BOBANOVO SELO, na pola puta između Aladinića i Domanovića, pripada župi Prenj. Subota je, 30. studenoga 2019., blagdan sv. Andrije prvopozvanoga apostola i mučenika. Početak crkvenih obreda zakazan u 16.00 sati. Vedar dan s malo studeni mjeseca studenoga. Brojan puk i u crkvi u klupama i na koru uz pjesmu i glazbu. Popunjen je i prostor ispred crkve. Puk pobožan i željan proživjeti jedinstven događaj u mjestu i čuti obrazloženje sakramentnih zbivanja. Tridesetak svećenika, biskupijskih i redovničkih s biskupom Ratkom. Tri zaređena đakona, od kojih su dvojica Hercegovci dan prije zaređeni na Širokom Brijegu: fra Zlatko Ćorić i fra Renato Galić, te dominikanac iz Dubrovnika fr. Ante Kazoti, prate svoju trojicu dijecezanskih kolega na ređenje: sva šestorica su na završnoj godini studija u Zagrebu. Tu je i 10-ak mostarskih bogoslova iz Zagreba i Sarajeva. Sve je uredno i smisleno pripremljeno od ulaza do izlaza. Tajnik je don Ilija provježbao ređeničke rubrike s kandidatima. Tu su roditelji ređenika i druga rodbina. I brojni roditelji drugih bogoslova – srdačna i obiteljska gesta. I roditelji imaju “duhovna zvanja”, kako ne će sinovi! Liturgijska pjesma skladno se i jasno uzdiže Bogu dok sudionici procesije ulaze u crkvu. Don Mile Vidić kao prenjski župnik pozdravlja Božji puk, izražava dobrodošlicu biskupu i svemu svećenstvu te poziva na molitvu za đakone. Predaje riječ biskupu.
Blagoslov crkve. Predvoditelj slavlja propisanom molitvom zaziva Božji blagoslov na crkvu, koja je zatemeljana 6. lipnja, na svetkovinu Duha Svetoga, 2006. godine i već tada naslovljena na istoga Duha Posvetitelja. Biskup blagoslovljenom vodom dohvaća i zidove crkve i glave vjernika, a isto tako čini i ispred crkve i zvonika.
Đakonsko ređenje. Nakon pročitana Evanđelja (Mt 4,18-22) obred se odvija ispred oltara pred očima pozorna puka. Za đakonsko su ređenje prijavljeni Posušak Ante Jukić, Hrašnjanin Antonio Krešić i Mostarac Mate Pehar.
Don Ivan Štironja, biskupijski povjerenik za duhovna zvanja, župnik iz Studenaca, predstavlja kandidate za đakone. Biskup pita je su li dostojni? Povjerenik odgovara da mjerodavne osobe, koje su bile konzultirane, kao i puk Božji u njihovim rodnim i radnim župama, preporučuju kandidate za sveti red đakonata. I čita njihove kratke životopise koji sadrže bitne točke njihove studijske, liturgijske i duhovne priprave.
Homilija. Biskup drži homiliju o ustanovljenju prve sedmorice đakona u apostolskoj Crkvi, koji su izabrani prema trima mjerilima: da su bili na dobru glasu, tj. pošteni i pametni, da su bili puni Duha Božjega i praktične razboritosti u pomaganju bližnjima. Potom je govorio o sv. Andriji, slavljeniku, kojemu je bila zadaća da predvodi ljude k Isusu. Napose propovjednik svraća pozornost vjernika da se danas i crkva i oltar blagoslivlju i namjenjuju isključivo u službu Božju, kao što se i ova spomenuta trojica mladića-bogoslova svetim redom đakonata posvećuju, nepodijeljena srca i u beženstvu, službi Bogu i braći ljudima.
