Govor predsjednika HBK zadarskoga nadbiskupa Želimira Puljića

Preuzvišeni biskupi mons. Periću i mons. Paliću,

1. Ovih dana Mostar je zbog biskupske primopreduje u središtu medijske pozornosti. Dosadašnji mostarsko-duvanjski biskup i upravitelj Trebinjsko-Mrkanske biskupije mons. Ratko Perić predaje spomenute biskupije svom novoimenovanom nasljedniku mons. Petru Paliću. Stoga, ovo je prigoda zahvaliti mons. Periću za plodne godine služenja, a njegovu nasljedniku mons. Paliću poželjeti blagoslovljene dane i godine koje dolaze. Teško je u par riječi izreći dostatnu zahvalu mons. Periću za 28 godina biskupskog služenja Crkvi u Hercegovini. Istina, bilo je prigode čuti procjene i zahvale uz srebrni biskupski jubilej 2017., uz zlatni misnički jubilej 2019., kao i na sinoćnjoj akademiji. Sve tri svečanosti događale su se uz blagdan posvete ove katedrale, a uz svetkovinu Uzvišenja svetoga Križa.
Crkva u Hrvata je zahvalna Bogu što je u turbulentnom vremenu potkraj XX. i početkom XXI. stoljeća imala na čelu hercegovačkih biskupija mons. Ratka Perića, koji se nije bojao javno reći što ga smeta i zbunjuje kako u Crkvi tako i izvan nje. Zdravo kritičan prema svakoj vrsti zastranjivanja, on je bio odvažan u susretima s moćnicima ovoga svijeta, te vrlo osjetljiv prema manipulacijama na političkom i medijskom javnom prostoru. Iz nastupa, polemika, razgovora i  dopisa mogla se „u živo” osjetiti tjeskoba pastira kojega muči činjenica što je otpisivanje Boga ušlo u „program ljudskoga umovanja“, a grijeh, nemoral i korupcija „stekli pravo građanstva”.

