Na kraju ovoga Križnog puta na mostarskom Humu, na Veliki petak, gdje smo molitvom, pjesmom i hodom sudjelovali u postajama Isusove muke i smrti, razmišljali bismo o jednoj biblijskoj činjenici: o susretu između razuzdana četverovlasnika Heroda Antipe i svezanoga optuženika Isusa Nazarećanina; između nemoralna kralja, pravoga čudaka, i Spasitelja svijeta, čudotvorca, Krista Isusa. Nije Herod Antipa ušao u Muku Isusovu bez veze, i bez pouke svima nama. Nešto će nam reći on sam svojom brbljavošću, a puno više sam Isus svojom šutnjom.
Rimski guverner Poncije Pilat bio je javnosti poznat kao politički prelivoda. Inače, po općem sudu, nedorastao službi visokoga carskog predstavnika u Judeji (26.-36. po Kr.), jer nije sebi za savjetnice uzeo istinu i pravdu ni u upravljanju zemljom, ni u suđenju ljudima. Ali svoju je nesposobnost nadoknađivao oholom goropadnošću tako što nije ispunio otprve želje Židova koji mu dovedoše Isusa na sudište, a niti ih je ražalostio odbijajući osuditi Isusa kako je zahtijevalo javno državno tužiteljstvo. Pilat je oklijevao, iz nepravde se u neistinu prelijevao, u tom procesu krv nevinu prolio i potom pilatovski izjavio: „Nevin sam od krvi ove!“ (Mt 27, 24).
Neki su tužitelji u neka doba provalili da je Isus podrijetlom iz Galileje. I da je u Gradu galilejski kralj Herod Antipa. „E, ne može bolje“, pomisli Pilat u sebi, a će svima: „Budući da je ovih dana, za te vaše svetkovine, Antipa, tetrarh Galileje, ovdje u Jeruzalemu, čini mi se mudrim ovu parnicu prepustiti njegovu sudu. Neka Isusa, svoga podložnika, procesuira galilejski vladar. Dajem mu čak i ius necis - pravo da Isusa na smrt osudi, ako tako u istrazi prosudi.“ Pilat je mislio da će na taj način skinuti Isusov jaram sa sebe i ujedno udovoljiti svojoj ženi koja mu je poručila da svakako sapere sa sebe slučaj Pravednika toga, zbog kojega je ona u snu mnogo pretrpjela.
I ne čekajući odgovora i pristanka nazočnih tužitelja, koji su još jutros osudili Isusa na smrt iz religioznih motiva mesijanstva (Mt 26, 63-66), upravitelj napiše kralju na latinskom jeziku kratku poruku. I povedoše Isusa na novu križnu postaju.
Možemo pretpostaviti da je na tom putu od Pilata do Heroda posrtala i Djevica Marija prateći Isusa. Možda je to ona 4. postaja: Sin i Mati oči u oči, bez ijedne riječi. Ne vjerujem da se Gospa nije u duši veoma prepala da će domaći kralj Antipa, koji je, godinu i pol dana prije toga, ubio Ivana Krstitelja, sada osuditi i ubiti i njezina Sina! Ta to je i prije htio. Tužna se povorka približava Herodovoj palači.
Evanđeoski tekst: „A kad Herod ugleda Isusa, veoma se obradova jer ga je već odavna želio vidjeti zbog onoga što je o njemu slušao te se nadao od njega vidjeti koje čudo. Postavljao mu je mnoga pitanja, ali mu Isus uopće nije odgovarao. A stajahu ondje i glavari svećenički i pismoznanci optužujući ga žestoko. Herod ga zajedno sa svojom vojskom prezre i ismija: obuče ga u bijelu haljinu i posla natrag Pilatu. Onoga se dana Herod i Pilat sprijateljiše, jer prije bijahu neprijatelji“ (Lk 23, 8-12).
Eto pet značajnih rečenica sv. Luke o tragičnu liku Heroda Antipe i o svijetlom liku dostojanstvenog Isusa Krista. Svaka je rečenica nadahnuto stilizirana, a povijesno bolno istinita. Kada Herod vidje Isusa - a želio ga je odavno sresti i s njime sjesti, ali nikako mu poći za rukom - silno se obradova. Evo dana željkovana, i to s dva velika politička poena: sprijateljio se s Pilatom, jer su se ta dva vladara sve do tada politički ignorirala i prezirala. Zašto? Ponajviše zato što je Antipa bio notorni špijun u službi cara Tiberija, pa je sve otkucavao u Rim što bi čuo u Palestini. Pa i o samom Pilatu, rimskom službeniku. A, drugo, gleda pred sobom glasovita Isusa, kojega već tri godine želi vidjeti, jer je toliko toga čuo o njemu kao izvrsnu govorniku, čudotvorcu i borcu za ljudska prava, a nikako se s njime ni slučajno sresti. Očekivao je da će od njega doživjeti neko fizičko čudo. Dvostruka, dakle, radost: prijateljevanje s Pilatom i druženje s Isusom.
Tko je Herod Antipa? To je čovjek koji se odlučio na životnu komediju, a završio sa životnom tragedijom. Čovjek koji nije htio razlikovati dobro od zla, pravdu od nepravde, ljubav od preljuba. Pa se tako i ponašao. Sin staroga Heroda, krvoloka i ubojice nevine dječice u Betlehemu, odakle je providnosnim zahvatom umaknuo maču mali Isus u naručju Josipa i Marije. A kada je taj stari Herod, zlikovac, rascrvotočen umirao, razdijelio je svoje kraljevstvo na tri sina: Antipi je pripala Galileja.
Preljub, rodoskvrnuće, ubojstvo. Ovaj je Herod Antipa poznat po svome bučnom i bračnom nemoralu. Nekom je prigodom otišao u Rim posjetiti svoga polubrata Filipa (rimskoga). Nesreća ga je natentala da se zapleo u bratov obiteljski život. Dogodilo se ono najgore: bratu je Filipu oteo ženu, Herodijadu, i doveo je k sebi u Galileju. I nju i njezinu kćer Salomu. A svoju zakonitu ženu otpustio iz čista mira.
Na taj se senzacionalni škandal preljuba i rodoskvrnuća osvrnuo i sam Ivan Krstitelj u jednoj svojoj propovijedi braneći Božji zakon i spočitavajući Herodu u lice: „Ne smiješ imati žene brata svojega!“ (Mk 6,18). Ivana je odmah zamrzila Herodova priležnica Herodijada i zatražila ne samo Ivanovo uhićenje, nego i njegovo smaknuće. Herod ga je tada zaštitio od smrti, jer se bojao naroda koji je Ivana smatrao prorokom, ali ga je bacio u maherontsku ćelovinu.
Međutim, kad je Herod slavio svoj rođendan, pred razdraganim gostima zaplesala je njegova nova pastorka Saloma, Herodijadina kći. Izazovni se ples toliko svidio polupijanu Herodu Antipi da je djevojci pod prisegom, pred gostima, obećao dati što mu zaište, pa bila to i polovica njegova kraljevstva (Mk 6, 23).
Maloljetna 16-godišnja kći otrčala je pokvarenijoj materi da je upita što će zaiskati. Herodijada joj odgovori da zatraži Ivanovu glavu. Glavu? - „Kćeri moja, kraljevstvo je ionako tvoje, i to čitavo, a ne samo pola, a meni treba cijela glava Ivanova na tanjuru. Da me više u savjesti ne progoni njegov glas i da ga ne sanjam kako vrti glavom zbog moje bračne sreće!“
Tako je Antipa, želeći pred gostima ostati vjeran svojoj naopakoj zakletvi, a ne Božjoj zapovijedi i svojoj savjesti, dao odrubiti glavu Ivanovu i dati je na dar svojoj posvojenoj kćeri. Time je silno izgubio na popularnosti u cijeloj Svetoj zemlji.
Kvasac i lisica. Isus je nekom zgodom upozorio svoje učenike da se čuvaju „Herodova kvasca“ (Mk 8,15). A Heroda, koji ga je htio ubiti, javno je nazvao „lisicom“ (Lk 13, 32). Vjerojatno su te rečenice o lisici i kvascu doprle i do Antipinih ušiju, pogotovo što su s tom nakanom bile i izrečene. I, evo, sada će i Isus na dvor k toj pakosnoj „lisici“. Da vidimo kako će se Isus čuvati toga „Herodova kvasca“.
Mnoga pitanja: Zajedno s Isusom i Pilatovom kohortom bijahu i glavari svećenički i zakonoznanci, stručne službe, da pomognu Herodu Antipi ako u procesu slučajno zapne. Herod priredi sudnicu, sjede za sudačku stolicu, a Isusa na optuženičku klupu. Sve ko pravo suđenje.
- Jesi li ti sin Josipa i Marije iz Nazareta? - Isus šuti.
- Jesi li ti rođak Ivana Krstitelja? Prilično mu sličiš. - Isus još bolje šuti.
- Čuo sam da nisi išao u školu. Je li to istina? - Isus mu još jednom odšuti.
- Ja sam pomislio da se Ivan, koji je korio moju kraljicu i mene kralja, vratio iz groba kada sam čuo da ti mojom Galilejom masama prosipaš svoju novu nauku. Neki kažu da si bolji propovjednik od Ivana. Je li to istina? Hajde, nazaretski tesaru, održi jednu žestoku propovijed protiv mene i moje žene, protiv našega „preljuba“, a vi ćete zakonoznanci ocijeniti je li sve to po Mojsijevu zakonu! Zovnu Herod i Herodijadu i stade se grohotom smijati. - Isus ozbiljan, kao pravi Bog. A i dalje božanskom šutnjom puni atmosferu.
- Zašto si ti mene nazvao „lisicom“? Jer sam mudar? lukav? snalažljiv? Je li to laskavi kompliment ili teška uvreda s tvoje strane? Što si ti mislio pod tim zoološkim pojmom? - Isus samo šuti, a gleda ga božanskim i ljudskim prodornim gledom.
- Donesite mi onu veliku posudu punu vode i stavite je pred čudotvorca Isusa! reče kralj slugama svojim. Loše sluge goreg gospodara poletješe, posudu punu vode donesoše i do nogu Isusovih postaviše, kako kralj zapovjedi.
- Čuo sam da si u mojoj Galileji, točnije u Kani galilejskoj, pretvorio običnu vodu u neobično vino. Kažu da se takvo vino nije uvinilo u Galileji kako se vinogradi sade i loza obrađuje. Hajde ovu vodu pretvori u bilo kakvo vino! - Isus ga samo pogledom prostreljuje i uozbiljuje. Ali kako ćeš ti takva kralja, koji se sveo na dvorskoga lakrdijaša, uozbiljiti?
Herod se na to Isusovo dostojanstveno ponašanje naljuti i uzviknu: „Ja, Herod, kralj, da se bavim tričarijama jednoga seoskoga tesara!“ I Herod sa svojom vojskom Isusa prezre, obuče ga u bijelu haljinu, rugajući se njegovu kraljevskom dostojanstvu, jer su u starini kraljevi nosili bijele haljine, i ponovno ga vrati k Pilatu na osudu, bez ijednoga popratna slova.
Herod Antipa postavio je „mnoga pitanja“, sva ironična i sarkastična. A Isus mu ni na jedno ne odgovori. Nijedne riječi, ni rečenice. Branio se šutnjom. Govorio šutnjom! A da je Herod Isusa oslobodio i za grijehe se svoje skrušio, mogao je ući u Bibliju, doduše, kao veliki grješnik, ali i veliki pokajnik poput kralja Davida!
Kako je Herod završio. Ovo ne čitamo u evanđeljima, nego u „Židovskim starinama“ Josipa Flavija. Kada je bivši muž Herodijadin Herod Filip umro u Rimu, car je Kaligula njegove zemlje predao njegovu bratu Agripi, a ne Antipi i Herodijadi. Herodijada, bivša Filipova supruga, na to se smrtno nažesti i zatraži od svoga muža Antipe: „Hajdemo u Rim. I ne žalimo ni muke ni novca. Moramo isposlovati od cara krunu za mene kao kraljicu. Svim novcem, srebrom i zlatom podmititi cara da dobijem kraljevstvo. Je li novac zato da se njime podmićuje i tuđe glave kupuje?“
Međutim, brat Agripa bio je hitriji i spretniji. On je prvi poslao caru u Rim svoje poslanstvo koje je lažno optužilo njegova brata Antipu da je u Galileji htio dignuti bunu, odcijepiti se od Rima i proglasiti se samostalnim kraljem. Teška optužba, bez zrna istine. Ali car Kaligula povjerova Agripinoj petljanciji, te bez procesa protjera ovoga jadnog Antipu iz Galileje u Galiju, kao što je Antipa bez procesa nekoć odsjekao glavu Ivanu Krstitelju u Maherontu. S njim je otišla i Herodijada u progon, gdje su se, do kraja satrveni i osiromašeni, srušili u neznani grob i povijesni mrak.
1 - Puče moj! Ako ima igdje vidljivih dokaza kako smrtni grijeh donosi rasulo i kaznu smrti, taj je dokaz u Herodovoj obiteljskoj kući i povijesti. Bio je tužan i ružan dan kada je kralj Antipa zaveo Herodijadu, svoju nevjestu, u Rimu, ili ona njega, svejedno. On slijedi svoju strast, a ne svoju savjest. On voli preljub, a mrzi šestu Božju zapovijed: Ne čini preljuba! On mrzi sedmu, devetu i desetu Božju zapovijed: Ne kradi! Ne poželi ukrasti ni žene ni ikoje stvari! To vrijedi i za kralja i njegova mlinara!
Nije nagon zato da se po njem ravnaš, nego da ga razumno discipliniraš i dokažeš da si čovjek. Nagon je da ti bude u službi, a ne da tobom gospodari. A ako mu popustiš, da se pokaješ. A ne da se grijehom razmećeš i druge na grijeh navodiš.
2 - Puče moj! Bio je još tragičniji dan kada se iz te kraljeve nevjernosti zametnulo Antipino ubojstvo Ivana Krstitelja. Najvećemu rođenu od žene, na pravdi Boga odsjekao je glavu. Razvratni kralj grli grijeh ubijanja, a mrzi petu Božju zapovijed: Ne ubij!
Konačno došlo je na red - sasvim logično - ono najgore i Antipi: potpuna katastrofa u kojoj je Herod izgubio doslovno sve: i dom i domovinu, i kraljevstvo i bogatstvo, i novac i moć. Eto nije izgubio samo svoju preljubnicu, koju je oteo svomu bratu, i koja ga je do temelja upropastila i na prosjački štap dovela.
3 - Puče moj! Ne zaboravimo da su javni razvratnik Herod Antipa i lijevi razbojnik na križu Gizma valjda jedini kojima Isus nije apsolutno ni jednoga slovca odgovorio. A Herodu nije odgovorio ne samo zato što je Herod svojim sklapanjem nove nevaljane ženidbe proizveo najgoru sablazan u Galileji; i ne samo zato što je ubio Krstitelja; i ne samo zato što nije uopće bio mjerodavan sudac za Isusov slučaj, nego osobito zato što ga je Isus svojom šutnjom htio otrijezniti i opametiti. Htio ga je pozvati da bude čovjek, a ne lisica, divlja životinja. Da se okani svoga otrovna kvasca, da bude vladar za opće dobro naroda. Ali Herod ne uzima ni sebe ozbiljno, kamo li Isusov slučaj.
4 - Puče moj! Ne možeš - i nemoj, vjerniče poštovani! - Isusa pribijati na stup srama. Ne možeš s Isusom izvoditi bezočnu lakrdiju, rugati se njemu i njegovu zakonu ljubavi, ismijaviti njega i njegovu božansku nauku i njegovu pregorku muku. Možeš, ali onda budi spreman da se sva ruga vrati u tvoje krilo, u tvoju obitelj, na tvoju djecu, na tvoju sreću i budućnost, na tvoj život i smrt.
5 - Puče moj! Ne možeš ti Isusovo evanđelje ignorirati, njegovu svetu Crkvu prezirati, njegove svete sakramente obezvrjeđivati. Nigdje: ni u obitelji, ni u birtiji, ni na televiziji, ni na portalu, ni na radiju, ni na ulici, i u crkvenom dvorištu. Ubrzo će ti se smijeh pretvoriti u plač, nerazumne strasti u vatru neugasivu, ruganje u rugobu. A pravda sve tako izvede da nas sve u životu pogodi i stigne što smo drugomu mislili, govorili i činili. Sve nam se izravna: i dobro i zlo.
6 - Puče moj! Svaka postaja Isusova Križnoga puta ostaje opomena svima nama na našem skliskom i grješnom putu. Braćo i sestre! poručuje sveti Pavao: „Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati“ (Gal 6, 7). Ni na sudu, ni na križu! Ni u grobu, ni u uskrsnuću! Ni kad zbori, a pogotovo kad šuti!
