U dogovoru sa župnikom don Damjanom Ragužom biskup je Ratko u nedjelju, 19. studenoga 2017., posjetio župu Rotimlju u Stolačkom dekanatu. Zajedno sa župnikom biskup je najprije, u 9.00 sati, slavio sv. Misu u kapelici Kristova Uzašašća ili Spasova na filijali u Ljutcima. Župnik svake nedjelje slavi glavnu Misu u 11.00 u matici, a drugu na drugoj župi Stjepan Krstu ili na jednoj od tri filijale. Osim ministranata, dvadesetak predškolske i školske djece smjestilo se oko oltara, ostali vjernici u klupama, a neki su prestajali pred kapelicom. Učenice su dobro i glasno čitale biblijske odlomke iz mudrosne knjige Izreka i iz Pavlove Poslanice Solunjanima. Biskup je nakon pročitana Matejeva Evanđelja govorio o Isusovoj prispodobi o talentima, koja je jedna od najpoznatijih, najpoučljivijih i najzapamtljivijih prispodoba od njih 77 koliko su ih evanđelisti zapisali.
Nakon sv. Mise biskup je pohodio obitelj don Bernarda Marijanovića, svećenika misionara u Tanzaniji od 2012. godine, koji zajedno s don Velimirom Tomićem iz Gabele gradi crkvu Sv. Križa u župi Kisongo u nadbiskupiji Aruši. Pozdravio je njegove roditelje Antu i Maru, brata mu Srećka, pjesnika, i njegovu obitelj i nevjestu od pokojnoga brata Zdravka i njihovu djecu. Srećko zapodjenuo razgovor o talentima kako su ih apostoli-evanđelisti popamtili i možda nakon 30-40 godina zapisali. Čudesne memorije. Tko se od nas sjeća što je pokojni biskup Čule propovijedao na Rotimlji 1979. Ili biskup Žanić 1989.? Ako je ispričao neki primjer, možda se nešto i upamtilo. A kada se zna primjer, onda je lako povući poučak.
Nakon kratka biskupova posjeta Franciki, koja se oslanja o štap, i njezinu sinu Željku i njegovoj djeci u susjedstvu, trebalo se vratiti u maticu u 11.00 sati. I ovdje je crkva popunjena. Zbor je vrlo uvježban. Mladići i djevojke pjevaju ne samo glasno nego i višeglasno.
Braćo, sve je Božji talent, dar. I fizički i duhovni. Nekomu jedan, nekomu pet. Talent je dan da se s njime radi, da se ulaže, trguje, samo se ne smije zatrpati u zemlju. Bog daje dar, a mi rad. Iz toga će niknuti radost kao nagrada rada! Tako je propovjednik hrabrio vjernike.
Na povratku u Mostar, biskup se sa župnikom i tajnikom don Perom svratio u male Ane Rite, kćeri Emanuela Puljića i Marije Golužuše, i brata joj prvoškolca Gabrijela. „Emanuele, tko Ti je dao to ime?“ pita ga biskup na dvorištu. – Mama. Pa je li slušala propovijed u crkvi o proročkom navještaju Emanuela, što znači S-nama-Bog ili je slušala vokalno-instrumentali sastav sarajevskih bogoslova „Emanuel“, nije znano, samo znakovito Ti je ime. Mala Ana Rita podigla Hercegovinu na noge, zato što ona sama ne može stati na svoje noge zbog slabosti mišića. Tako je i rođena. Tek su joj tri godine. Radosna, nasmijana, razgovorljiva. Čak zna i zapjevati. I zapjevala je. Kaže da se zna i igrati. Raduje se životu. Obećaju joj liječnici pomoći davanjem devet injekcija u određenim razmacima, ali svaka injekcija po sto tisuća eura. A garanciju nitko ne daje. U školi se u latinskoj vježbanici uči: „Liječnikove uspjehe sunce grije, a neuspjehe zemlja krije“. Treba se nadati da će im ovdje uspjehe sunce grijati. Dobri se ljudi odazivaju pozivu uzdajući se u Božju pomoć i milost. Emanuel ima još šest braće, jedan je, Stjepan, sjemeništarac u travničkoj gimnaziji „Petra Barbarića“. Pozdravljajući se s obitelji i moleći Ani Riti od Boga zdravlje, uvjereni smo da je Ana Rita - talent! Možda čak pet talenata. Valja ih podržati.