Zahvalni smo, dakle, mons. Periću, za jasnoću stajališta, odvažnost u nastupima i dosljednost u provođenju načela. Posebice mu hvala što se nije umarao ponavljati slušateljima i čitateljima da nam je „putovati kroz mnoge nevolje“ i da nam jedino u križu spasenje. Neka Vam budu blagoslovljeni dani mirovine u sjeni ove katedrale i velikog križa na Humu.
2. U prigodi preuzimanja službe ordinarija ovih časnih hercegovačkih biskupija dužnost mi je uputiti riječ podrške i zahvale Vama, mons. Petre Paliću, za Vaš dosadašnji rad, te poželjeti obilje Božjega blagoslova na početku Vašega novoga odsjeka života i rada koji je pred Vama. U zadnje tri i pol godine, od siječnja 2017. kad su Vas hrvatski biskupi izabrali za generalnog tajnika HBK, ovo je treće mjesto Vašega boravka: Od Zagreba preko Hvara do Mostara. Kad je u ožujku 2018. godine ondašnji apostolski nuncij u RH, mons. Giuseppe Pinto, objavio u zgradi HBK na Ksaveru Vaše imenovanje hvarskim biskupom, bilo mi je milo osjetiti radost nazočnih djelatnika koji su se zatekli na tom događaju. Ali, u isto vrijeme uz očitovanu radost moglo se iz njihovih očiju nazreti i pitanje „kako ćemo bez tebe, Petre”.
Dok izričem radost zbog novog povjerenja koje Vam je očitovao papa Franjo, koristim prigodu kao predsjednik HBK zahvaliti od srca za Vaš predani rad u Tajništvu HBK. Posebice što ste dobro i umješno surađivali s hrvatskim biskupima i odano im služili, te mudrim savjetima i prijedlozima pridonosili uspješnom radu konferencije u svim njezinim programima i projektima. A, onda, prije dva mjeseca, 11. srpnja 2020. godine, sustiže nas vijest o Vašem imenovanju mostarsko-duvanjskim biskupom i apostolskim upraviteljem Trebinjsko-mrkanske biskupije. Papa Franjo sada, dakle, umjesto jedne biskupije s „tri otoka” povjerava Vam dvije dijeceze s četiri povijesna naslova: Mostarsko-Duvanjske i Trebinjsko-Mrkanske biskupije.
3. Potaknut ovim četverostrukim naslovom Vaših dijeceza usuđujem se između ostalog izreći i četverostruku želju za blagoslovljeno djelovanje na ovim prostorima odakle je poteklo i nekoliko sadašnjih apostolskih nasljednika.
a. Vaše služenje na otajstven način umreženo je u zajedništvo s drugim biskupima našeg naroda, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, a i šire. Zajedništvo apostolskih nasljednika i djelitelja svetih tajna nije obično, nego sakramentalno.
Utkano u otajstvo apostolske službe ono čini da Crkva bude „dom i Škola zajedništva”, kako je ulaskom u novo tisućljeće poželio sveti Ivan Pavao II. (NMI 43., 2001.). A obilježeno je „prijateljstvom braće koja otklanjaju suparništvo, nepovjerenje i ljubomoru”, te na život i stvari gledaju „očima vjere i srca koje je usmjereno na otajstvo Presvetoga Trojstva” (ibid.). Neka Vas Duh Božji vodi u ostvarenju takve „škole zajedništva” na prostorima ove blagoslovljene zemlje Hercegovine.
b. Dokumenti o biskupskoj službi naglašavaju kako „biskup nije privatni vjernik, već javni svjedok vjere” koji je pozvan ne samo „svjedočiti i njegovati ono što vjeruje, već prosuđivati i na primjeren način nalagati što se ima vjerovati”. Ne treba se pri tome plašiti i bojati napada (izvana ili iznutra) i kritike onih koji Crkvu ne poznaju, ne razumiju ili ne vole. Biskup, međutim, nije nikada sâm. Svećenici i Bogu posvećene osobe njegovi su prvi, neposredni suradnici. Oni kao takvi imaju pravo osjetiti dobrotu svoga pastira, koji ih razumije i prihvaća, kori i hvali, hrabri i brani, voli i za njih trajno moli. Jer, on je otac i brat, „pater et frater“, svojih prvih suradnika u djelu spasenja. Neka Vas Isus Krist, naš Otkupitelj i brat, po svojoj kalvarijskoj žrtvi koju svaki dan prikazujete na oltaru, učini vjernim svjedokom svoga evanđelja.
c. Vremena u kojima živimo nisu nimalo lagana. Apostazija je zahvatila dio sekulariziranoga svijeta, pa pojedinci otpadaju i udaljavaju se od vjere. A neki odabiru samo one istine koje im se sviđaju. U takvim okolnostima uloga je biskupa biti prorok, pa s osjećajem odgovornosti i hrabrosti naviještati cjelovitost istina naše svete vjere. Dok srcem dobroga pastira traži što je izgubljeno, on se neće ustručavati razotkriti krive antropologije i zavodljive ideologije koje šire poluistine o čovjeku i svijetu. Istom jasnoćom i odvažnošću on upozorava i na proces sekularizma koji se uvlači u redove Crkve. Neka Vam veliki sveti proroci pomognu u tom svetom poslu, a divni svjedoci vjere iz našega naroda, poput nadbiskupa Petra Čule i blaženog Alojzija Stepinca, neka Vam budu poticaj i uzor u tom zadatku.
d. Žurim privesti kraju ovu prigodnu riječ čestitke, podrške i ohrabrenja, pa završavam četvrtu želju riječima apostola Pavla svom učeniku Timoteju:
– „Propovijedaj, kori, prijeti, opominji, bilo zgodno ili nezgodno; posvećuj i upravljaj” (2 Tim 4,2). Ponovite i ovdje riječi s Vašeg ređenja u Hvaru: „Na tvoju riječ, Gospodine“ (Lk 5, 5), pa poput Abrahama krenite kamo Vas Gospodin šalje (Post 15, 1).
– Uz zagovor i pomoć BDM, Majke Crkve, služite evanđelju u ovoj „krševitoj zemlji koja skriva snagu istine i ljepote“. Gospodinu, koji Vas je pozvao još od utrobe Vaše majke Zore, predajte sve, potpuno i bez pridržaja.
On će Vas voditi sve činite u Njemu koji neka Vas nadahnjuje, krijepi i jača.
Pratio Vas i čuvao blagoslov Svemogućega. A pratit će Vas i moja naklonost i molitvena potpora, kao i potpora kolega biskupa iz Hrvatske kojima ste zauzeto i odano služili. Živjeli i Bog Vas blagoslovio!
Želimir Puljić, nadbiskup zadarski, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije
Mostar, 14. rujna 2020.

