Vijesti
09. July 2016.
Foto:
glasgrada.hr

   Na poziv s. Emile Barbarić, provincijalne glavarice Hrvatske provincije Družbe Kćeri milosrđa, biskup Ratko Perić predvodio je Misno slavlje na blagdan blažene Marije Petković Propetog Isukrsta, u subotu 9. srpnja 2016. u svetištu u Blatu na Korčuli. S biskupom je bio i don Željko Majić, generalni vikar hercegovačkih biskupija. Svećenici s otoka Korčule, s dekanom don Željkom Kovačevićem na čelu, župnikom u Blatu, sudjelovali su u večernjoj procesiji kroz grad te u koncelebraciji. Ovo je ujedno bila 50. obljetnica preminuća blažene Marije u Rimu, 9. srpnja 1966. Vanjska svečanost počela je „Blatskim tanacom“ i viteškom igrom „Kumpanija“ na Plokati ispred župe crkve Svih Svetih.

Potom je bila izvedena procesija kroz grad s relikvijarom blažene Marije. Euharistijsko slavlje počelo je u 19.00 sati. Biskup je pod sv. Misom izgovorio propovijed koju ovdje prenosimo.                                                                         

MARIJINA LJUBAV PREMA OCU

   Majku Mariju Petković Propetoga Isukrsta, blaženicu, pravo sam mogao upoznati tijekom vremena iz njezinih vlastitih spisa, posebno na poticaj sestara Kćeri milosrđa odazivajući se na njihove pozive za duhovne vježbe i simpozije i u Rimu i u Zagrebu i ovdje na Korčuli. Ono što me od  nje posebno zadivilo i što mi se čini njezina ljudska, kršćanska i svetačka originalnost jest njezin istaknut odnos kao odane, vjerne i poslušne kćeri prema rođenomu ocu Antunu, prema Svetomu Ocu u Vatikanu i prema Bogu Ocu na nebesima. Eto o tim trima vidovima jedne stupnjevne ljubavi.

   Prema ocu zemaljskomu. Ona je od malena ushićeno doživljavala očevu ljubav u vlastitoj obitelji. Sama prizna da nikoga nije tako voljela kao oca Antuna. Kada je u svojoj 13. godini pošla na prvu sv. ispovijed i sv. Pričest, kleknula je nasred kuće i zamolila svoje roditelje za oproštenje. Tata joj je sa suzom u oku izrekao prvu roditeljsku „beatifikaciju“: „Kćeri, ti me nikada nisi ražalostila, ti si me uvijek slušala“. Marija je s velikom zahvalnošću doživljavala očevu dobrotu, auktoritet, inteligenciju, roditeljsku ljubav s izrazima velikoga razumijevanja i milosrđa. Psihologija nas uči kako je to nešto snažno i važno za jedno dijete, djevojčicu ili dječaka, da u obiteljskom okrilju ponese autentičnu ljubav prema svojim roditeljima.

   - Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji! To je jedina Božja zapovijed, od njih deset, koja nosi sa sobom nagradu onima koji iskazuju poštovanje i poslušnost svojim roditeljima koji su, poslije Boga, najzaslužniji za život djeteta i rast obitelji.

   Prema ocu biskupu. Kada je Marija uzrasla u pravu kršćansku djevojku, štoviše u utemeljiteljicu nove duhovne obiteljske zajednice, prerasla granice obitelji i ušla u širu biskupijsku zajednicu, nije imala nikakva pridržaja prenijeti obiteljske doživljaje dobroga oca na mjesnoga dubrovačkog oca biskupa Josipa Marčelića[1] i u savršenu skladu s njegovim uputama i blagoslovom dati se na karizmatsko djelo koje je nju čekalo. Biskup bi, naime, prema sv. Ignaciju Antiohijskom trebao biti „živa slika Boga Oca“.[2]

   - Evo velike pouke i biskupu kakav mora biti u svojoj otvorenosti prema novim darovima koje u Crkvu unose osobe posebno odane Duhu Svetomu. Pokazat će svu svoju razboritost da s ljubavlju i istinom prati takve duše i zajednice do uzrasta punine Kristove.

   Prema Svetom Ocu. Kada je Božjom milošću i unutrašnjim nadahnućem nadišla okvire svoje Dubrovačke biskupije, opet je našla u velikoj Crkvi jedinstvena Oca, Svetoga Oca Papu, Kristova namjesnika i Petrova nasljednika na zemlji. Ona se sigurnom osjeća pod budnim okom i pod blagom voditeljskom rukom Očevom. Bila je uvjerena da nju i onaj Sveti Otac iz Vatikana jednako voli kao i njezin otac Antun. I zato je mogla imati prema njemu odnos vjerne, odane i poslušne kćeri. Glavni dokaz ljubavi i jest poslušnost, veli Isus. Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati (Iv 14,15). A ta ljubav nije laka. Kada bi bila laka, ne bi bila pod zapovijed.