Obred ređenja ponovo se nastavlja pred oltarom. Zareditelj postavlja liturgijska pitanja, kandidati spremno izgovaraju svoj Hoću da ih i sav puk čuje, prihvaćajući vjerno i revno služenje kako Crkva Božja očekuje. A na posljednje pitanje o poštovanju i poslušnosti Crkvi, držeći svoje ruke u biskupovim rukama obećavaju: Hoću, s Božjom pomoću. Dok se pjevaju Litanije Svih Svetih, kandidati su prostrti na podu pred oltarom u znak potpuna predanja Bogu. Polaganje ruku biskup čini onako kao što su to radili i sami apostoli na Sedmoricu prvih đakona (Dj 6,6), a uz to posvetna molitva opisuje smisao đakonske službe. Obred završava pružanjem Evanđelistara iz kojega će đakoni čitati Evanđelje i pripremati nedjeljne homilije.
Blagoslov oltara. Prije prikazanja darova biskup izgovara blagoslovnu molitvu nad novim oltarom, koji su potom đakoni pripremili za slavlje sv. Mise i asistirali predvoditelju Euharistijskoga slavlja. U misnom kanonu generalni vikar don Željko Majić moli i za novoređene đakone. Svi đakoni, koje je biskup prve pričestio pod obje prilike, dijele sv. Pričest puku. Na kraju biskup zaziva poseban blagoslov na đakone.
Župnik je don Mile zahvalio svima koji su pridonijeli i svoga dara i svoga rada u izgradnju ove divne crkve te pozvao sve nazočne na večernji domjenak u obližnji Dom.
Biskup je izgovorio propovijed svojim riječima, a ovdje prenosimo njegove glavne misli o sv. Andriji apostolu.
Andrija apostol rodom je iz Betsaide. Sin je Ivanov. Ime mu znači: hrabar, junačan. Isus ga je konačno pozvao u službu iz ribarskoga zanata (Mk 1,16-18). Nešto opširnije u Ivanovu Evanđelju. Mi se u ovoj prilici susrećemo s trima različitim prizorima. Njegov krug interesa uvijek raste i nadilazi granice obitelji, naroda, zemlje. Misionar bez granica.
1. – Andrija dovodi svoga brata k Isusu. Sveti nam Ivan evanđelist opisuje dan i sat kada su on i Andrija pošli za Isusom. Bila je “deseta ura” (13.00) kada su se odazvali Isusovu zovu. Ostali su kod njega cio dan. Odmah poslije toga, čim se Andrija vratio kući, rekao je Šimunu, svomu bratu: Heureka – Našli smo Mesiju: “što znači ‘Krist – Pomazanik’. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: ‘Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!’ ‑ što znači ‘Petar – Stijena'” (Iv 1,41-42).
Andrija toga dana bijaše s Isusom. Iz njegova govora upozna da je Isus Mesija – Krist. Jedva je čekao kada će doći kući i reći svomu mlađem bratu Šimunu da i on dođe, vidi i doživi. I doveo ga k Isusu, koji će od Šimuna stvoriti Stijenu-Petra, na kojoj će sagraditi Crkvu svoju. Andrija se raduje kada njegov brat napreduje. Ne mori ga bratska ljubomora!
– Odmah se upitajmo: Kakav je naš odnos prema braći: rođenoj, bogoslovnoj, đakonskoj, svećeničkoj, redovničkoj, koja se i zovu “braća”? Znamo li dovesti k Isusu svoga brata? Barem u molitvi? Znamo li nekoga iz svoje rodbine dovesti k Isusu? Bojimo li se da nâs, dvojica braće, ne bismo bili svećenici? Pa velimo: neka jedan bude svećenik, a drugi odvjetnik, da se malo rasporedimo! Andrija je nesebičan čovjek.
2. – Andrija dovodi dječaka k Isusu. Isti nam evanđelist donosi i drugu zgodu, kako je Andrija upozorio na dječaka koji je imao sa sobom pet ječmenica i dvije ribice. Pošao narod za Isusom na Goru. Isus propovijedao, narod slušao. Vrijeme ručku, a nigdje kore kruha. A masa po Gori. Pita Isus apostole gdje će nabaviti hrane za toliko mnoštvo. Uto se javi jedan od Isusovih učenika, Andrija: “‘Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?’. Reče Isus: ‘Neka ljudi posjedaju!’ A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica ‑ koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: ‘Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!'” (Iv 6,8-12).
Pogledajmo konkretnu situaciju. Vjerojatno će biti u pitanju dječakovi roditelji, koji su dali torbu malomu dječaku da oni ne nose. I Andrija dovede dječaka k Isusu. Gospodin naredi da se narod poreda po zelenoj travi (Mk 6,39). Isus uze kruhove i ribice, zahvali Bogu Ocu i dade apostolima da raznose po redovima. Svi govore: “Čudo, čudo!”
Zanimljiv je ovdje Andrijin karakter. On se raduje da može predvesti nekoga k Isusu. On uvijek zna što treba uraditi: dovedi dječaka ili djevojčicu k Isusu. Konkretno ili barem molitveno. Isus je došao na ovaj svijet da se susretne s ljudima. Zašto onda ne dovodimo ljude k Isusu?
– Da nismo mi slučajno taj dječak? Ova trojica naših kandidata? Šuljao si se oko župnog ureda. Bio si negdje u osmom osnovne. Župnik te Andrija vidio i doveo k Isusu. Poslao te u sjemenište. Imao si pet kruhova – pet talenata i dvije ribice – mne. Eto ti ga, Isuse, pa ti učini od njega što želiš, rekao je župnik preko poglavara Gospodinu. A Gospodin uze onih pet ljudskih darova: vid, sluh, govor, hod i rad, i one dvije sposobnosti – pamet i slobodnu volju – pa poče ih dijeliti okupljenom mnoštvu. Zar mi stvarno nismo onaj dječak u našoj župnoj crkvi kada možemo dijeliti pettisućnom mnoštvu Isusov kruh – Tijelo i propovijedati njegovu riječ tisućama ljudi koji su željniji spasonosne riječi negoli kruha?
Da se ne vrze slučajno oko nas kakav dječak ili djevojčica? Ne znaju što će s kruhovima i s ribicama. Zašto ne bismo bili apostol Andrija pa predveli i dječaka i djevojčicu k Isusu: neka Isus učini čudo od tih malih talenata. Majka Terezija, sveta, hranila je Indiju! Otac Gabrić, sluga Božji, hranio je Indiju! To su bili dječak i djevojčica koji možda nisu imali više od pet ječmenica i dvije ribice. Ali kada su to stavili u Isusove ruke, onda je to Isus blagoslovio i stao hraniti ogladnjelo mnoštvo. Isus uvijek može reći: “Neka ljudi posjedaju po zelenoj travi! Nahranit ćemo ih ja i dječak!”. A dječak cvate! A i Isus cvate!
– Koliko si ti poslao dječaka u sjemenište, u samostan? Koliko si ti poslao djevojčica u časne?! Prepusti ih Bogu u molitvi neka ih on primi k sebi i opremi za ovaj svijet. Ti mu ih dovedi: na koljenima, u Misi, u časoslovu, na ispovijed. On zna kako će ih dalje voditi kroza život. Župniče, predvedi prvopričesnike i krizmanike k Isusu. Pripremi ih dobro, neka donesu sve kruhove i ribice. Bog će od njih učiniti svoje učenike i učenice.
Predvedi mladiće i djevojke k Isusu, u zdrave bračne vode.
3. – Andrija dovodi Grke k Isusu. Sada smo u Jeruzalemu. I, evo, jedne skupine Grka koja je došla posjetiti grad u vrijeme najvećega židovskoga blagdana. Čuli su za velikoga Proroka i željeli ga vidjeti. I opet nastupa Andrija. On zna što treba uraditi: dovesti ih k Isusu. Evo kako nam Ivan evanđelist prikazuje tu zgodu snalaženja:
“A među onima koji su se došli klanjati na Blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: ‘Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.’ Isus im odgovori: ‘Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni'” (Iv 12,20-25).
Prvo, Evanđelje i ovdje želi pokazati da je Andrija znao što treba uraditi – dovesti ih k Isusu. Mogao je komotno odmahnuti rukom i reći: “Pusti Grke i njihove turističke smicalice!” Kao Židov mogao je to učiniti, tko bi mu zamjerio, osim Isusa? Ali on je preskočio granice isključivosti spasenja. Široka je srca i želi da se svi susretnu s Kristom kao što se i sam susreo i ostao s Njime cio život. A Isus na njihovu znatiželju da “vide Isusa”, pokazuje da imaju koga ne samo vidjeti, nego i čuti.
Drugo, Isus je u svojoj besjedi Grcima iznio svoju misao u tri retka, a to je glavna istina u kršćanskoj vjeri i životu. On, koji je Put, Istina i Život, govori o razlici između živjeti punim životom i postojati praznim životom.
1 – “Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24).
Sudbina pšenična zrna, dok je cjelovito i čuvano, jest u tome da ostaje neplodno, neživotno. Kada se zakopa u hladnu zemlju, tek onda pod određenom klimom počinje klijati i rod donositi. Čovjek, koji je Bogu vjeran, može i mora umrijeti u svojoj požudi i tjelesnosti, da bi mogao donijeti plod u duhovnosti. Samo kada čovjek počinje pokapati svoje osobne interese i sebične težnje, onda može donijeti pravi rod i tako se njime Bog može služiti u svoje svrhe. Ljudi su stvoreni na sliku i priliku Božju, i Bog daje i vrijednost stvarima i smisao životu.
I sama je Crkva u Isusovoj prispodobi poput takva zrna. Tek smrću i krvlju njezinih mučenika, ona je stala u Duhu Svetome klijati i rasti. Samo kada su kršćani mučenički umirali, Crkva je na osobit način oživjela i rasla. Uvijek ostaje Isusova pouka: tko želi život svoj očuvati prema mjerilima ovoga svijeta, gubi ono što život čini trajno vrijednim i neprocjenjivim.
2 – “Tko ljubi život svoj, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni” (Iv 12, 25).
Stalno je svakomu od nas pred očima opredjeljenje: vjernost Bogu ili vjernost svomu tjelesnom životu. Samo ne štedeći svoj život, čovjek ga pravo stječe. Pravi se vjernik zanima i zauzima ne koliko može na ovome svijetu steći za sebe, nego koliko može darovati drugomu! Zalaže se ne za ono što mu je trenutačno korisno na zemlji, nego za ono što mu je zauvijek sigurno na nebesima! Nije mu Bog dao tjelesni život da ga čuva za sebe, nego da ga istroši za druge. Ako je on Bogu vjeran u vremenu, Bog će njemu biti vjeran u vječnosti.
3 – “Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga. Ako tko hoće služiti mi, počastit će ga moj Otac” (Iv 12,26).
Samo po služenju netko izrasta u veličinu. Povijest sa zahvalnošću spominje one koji su služili drugima, čovječanstvu. Isus je gledao na svoj križ kao na svoju slavu. On je učio ljude da samo po smrti dolazi život; da će se samo izgaranjem očuvati pravi život; da se samo pravim služenjem postaje velik u očima Božjim.
Zaključak. Vidimo Andriju apostola koji s ljudima dolazi k Isusu!
Prvi je krug obiteljski: Andrija dovodi brata Šimuna iz vlastite kuće k Isusu. A Isus ga pogleda, nazva ga Petrom i postavi temelje Crkve na njegovu vjeru. Osnovao Crkvu.
Drugi je krug narodni: Andrija dovodi dječaka iz vlastita naroda k Isusu. A on uze od maloga kruha i ribe i nahrani nepregledno mnoštvo iz toga naroda. Simbol Euharistije.
Treći je krug svjetski: Andrija dovodi Grke k Isusu. A on ih pouči životu. Iz smrti u uskrsnuće.