Pozdravni govor vrhbosanskoga nadbiskupa kardinala Vinka Puljića

Dragi domaćine (još večeras) mons. Ratko,
Dragi domaćine (od sutra) mons. Petre,
Dragi apostolski nuncije mons. Luigi Pezzuto,
Drago braćo u biskupstvu,
Braćo svećenici, redovnici i redovnice,
Dragi ugledni gosti!
U ime Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, a posebno u svoje ime, sve vas pozdravljam upućujući nekoliko riječi.
Za početak jedna moja osobna impresija koju nosim još iz 1961. godine kad sam došao na Šalatu u prvi razred. Tada je mons. Ratko bio drugi razred. Nismo se poznavali, ali sam ga tada zapamtio s jedne priredbe u kojoj je sudjelovao, a na kojoj je njegov glas bio tako čvrst, prodoran i uvjerljiv. Kako tada, tako i danas.
Dragi biskupe Ratko, na kraju tvoje biskupske službe, nakon 28 godina zahvaljujem na tvome vjerničkom, svećeničkom i biskupskom svjedočenju. Hvala ti što si čvrsto i uporno radio na širenju Kraljevstva Božjeg na ovim prostorima. Bile su to tvoje snažne propovijedi, bile su to i duhovne vježbe koje si držao, kao i svi nagovorim i predavanja, jer si kroz život stekao jedan rudnik znanja iz kojega si mogao govoriti, upućivati i braniti istinu. Također zahvaljujem za sve napisane knjige koje će ostati trajno teološko i duhovno blago, kao baština tvoga rada za Kraljevstvo Božje. Hvala ti na suradnji s nama biskupima u biskupskoj konferenciji. Iako smo ponekad znali biti različitih stavova, ipak smo se nadopunjavali jer smo voljeli Crkvu i ovaj narod.
Kao što sam te prvi puta upoznao na Šalati s čvrstim, prodornim i uvjerljivim stavom i glasom, takav si ostao unatoč svih kušnji koje si morao prebroditi. Bog koji poznaje sve ono što si proživio i preživio i svu onu hrabrost vjere koju si pokazivao, neka ti bude nagrada. Polazeći u mirovinu, uvjeren sam da će to biti kreativna mirovina. Sada prepuštaš brigu za ovu mjesnu crkvu svome nasljedniku, ali uvjeren sam da ćeš kao erudita izvlačiti iz svoga znanja kao i iz svega onoga što si skupio na računalu i nova djela stvarati. Još jednom iskrena hvala na svemu.
Tvome nasljedniku, mons. Petru izražavam iskrenu dobrodošlicu u zajedništvo naše biskupske konferencije kao i iskrenu dobrodošlicu na putu naše bratske suradnje. Nama valja zajedno hrabro svjedočiti i naviještati uskrslog Krista. Zato dragi mons. Petre, nek’ ti je blagoslovljen početak, a Crkvi koju preuzimaš preporučam da te iskreno prihvati i otvorena srca surađuje na dobro Katoličke Crkve na ovim prostorima, kao i hrvatskog naroda.

