Biskupove propovijedi
25. April 2008.
Foto:
nepoznato

Marko: Marijin sin. Djelima apostolskim čitamo: „Kad je to (Petar) uočio, zaputi se kući Marije, majke Ivana, nazvanog Marko. Ondje se mnogi bijahu sabrali i molili“ (Dj 12, 12). Radi se o Petru apostolu koji je čudesno izbavljen iz Herodovih ralja. I sretno prošao pokraj zatvorskih stražara. Čim je izišao na ulicu, odlučio je poći u kuću Marije, majke Ivana-Marka. Ivan je židovsko, a Marko grčko-rimsko ime. Tada je bio običaj da se djeci daju dva imena, pogotovo ako su roditelji imali rimsko građansko pravo.

            „Ondje se mnogi bijahu sabrali i molili“. Znači, prva se crkvena zajednica u Jeruzalemu skupljala u kući gospođe Marije, majke ovoga našega Marka. Kako je kuća bila prostrana, tako je i kućanica Marija bila otvorena dlana i široka srca. Općenito se drži  da je u tom istom domu, „na katu veliko blagovalište“ (Mk 14, 15) bilo providnosno određeno za Isusovu Posljednju večeru s Apostolima, pa je kao spomen na taj otajstveni događaj bio i kršćanski euharistijski sastanak u toj blagoslovljenoj kući. I sasvim je vjerojatno da je na tu kuću i njezine ukućane „u gornjoj sobi“ (Dj 1,13), sišao Duh Sveti kad ono bijahu okupljeni u Isusovo ime s Marijom, Majkom Isusovom, i Apostolima, i iščekivahu Silu odozgor. Marko, dakle, potječe iz kuće koja je bila prva novozavjetna crkva, kuća molitve i sv. Mise. I sam se apostolski prvak Petar navraćao u tu kuću, jer ga je sluškinja Ruža odmah prepoznala po glasu a da ga uopće nije ni vidjela (Dj 12, 13). Lako nam je zamisliti da je u toj kući Petar krstio, možda kao prvoga, upravo našega svečara s krsnim imenom Marko.

            Ta Marija, Markova mati, bila je rođena sestra sv. Barnabe, Cipranina (Kol 4, 10). Udala se ili doselila u Jeruzalem, a njezin se muž ne navodi. Možda je preminuo mlad, a Marija ostala udovica s malim Markom, kojemu je posvetila svoj život u službi Isusu i njegovoj Crkvi.

            Imajući u vidu povezanost Marijine kuće s Isusom i njegovom zajednicom, sa sv. Petrom i prvom Crkvom, nije čudo da je i mladić Marko zaželio izbližega slijediti Gospodina. A to će reći da uzorni apostoli, dobri evanđelisti, zdrava duhovna zvanja obično dolaze iz kršćanskih obitelji u kojoj se Boga moli i štuje; u kojoj se Božje zapovijedi opslužuju i sakramenti primaju. U našem hrvatskom narodu, kao uostalom i u drugih naroda, duhovna zvanja opadaju ovih posljednjih godina. To znači da je ona čestita religiozna obitelj, oslonjena na Božji zakon, ugrožena. Najprije u molitvi, a onda i u daru djece i u zvanju svećeničkom i redovničkom. Nema vrijednih svećenika i redovnika bez: Molite Gospodara žetve! Zvanje je od Boga! I Bogom se uzdržava.

            Je li Marko poznavao Isusa? U Markovu evanđelju nalazimo jedinstven odlomak o nekome mladiću u Getsemaniju s Isusom. Čitamo: „A jedan je mladić (neaniskos) išao za njim, ogrnut samo plahtom. I njega htjedoše uhvatiti, no on, ostavivši plahtu, gol pobježe“(Mk 14, 51-52). Sv. Matej i sv. Luka preuzeli su gotovo sve iz Markova evanđelja, koje je prvo napisano, ali ova dva retka nisu prepisali. Nije im bilo zanimljivo. Komična situacija u tragičnoj noći! A Marku je to bilo tako važno da nije htio ispustiti, pa koliko se god čitateljima činilo da je to ovdje upalo bez ikakva obzira na cio kontekst „one noći“. Vrlo je vjerojatno da je taj momčić - bjegunac bio upravo Marko. On sebe ovdje opisuje. To je njegov autobiografski podatak, iako ne imenito spomenut. Kako se sve to zbilo? Možemo samo nagađati.

