Uz homilije nadbiskupa Alojzija Stepinca o Gospinu Magnificatu
Blažena Djevica Marija, tiha Nazarećanka, samo je nekoliko puta na biblijskoj pozornici nastupila i progovorila pokoju riječ: u Nazaretu s Anđelom prigodom Utjelovljenja, u Ain Karimu u susretu s Elizabetom, u Betlehemu ni riječi, u Jeruzalemu prigodom nalaska maloga 12-godišnjeg Isusa, na svadbi u Kani Galilejskoj s Isusom, pod Križem na Kalvariji bez riječi. Ali i tih nekoliko teološki najuzvišenijih i bogoduho inspiriranih riječi toliko je bitno da su ušle u naše svakodnevne molitve „Anđeo Gospodnji“ i kao himan „Veliča“ u časoslovu. Katolička Crkva te Gospine riječi ne samo čuva u svom srcu, nego ih raznovrsno iznosi kao svoju molitvu, prebire ih zrncima krunice, o njima teološki razmišlja, pučki propovijeda, čudesno otkriva nove slojeve Božjega smisla. Marija je zbog svoga materinskog odnosa prema Isusu, koji je ujedno vječni Sin Oca nebeskoga, od početka kršćanstva čašćena posebnim štovanjem. Ako su svi svetci s apostolima na čelu u jednome redu, jedan iza drugoga, a sv. Josipu pripada prvočašćenje ili protodulija, Gospi dugujemo hiperdulija, nadčašćenje, kat više iznad svih. Po Božjoj rasporedbi. I nema crkvenoga sveca, teologa, učitelja koji nije imao sinovski odnos prema Gospi izražavajući ono što nosi kao refleksiju u glavi i respekt u srcu.
Nadbiskup Stepinac, uzoran štovatelj Majke Božje, s francuskoga je preveo Gospinu Krunicu, 1943., Zagreb, 2002. Krunicu je molio svaki dan kao najprimjereniju molitvu. U čast Gospi otvarao je i posvećivao crkve u velikoj Nadbiskupiji. Radi njezine časti svake je godine predvodio zagrebačko hodočašće u Mariju Bistricu dok je bio slobodan. Pobožnost prema Majci Božjoj bila mu je na prvom mjestu nakon klanjanja euharistijskom Isusu i molitve Duhu Svetomu. O njoj je često propovijedao. Vidimo to iz objavljenih knjiga i njegovih propovijedi koje su priredili J. Batelja, E. Beluhan i C. Tomić.Najljepše o Mariji, Zagreb, 1990., Propovijedi, govori, poruke, I. svezak 1934.-1940., Zagreb, 2000.; II. svezak 1941.-1946., Zagreb, 1996.; Propovijedi o lurdskim ukazanjima, Zagreb, 2007.
Ovdje su priređene Nadbiskupove homilije o Marijinoj velepjesmi Veliča duša moja Gospodina (Lk 1,46-55): jedanaest Marijinih rečenica, jedanaest propovijedi. Nije ih improvizirano izgovorio kao da „ mlati vjetar“ (1 Kor 9,26), nego je svoje propovijedi marljivo spremao, brižljivo pisao i pažljivo izgovarao. I tako nam ih u baštinu ostavio. Kako dragocjeno gradivo za prosuđivanje vjere i ljubavi propovjednikove!
Stepinčeve su propovijedi općenito klasična stila, pa i ove marijanske. Najprije iznese tezu, Marijinu rečenicu. Zatim nekim primjerom kao nekom poveznicom privuče pozornost slušatelja. Nekada je taj događaj iz crkvene ili profane povijesti, nekada iz grčkoga ili rimskoga klasičnog doba, a najsigurniji je na svetopisamskom terenu. I najuvjerljiviji. Uostalom i govori vjernicima koji bez pogovora prihvaćaju Božju riječ iz Svetoga Pisma i iz Crkvene predaje.
Nakon što takvim primjerom uvede čitatelja u glavnu Marijinu misao ili rečenicu, dade se na njezino osvjetljavanje, u tri ili četiri točke, raznim biblijskim likovima koji mu padaju na pamet a posve su mu familijarni. Izvlači pouke iz pada prvih ljudi i Božjega smilovanja, iz vjere praoca Abrahama, koji je ionako izričito spomenut u Magnificatu, iz života Josipa Egipatskoga, iz putovanja izraelskog naroda iz Egipta, iz kajanja kralja Davida, iz nastupa svetih proroka i njihovih nagovještaja budućnosti, a posebno mu je mio Novi Zavjet: Evanđelja, Sv. Pavao, Djela apostolska.
Obradivši biblijski glavnu misao, poziva se na svete otce, crkvene učitelje: sv. Augustina, sv. Anzelma, sv. Bernardina Sijenskoga, sv. Tomu Akvinskoga i druge.
Kada je sve to obradio, slijedi konkretna moralna poruka iz svega rečenoga. Primjena na život, na molitvu, na pouzdanje u Božju providnost, na čuvanje od grijeha, na čist i uredan kršćanski život. Ističe do vrhunca Božje milosrđe, ali i Božju pravednost. Apologetski mu je naglasak vrlo jak i neispustljiv. Nikada ne propušta priliku da istakne misao da Bog jest i da se s njime nije igrati, pogotovo ne „izrugivati“ (Gal 6,7). Ni s Majkom Božjom! On navodi primjere konkretnih kazni i iz biblijskoga i izvanbiblijskoga svijeta.
Ono pred čim suvremeni čitatelj, koji je iole uvježban u Svetom Pismu, malo zastane, jest činjenica da se Nadbiskup, u skladu s tadašnjom biblijskom egzegezom, nijednom riječju ne osvrće na starozavjetnu pjesmu Ane, Samuelove majke, koja je nakon duga čekanja i molitve isprosila od Boga dijete. I ispjevala Bogu svoj hvalospjev (1 Sam 2,1-10), koji je sigurno bio Gospi inspiriran prijedložak za njezin velebni Magnificat. Bitna je razlika u tome što je sve starozavjetno pročišćeno i uzdignuto na najveću razinu poštovanja prema Bogu i svakomu drugomu. Njezina je velepjesma i ljepša i sadržajnija jer je izgovara najčistije srce na ovome svijetu. Suvremeni se vjernik začudi nad pojedinim tumačenjima da je sv. Luka tu Aninu pjesmu preuzeo, prekrojio i „stavio“ u usta Gospi, kao da to ona nije nikada ni čula, ni vidjela, ni izgovorila, ni izmolila. A ona to pričala sv. Luki pedeset godina nakon Ain-karimskoga doživljaja i eksplozije radosti!
Da je Nadbiskup bio sudionik Drugoga vatikanskoga koncila i da je vodio rasprave o mariologiji, on bi se sigurno svrstao u „maksimaliste“, koji ne žale dati Gospi najveće moguće epitete i u njezinu životu vidjeti najveće povlastice i milosti, koje ljudsko oko nije vidjelo i ljudsko srce osjetilo. On se ne susteže nazvati Blaženu Mariju i „Suotkupiteljicom“, pripisujući, razumije se, Isusu sve otkupiteljsko djelo, a njoj posredničku, majčinsku ulogu.
Homilije se preporučuju same od sebe, samim piscem, nadbiskupom i blaženikom. Neka bude na slavu Božju, na čast Blaženoj Bogorodici i na duhovno dobro svakomu čitatelju.