Pozdravni govor generalnoga vikara don Željka Majića

Ratna je 1992. godina. Drage uspomene, blagopokojni naš biskup Pavao Žanić, nakon što je s tugom u srcu svjedočio razaranju povjerenih mu biskupija, počev od Ravna u listopadu 1991., potom cijele Trebinjske biskupije a onda i središnje Hercegovine od Konjica do doline Neretve i ove katedrale koju je zajedno s blagopokojnim biskupom Petrom Čulom gradio, i sam je početkom svibnja ostao bez krova nad glavom. Naime, 6. svibnja zapaljive granate pale su na krov zgrade Ordinarijata u kojoj je živio i djelovao biskup Žanić sa suradnicima. Zgradu je u vrlo kratkom vremenu zahvatio plamen koji je uništio sve, od krova do podruma. Ostala je samo živa glava i arhivska građa koja je tjedan prije toga na sigurno sklonjena.
Sutradan, 7. svibnja, na spomendan sv. Dujma, zaštitnika rodne mu nadbiskupije Splitsko-makarske, u pratnji tajnika i kancelara, don Ante Luburića, pošao je do Splita odakle je brodom nastavio put Rima da izvijesti velikoga papu sv. Ivana Pavla II. o stanju u povjerenim mu biskupijama.
Samo mjesec dana poslije, na spomendan sv. Barnabe, 11. lipnja u grad na Neretvi stigla je vijest s obala Tibra, iz Vječnoga grada, s Katedre sv. Petra, da imamo novoga biskupa; da nam Sveti Otac šalje mons. Ratka Perića, svećenika Trbinjsko-mrkanske biskupije, tada rektora Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu.
Rijetki su među onima koji su svjedočili tom vremenu a da se nisu upitali s obzirom na novoga biskupa koadjuora: Što mu to treba? Ostaviti sigurno i stabilno mjesto rektora papinskoga zavoda, profesuru na Gregorijani u Rimu i u Zagrebu i doći u razorenu Hercegovinu u kojoj nema, poput svoga Učitelja, gdje bi glavu naslonio; njemu koji je Rimom mogao proći a da ga ni žarko sunce ne oprži jer mu ugodnu hladovinu daju monumentalne crkve i zvonici, u grad u kojemu nema niti jedne crkve prikladne za bogoslužje (crkva sv. Petra i Pavla spaljena 3. svibnja), u biskupije u kojima je oko 100 crkvenih objekata (crkava, kapelica, župnih kuća i samostana) u ratgu što potpuno razoreno što za korištenje neuporabljivo.
No Božji čovjek koji se srcem i umom, duhom i tijelom u potpunosti daruje svom Otkupitelju i spasenju duša takva pitanja ne postavlja; ide onamo gdje ga Crkva šalje. Ne ostaje na Taboru „gdje nam je dobro biti“, nego ide onamo gdje svojim srcem i umom može pomoći da svima bude dobro, a to je ono što je „dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim 2,4/5).
I, evo, upravo na današnji dan, prije 28 godina, na blagdan Uzvišenja sv. Križa u Neumu, u još neizgrađenoj crkvi Gospe od zdravlja, u sv. Misi koju je predvodio blagopokojni Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, u službi glavnoga posvetitelja, mons. Ratko Perić zaređen je za biskupa koadjutora biskupu Pavlu. Nepunu godinu poslije preuzeo je u posjed povjerene mu biskupije. Preuzimanje je radi radnih djelovanja i opasnosti bilo organizirano u prostoru između katedrale i župne kuće.
Samo bi nerazborit čovjek u ovom obraćanju pokušao nabrajati sve ono što se u ovih 28 godina biskupovanja biskupa Ratka u Crkvi u Hercegovinu na slavu Božju i na korist vjernoga puka dogodilo. Jer svaki od na stotine tisuća prijeđenih pastoralnih kilometara, na tisuće propovijedi, duhovnih nagovora, obnova, vježbi i predavanja s raznih katedri, 27 objavljenih knjiga, s više od 300 uvodnika u biskupijskom listu Crkvina kamenu i tolikih drugih znanstvenih i poučnih članaka objavljenih u časopisima, raznim listovima i portalima; desetke zaređenih đakona i svećenika, oko 50 tisuća podijeljenih krizmi; uz razvijenu djelatnost Biskupijskoga caritasa i Teološko-katehetskoga instituta; ne samo materijalno u potpunosti obnovljene biskupije nego i tolikih izgrađenih crkava i narodu za kult i kulturu potrebnih objekata, 5 osnovanih župa, davanje polja rada redovničkim zajednicama… zaslužuje ozbiljnu posebnu pažnju. Više sam nego siguran da ovo veliko djelo ne će ostaviti mirnim ni njegova nasljednika da zajedno sa suradnicima znanstveno prouči i vrjednuje ovo vrijeme Crkve u Hercegovini pod vodstvom biskupa Ratka.
