Bosna i Hercegovina, četiri godine ranije i danas. Je li došlo vrijeme mira i koliko je to "pravedan mir"? Svojedobno, (i) iz crkvenih krugova čule su se oštre reakcije na "povlačenje crta". Koliko je Dayton u svemu tome pravilo ili iznimka, odnosno je li Dayton zaista rješenje?
- BiH prije četiri i pol godine: u rujnu 1991. jugoarmijska agresija na hrvatska sela istočne Hercegovine. U studenom Sveta Stolica najavljuje priznanje Slovenije i Hrvatske, pa i drugih zemalja Jugotvorevine koje izbore samostalnost referendumom. U danima 29.2. - 1.3.1992. referendum za slobodnu i suverenu BiH. Početkom travnja nezaustavljiva siledžijska agresija na Sarajevo, Mostar i druge gradove. Tipičan hegemonistički rat. Sveta Stolica, suprotno svojoj praksi da za vrijeme rata priznaje u ratu nastale države, dok to ne učini bar neka neutralna zemlja, priznaje Hrvatsku 13. siječnja, a BiH 20. kolovoza 1992. Očito je Papa tim diplomatskim gestom želio da se te zemlje uključe u UN kako bi ih te nacije zaštitile od agresije i pomogle u njihovu ostvarenju pune nezavisnosti. Međutim, neke od onih istih kontaktnih snaga koje su sada nametnule "mir", onda su dale "mig" agresoru da čuva Tamnicu naroda i narodnosti! Možda se te snage nadaju da se još uvijek ovakvim "mirom" može spasiti što se korjenito raspalo. Daytonski mirovni sporazum, pogotovo kako se vidi u konkretnoj praksi, obiluje obilježjima nepravedna dogovora. Jednomu narodu iz kojega je izišao agresor - a njega je samo trećina u BiH - dodijeljena je polovica BiH koju je inače napadač uvelike spržio, proveo očigledan genocid i "etničko čišćenje" pred očima svega svijeta, dapače, uz svjetska mass-medija. Kao takav, Dayton po sebi implicira nedefinitivnost. Gdje je nepravda definitivna? Mir, pogotovo "trajan mir", jest "plod pravednosti" (Iz 32, 17). A pravednost je "svakomu svoje": Bogu Božje, caru carevo, svakom prognaniku njegovo vlastito ognjište!
Sveti Otac, uz vapaje za prestankom govora oružja, često govori o opstojnosti BiH kao jedinstvene države s multietničkim, multikulturnim itd. načelima (su)života. Je li to realno moguće; koliko (ni)je blizu i(li) daleko?
- Ni Papa ni cijela Crkva koju Papa vodi ne može zaobilaziti općevažeća načela, i to upravo u vidu prava na nazočnost i djelovanje same Crkve u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. I u najgorim povijesnim razdobljima, kad se zatiralo i katoličko i hrvatsko ime, Sveta je Stolica nastojala da Katolička Crkva bude djelatno prisutna. Crkva se ne veže isključivo na hrvatski narod. Crkva je Kristova i u srpskom narodu, mora biti dijaloški i evangelizacijski otvorena i prema muslimanima. To je realno moguće ako se poštuju ljudska, vjerska, nacionalna i građanska prava i slobode. Ako se to ne poštuje, onda je nemoguć život na zemlji. U pojedinim državama kao što su Njemačka, Italija, Poljska postoji jedan narod, a svi su drugi manjine. Mi u BiH jesmo tri naroda, jednakopravna, konstitutivna, i nitko nikomu nije manjina. Daytonskim se sporazumom praktično naznačilo da su u federalnom entitetu Srbi među "drugima", a u srpskom političkom entitetu Hrvati i Muslimani među "ostalima", ili obrnuto.
Uloga Crkve u bosansko-hercegovačkim zbivanjima, kako se može čuti iz nekih krugova, nije bila na razini "povijesne zadaće". Na temelju čega je moguće takvo spočitavanje i ima li ona osnove? Što je Katolička Crkva u ovome ratu možda mogla učiniti, a to nije uradila? Ili, što je možda uradila, a da nije trebala? Kako, uopće, gledate na to i gdje je (ima li uopće) granica isprepletenosti odnosa Crkva - narod - politika? Koliko Crkva može "ići daleko" u svemu tome?
- Sami bi ti "krugovi" trebali obrazložiti na temelju činjenica da Crkva nije bila na razini "povijesne zadaće", tj. da nije ostala vjerna svojoj božanskoj istosti, identitetu: zalažući se za jedinstvo, svetost, katolištvo i apostolstvo. Isus je nastupio u židovskom narodu kad je Palestina bila pod neokrunjenim kraljem Herodom, a pod rimskim upraviteljem Poncijem Pilatom. Revolucionarna Judeja samo je tražila vođu, "mesiju", da skine tuđinski jaram. Isus govori o jarmu grijeha koji jednako pritišće i Rimljane i Judejce. On kao pravi Mesija oslobađa od toga jarma i ropstva u savjesti. Zato je i Crkva glas savjesti, nije arsenal topova i tenkova. A topovi i tenkovi mogu ići i protiv savjesti, kao što su išli protiv Crkve i stotina crkava u BiH. Ali ako su srušili jednu ili sto i jednu crkvu, nisu uništili Crkvu kao stožinu savjesti. Ona, unatoč svoj izranjenosti i pokušaju savijanja pod pritiskom ljudskoga zla, genocida, nasilja, opet ne prestaje kazivati čovjeku gdje mu je dobro, a gdje zlo. U tom smislu Crkva u svojim glavnim predstavnicima, u svom apostolskom identitetu, biskupima, uvijek je u ovom ratu davala jasne izjave, oglasila se stotine puta pojedinačno ili zajednički dosljedna sebi i Isusovu nauku. Nismo nikada čuli od strane Svete Stolice nijednu primjedbu na svoje izjave i postupke, a jesu nam izjave mnogo puta objavljene u cjelini ili u izvodima u vatikanskom glasilu L’Osservatore Romano. Za mene je neusporedivo jača Papina riječ s obzirom na moje crkveno držanje i "povijesnu zadaću", nego neka spočitavanja "nekih krugova". Je li političkih? žutonovinskih? Tko može reći da je pred Bogom besprijekoran, ali ne znam što smo mogli učiniti više kao glas savjesti. Borili smo se i borimo se za jedinstvo naše partikularne Crkve sa svim biskupijama, kojoj je Sveta Stolica dodijelila i pravni naslov Biskupske konferencije. Biskupijska su nam sjedišta Banja Luka i Trebinje pod Srbima, Sarajevo pod Muslimanima, Mostar razdijeljen između Hrvata i Muslimana. Unatoč svoj toj izvanjskoj tragediji, nastojali smo se kao biskupi susretati: i u Mostaru, i u Sarajevu, i u Banjoj Luci, i glas dizati u obranu ljudskih i vjerskih i nacionalnih i građanskih prava i sloboda. A što se "granice isprepletenosti" tiče, neka se nikakva poštena politika ne plaši Crkve, kao što se Crkva ne ustručava nikakve politike. Crkva je Božje djelo i služi narodu na božanski način. Pa valjda je jasno da je s narodom i kroz povijest više bila i sada jest Crkva nego bilo kakva politika, pa i ona najmoćnija, vladajuća! Politika je trenutačna, narod je trajna, a Crkva vječna kategorija.
Jedna američka studija nedavno je pokazala kako su Hrvati zapravo najveće žrtve rata u BiH? Je li to tako; ako jest - zašto? Jesu li Hrvati u BiH uzalud ginuli ili su ostvarili svoje ciljeve?
- Svaka studija jest samo pokušaj, ogled, nije sveobuhvatan pogled. I mi smo se biskupi u nedavnoj izjavi (u Sarajevu, 22. ožujka) pozvali na slične rezultate. Možda mi Hrvati i jesmo u ljudskim očima najveća žrtva. Mi smo biskupi dodali da je pohvalno što su Hrvati kao katolički narod najspremniji na praštanje. Ali to nije izraz nemoći, nego duhovne nadmoći. Dapače, to ne znači nikakvo odricanje od prava i sloboda, za koje se zalažemo svim snagama. Nije se ginulo uzalud. Kao što je krv mučenika sjeme novih kršćana, tako je i pravedna krv branitelja sjeme novoga naroda.
Međunarodna zajednica, dojam je, sve vrijeme nastoji pružiti ipak sliku "ravnoteže krivnje". Tako se ponaša kada su u pitanju optužbe za ratne zločine (na "potjernici" Kordićeva slika je između Karadžićeve i Mladićeve). GeneralBlaškić se dobrovoljno pojavio u Haagu. Jesu li on i drugi optuženi Hrvati ratni zločinci ili su samo grčevito branili svoj narod, svoje prostore u okruženoj srednjoj Bosni? Je li moguće biti zločinac u takvoj situaciji i tko je to sa stajališta Crkve najveći (najteži) zločinac u ovome ratu?
- "Ravnotežu krivnje" u ovom jasnom iako nenajavljenom agresorskom ratu mogu držati samo oni koji nisu posve uravnoteženi. Ako kažete da se ima dojam da to čini "međunarodna zajednica", možda to čini da sa sebe skine moralnu krivnju, koju snosi od samoga početka. Biblija kaže: Tko zna da dobro treba činiti, a ne čini ga, počinja grijeh (Jk 4, 17). Prvi je grijeh počinila "međunarodna zajednica" kada je mogla zaustaviti rat, a nije ga zaustavila nego je pustila da poteku rijeke krvi i strvi ovom zemljom. I kad je počinjeno doista mnoštvo zala i zločina, sada se javila ta zajednica da zaustavi rat. Ovako je mogla učiniti na samome početku.
Osumnjičeni za ratne zločine oglašeni su, nakon tri ili četiri godine ratovanja, nekako u vrijeme daytonskoga pregovaranja, i to vjerojatno kao sredstvo prisile na potpise. Drugo, sve što se nasilno udara, nasiljem zaudara. Treće, da sud poziva osumnjičene za ratne zločine zato da se konačno provede daytonska iznuđevina? Bosna je u povijesti poznavala svakakvih abnormaliteta, ali ovakve entitete još nije vidjela! I sada su se sve karte bacile na to da se to ostvari. Zamisli, samo granica između dva entiteta proteže se na 4 kilometra Iforova daytonskoga zida. Pa i famozni Kineski zid nema više od 6-8 m širine! Da ja ne mogu prijeći na polovicu svojih biskupija?! Da ne mogu pohoditi grobove svojih svećenika i vjernika! Da ne mogu otići u Trebinje bez nekoliko španjolskih oklopnjaka? Da dubrovačkoga biskupa i mene neki dan prati federalna policija od Mostara do Sarajeva i natrag! A što mislite da su Hrvati protjerani iz srednje Bosne i iz Mostara, bi li u "međunarodnoj zajednici" bilo OK? Bi li se pojavio kakav nepoznati Dayton da zakuca i posljednji ekser na hrvatski lijes, kao što su ga sada zakucali na najveći dio Posavine?
Sa stajališta Crkve najveći je zločinac tko iz čista mira ubije nevina, spali mu kuću, siluje mu kćer, potjera mu s ognjišta preostale članove, otme mu vlasništvo. Postoji zločinac u agresiji, kojemu se zločin ne može ni razumjeti ni opravdati. Ima zločinaca i u obrani, kojima se zločin može razumjeti, ali ne i opravdati. Zlo je uvijek zlo, ali u okolnostima poprima svoju završnu sudsku kvalifikaciju.
Kako je to (su)živjeti s nekadašnjim neprijateljima? Zapravo, je li Federacija Hrvata i Muslimana zaista "jedino moguće rješenje" za mir? Jesu li Hrvati u pravu kada se osjećaju, kao manjina, ugroženima i koliko je realna opasnost od širenja islama u srcu Europe, stvaranja "Bošnjakistana", kako su to napisali neki njemački novinari?
- Da nije bilo rata između Hrvata i Muslimana, bila bi vjerojatno puno veća šansa za neku "federaciju". A ovako sve ide nekako nikako. Vidjeli smo kako su tekli svi ti pregovori i potpisi. I ondje gdje je bilo toliko nametnuća, kakvo čudo da ima i toliko pometnuća. Zašto se već godinu i pol dana govori o "oživljavanju Federacije", ako se nije već u početku dogodio nekakav cadaver? Unatoč tomu, u okviru ovoga što jest zalažemo se da se ispravljaju nepravde, da se ljudi vrate, da se osiguraju uvjeti za život, da se gradi mir, "jer nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo" (Hebreji 13, 14). Čini se da su muslimani odaniji zakonima života. Tko se ovdje bude rađao i radio, njegov će biti stan!
Hoće li se ikada vratiti prognani i izbjegli u svoje domove? Nije li u ovome ratu zapravo izvršeno (dovršeno) etničko čišćenje i masovno preseljavanje stanovništva, o čemu je Karadžić govorio još na početku agresije? Kako žive preostale katolici na teritorijima koji nisu pod kontrolom HVO-a (i što se tiče srpske, i što se tiče muslimanske vlasti, odnosno odnosa prema njima)? Kakvi su odnosi Katoličke Crkve s drugim vjerskim zajednicama, ima li ikakvih pomaka?
- Jedni su odbjegli u prekooceanske zemlje i mnogi se neće više vratiti. Drugi su u obližnjim susjednim zemljama i njihov će povratak ovisiti o razvoju, sigurnosti, pravnoj državi. Treći će se vratiti makar opet morali bježati. Mi se od početka borimo da ostanemo, a odnedavno i gradimo u Mostaru i u Hercegovini kao da ćemo vjekovat na zemlji. A mogu nam sve sutra soriti. "Etničko čišćenje" nasilno je izvedeno u ratu, međunarodna zajednica "humano" pomogla, bijeli promatrači registrirali, a Dayton na riječima osudio a praktično uvelike propustio. Preostali katolici pod srpskom kontrolom žive u veoma lošim životnim uvjetima, uostalom kao i samo srpsko pučanstvo. Imamo preko 100 katolika u Trebinju, i nekolicinu u nekim drugim mjestima Trebinjske biskupije. Pod muslimanskom kontrolom imamo Konjic i Jablanicu gdje su oci franjevci. Ljudi se ne osjećaju kao manjina nego kao "kršćanska raja" iz onih dalekih vremena. Iz Konjica od 7 predratnih tisuća ima još nešto preko tisuću, a u Jablanicu od 930 ima još 130 katolika. Oci franjevci, i mi s njima, opravdano ljuti na one odgovorne koji favoriziraju izlazak ljudi iz tih mjesta, umjesto da se zalažu za povratak na ognjišta. Odnosi s drugim vjerskim zajednicama otvoreni za susrete, ali bez nekih učinkovitih dogovora i rezultata.
U BiH u rujnu bi se trebali održati izbori. Mnogi drže to kao ključnim trenutkom za odluku o budućnosti BiH. Pritom, sva predviđanja govore u prilog tvrdnji da će "nacionalne stranke" (ponovno) odnijeti uvjerljivu pobjedu. Znači li to, zapravo, vraćanje na početak i kakva je "preporuka" Crkve (ima li je?).
- Ništa više ne možemo smatrati ključnim. Crkva nema nikakvu političku stranku. Prepušta savjesti glasača da biraju one stranke koje nose najbolje programe: za obranu ljudskih i vjerskih prava, za dobrobit čovjeka i naroda. Kad su se god crkveni ljudi miješali u dnevnu politiku, pa ili što stekli ili izgubili, uvijek su štetovali. Sveta je riječ: razluči cara od Boga. Crkva se zalaže da ima pravo i mogućnost vjerskoga djelovanja na svemu području svojih biskupija i župa. Kakvo pravo traži za sebe, takvo priznaje i drugomu.
Uskrs svakako nije vrijeme za "otvaranje novih rana". Ali, s obzirom na sve što se događalo ranije i (prividno?) smirivanje situacije, može li se govoriti o definitivnom prevladavanju nesporazuma između petrovaca i franjevaca, odnosno konačnoj poslušnosti franjevaca? Ili je sve samo odgođeno za neka bolja vremena jer narod u Mostaru ima važnijih problema, za čije prevladavanje mu treba potpora i jedinstvo duhovnih pastira?
- Isus je uoči najvećega židovskog blagdana Pashe izveo svoj krvavi otkupiteljski žrtveni čin na Kalvariji. Dapače iskoristio je tu svetkovinu da joj dadne novo i puno značenje: prolaz kroz more smrti u obećanu zemlju. Rana na tijelu Crkve u Hercegovini otvorena je prije više desetljeća. Definitivno prevladavanje nesporazuma između redovničkog i biskupijskog svećenstva isključivo ovisi o ocima franjevcima: o njihovu prihvaćanju crkvenog ustroja kako ga je zacrtala Apostolska Stolica Obnovom redovite crkvene hijerarhije u BiH 1881., Decizijom koju je o raspodjeli župa u Hercegovini odobrio papa Leon XIII. 1899., Odlukama kojima je papa Pavao VI. 1965. i 1975. odredio izvršenje te raspodjele među dva klera. Biskupijski svećenici, kojih je 75 samo u mostarsko-duvanjskoj (i 25 u trebinjskoj), a od svega toga 39 izvan domaćega dušobrižništva, ne može biti "manjina" ni s obzirom na upravu župa i na pastoralno vodstvo vjernika u vlastitoj biskupiji. Ta je pastoralna nepravda osobito dokinuta na II. vatikanskom saboru koji u Dekretu o biskupima (br. 28) ističe: "U dušobrižničkom djelovanju prvo mjesto zauzimaju dijecezanski svećenici jer se oni - inkardinirani ili pripojeni mjesnoj Crkvi - potpuno stavljaju u njezinu službu da pasu jedan dio Gospodnjeg stada." Ni u jednome od jedanaest dojučerašnjih općinskih mjesta mostarsko-duvanjske biskupije: Nevesinju, Konjicu, Jablanici, Čapljini, Ljubuškom, Čitluku, Širokom Brijegu, Posušju, Grudama, Duvnu nema nijednoga biskupijskog svećenika, osim u Mostaru, ali znamo uz kakve su žrtve i poniženja i ušli i u njemu ostali! Stoga, kad se podijeli onako kako je Sveta Stolica u Dekretu 1975. načelno odobrila, tj. 50% : 50% vjernika između oba klera, onda će se nadvladati nesporazumi, živjet će se u zdravoj suradnji, bit će pozvani i redovnici u službe na Ordinarijatu. I neka se ne prigovara ni iz crkvenih ni iz necrkvenih krugova o toj raspodjeli, jer biskupijsko svećenstvo u ovom trenutku ima nešto oko 30% toga načela u konkretnoj župnoj pastvi. Smatram necrkvenim i nekršćanskim da bilo koji župnik gura svoje župljane ispred sebe da ga "brane" kako bi još ostao na župi, da demonstriraju i izvikuju besmislene parole, a pogotovo je nedopustivo da to čine pojedini članovi jednoga crkvenog Reda, koji su se posluhom zavjetovali Crkvi. Uzajamno smo se nadogovarali i sporazuma napotpisivali. A ondje gdje se nismo uspjeli dogovoriti, presudila je Sveta Stolica. Svi su biskupijski svećenici sinovi ovoga hrvatskog naroda i članovi ove Katoličke Crkve. Oni koji ne žele Papu slušati, kad su u miru upozoravaju na rat, a kad su u ratu, na još veći rat. Oni koji su poslušni sinovi ništa ne ostavljaju za "bolja vremena", nego postupno i sustavno izvršavaju ono što je odlučeno prije toliko desetljeća! Ovo su za njih "bolja vremena", jer svako je vrijeme Božje vrijeme.
Kako vidite danas Mostar, grad koji mnogi drže jednim od ključeva razrješenja krize na ovim prostorima? Dojam je da su obje obale Neretve i dalje jednako, ako ne i više, udaljene jedna od druge, da ne pomišljaju na međusobno uvažavanje i povjerenje? Što je s gradnjom nove Katedrale (distrikt, prosvjedi muftije)?
- Mostar nam je razgrađen, razoren, razjedinjen i razveden. Ne vjerujem da je bila hrvatska inicijativa da europska politika, koja nije uspjela provesti svoj Maastricht, provede svoju politiku samo u Mostaru. Nije se ta politika proslavila svojim odlukama i arbitražama, na stranu pomoć za obnovu. Nisu se, na žalost, proslavili ni građani pojedinci svojim neprihvatljivim izgredima. Ne može se rješavati samo mostarska rana kad ima jednako dubokih i bolnih krvarenja na području i hrvatsko-muslimanskog i srpskog "entiteta". Zalažem se za to da grad živi u jedinstvu u onome što je nužno, u slobodi u onome što je vlastito, s razumijevanjem u svemu.
Mostarska katedrala ima svoju priču. U Mostaru je fra Rafo Barišić započeo, a fra Anđeo Kraljević 1867. dovršio katedralni hram, crkvu sv. Petra i Pavla, u hercegovačkom vikarijatu. Mostar 1881. postaje sjedište mostarsko-duvanjske biskupije. Novi biskup, fra Paškal Buconjić negdje oko 1890. na svoju ruku prepušta "katedralu" franjevcima, a on odlučuje graditi "novu katedralu". Kupuje zemljište i prikuplja materijal, ali ne udara temelje kroz daljnjih 20 godina, do smrti, 1910. Njegov nasljednik, fra Alojzije Mišić, prikupio je još nešto materijala, ali kroz daljnjih trideset godina nije kamena blagoslovio. Umire 1942. Dolazi don Petar Čule koji za vrijeme rata ne može ništa početi, a poslije rata završava na zeničkoj robiji do 1958., a katedralno zemljište i građa nacionalizira se i pretvara u Dom kulture. Od 1959. stalne molbe od Mostara preko Sarajeva do Beograda i natrag da se dodijeli zemljište za katedralu na predjelu gdje se sada gradi nova crkva. Komunisti traže toliku cijenu da u njoj vidiš neprihvatljivu ucjenu. Konačno 1980., nakon sto godina postojanja redovitoga biskupa koji mora imati svoju katedralu, stolnu crkvu (u Banjoj Luci sagrađena 1885., a u Sarajevu 1889.), posvećena je katedrala Majci Crkve. Prvi metak, 11. veljače 1992., pogađa katedralu. Narod spontano kaže: ako nam neprijatelji sruše i katedralu, napravit ćemo novu i bolju i ljepšu. Srećom, ova katedrala nije posve srušena, a u međuvremenu, 1994., općina nam je pod povoljnim uvjetima ponudila zemljište u centru grada, gdje je svojedobno tražio biskup Čule. Mi smo to počeli uređivati i ograđivati, dok nije došao i blagoslov kamena temeljca koji je koincidirao sKoschnickovom arbitražom o središnjoj zoni, 7. veljače. Ta je zona Rimskim dogovorom 18. veljače sužena, ali je i dalje crkva ostala u distriktu. Islamsko mostarsko muftijstvo i sarajevski reisat uložili su proteste, ali bez ikakva temelja i razloga. To zemljište niti je ikada bilo muslimansko groblje, niti ikakva islamska zadužbina. To smo dokazali svojim izjavama. I druga je strana uvidjela razloge i prestala se oglašavati.
Crkva koja se gradi u središtu grada bit će, ako Bog da, posvećena Kristovu uskrsnuću, kao središnjem događaju kršćanstva. Željeli bismo u nju ugraditi sve lijepo i sveto što je kroz ova dva tisućljeća bilo izrađeno u kršćanskom, religiozno-crkvenom duhu na ovim prostorima. Netko će dočekati, nadamo se.
Vaša Uskrsna poruka?
- Mogu li preporučiti čitateljima Vjesnika u dobrotvorni spomen crkvu Kristova uskrsnuća u centru Mostara kao i svu Crkvu u mostarsko-duvanjskoj biskupiji? Drugo, sveti je Augustin govorio donatistima koji nisu vjerovali u uskrsnuće tijela: Kako možete ne vjerovati da ćete živjeti nakon što ste već živjeli, kad sada živite nakon što uopće niste živjeli?! To jest veće je čudo roditi se nego uskrsnuti. Ali za nas, koji ne vidimo nijednog uskrsnuća svojih preminulih i poginulih, nije nikakvo čudo rođenje, jer je svake sekunde, nego bi bilo veličanstveno čudo uskrišenje. Svojim uskrsom Isus nam je obećao i zajamčio naše osobno i tjelesno uskrsnuće, koje će biti onakvo kako ga zaradimo u ovom smrtnom tijelu. Koji su u tjelesnom životu činili dobro, uskrsnut će na život vječni, a koji su činili zlo, na trajnu propast. Želim svima puno svakovrsna dobra u ovom životu da uzmognemo s Kristom suuskrsnuti i vječno živjeti.*
Razgovarao: Mario Marušić
* Vjesnik, 6.,7. i 8. travnja 1996., str. 11-12.