            Vratimo se na Posljednju večeru koja je bila u kući Marije, Markove majke. Na Večeri je Marko bio možda sluga koji je donosio Isusu lavor, vodu i ručnik da opere Apostolima noge. Moglo mu je biti 17-18 godina. On je doživio Isusa i njegove Apostole kao nešto veličanstveno, prvi put viđeno u životu, onako uživo, izbliza, svi zajedno. Isus se s njim osobno rukovao. Ako mu nije dao „autograf“, jest blagoslov, a on nije mogao k sebi doći od radosti. Pratio je otvorenih usta što Isus govori o Ocu, o sebi, o Duhu Svetome, o učenicima/apostolima, o vjernicima, o Euharistiji, o služenju, o tome kako se on ponaša prema ljudima. Gledao je Marko u Isusu nedostižna velikana, neviđen auktoritet. I čuo je potresne riječi: Jedan će me između vas izdati. Čuo je i apostolske upite: Da nisam ja, Gospodine? (Mt 26,22). Kad je Isus pošao u Maslinski vrt u smrtnu borbu i molitvu, a za njim Apostoli, Marko je vjerojatno pošao spavati. A Juda izdajnik već je bio izišao, prije svršetka večere (Iv13,30), da učini ono što je naopako naumio s Isusom: pozvao je Kajfinu policiju da najprije provjere u dvorani Posljednje večere, da svežu Isusa na Večeri. Zamisli! Međutim, Isus je bio već otišao s učenicima u Getsemani. Kako su policajci provalili u kuću, Marko se iznenada probudi i vidje strahotu oko sebe. Stoga skoči, ogrne se samo plahtom i dođe u Getsemani dojaviti Isusu da će ga uhvatiti policija. Međutim, umalo Marko nije bio uhićen. Kad su navalili na nj, spasio se bijegom, ostavivši plahtu. Kako god bilo, Marko je smatrao potrebnim unijeti ova dva retka o „jednome mladiću“, gdje je sebe opisao, ali sebe nije spomenuo poimence. Ono što je značajno istaknuti jest činjenica da Marko kaže: I ja sam bio svjedok one noći, pa makar morao s bojnoga polja pobjeći, kao što su uostalom pobjegli i sami Apostoli.

            Pavlov i Barnabin poslužitelj. Na svoje Prvo misijsko putovanje(45.-49.) Pavao i Barnaba, prvi pravi „misionari bez granica“, poveli su i Marka, Barnabina sestrića: „Imali su i Ivana (Marka) za poslužitelja“ (Dj 13, 5). Barnabi je bilo stalo do toga da se mladi Marko uključi u misijski tim i oduševi za evangelizaciju. Zato predstavlja Marka Pavlu. Značajna je u navedenoj rečenici grčka riječ za poslužitelja - hyperetes - što izvorno znači veslač. Sv. Luka, pisac Djela apostolskih, kao da je htio reći da je Marko bio veslač na Pavlovu i Barnabinu misijskom brodu. Pa i jest tako. Nije, dakle, bio propovjednik, nego sluga, kruhonoša i vodonoša, tehničar. On je služio i na Posljednjoj večeri, gdje je čuo Isusove riječi da je najveći onaj tko je poslužitelj.

            Ne zaboravimo da smo na svijetu samo pomagači u Crkvi koju Duh Sveti vodi, veslači na Petrovoj lađi, poslužitelji milosti Božje. „Beskorisne sluge“, rekao bi nam mjerodavni Gospodin Isus, i to samo ako smo učinili sve što smo bili dužni učiniti.

            Zadovoljan u zvanju. Kad su bili na Cipru (Dj 13, 4-12), Marko je pokazao zadovoljstvo sa svojim ujakom Barnabom i čudesnim Savlom, koji je obratio upravitelja Cipra, Pavla Sergija. Odatle se i Savao naziva Pavao. Kad stvari idu ko po loju, onda se čovjek ugodno osjeća u zvanju. Zahvaljuje Bogu na daru. Ali kad počnu nevolje i kola niza stranu, haj se onda diži i izdrži! Marka su ubrzo sustigle kušnje kojima nije odolio. Popustio i - napustio. Što napustio? Napustio misionarsko zvanje.

            Odustao od misija. „Pošto se Pavao i oni oko njega otisnuše od Pafa, stigoše u Pergu pamfilijsku. Ivan (Marko) ih napusti te se vrati u Jeruzalem“ (Dj13, 13). Marko se okanio misijskoga putovanja u Pergi, današnjoj južnoj Turskoj. Ni njegov ga ujak Barnaba nije mogao urazumiti, niti Pavao zaustaviti. Obojica su ostala razočarana, a mladić je sam na svoju ruku pobjegao kući u Jeruzalem. On je ionako naučio bježati. Najprije iz Getsmanija, a sada iz Perge. „Kako ćeš s takvim tipom raditi i izaći na kraj?!“ pita se Pavao naglas, a Barnaba šuti, pravo mu žao.