Sv. Ivan Zlatousti, čije duhovne plodove i mi danas uživamo, na kraju svoga života kratko je rekao: Bogu hvala! Tako i mi danas dajemo slavu i hvalu predobromu Bogu za blagoslovljeni hod ove naše mjesne Crkve pod vodstvom pastira, biskupa Ratka.
Oče biskupe! Često sam Vam u ovih skoro 8 godina od kada ste me pozvali u službu generalnoga vikara izricao prigodne čestitke koje sam zaključivao zahvalom za sve dobro koje nam po vama dobri Bog udjeljuje i molio istoga Boga da Vam dadne dobro zdravlje kako biste nas i nadalje pratili svojim molitvama i hranili učiteljskom riječju na putu spasenja. Evo, došao je i ovaj dan kada Vam to posljednji put kao biskupu Ordinariju izričem. Neka Vam dobri Bog kojemu ste vjerno služili kao svećenik 51 godinu, od toga biskup 28, bude nagrada i plaća za sve dobro koje ste nam učinili te Vam udijeli dug život u dobru zdravlju kako biste nas i nadalje, sada oslobođeni od mnogih administrativnih i pastoralnih obveza, bogatili svojom molitvom i ispunjali svojom riječju.
Vama, preuzvišeni naš biskupe Petre, u ime ove mjesne Crkve, u ime svih svećenika, redovnika i redovnica i bogoljubna naroda izričem dobrodošlicu u Mostar i Hercegovinu.
Starozavjetni Propovjednik kaže kako sve ima svoje vrijeme. Danas je nastupilo Vaše vrijeme. Crkva u Hercegovini, od Ivana do Ivanie i od Šuice do Trebinja prima Vas radosna srca. Zato ovaj dan, da se opet poslužim Propovjednikom, nije vrijeme žalosti i plača, nego istinske radosti što ste nam dodijeljeni kao nasljednika apostola ove mjesne Crkve.
Dočekuje Vas oko 180 tisuća vjernika u 81 župi i 10 dekanata koje pastorizira oko 200 svećenika, kako dijecezanskih tako i redovnika. Radosno Vas dočekuje dijecezanski klere kao i 2 muške redovničke zajednice (oci franjevci i oci karmelićani) te 6 ženskih: Školske sestre franjevke, Sestre milosrdnice, Služavke Maloga Isusa, Franjevke od Bezgrješnoga Začeća, Karmelićanke Božanskoga Srca Isusova i Klanjateljice Krvi Kristove; dočekuju Vas i stavljaju Vam se na raspolaganje plodne crkvene institucije jednako one kojima je osnivač i vlasnik Biskupija kao i one o kojima skrbe redovničke zajednice. No, nadasve, ne samo da Vas dočekuju, nego sam uvjeren pratit će Vas, molitve povjerena vam vjerničkoga puka zajedno s njegovim svećenstvom i redovništovm.
Rekoh u sinošnjem pozdravu: primamo Vas otvorena srca; primamo Vas puni pouzdanja da će pod Vašim vodstvom ova naša biskupijska zajednica utvrđena u vjeri i zalijevana žrtvom, znojem i krvlju tolikih svjedoka vjere iz dana u dan sve više rasti u kršćanskom životu. Primamo Vas s punim poštovanjem jer od danas Vi u ovoj našoj Crkvi predstavljate samoga Krista. Vi ste sada naš Pastir i učitelj. Stoga, svaki od nas svećenika ovdje danas nazočan u ovoj sv. Misi, ali i oni koji zbog pastoralnih obveza ili drugih opravdanih razloga ovdje nisu nazočni, u ovom svečanom činu preuzimanja biskupske službe, obnavlja svoja svećenička obećanja vjernosti, poštovanja i poslušnosti Vama našem dijecezanskom biskupu i vlastitom Ordinariju.
Sv. Pavao u poslanici Korinćanima kaže: „Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Tko sadi i tko zalijeva, jedno su; a svaki će po svome trudu primiti plaću. Jer Božji smo suradnici: Božja smo njiva, Božja građevina.“ (1 Kor 3,6/9).
U ovoj istini da smo Božji suradnici, Božja njiva i građevina, mi Vaši svećenici pružamo Vam suradničku ruku kako bi sjeme Božje riječi koje ćete Na njegovu riječ neumorno sijati na ovoj hercegovačkoj njivi pronašlo plodno tlo i izraslo u plodonosno stablo koje ne će nikakav vjetar iščupati niti slomiti, nego će u svoje vrijeme stostrukim uroditi plodom.
Još jednom, poštovani i dragi naš oče biskupe Petre, dobro nam došli. I neka dobri Bog, po zagovoru naše nebeske Majke u milosti, kojoj je posvećena ova naša katedrala, i u kojoj je Vaš učiteljska katedra, njezina zaručnika sv. Josipa, zaštitnika Mostarsko-duvanjske biskupije, i sv. Mihovila arkanđela, zaštitnika Trebinjsko-mrkanske biskupije, blagoslovi naš zajednički hod na putu spasenja pod Vašim pastirskim vodstvom.
Na mnogaja ljeta, živi nam, zdravi i blagoslovljeni bili!

Pozdravni govor biskupima Ratku Periću i Petru Paliću provincijala Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM fra dr. Miljenka Šteke

Draga braćo i sestre,
sve vas srdačno pozdravljam, a ovom prigodom posebno se želim obratiti dvojici među nama, danas u središtu naše pozornosti – biskupima Ratku i Petru!
Preuzvišeni gospodine, dragi biskupe Ratko!
Gotovo tri desetljeća vodili ste naše dvije biskupije. Neumorno ste dijelili svete sakramente, posvećivali, naučavali, propovijedali, ulijevali sigurnost postulata naše vjere i rado se odazivali na svaku prigodu gdje se moglo učiniti neko duhovno dobro.
Znam, nije Vam uvijek bilo lako. Uostalom, kojem je biskupu lako voditi biskupiju? Nijedna biskupija, pa ni cijela Crkva, nije zbor samih anđela ili svetaca. Biskupije i Crkva – Božje su njive na kojima, prema Gospodinovoj riječi, istovremeno, pa sve do žetve, rastu kukolj i pšenica. I bit će tako do Sudnjega dana.
Na ovoj njivi Gospodnjoj rasli smo zajedno u vjeri, koračali zajedno i kroz nevolje i povoljna vremena, činili pogrješke i dizali se iz njih, radovali se i žalovali. Pisali smo zajedno hercegovačku povijest svoga vremena. A sam Bog zna da nam je dodijeljeno pisati je u vrijeme raznih strahovanja, velike neizvjesnosti, ratovanja, raznih otpora i nesuglasja, ali i stoljetne čežnje za slobodom, s nadom utkanom duboko u srce našega naroda.
Iako nismo uvijek išli ukorak, valja pošteno priznati, pa onda nismo ni mogli uvijek tu povijest pisati jednoglasno, ipak držim da danas možemo posvjedočiti da nismo izišli izvan okvira čuvene izreke čiji je autor, iako se pripisuje raznima, zapravo nepoznat: U nužnim stvarima jedinstvo, u dvojbenim sloboda, a u svima ljubav ˗ In necessibus unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas.
Biskupe Ratko, hvala Vam za svaki Vaš doprinos i poticaj u tome. I oprostite za svaki trenutak kada su poticaj i doprinos bratske ljubavi izostali od nas.
Neka Vas Gospodin i u Vašim poznim danima održi što aktivnijim suradnikom u svojim planovima!

Preuzvišeni gospodine, dragi biskupe Petre,

dobro nam došli! Božja providnost poslala Vas je u ovu krševitu Hercegovinu. Ovdje ćete raditi na svom i našem spasenju. Ova će zemlja biti za Vas knjiga iz koje ćete, ako Bog da, sljedećih desetljeća iščitavati što je Božja volja za Vas i za ovaj narod.
A nije lako čitati Božju volju u Hercegovini. Hercegovina je zacijelo najmučeničkiji kraj u svom okruženju. Puna je križa i mučeništva. Svaki kamen ove zemlje poškropljen je kapljicama krvi.
Ali, postoje ti trenutci u Hercegovini kada utihnu sve godinama nataložene brige i nepravednosti, sve u jastuk isplakane suze i svi u prazno ispušteni krici očaja. Tada, najednom, i naš krš poprima neku blagost, a surovost naših života odjednom više nije toliko teška i odjednom smo sretni što smo baš ovdje, u ovom djeliću vremena, u ovom dijelu kugle zemaljske, u ovom kamenu koji nam toliko toga krade, ali i toliko toga uvijek, uvijek vrati natrag.
I danas je takav trenutak i divna okolnost: Vi, naime, dolazite na blagdan Uzvišenja sv. Križa i time, na neki način, sa sobom donosite ključ za razumijevanje svega. To je mudrost križa. Na križu je raspeta Ljubav. Samo On, svojim križem, otvorit će nam, na kraju, i vrata Neba.
Prihvaćamo Vas otvorenih ruku i otvorena srca. Otvorenih ruku, ali ne praznih, nego punih spremnosti za zajednički rad na Božjoj njivi. Otvorena srca, ali ne prazna, nego puna ljubavi za sve što je Božje, crkveno i narodno. Radujemo se zajedničkom radu u kojem ćemo se nadati zajedničkom kršćanskom nadom i kročiti istom cilju. Ne sumnjam da će nas u svemu voditi međusobna kršćanska ljubav, koja je veza savršenstva. Vaše vođenje naših biskupija i zajedništvo s vama, u čemu god to bude potrebno i moguće, mnogo će nam značiti u vremenu koje je pred nama, te biti, čvrsto se nadam, velika duhovna korist za Crkvu u Hercegovini.
Otprilike prije godinu dana (12. rujna 2019.) bili ste kod pape Franje s ostalim biskupima posvećenima u 2018. godini. Tom prigodom Papa Vam je, između ostaloga, poručio: Naviještajte mjeru ljubavi bez mjere, … koja gleda na bezgranični horizont Božjega milosrđa.
S ovim mislima, dragi biskupe Petre, od srca Vam želim blagoslovljene dane u Hercegovini. Živjeli!

