu. A osobito su ga blagoslivljali dlanovi siromaha koji su prolazili ispred njegove dvokatnice.
Postojanost - Biskup je ustrajan u sve tri ove krjeposti: u ljubavi, vjeri i služenju. Uzalud je što se jednom-dvaput založiš što više možeš, ako ne ustraješ u dobru u svakoj prigodi i nevolji. Mnogi su startali na Šalati, restartali na Kaptolu, onda razni uragani i rezultat: jedna četvrtina postojana na izabranu putu, barem prema paraboli o sijaču i sjemenu (Mt 13,18-23). In patientia vestra possidebitis animas vestras - „Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (Lk 21,19). Ili: „A tko ustraje do kraja, taj će se spasiti“ (Mt 10,22).
Obilatija djela. Evo i pete pohvale: biskup napreduje u svojoj biskupskoj službi, stalno se pred njim otvara novo i šire polje rada. Ne može odgovoriti na sve zahtjeve koji se preda nj postavljaju. Prava utrka s vremenom i utrka sa smrću. Zato i ima obilatijih djela potonjih nego onih prijašnjih: podigao je nove crkve i domove, osnovao karitativne ustanove, onu centralnu i one župne, otvorio malo sjemenište, poslao ponekoga mlađeg svećenika u Jeruzalem na Biblicum, pokrenuo biskupijski list Plamene oči, u njemu ima svoje mjesečne rubrike. I to sve treba uzdržavati. Nema što nema. Zato pohvala za pohvalom. Pet pohvala, pet petica!
b) Ukor anđelu Crkve u Tijatiri: "Ali imam protiv tebe: puštaš ženu Jezabelu, koja se pravi proročicom, da uči i zavodi moje sluge te se bludu podaju i blaguju od mesa žrtvovana idolima" (Otk 2,20).
Biskup je u sebi čist i svet, moralno integralan, ali nije posve dorastao zadaći koja mu je povjerena. Jedno mu nedostaje: nema odlučna osjećaja odgovornosti i energičnosti da suzbije jednu opaku ženu koja nastupa kao proročica, a nije, nego napasnica koja na bludničenje i idolopoklonstvo zavodi i poučava Kristove učenike: bogoslove, đakone, prezbitere.
Jezabela - Tko je ta magična žena? Je li to njezino pravo vlastito ime ili je metaforično u odnosu na onu Ahabovu ženu Jezabelu (1 Kr 16,29-33), protivnicu Ilije proroka, nije ni bitno. U svakom slučaju Uskrsli nema straha ni imenovati osobu ako treba. A ovdje treba. Možda je to bila neka okretna novoobraćenica sa židovstva ili poganstva? Ne znamo. Znamo da se radi o jednoj članici Crkve. Potekla iz neke neobične zajednice, slobodnija feministica. Pravila se proročicom, dakle lažna proročica. Nije nečuveno da ženske budu prave proročice. U Starom Zavjetu Mojsijeva sestra Mirjam (Izl 15,20), sutkinja Debora (Suci 4,4), Hulda iz Jeruzalema (2 Kr 22,14). U Novom Zavjetu Ana u Hramu (Lk 2,36), četiri kćeri đakona Filipa u Cezareji Primorskoj (Dj 21,9). Proročice su one osobe koje u danom trenutku kazuju u čemu je volja Božja. Ako čovjek ne ispunjava što Bog želi, upada u kaznu. A ljudi mnogo bolje pamte kaznu nego pozitivnu poruku. Zato smo navikli smatrati prorocima one osobe koje nešto ne sada kazuju nego za sutra pretkazuju.
Eto, jedna takva ravnateljica instituta obnove u duhu, a zapravo „obnove u tijelu“ u Tijatiri glumila proročicu. Organizirala malu udrugu, koja je stalno rasla članovima. Otvorila školu. Poučava. Predaje, a učenici se podaju.
Počela ta nesretna Jezabela krivo naučavati u čemu je volja Božja. Zavodila slušatelje na dvostruko griješenje: spolni nemoral i blagovanje mesa žrtvovana idolima. U oba slučaja kršila Apostolski dekret Jeruzalemskoga koncila (Dj 15,29). A i ona dodatna riječ (r. 24): „Ne stavljam na vas drugoga bremena“ doslovno se odnosi na Jeruzalemski dekret (Dj 15,28). Dva su dakle velika grijeha Jezabelina:
Ona krivo poučava kršćane i Bogu posvećene osobe da kojekakve bludorije, homoseksualštine, pedofilske i pederastijske deformacije nisu grješne. Masturbacija? Ma kakav samoblud? - To je samoostvarenje! Mladu čovjeku to je stvarna potreba, da ne pušta kako narav ide, nego kako on intervenira - „ma[nibu]s-turbat“. Gay parada? Sodoma i Gomora? - Što pričaš? To je najveći izraz slobode, demokracije, ljudskih prava. Ti si „Svoga tijela gospodar“! Te se privatne stvari moraju iznijeti na sve gradske ulice i ilice. Tako ih magistra Jezabela svaki dan potiče i navodi na zlu praksu. Pavao piše Korinćanima: „Općenito se čuje o bludnosti među vama, i to takvoj bludnosti kakve nema ni među poganima: da netko ima očevu ženu“ (1 Kor 5,1), maćehu, pomajku, majku. Više puta takva djeca maćehu zovu majkom. I eto taj Korinćanin kršćanin živi u takvu incestu. I nitko ništa. Pavao dodaje: „I vi mi se uznijeli, mjesto da žalujete, pa da se iskorijeni iz vaše sredine onaj koji takvo djelo počini“ (1 Kor 5,2). Ovo je, dakle, naopaka doktrina, prihvaćanje grješna stanja, kriva snošljivost, lažna tolerancija, pošast moralnoga relativizma. U Tijatiri se o tome malo komentiralo i – prestalo. I pristalo. Ljudi se prilagodili krivovjerju i krivopraksi. Kao kada čovjek uđe u neki javni zahod, da oprostiš na izrazu: u početku ne može ostati od užasna zadaha, ali kako i sam mora ostati koju minutu, i on se prilagodio smradu. Slično i ovdje: u početku grijeh ti užasno zaudara, para savjest, pali srce, tražiš ispovjednika, a tijekom vremena sasvim se prilagodio. Ne tražiš više duhovnika. Ideš na pričest bez ispovijedi, mjesecima. I opravdavaš.
Drugi je Jezabelin grijeh u tome što poučava i zavodi bogoslove i đakone da blaguju meso žrtvovano poganskim idolima. Srž je u tome što se to meso, prikazano kumirima, smatra posvećenim. Ti se kumiri prihvaćaju za bogove. A zapovijed je, i to prva: Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uza me! Ona to predaje pod vidom „teološkoga produbljenja“, a ono „dubine sotonske“! I biskup na sve to šuti. Pušta ženu da zavodi „moje sluge“, tuži se Gospodin. Kako ga metropolit iz Efeza ne smijeni? A kako će ga smijeniti kada se Uskrsli tuži na Efeškoga da je izvornu „ljubav ostavio“! (Otk 2,4).
Ovdje Isus na istu razinu stavlja i Jezabelino dvostruko zlo djelovanje i biskupovo nikakvo reagiranje, tj. puštanje da se zlo uči i čini, tolerira sodomsku gomoru u svojoj sredini. Teški propust suzbijanja grijeha. Biskup se sam osobno nije upuštao u vratolomiju bluda i krimen idololatrije, Bože zakloni! Nego je samo puštao, popuštao, propuštao kroz prste, podnosio da ona zavodi njegove đakone i prezbitere. Kud ćeš gore! A kojega je god đakona on pozvao na odgovornost, britko je taj zanijekao i obranio se svojim alibijem. Onaj najstariji, protođakon, ne permanentni, nego od crkvene perspektive, kaže mu sasvim mirno da je on tada bio u kapelici! „Otkuda Vam to u glavi, dragi anđele Crkve u Tijatiri? Pa Vi ste širom svijeta poznati po ljubavi, po vjeri, po postojanosti, odakle Vam sada takvo nasjedanje na razne jezičine i prosuđivanje protiv ljubavi prema bližnjemu?“ I preuzvišeni nikako to ustanoviti, pušta vremenu i prepušta zaboravu. A trećina mu je klera zaražena trihomonijazom i idolomanijom. Dok mu to Isus ne dadne na znanje. A neki đakoni znaju za neke svoje kolege da pohađaju Jezabelino, blago rečeno, bludilište, ali ne će da ih prijave biskupu. Oni kažu: „Biskup to zna, kao što svi znaju, samo se pravi da ne zna“. A odakle bi znao ako mu se ne - dokaže?
4. Terapija. "Dadoh joj vremena za obraćenje, ali ona ne će da se obrati od bludnosti svoje. Evo, bacam je na postelju, a bludne drugare njene u veliku nevolju ako se ne odvrate od njezinih djela; i djecu ću joj smrću pobiti. I znat će sve Crkve: Ja sam Onaj koji istražuje bubrege i srca - i dat ću vam svakome po djelima. Vama pak velim - vama drugima u Tijatiri koji ne drže ovog nauka te ne upoznaše dubina sotonskih: Ne stavljam na vas drugoga bremena nego - što imate, čvrsto držite dok ne dođem" (Otk 2,21-25).
Jezabela - Imala je ona vremena za obraćenje, ali ona je samo napredovala u zlu. Bit će kažnjena teškom bolešću. Past će na krevet u teškim mukama i bolovima da spozna „kako se svatko kažnjava onim čime i sagriješi“. Ondje gdje je griješila, tu će i ispaštati. Per quae quis peccat, per haec et torquetur (Mudr 11,16). U postelji je nemoralno griješila, u postelji će i jaukati u nevolji.
Drugari – Njezini će ortaci i jataci također dopasti teških nevolja koje mogu biti različite vrste: progoni, poniženja, gubitak položaja i radnoga mjesta, osobito bolesti. I njima je ista kazna: za postelju spola - postelja bola.
Djeca - Jezabelina djeca, ti zavedeni učenici, odlaze u smrt. Oni će najmanje patiti, ali će njihova patnja prouzročiti još veću bol u Jezabeli.
Ostali - Neka se ne primiču Jezabelinu nauku ni sjaju njezina zavođenja. Neka se drže Božjega puta. Neka ne upoznaju „dubina sotonskih“. To znači da je ona s pomoću zloduha tumačila razne stvari, a možda se pozivala na Pavlov nauk da Duh proniče i dubine Božje (1 Kor 2,10). Uskrsli Isus upozorava one koji se toga nisu dotaknuli da se i ne dotiču.
5. Nagrada. "Pobjedniku, onome što do kraja bude vršio moja djela, dat ću vlast nad narodima, i vladat će njima palicom gvozdenom, kao suđe glineno satirati ih - kao što i ja primih od Oca svoga. I dat ću mu zvijezdu Danicu. Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!" (Otk 2,26-29).
Dvije su nagrade koje čekaju pobjednika, vršitelja njegovih zapovijedi do kraja:
Vladat će s Kristom - Tko se probije kroz kušnje i izvojuje pobjedu, bit će zajedno s Kristom vladarom. I Krist je prošao sve ljudske kušnje, pobijedio ih i sada kraljuje u vijeke vjekovječne.
Zvijezda Danica - Ona naznačuje pobjedu nad Luciferom (Iz 14,12). Može naznačivati uskrsnuće. Ti će pobjednici uskrsnuti na život vječni. Ali je najprihvaćenije tumačenje da će pobjednicima biti darovan sam Krist koji se na više mjesta u Otkrivenju naziva zvijezdom Danicom (Otk 14,1-5; 22,16).
Sudac. Gospodin postupa pravedno prema svima, i dobrima i zlima. Strpljivo čeka ljude, daje im vremena za obraćenje. I sudit će po djelima njihovim. Otvorit će se compact-disc srca: „Kada Sudac sudit stane, / Sve će tajne biti znane, / Sve grjehote pokarane“. Anđeo Crkve u Tijatiri bio je suđen ne zbog pohvala u ljubavi, vjeri, služenju, postojanosti i sve obilatijim djelima, nego zbog propusta: nije upozoravao, prekoravao, osuđivao, kažnjavao.
Tko ima uho neka čuje, što mu Duh poručuje. Ta se Kristova poruka nalazi na kraju svakoga Pisma što ga je Ivan adresirao na maloazijske Crkve i njihove predstojnike. To znači da se sadržaj Pisama ne odnosi samo na one povijesne Crkve i crkvenjake, nego na svakoga tko smatra da ima zdrave uši, otvorene Duhu. Pa, naravno, i na nas danas.
[1] „Lidija iz Tijatire“, u: Znamenita imena, Mostar, 2008., str. 165-183.