            Marko se s početka dobro oduševio za posluživanje, za veselo veslanje, ali čim je naletio na prve grebene, pokolebao se, objesio „mantiju o čiviju“ i odustao. Kako mu je bilo materi kad ga je vidjela, možeš misliti. Kad je pošao na put prije koji mjesec dana, mama mu je samo govorila: „Sine, u Boga vjeruj i dobro djeluj!“ A nu sada kućne sramote! Njoj je, s jedne strane, moglo biti drago što joj se sin živ vratio, a s druge: ostavio i napustio Barnabu i Pavla. Kako će susjednim ženama na oči?

            Zašto je Marko napustio zvanje? - Zbog majke? Sv. Ivan Zlatousti misli da je posrijedi bila majka, udovica, koja je ostala sama. Teško joj se bilo obiknuti bez svoga jedinca. Osjetio sin majčine jecaje - o, žalosti! - pa se vratio s pola puta. Utjeha majci.

            - Ili je bila u pitanju neizvjesna budućnost? Pavao je bio kao vuk koji je jednako gazio i po gudurama i po livadama. Slijedio ga je ustrajni i krupni Barnaba. Pred njima se dizala sniježna brda, neprekoračiva za nježnu Markovu obuću, „apostolke“. I čovjek se okanio i Pavla, i vuka, i ujaka, i misija, i zvanja. A njegov je povratak izazvao duboko neraspoloženje u Pavlovu srcu, a ni Barnabi nije bilo nimalo ugodno.

            - Ili radije s Petrom? Možda je Marko razmišljao i radije se opredijelio slijediti Petra u Jeruzalemu negoli Pavla po Rimskome Carstvu. Vratio se u Grad i priključio se kućnom prijatelju Petru, s kojim ga malo kasnije vidimo u društvu i u službi.

            Marko - jabuka razdora. Jednoga dana, koju godinu kasnije, Pavao i Barnaba, nerazdruživi drugari, dogovorili se da pođu na Drugo misijsko putovanje (49.-52.), tj. da obiđu već osnovane Crkve i osnuju nove. Putovanju im se, začudo, želio pridružiti i Marko koji je tri godine prije toga bio odustao. Barnaba ga prihvatio kao svoga sestrića, oprostio mu njegov mladenački nestašluk, vjerojatno i na zagovor svoje sestre Marije, Markove mame, koja uvijek ima više zvanja od sina i koja je bratu Barnabi sve „rastumačila“ što je posrijedi. Time bi s kuće nestalo one sramote o Markovu bijegu. A Pavao će: Želiš opet pobjeći kao prošli put? I ne dopusti mu. Tako dođe do žestoka kreševa. „Spopade ih takva ogorčenost da se raziđoše: Barnaba povede Marka i otplovi na Cipar, a Pavao sebi izabra Silu pa od braće, povjeren milosti Gospodnjoj, proputova Siriju i Ciliciju, utvrđujući Crkve“ (Dj 15, 39-41).

            Eto primjera gdje se može primijeniti stara besjeda: „I među svetima bilo je riječi“. Bilo ih je i među Petrom i Pavlom (Gal 2, 11), a, evo, sada i među Pavlom i Barnabom. Ova je zadnja prepirka urodila razlazom dvaju nerazdvojivih prijatelja, i to kroz godine duge. Ako su se mogli razići Pavao i Barnaba, onda nema toga prijateljstva na ovome svijetu koje se ne može raskinuti.

            Dogodi se ponekada kakav teži nesporazum i među nama: ukućanima, braćom,  građanima, svećenicima, biskupima. Nije svađa od Boga, ali Bog se i njom moćan poslužiti da izvede svoje djelo za koje dotični ljudi nisu ni slutili. Barnabina i Pavlova svađa dozvala je Silvana u pomoć i otvorila novo polje rada. Ali mi ljudi nismo ni pozvani ni zaduženi da svojim svađama nagonimo Boga na to da se misli što će učiniti od naših svađalačkih odluka i hirova.

