Na poziv sestara milosrdnica biskup je Ratko na blagdan sv. Vinka Paulskoga, utemeljitelja Družbe istih sestara, predvodio koncelebriranu sv. Misu 27. rujna 2018. u katedrali Marije Majke Crkve, u kojoj djeluju sestre vinkovke od njezina početka, 1980. Sestre su došle u Mostar za turskih vremena, 1872. godine, na poziv biskupa Anđela Kraljevića, hercegovačkoga apostolskog vikara (1864.-1879.).
U početku sv. Mise biskup je čestitao sestrama, zahvalio na njihovu nesebičnu djelu i preporučio Bogu, po zagovoru njihova osnivatelja, i njihovu službu i nova duhovna zvanja u ovoj zajednici i u biskupiji.
Prenosimo biskupovu homiliju:
U današnjem čitanju iz Staroga Zavjeta čuli smo prvi odlomak od 7 redaka iz prvoga poglavlja Knjige Propovjednikove iz roda Mudraca. Evo što on kaže i nama danas:
Pusta taština. „Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!“ (Prop 1,2). U hebrejskom se „isprazan“ kaže hebel – a to znači dah, dašak, dušak, izdisaj. U hrvatskom druga riječ za ispraznost ili prazninu jest taština. Tašt znači pust i prazan. Bolje ćeš razumjeti ako se kaže: na-tašte, tj. na prazan želudac ne uzimaj lijeka. Osjećaš li ti da je istinita ova Propovjednikova izreka: ispraznost nad ispraznošću sve je ispraznost? Da je sve praznina u životu od onoga prvoga udisaja zraka do posljednjega izdisaja na samrtnoj postelji?
Kakve koristi. „Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?“ (Prop 1,3). Je li život beskoristan protok vremena, bez ikakva značenja, bez smisla koji opravdava ovu našu zagonetnu opstojnost? Sav trud uzalud? Ako ti se čini da jest bez smisla i smjera, kako ga misliš osmisliti i malo trajnijim obogatiti sadržajem? Jedni kažu da u životu treba „ispuniti volju Božju“, a to je poseban projekt koji Bog ima o nama, a provodi ga po našim roditeljima, po našim urođenim a od njega darovanim moćima i sposobnostima, po društvu u kojem živimo i djelujemo; a drugi kažu da treba ispuniti samo sebe, svoje apetite gladi i žeđi, svoje nagone i strasti, svoje puste želje i prohtjeve. Pa evo kada si sve to ispunio, što si stekao? Kakva je korist od svega toga? - pita nas Propovjednik. Osjećaš li se ispunjenim ili ispražnjenim? Zašto ponovo srljaš u isto traženje užitka, stjecanje bogatstva, ulaganje truda i u istu čežnju za hobijem?
Sv. Vinko Paulski (1581.-1660.), današnji svečar, koji potječe iz višečlane siromašne obitelji, pošao je svećeničkim putom, po očevoj želji, ali nije mu bilo na pameti drugo doli da se obogati kada postane župnik; da se potkoži i pomogne svojoj obitelji koja ga je pomagala u životu. Ali od svećeničkoga ređenja 1600. prođe 5 godina svećeništva, a župe ni na pomolu. Prođe i drugih 5 godina, a od župe ni traga ni glasa.
Župnik. Tek u 12. godini svoga svećeništva dodijeljena mu je jedna župa pokraj Pariza, Clichy, koja i nije bila Bog zna kakva. Eto kakva: ubrzo se susreo u toj župi s jednom obitelji u kojoj je bilo šestero čeljadi i sve šestero bolesno. Pretpostavljam: onoga boli glava, ono kašlje od prehlade, onaj ne može hodati, u onoga probava ne radi, u onoga maloga suši se ruka umjesto da se normalno razvija, ne zna zašto. Itd. Zastao župnik don Vinko u toj kući kao ukopan. Sve šestero leži u postelji, ne mogu sobom nikuda. Nitko nikomu ne može pomoći, ni hrane ni čaja ni lijeka dati. Plaču, šmrkću, jauču i cvile. Kakav je to život? Plač i škrgut zuba?
Blago milosrdnima. I don Vinko proplakao. I svu samilost pokazao. Tako u propovijedi sljedeće nedjelje u župnoj crkvi navodi kao primjer upravo taj slučaj šesteročlane bolesne obitelji. Slušaju ga gospođe, djevojke, mladići. Svi napeli uši.
- Je li to u našoj župi? - pitaju.
- Kako nije!? Eto tu, u blizini, samo u drugoj ulici, u Aveniji, u svakoj ulici kada pođeš od Rondoa.
Poslije Mise javljaju se neka omekašana srca i kažu da žele pomoći.
- E pa hajdete u pomoć, veli im župnik Vinko. Ja ću vam kazati gdje su ti bolesni i siromašni. I tako je župnik vidio da nema osmišljena života bez pomoći, i to one organizirane, crkveno-uredne. Ljudi imaju srca, ali nemaju uvijek načina da ostvare što im srce želi. Vinko će organizirati. Treba članovima obitelji sve: hrana, piće, presvlake, pokrivači, toplina, lijekovi, čišćenje kuće. Vidi župnik Vinko da ga Bog stavlja na druge staze, ne da se on obogati, nego da on od onih malo bogatijih uzima i daje onima koji su siromašniji. Javlja se jedan moćniji poljoprivrednik, on će dati voća. Eto jedne gospođe, ona će bdjeti kod njih i dodavati što treba. Javiše se dvije djevojke koje će bolničariti... Don Vinko je provodnik, posrednik, ravnatelj te župne međupomoći. Evo ga počinje ispunjavati život drukčije nego što je mislio. Počinje ispunjavati život svojih vjernika i vjernica, župljana. Unosi neki novi dah, duh, evanđeosko blaženstvo: „Blago milosrdnima, oni će postići milosrđe“ (Mt 5,7), koje maloprije čusmo. Vrijeme doduše teče, sve ide u zaborav, iako se sve ponavlja, veli sveti pisac.
Samo dobro ostaje. „Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje. Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi. Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu“ (Prop 1,4-6). Vidi don Vinko da, pomažući drugima, ispunja i svoj život. I tomu uči svoje župljane. Smisao života nije kraljevati, uživati, nego služiti onako kao što majka služi u obitelji svakomu djetetu i čeljadetu; kao što otac služi i zavrjeđuje svojim rukama kruh svagdanji; kao što djeca pomažu, polažu razrede, stječu svjedodžbe i diplome da se zaposle, skuće i otvore mogućnosti novim životima. I životni nas vjetar ponese da nismo nikada slutili gdje ćemo se naći i živjeti. Nije smisao života gdje mi mislimo, nego gdje je postavio misao onaj koji je izradio projekt života – svemogući Bog. Smisao je u njegovoj ljubavi, razumu, ruci, u zapovijedi njegovoj. Nije njegova zapovijed: Obogaćuj se, uživaj! Nego: izađi iz sebe prema drugima, jer - pomažući drugima - i sebi pomažeš. I onda si sretan kada te on proglasi sretnim, a ne kada ti umišljaš da si sretan. Jer, danas si sretan, a sutra nesretan; danas uspješan, sutra neuspješan. Nije ideal kako ćeš opljačkati druge, nego kako ćeš im pomoći, posjetiti ih i izići ususret njihovim osnovnim potrebama. To će nas uostalom Bog pitati na svome Sudu.
- Živa je istina da pokoljenje za pokoljenjem odlazi. Za koga si čuo od onih koji su u Mostaru umrli prije 80 ili 100 godina? Kada prođeš gradom pa vidiš spomenike nekim herojima, znaš li ti koji su to junaci, znanstvenici, velikani? Sunce izlazi, sunce zalazi. Vjetar kovitla sada prema jugu, sada prema sjeveru. A Mostar ko Mostar. Kakav ti je smisao životu dao Mostar? Obrnuto: što si ti dao Mostaru? Njegovim stanovnicima, potrebnicima, siromasima? Ako tako gledaš, onda život poprima novi izgled, radost, smisao, dobrotu.
Civilizacije se truju i smjenjuju. „Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem“ (Prop 1,9). I to je velika životna i povijesna istina. Povijest poznaje 28 civilizacija, svaka u trajanju od najmanje 500 do 2000 i više godina. Tu su materijalni uspjesi, tehničke novosti, arhitektura, kulturna dobra, škole, zakoni, filozofije, religije. Od tih 28 propalo je 18 civilizacija kao da ih Bog nikada nije ni dao. Kada dođeš u Rim i pogledaš onaj Forum Romanum – nekadašnju slavu Rima, znameniti Fori Imperiali, danas sve razvalina do razvaline. Ne možeš ni gledati. A Rimska civilizacija od 753. prije Krista do 476. nakon Krista: 1229 godina! Nekad bilo - danas razvalina!
Eto ima još deset civilizacija koje glavinjaju. Jedna je od tih i ova takozvana „zapadna“. Kao da je i ona pred slomom ako se pokaže antiživotnom, antinaravnom, antibožjom; ako bude donosila zakone protiv Božjega zakona; ako eutanaziju bude proglašavala zahtjevom razuma; ako istospolna partnerstva bude preporučivala kao naravno pravo; ako bude licemjerno zakonski dopuštala da dva gomorska partnera mogu imati „posvojena“ maloljetnika ili maloljetnicu, a istodobno se zakonski bori protiv kriminalna zlostavljanja tih istih maloljetnika izvan toga ozakonjena grješna stanja.
Sveti je Vinko sa svojim duhovnim kćerima i sinovima nadživio više stoljeća jer je njegova „civilizacija milosrđa“ slijedila Božji put i program!
Sestrama milosrdnicima sretna 146. obljetnica djelovanja u Mostaru!