   - Marija je s ljubavlju vršila sve zapovijedi i rođenoga oca Antuna, i upute oca biskupa Josipa, i odredbe Svetoga Oca - zvao se on Pio XII., Ivan XXIII., Pavao VI. Zato joj je i moglo doći pravo priznanje, pohvala i nagrada za njezinu poslušnost od bijeloga Svetog Oca Ivana Pavla II., svetoga, u obliku crkvene beatifikacije u Dubrovniku 6. lipnja 2003. godine.

   Prema Ocu nebeskomu. A Marija je najviše pokazala ljubavi i vjernosti prema Ocu nebeskomu, od kojega dolazi svi dobar dar odozgor i svako očinstvo na ovome svijetu. Njoj je Otac na nebesima tako živ, tako bliz, predočljiv kao zemaljski otac: kao tata Antun, kao biskup Josip, kao papa Pio XII. Isus je došao na ovaj svijet objaviti milosrdnu ljubav Očevu, ali i pokazati savršen i auktoritativan sud Očev. On je Lice milosrdnoga Oca nebeskoga i njemu je Bog Otac prepustio suđenje živih i mrtvih. Stoga je posve razumljivo da je Marija svomu djelu, koje joj je povjerio pravedni i milosrdni Otac, dala naslov „Kćeri milosrđa“. Milosrđe znači imati milo, milosno i samilosno srce prema drugomu u smislu tjelesnih djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromašna odjenuti, zatvorena pohoditi, prognana primiti, mrtva pokopati, odnosno u vidu duhovnih djela milosrđa neodlučna svjetovati, neuka poučiti, nevoljna utješiti, grješna opomenuti, uvrjedu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi i za žive i mrtve Boga moliti. A to je pravi iskaz očinske ljubavi. Marija se u Crkvi predstavila kao odana i poslušna kći Oca nebeskoga, kao omilošćena Očevim milosrđem i kao prenositeljica Očeva milosrđa drugima. I zato je nju Otac nebeski već davno beatificirao, tj. proglasio blaženom u nebeskoj slavi.

   - Čini nam se da je upravo to - to tjelesno i duhovno milosrđe kao i vjernička poslušnost – njezina specifična uloga ili karizma u suvremenoj Crkvi kojoj treba poslušnih sinova i kćeri; kojoj treba ljubavi prema sirotama, rubnima, napuštenima; Crkvi kojoj treba nesebičnih i milosrdnih srdaca poput Marije od Isukrsta. Zato smo danas zahvalni i njezinu ocu Antunu i Svetomu Ocu i napose i iznad svega Ocu nebeskomu na ovakvu plemenitu i čestitu čeljadetu, čudu od časne sestre, uzornoj ženi, primjernoj redovnici, koju je papa Ivan Pavao II. 2003. u Dubrovniku proglasio blaženom. Njoj se time slava u Bogu ne povećava, nego se time ona nama postavlja kao uglednica: kako se u nesvetim prilikama postaje svetom osobom, i kao pomoćnica i odvjetnica u našim zemaljskim i duhovnim potrebama. Njoj pripada naslov: Kći milosrdna i poslušna!

   Mi smo svjesni da je ovo dvorište puno Božjega milosrđa, da iznad ove Korčule lebdi Očevo milosrđe poput oblaka s kišom samo što nije pala, ali milosrđe se ne prima ako se čovjek na to ne pripravi kajanjem, priznanjem svojih slabosti i grijeha i ako kao odrasla i svjesna osoba izričito ne traži milosrđe Božje. Sjetimo se one dvojice razbojnika raspetih s Isusom. Možda su desetljećima žarili i palili po Palestini i konačno uhićeni, procesuirani i osuđeni na smrt na križu. Onaj Lijevi nema nikakva znaka opamećenja, čak riječima pogrđuje Gospodina, na što se Isus uopće ne osvrće. A onaj Desni pokazuje znakove kajanja i moli Isusa da ga se sjeti u svome raju. Isus odmah odgovora i obećava mu raj.

   Neka i nama svima blažena Marija isprosi obilje Božjega milosrđa!

 

[1]  Rođen 1847., biskupom imenovan 1892., posvećen 1893. (apostolski upravitelj u Kotoru), u Dubrovniku od 1894. do 1928.

[2] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1549 i 1554.

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE