POĐITE I PROPOVIJEDAJTE
Duhovno-kulturni centar, 13. rujna 2020.
Subjektivan čovjek ne može dati o sebi objektivna suda. Nesavršen, kakav već jest, može se samo zapetljavati u svoje sebeljubive subjektivnosti i samopreporuke koje ga ne preporučuju nego samo ispada još nesavršeniji. Uz ovu ogradu, govorim o ovoj knjizi Pođite i propovijedajte, uvjeren da je samo onaj prokušan i vrijedan preporuke koga Gospodin preporučuje (2 Kor 10,18).
Još od bogoslovno-studentskih klupa, potom od mladomisničkih dana te napose od prvih poziva za održavanjem duhovnih vježbi od 1974. nadalje oslanjao sam se na pavlovske teme iz Djela Apostolskih i iz njegovih Poslanica (njegovo čudesno obraćenje, velike patnje podnesene za Krista, nezamjenjiva uloga Duha, propovijedanje Božjega Kraljevstva bilo zgodno ili nezgodno, briga za sve Crkve…). Napose nakon biskupskog imenovanja, izbora Pavlova i Barnabina gesla „Kroz mnoge nam je nevolje u Kraljevstvo Božje“ (Dj 22,14) i ređenja 1992. godine, imao sam pred sobom nedostiživ uzor Apostola naroda, neumorna propovjednika istine i učitelja vjere koji je živio i od one potresne ideje „Jao meni, ne navješćujem li Evanđelja!“ (1 Kor 9,16), ili od one druge još potresnije: „pošto sam drugima propovijedao, [da] sam ne budem isključen“ (1 Kor 9,27) s puta spasenja. Ili one treće najpotresnije svedene ad absurdum: „Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu“ (Rim 9,3). To je Pavao.
Ludost propovijedanja. „Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike“ (1 Kor 1,21). U glavu i u srce pobožna Židova nije prodirala misao da Bog može pasti na tako niske grane da bude razapet na križu. Kakav je to Bog koji se nije kadar izbaviti od sramote križa? U glavu ni u srce učena Grka nije ulazila misao da se Bog može tako poniziti, utjeloviti, tj. postati čovjekom, kada je to neobična degradacija božanstva. Ali Bog se služi i škandalom križa i otajstvom utjelovljenja da izvede svoje premudro veledjelo i posrami mudre i školovane, filozofe i njihove peripatetičke ili stoičke škole na ovome svijetu. Zato Bog uvodi metodu propovijedanja, koja se čini ludošću i Židovima i Grcima, da izludi mudrost ovoga svijeta. Ne znači apsolutno da naše propovijedi trebaju biti nerazumljive, a još manje nerazumne, nego da pokazuju jakost i snagu Božje uvjerljivosti.
Bogu sam Ocu sinovski zahvalan da sam od prvih svećeničkih godina prihvaćao pozive da propovijedam bez obzira kako su me drugi slušali, i odazivao se kolegama svećenicima na posebne svetkovine i za duhovne obnove. I možda je rijetko koja nedjelja promaknula a da nisam propovijedao i u Trebinju (1971.-74.), i u Sarajevu (1974.-79.), u Rimu (1980.-1992.), i u Mostaru (1992.-2020.), pogotovo ako bih broj poravnao propovijedima prigodom binacija i trinacija.
Zahvalan sam Duhu Svetomu i prvim svojim suradnicima s Ordinarijata i iz Crkve na kamenu iz svakoga perioda, za svežanj knjiga duhovnih vježbi, među kojima su i dvije pavlovske: „Savle, brate, progledaj!“ I: „Znamenita imena iz apostolskih vremena“. Zapravo sve su te publikacije usredotočene na Isusa Krista, jedinoga Spasitelja svega čovječanstva, Židovima sablazan, Grcima ludost, a kršćanima, i Židovima i Grcima, Božja snaga i Božja mudrost.
Dvije su knjige posebna izdanja: „Sjeti me se kada u raj dođeš“, homilije Velikoga petka i Uskrsa izišle 2017. u povodu 25. obljetnice biskupstva, i ova večerašnja „Pođite i propovijedajte“ na izlasku iz biskupske službe, s oko 50 propovijedi izvan Hercegovine, održanih od 1995. do danas, u kojima je misao vodilja Božja svetost u stvorovima njegovim i Crkve njegove.
Zahvalan sam Bogu da mi je sve do sada dao mogućnost i čitanja i pisanja na kompjutoru kada se u ovoj dobi očinji vid svakoga dana vidno i rapidno troši.
Zahvalan sam kolegama biskupima na pozivima ili na blagoslovu da u njihovim katedralama ili dijecezanskim svetištima predvodim sv. Misu i izgovorim prigodnu propovijed.
Tu su najprije homilije u slavu Srca Isusova u sarajevskoj katedrali 2004., u Palmotićevoj u Zagrebu 2006., u čast Krvi Kristove u Ludbregu, 2007.
Zatim u Gospinim svetištima: u Stenjevcu u Zagrebu 2005., u Altöttingu 2006., a godine 2007. Gospa Lurdska u Požegi, Marija Bistrica, Pohod Marijin Elizabeti u Solinu, Mala Gospa u Gospinu Polju u Dubrovniku.
Godine 2014. Velika Gospa u Aljmašu i Mati Slobode na Jaranu u Zagrebu.
Konačno izbor svetaca i svetica ukazuje se kao pregled opće svetosti Crkve u domaćoj povijesti, i u postizanju bogoobličnih i stožernih krjeposti i u prolijevanju krvi za Krista. Svaki je svetac živio u svome vremenu i prostoru, u svojim povijesnim okolnostima, pri ruci imao sredstva da dostigne stupanj svetosti:
Sv. Stjepan, papa, mučenik, u 3. stoljeću, štovanje na Hvaru 2010.;
Sv. Stošija u Zadru 1996., sv. Vlaho u Dubrovniku 2000., sv. Mauro u Poreču 2003., sv. Duje u Splitu 2008., sv. Kvirin u Sisku 2020., svi Dioklecijanovi mučenici s prijelaza s 3. na 4. stoljeće.
Sv. Jeronim Stridonjanin, s 4. u 5. stoljeće, štovanje u Rimu 2015.
Sv. Ante u Zagrebu 1995., sv. Bonaventura u Banjoj Luci 1999. i sv. Franjo u Splitu 2015. – famozni franjevački svetački trio iz 13. stoljeća.
Sv. Ivan Kapistranski u Beogradu 2015. - iz 15. stoljeća;
Sv. Terezija Avilska u Bjelovaru 2016. - iz 16. stoljeća;
Sv. Ivan Bosco u Splitu 2008. u 19. stoljeću.
Ovdje bismo u godini 1889. vidjeli Rubikon, kada je proglašen blaženim Nikola Tavelić s trojicom svojih kolega franjevaca mučenika, 500 godina nakon smrti u Jeruzalemu. Iako u Bosni i Hercegovini s početka 19. stoljeća fra Lovro Milanović, svjedok vjere 1807. - u Tramošnici 2014. I Časni sluga Božji hercegovački sjemeništarac potom isusovački novak Petar Barbarić u Travniku do 90 godina, 1897., ipak u hrvatskom se narodu nakon Tavelićeve beatifikacije budi zanimanje za istinskom svetošću. Trojica hrvatskih biskupa: Sluga Božji Josip Stadler u Sarajevu, Anton Mahnić u Krku, i blaženi mučenik Stepinac, koje desetljeće poslije u Zagrebu prednjače.
Kao da je u onim liberalnim vremenima početkom 20. stoljeća neki povoljan val pobožnosti zahvatio katolički narod na ovim prostorima. Samo jedan znakovit i čudovit podatak: U razdoblju od 1912., kada je rođena blažena Bernadeta Banja, do 1924. kada je preminuo zagrebački pomoćni biskup Sluga Božji Josip Lang, živjelo je u isto vrijeme barem koju godinu na raznim mjestima 28 Božjih ugodnika: 1 svetac, sv. Leopold Bogdan Mandić i 12 blaženika, od kojih je čak desetero mučenika. Ako se tomu doda sedmero kojih se proces vodi pri Svetoj Stolici, i još osmero kojima se vode dijecezanski procesi, onda nije to samo povoljan val nego prava eksplozija Božje svjetlosti i svetosti među redovništvom, svećenstvom i vjerništvom u Crkvi među Hrvatima, impozantan broj kojemu gotovo polovica s mučeničkom smrću. Bog čudesno poziva i uzvisuje tolik broj prijatelja svojih (Ps 4,4). Možda se netko može i začuditi kako sam u posljednje tri godine rubriku „Mir vama“ u Crkvi na kamenu ispunjao iz broja u broj samo prikazom krjeposna života ili mučeništva hrvatskih svetaca, blaženika i slugu i službenica Božjih, njih trideset i dvoje. I doista, ako se Crkva, poslužiteljica Božje milosti i svetosti, ne će svojski zauzimati da njezini sinovi i kćeri budu ne samo primjer nego i pomoć svima ostalima na putu spasenja, onda će i biskupova i svećenikova riječ ostati pusti praporac što ječi i cimbal što zveči (1 Kor 13,1). A komu je u Crkvi do toga da mu riječ bude prazna ili porazna, i to s propovjedaonice ili iz ispovjedaonice?!
Neka nam samo ovi Božji svjedoci i krjeposnici pomognu da zakoračimo u nebesku diku, bit ćemo im zahvalni svega vijeka svoga.
Knjiga završava ispitom savjesti dvojice bogoslova: jednoga autentična Kristova učenika kojih bih želio imati u bogosloviji što više, i, drugoga, relativističkog i sekularističkog studenta kojega bih večeras izbacio iz bogoslovije kada bih znao da ovakve ideje prosipa po bogoslovijskim hodnicima.
Zahvalan sam Bogu da me dopratio, poput ostalih kolega, da uplovim u luku odmora i mira, uz povjerenje Svete Stolice i uz doček braće u Svećeničkom domu.
NA POČETKU SV. MISE, PRIMOPREDAJE SLUŽBE I USTOLIČENJA NOVOGA BISKUPA
14. rujna 2020.
Slava Ti, Bože Oče, Gospodaru neba i zemlje, slava Ti i dika, koji si po Crkvi svojoj, Apostolskoj Stolici u Rimu, utemeljio ove biskupije u Hercegovini: Trebinjsku prije više od tisuću godinu, koja je sve do sada pod zaštitom sv. Mihovila Arkanđela, i Mostarsko-duvanjsku prije 140 godina, koja je do danas pod zaštitom sv. Josipa, zaručnika Gospina, te ih povjeravao slugama svojim – da spomenemo imena ovima posljednjima - Paškalu, Alojziju, Petru, Pavlu, meni nedostojnomu i od danas biskupu Petru. Neka sve naše biskupsko, svećeničko, redovničko i vjerničko služenje i djelovanje bude Tebi, Oče, na trajnu slavu, na Uzvišenje svetoga Križa Tvoga Krista, Sina Jedinorođenoga, koje danas blagdanski slavimo, a svima nama bude na spasenje duša!
Hvala Ti, Gospodine Isuse Kriste, koji si me prije 28 godina na današnji dan - bio je također ponedjeljak, 14. rujna 1992. – na blagdan Uzvišenja Tvoga svetoga Križa, obdario sakramentom biskupskoga reda – službama poučavanja, posvećivanja i upravljanja, po rukama glavnoga zareditelja kardinala Franje Kuharića - uza suposvetitelje nadbiskupa Josipa Uhača i biskupa Pavla Žanića - u župnoj crkvi Gospe od zdravlja u Neumu. Prošlo je od tada 10.225 dana, a bijaše to u jeku rata, u nesigurnosti sa svake strane. Biskupski ordinarijat izgorio, samo suhozidine ostale, katedrala izranjena s tisućama komadića granata, sabrat će se tijekom vremena više od stotinu crkvenih objekata, što narušeno što razrušeno. Kao da je bilo nastupilo samo vrijeme rušenja i čupanja, vrijeme ratovanja i nemilosrdna uništenja. Ali koliko god ljudski grijeh rata i razaranja obilovao, još više je obilovalo Tvoje milosrđe, Sine Božji, Isuse Kriste, i po Tvom velikom daru sve obnovljeno i još k tomu, milošću Presvetoga Trojstva prošireno i pojačano.
Zahvaljujemo Ti, Duše Sveti, na svakoj milosti, bila ona u obliku radosti ili nevolje kojom si nas s pravom provjeravao. Hvala Ti na svakome križu kojim si prokušavao našu vjernost Tvomu spasonosnu djelu. Za one vjernosti najiskrenije Ti zahvaljujemo, a za one nevjernosti najponiznije Te molimo za oproštenje.
Započeto u znaku Uzvišenja svetoga Križa Kristova, i, evo, meni završava aktivna služba u znaku Uzvišenja svetoga Križa Kristova. Neka je na slavu Svetoga Križa iz kojega niče slava uskrsnuća i obnova svega!
Biskupe Petre, i Ti započinješ u znaku Uzvišenja svetoga Križa, uz 40. obljetnicu posvete ove katedrale Marije Majke Crkve i uvijek Te pratila velika milost Božja, sedmerostruki darovi Duha Svetoga od mudrosti do bogobojaznosti i na Kristovu riječ bacao mreže milosti i radosti i imao obilje uspjeha i evanđeoskoga blagoslova!