            Pomirenje s Barnabom i Markom. Pavao piše Kološanima: „Pozdravlja vas… Marko, nećak Barnabin, o kome primiste naredbe: dođe li k vama, lijepo ga primite“(Kol 4, 10). Jednako Pavao spominje Marka i uPoslanici Filemonu, među svojim prvim suradnicima: „Pozdravlja te Epafra, moj suuznik u Kristu Isusu, Marko, Aristarh, Dema i Luka, moji suradnici“ (r. 24). Evo Marka ponovno s Pavlom. Odakle, ne znamo. Samo vidimo da su se pomirili i da su se ponovno našli na misijskom brodu i poslu u Rimu, oko 63. godine. Pavao preporučuje Marka Kološanima u Maloj Aziji koji su vjerojatno znali da je „veslač“ Marko bio napustio Pavla. Raduje nas ovaj Pavlov širokogrudni stav prema Marku. Prešao je preko zategnutosti iz prošlosti. Možda su tomu nešto pridonijele i godine, kada čovjek poprilično omekša u svojim tvrdokornim stavovima. Nije mogao biti jednako nasilan prije obraćenja i poslije obraćenja! Treba doći pred Boga nakon što čovjek sredi račune s ljudima. A Pavao se sjeća svoje čelične naravi, pogotovo iz mladosti, kad je raskinuo prijateljstvo s Barnabom, a u društvo nije htio primiti dezertera Marka. Evo sada Pavao spominje u istom tekstu i Barnabu i Marka. Lijepo je to od Pavla, pa makar bilo i potkraj života. Bolje ikada nego nikada.

            Marko ponovno s Pavlom. „Marka uzmi i dovedi sa sobom, jer mi je koristan za služenje“, poručuje Pavao svomu učeniku Timoteju (2 Tim 4, 11). Ne zna se koji nam je simpatičniji: Pavao koji je ponovno primio Marka i zove ga „za služenje“, u službu veslanja, ili Marko koji je prihvatio Pavlov poziv i dolazi u Rim.

            Valja nam učiti od ove dvojice apostolskih velikana, Pavla i Barnabe, kako se treba boriti za svoje ideje, ali kad su u pitanju ideali Božjega kraljevstva, onda padaju u vodu sve naše ljudske nesloge, prepirke i bitke. Božja su prava veća od naših ljudskih prava. Bog je veći od našega srca (1 Iv3,20).

            Marko vesla i na Petrovoj lađi. Evo o Marku rečenice, koju maloprije pročitasmo u Prvoj Petrovoj: „Pozdravlja vas suizabranica u Babilonu, i Marko, sin moj (1 Pt 5, 3). Pod riječima „suizabranica u Babilonu“ misli se na Crkvu u Rimu, gdje je Petar proveo svoje posljednje godine života i gdje je podnio mučeništvo za Neronova progona. Ali s njim je bio i Marko, kojega Petar naziva svojim „sinom“. Nije vjerojatno da se radi o rođenom sinu Petrovu, nego, u prenesenom značenju, o našem Marku, kojega je Apostolski prvak krstio i u vjeri poučavao. Marko je bio Petrov tumač, tajnik, eto ko sin. To znači da mu je pomagao u jeziku, jer Petru nije bio domaći grčki, a još manje latinski. A Marko je bio vješt u oba klasična jezika. 

Zaključne misli, želje i preporuke:                    

1 - Marko je evanđelist iz zdrave obitelji. Dobro drvo rađa dobar plod. Za njegov uspon, zvanje, svetost možda su najzaslužnije pobožne molitve i čestit odgoj njegove majke Marije. Danas s Markom slavimo i njegovu vrijednu majku Mariju i molimo je za naše majke!

2 - Marko misionar u početku bjegunac s bojnoga polja. Ali se čovjek opet vratio u misije, u propovijedanje i sastavljanje evanđelja, u služenje Crkvi. To je veliko djelo!

Marko evangelizator živi nam je primjer i pouka. Tko se to od nas u životu, pogotovo u mladosti, pod pritiskom strasti, ne pokoleba i u zvanju i u braku, i ne učini neku besmislenu gestu?! Ali valja se opametiti i k Bogu vratiti. Važno je konačno ne odustati. Koliko god bilo padova, toliko je potrebno i podizanja. Ljudski je pasti, a đavolski je pasti i ostati. Treba imati hrabrosti opet zaveslati u društvu s Petrom i Pavlom ploveći morem života prema obalama vječnosti.

4 - Marko je bio silan pomagač na Pavlovu misijskom brodu u Rimu, kao i glavni Petrov tumač u istome gradu. Biti Petrov i Pavlov tajnik – pa zar je to malo!?

5 - Zna Marko pisac važnost pisane riječi. Ostavio nam je zapisano Evanđelje o Isusovu javnom djelovanju kako ga je propovijedao sv. Petar. Ima li većega blaga!
6 - Svetoga Marka smatraju osnivačem Crkve u Aleksandriji. I da je tu doživio mučeništvo. Molimo ga da moćno zagovara ovu svoju župu u Starome gradu, i župnika Franju, i sve župljane; Hrvatski Sabor i Vladu da nam donose pravedne zakone utemeljene na Božjemu moralu i pravu. Neka iz ove svoje crkve štiti cijeli Zagreb grad i naš narod! Amen.

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE