Mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanski i hvarski Petar Palić predslavio je na svetkovinu Rođenja Gospodnjega, 25. prosinca 2020., svečanu euharistiju u mostarskoj katedrali, u zajedništvu sa svećenicima koji pastoralno djeluju u katedralnoj župi.
Homiliju biskupa Petra donosimo u cijelosti:
1. Kome je danas do radosti u ovim pandemijskim vremenima? Kome je do radosti kad se čovjek čovjeku ne može normalno obratiti, kad se moramo paziti jedni drugih? Ni židovski narod, kojemu su bile upućene riječi proroka Izaije, nije osjećao radost i veselje. Deportirani, na koje se ove riječi odnose, bili su u progonstvu u Babiloniji više od 40 godina. Njihova zemlja, ponosni grad Jeruzalem, hram i s njim sve što im je bilo sveto, uništeni su, a oni sami daleko od kuće. Razaranje hrama bilo je posebno teško. Za prognanike je to značilo: Bog nas je napustio. Naša religija, naš narod više nemaju budućnost. Ali onda se list okreće. Nabukodonozor je svrgnut i novi vladar, perzijski kralj Kir, spreman je pustiti prognanike da se vrate u Jeruzalem. Međutim, čini se da mnogim prognanicima za to nedostaje hrabrosti. Umorni su i razočarani i više ne mogu vjerovati u sretnu budućnost.
Tada dolazi prorok i s velikim oduševljenjem najavljuje novi odlazak. Želi uzdrmati prognanike koji su postali umorni i bezvoljni. Bog se vraća kući u Jeruzalem, nije zaboravio svoj narod, tješi svoj narod, ponovno vas podiže i spašava! Dođite i radujte se! Glasonoša radosti donosi poruku brzo i najavljuje novo doba. Stražari u Jeruzalemu već su puni uzbuđenja i očekivanja, glas se širi od kuće do kuće, od vrata do vrata: dobro, spasenje i mir su nadohvat ruke, jer Bog dolazi!
Takve znakove radosti znamo i iz pripovijedanja božićnog događaja. Kad se dijete Isus rodio u Betlehemu, anđeli se nisu zadržali na nebu. Silaze na zemlju i objavljuju pastirima "veliku radost za sve ljude" jer se Spasitelj danas rodio. Anđeli slave Boga i navješćuju spasenje i mir na zemlji, baš kao i prorok Izaija. Čak i pastiri, koji čuju anđeosku poruku i odmah odlaze u posjet djetetu, postaju glasonoše radosti.
Bog dolazi s radošću. Tamo gdje Bog dođe, prestaje razočaranost, otvaraju se nove perspektive, postaje moguć novi početak, ima razloga za veselje.
2. Slušajući čitanje iz knjige proroka Izaije primjećujemo i jednu neobičnu sliku. Prorok Izaija poziva: „Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske!“ Kakva paradoksalna metafora - čak bi se i ruševine trebale pridružiti slavljeničkom zboru! Ruševine nisu beskorisne, njima se može obnoviti grad. Koliko se toga i kod nas obnovilo na ruševinama. Poznati vodotoranj u Vukovaru danas stoji obnovljen i podsjeća sve koji ga pohode na krvavi ples smrti, ali i na pobjedu istine i života.
Braćo i sestre! Bog ne hoda preko krhotina i ruševina našega života i ne zatire nas. Bog ne očekuje savršeni svijet. Umjesto toga, Bog stvara nešto novo od razvalina. Sve nas ovo upućuje da je važno uočiti bol, razočaranost, ono prekinuto, slomljeno u našem životu i prihvatiti to, jer nam to pripada i dio je nas.
U ljubavi prema ruševinama pokazuje se velika Božja vjernost prema nama; Bog nas želi utješiti i podići usred ruševina, kako bismo i mi mogli utješiti i podići druge. Spasitelj naš Isus Krist, čije rođenje slavimo danas na Božić, liječi ono što je slomljeno u nama.
3. Iz godine u godinu u liturgiji Božića slušamo početak ili proslov Ivanova Evanđelja. Ove riječi, koje zvuče poput stihova kakve pjesme, opisuju ono što se na Božić događa, odnosno činjenicu da Bog dolazi nama ljudima. To nisu poznate riječi Lukinog pripovijedanja o Isusovu rođenju, ali žele izraziti isto ono što evanđelist Luka kazuje kad govori o jaslama i pastirima: Bog postaje jedan od nas.
Odakle započeti kako bismo prodrli dublje u ove Ivanove riječi, kako bismo ih učinili svojima? Slušamo riječi, od kojih su neke postale izvorne riječi u kršćanstvu: Riječ, Bog, Svjetlost, Tama, Svijet, Slava. Te riječi ostaju u uhu i prostiru se kroz horizont unutar kojeg se krećemo.
Riječ je u početku kod Boga, kaže Ivan. Riječ je Isus Krist. Na svijet dolazi na Božić, dolazi na zemlju i postaje osoba. Sin Božji ne ostaje na nebu, nego ima tijelo poput našeg, od krvi i mesa. Time se Bog odriče svoga veličanstva i postaje jedan od nas. Kao i svako ljudsko biće, Isus je rođen od žene koja nakon devet mjeseci rađa dijete na svijet. Novorođenče pije majčino mlijeko kao i svako dijete, ono raste i postaje veće, uči hodati i pada, postupno uči govoriti, kasnije čitati i pisati. Tako dijete postaje mladić, a zatim odrasta; na kraju prerano umire. Uglavnom normalan životopis.
Međutim, ovo dijete, ovaj čovjek je poseban i mi vjerujemo da je on Božji Sin. U njemu, u Isusu iz Nazareta rođenom u Betlehemu, Bog dolazi u naš svijet. Bog se odriče udaljenosti od nas ljudi. U ranim tekstovima Biblije kaže se: Tko vidi lice Božje, mora umrijeti. To se sada promijenilo. Sam Bog se objavljuje u Isusu i ljudi s kojima komunicira mogu ga vidjeti. Oni ga vide i dodiruju, a on ih gleda i dodiruje kad na njih stavi ruke da ih izliječi. Bog više nije skriven i daleko, nego je tu, usred svega. U Isusu se Bog čak prepušta našoj smrtnosti. Isus doživljava što je strah od smrti i drhti pred smrću poput nas. Imao je fizičke bolove kad su ga vojnici tukli i mučili. Smiju mu se i ismijavaju ga. Na kraju se muči dok konačno ne umre, a nijedan anđeo ne dolazi da ga spasi. Bog Isusa uopće ne štedi, ni Isus sebe ne štedi.
4. Da, draga braćo i sestre, Božić je svetkovina Boga s nama, odnosno znak da Bog ide s tobom. Nismo sami u ovim posebnim trenucima i vremenima, jer je Bog uz nas. Zna On što nas sve boli i plaši i ne ostavlja nas same.
Bog kreće i dolazi u naš svijet. To se dogodilo u božićnoj noći prije više od 2000 godina i postaje aktualno svake godine.
„Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu“, kaže naš tekst iz Ivanova evanđelja. Božju slavu vidimo u anđelima koje u ovim Božićnim danima tako često susrećemo; okruženi su svjetlošću, njihov sjaj nam omogućuje da zamislimo drugi svijet, Božji svijet. Želim i molim da u ovim Božićnim danima svi zajedno otkrijemo tragove Božje slave i u svom životu.
Božić je, draga braćo i sestre! Možda izgubljen među mnogim riječima koje ćemo ovih dana čuti ili ugušen pod teretom okolnosti u kojima živimo. Ali, Božić je blagdan hrabrosti i nade. Jer, Bog se utjelovio po Mariji, učinio se malim u jaslama da nam dođe u susret i preda se u naše ruke; a naša, ljudska hrabrost će biti da izađemo iz sebe u vjeri prema Bogu i u ljubavi prema drugima.
Neka nam milost ovoga dana pomogne, podigne nas, ohrabri nas, obraduje nas i uputi nas putem nade. Amen.
