Na blagdan Svete Obitelji, 27. prosinca 2015., u 11.30 sati biskup je Ratko predvodio Misno slavlje u Caritasovu Rehabilitacijskom centru Sveta Obitelj. Na taj su način sestre, djelatnici i štićenici zahvalili Svetoj Obitelji: Isusu, Blaženoj Djevici Mariji i blaženom Josipa. U koncelebraciji je bio i ravnatelj biskupijskoga Caritasa don Ante Komadina. Voditeljica centra s. Kruna Adžamić sa svojim suradnicima pripravila je improviziran molitveni prostor u kojem se slavi sv. Misa. Malom ali dovoljno glasnom zboru zajednice, koji redovito čine s. Stana i s. Ana, za ovu je prigodu stiglo pojačanje od čestitarki iz Sarajeva: s. Finka, s. Kristina, s. Sandra i s. Jelena. Sve su spomenute sestre članice Družbe Služavki Maloga Isusa - Sarajevske provincije, koje je 24. listopada 1890. - prije 125 godina - ustanovio prvi vrhbosanski nadbiskup, Sluga Božji Josip Stadler. To je izvorna redovnička zajednica nastala na području Bosne i Hercegovine s karizmom služenja Malomu Isusu, tj. u prvomu redu siromašnoj djeci, ali i svakomu nemoćniku. Zauzetost i briga za bolesne, siromašne, napuštene, malene nije samo srž karizme, nego i izraz evanđeoske ljubavi za najpotrebnije. Stoga je biskupov posjet njima i slavljenje sv. Mise znak zahvale i ohrabrenja u dobru koje čine na prostoru ovih biskupija. Euharistiju, koja na nekrvan način uprisutnjuje Kristovu žrtvu na križu, misnici prikazuju za sve djelatnike u Rehabilitacijskom centru Sveta Obitelj, a na poseban način za bolesne i nemoćne, koji ovise o njihovoj njezi i požrtvovnosti.
U ovome Centru ima štićenika koji se ne mogu prekrižiti na početku sv. Mise. Unatoč snažnoj želji i volji njihove se ruke ne mogu uzdignuti do čela da oblikuju taj sveti znak. No, bez obzira na to, oni nose svoj križ mirno i strpljivo. Na njihovim se licima iz dana u dan izmjenjuju izrazi boli i radosti. Na jednoj je strani bol koja ima svoj uzrok u fizičkom nedostatku ove ili one vrste, jer to su osobe s različitim medicinskim dijagnozama, uglavnom onim najtežim. Na drugoj je strani radost kao proizvod njihova duhovnoga stanja, jer vide da nisu sami. Oni su dio Svete Obitelji. Svaki dan oko sebe gledaju Cirence, koji im pomažu nositi križ na njihovoj životnoj Kalvariji i hodu prema preobraženju.
U uvodnoj riječi biskup Ratko počinje: Kada bismo pitali Svetu Obitelj - Isusa, Mariju i Josipa, možemo li ovaj naš Rehabilitacijski centar nazvati po njihovim svetim imenima i osobama, uvjeren sam da bi odgovorili: Samo tako! Ako ima svete obitelji u ovome gradu, onda je to ova o kojoj govorimo. U Centru ima štićenika koji su bili napušteni i odbačeni od svojih, od onih kojima su nekada radosno išli u susret, s njima živjeli u zdravlju i ljubavi. A onda su s dogodile nepredvidljive neprilike: zdravstvene, obiteljske, društvene.
Nešto se slično dogodilo božanskomu Djetešcu koje je došlo u susret čovjeku, da mu pokaže smisao života i ponudi spasenje. Za njega od početka do kraja ne bijaše mjesta u društvu. Od rođenja izvan grada Betlehema do smrti izvan grada Jeruzalema. Odbačen od ljudi. A on došao da ljude spasi. No, uz Maloga je Isusa Otac nebeski koji ga je poslao, Duh Sveti po kojemu je Djevica Marija začela, i Josip, njegov otac, ne tjelesni, nego po odredbi Božjoj. Od ove i ovakve sigurno nema bolje i veće zaštite. Unatoč tako tihu ulasku Boga u ljudsku povijest, danas na svijetu ima preko dvije milijarde sljedbenika, onih koji su ga prihvatili kao Boga i Spasitelja, a zovu se kršćanima. A ima i onih koji će iz ljubavi prema Kristu i onima koji su u najvećoj potrebi, bilo da su bolesni, bilo da su odbačeni, sagraditi rehabilitacijske „štalice“, i na taj način omogućiti im život dostojan čovjeka, stvoriti takve uvjete da se štićenici osjećaju kao članovi Svete Obitelji.
S. Kruna reče: Svaki dan, kada prolazim ovim hodnicima i gledam bolesnike sa svoje lijeve i desne strane, od kojih većina leži nepomično na svojim bolesničkim krevetima, pitam se zašto ovi dobri ljudi toliko pate? E, da mi znamo odgovor na to pitanje… Možda se odgovor krije u Knjizi o Jobu? Možda su oni već preko svoje patnje i boli zaslužili vječnu nagradu, a dobri Bog ih drži, da i mi preko njih zaslužimo istu nagradu, jer služeći njima, služimo Njemu. Isusova je poruka jasna: Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25,45) Unatoč svemu, čovjek nikada ne može do kraja ponuditi odgovor na ovo pitanje, jer svaki pokušaj započinje riječju: možda, i tako u startu stavlja upitnik na sve one riječi koje slijede iza toga. Ali jedan sigurno zna odgovor na ovo pitanje, to jest Onaj koji je sa dvanaest godina zadivio svećenike i učitelje zakona u Hramu, jer: Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim (Lk 2,48). Nama zato preostaje samo moliti Krista kako bismo izdržali sve patnje i boli ovozemaljske i zaslužili nagrade nebeske.
U ovome Centru ima štićenika koje je bolest tako shrvala da ne mogu ni slova izustiti, ali mogu čuti i razumjeti. Zato u Zbornoj molitvi na glas prinosimo sve njihove molitve i nakane i stavljamo ih pred Boga. Iako nakon toga ne čujemo njihov Amen, čuje dobri Bog, koji čita misli i nakane ljudskih srdaca.
U centru Sveta Obitelj u Mostaru ima jedan ministrant, u invalidskim kolicima, Slavko, koji knjigu Sveopće molitve vjernika čvrsto drži u rukama prije početka sv. Mise, čekajući strpljivo i radosno svoj trenutak kada će uputiti prošnje Nebeskomu Ocu. Naš ministrant svake nedjelje poslužuje i pomaže biskupu oko priprave darova. Ne propušta pozvoniti u trenutku pretvorbe. Ne može postati svećenik, ali može na svoj način služiti i slaviti Boga.
U Darovnoj molitvi molimo za darove koje prinosimo Gospodinu, prije svega kruh i vino. Štićenici Svete Obitelji nemaju drugih darova osim svoje boli i patnje, ovo su pravi „siromasi duhom“. Isus sigurno prihvaća njihov dar, jerBlago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5,13).
U vjeri se nadamo da se u vječnome miru raduju preminuli štićenici i djelatnici ovoga Centra koje spominjemo u kanonu sv. Mise.
Očenaš molimo za sve dobročinitelje, koji pomažu bilo molitvom, bilo materijalno, da ova crkvena ustanova djeluje bez većih poteškoća u službi osoba s nemalim poteškoćama.
Posebno je svaki put dirljivo dijeljenje sv. Pričesti. Najprije sa sestrom Krunom pričestim vjernike u molitvenom prostoru, a onda u njezinoj pratnji odlazim u sobe da pričestim one najteže oboljele štićenike. Kad dođemo do njih, s. Kruna upita: Želiš li primiti Isusa? Većina njih ne može govoriti, nego samo glavom daju potvrdan odgovor. Neki čak nemaju snage dati taj potvrdni znak glavom, nego samo lagano, jedva primjetno otvore usta.
A don Ante je odnio sv. Pričest pod obadvije prilike don Tadiji koji je smješten u posebnoj rehabilitacijskoj sobi.
Hvala Ti, Gospodine, na ovim osobama preko kojih nam dijeliš pouke vjere i života!