Pozdravni govor Borislave Kamšigovski Šarić uime vjernika laika

Borislava Kamšigovska Šarić u pratnji supruga Ivana i četvero djece

Čast mi je i zadovoljstvo, uime vjernika laika naših biskupija Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, izreći zahvalu Vama preuzvišeni oče biskupe Ratko i dobrodošlicu Vama preuzvišeni oče biskupe Petre.
Preuzvišeni Oče biskupe Ratko!
Hvala Vam na 28 godina vjernog, iskrenog i istinskog služenja ovoj mjesnoj Crkvi. Vrijeme će pokazati koju smo veličinu vjernog Pastira imali u Vama. Izricati hvalospjeve, posebice u ovom trenutku, vjerujem nije potrebno.
Ako bismo morali u tri riječi opisali Vašu službu u ovoj mjesnoj Crkvi kroz ovih punih 28 godina, onda bi to bilo: teološki opremljeni, moralno hrabri, crkveno jasni. Svaki dan Vaše službe ovom napaćenom Božjem puku bilo je prožeto Vaše geslo, kojemu ste ostali dosljedni do kraja: “Kroz mnoge nam je nevolje u kraljevstvo Božje”.
Pamtit ćemo Vas po mnogočemu, a posebice što ste: u pisanju – jednostavni! U izričaju – jasni! U bitnim odlukama – nepokolebljivi! Za istinu – do kraja borbeni!
Preuzvišeni oče biskupe Ratko, jednostavno: HVALA VAM i Bog Vam podario još mnoga ljeta, kroz koja ćete nas pratiti svojim molitvama i vjerujem pisanim riječima.

Preuzvišeni oče biskupe Petre, uime vjernika laika naše dvije biskupije izričemo Vam našu dobrodošlicu!
Sigurno će Vam biti teško sjesti na stolicu ove mjesne crkve i preuzeti kormilo ove male i vjerne Božje lađe.
Vaše biskupsko geslo “Na tvoju riječ” daje nam vjeru da ćete nas voditi, hrabriti i podupirati u našim nastojanjima da živimo i svjedočimo Evanđelje i Božju riječ u ovim turobnim vremenima.
Molimo Vas da se zauzimate za nas pastirskim i očinskim srcem, kao što se zauzima i naš Nebeski Otac. Osobito Vas molim za naše obitelji i mlade koji su potrebni Vašeg vodstva.
Izazovi vremena u kojemu preuzimate ovu službu nisu nimalo jednostavni i lagani. Svako vrijeme ima svoje junake. Budite i Vi junak ovoga vremena. Budite Petar naših dana (po uzoru na svoga imenjaka Isusova prvog suradnika).
Ne zaboravite, oče biskupe, da narod ovih biskupija očekuje mnogo, a mi vjernici laici stojimo Vam na raspolaganju – u svemu gdje ćete nas trebati – u pastoralnim aktivnostima naših župnih zajednica i bilo kojim drugim zadaćama i poslanjima.
Pratit ćemo Vas na tom Vašem putu našim skromnim molitvama.
Bog Vas blagoslovio i Petre naših dana – dobro nam došli!