U povodu 23. obljetnice umorstva dviju vjeroučenica, Antonije Sesar i Danijele Vidović, u mostarskoj je katedrali, u subotu, 11. studenoga 2017., slavljena sv. Misa koju je predvodio biskup Ratko Perić, a koncelebrirali su don Ante, don Željko, don Davor i don Pero. Sudjelovao je velik broj vjernika, i iz obitelji i rodbine malih mučenica i iz njihovih školskih razreda. Biskup je u početku rekao da u ovu Isusovu nekrvnu žrtvu, osim žrtava spomenutih djevojčica, uključuje i svećenika don Petra Vuletića Šjora, koji je kao župnik Hrvatske župe sv. Ante preminuo 1998. u bolnici u Los Angelesu. I od njegove rodbine bilo je više članova na komemorativnoj Misi. Nakon blagoslova većina je sišla u predvorje kripte gdje se izmolilo Vjerovanje i psalam Iz dubine.
Biskup je izgovorio prigodnu propovijed koju ovdje prenosimo.
Isus je u evanđeoskoj prispodobi (Lk 16,1-13), na jednoj strani, prikazao tri vrste ljudi koje naziva „sinovima svijeta“. Opisani su u nekom stupnjevanju, ali su sva trojica bez karaktera, zaključani u ovaj svijet, u ovu džunglu bujne vegetacije nepravde s visokim temperaturama nepoštenja i laži, i to tijekom cijele godine, bez ikakva pogleda u vječnost, a međusobno sporazumni i snalažljivi do krvi. A na drugoj su strani prikazani „sinovi svjetlosti“ koji nisu ni blizu solidarni međusobno u pogledu istine, pravde, ljubavi, vjernosti, niti su usuglašeni izborom i glasom suprot sinovima svijeta.
U ovom svijetu „gospodarima“ ili onima koji sebi umišljaju da su gospodari šume, poduzeća, općine i države, sve je prolazno i prividno, kao kolo sreće uokoli, i ništa im nema pečata vječnosti, osim duše, u koju ne vjeruju i tako se vladaju. Drugi se nazivaju „upraviteljima“ imanja ovih „gospodara“, ili ih drugi smatraju upraviteljima banaka, gradova, republika, kontinenata, međunarodnih sudova i ujedinjenih država. I oni se ponašaju lakovjerno, bezdušno kao da nikada ne će pasti sa službe i kao da nikada to neizmjerno bogatstvo prašume ne će planuti pod eksplozivima poreza, medija i „nezavisnih sudova“. Treći su dužnici ili se sami tako osjećaju, a i drugi ih tako promatraju (Lk 16,9-15). Dužnici pšenice, ulja, vina, novca, materijalnih dobara, živežnih namirnica. Sve su te, dakle, kategorije ovoga svijeta: općinske, federalne, regionalne, europske i svjetske, gdje pojedinačan ili kolektivan egoizam caruje, a humani altruizam miruje. Neka vrsta uspješna samo-upravljanja, koje funkcionira u svojim stalnim pretakanjima iz prazna u šuplje, iz laži u prijevare. To je svijet sebičan, totalitaran, ideološki, gdje jedan lopov pomaže drugomu, jedan dužnik svomu dužniku. To je svijet zatvoren u sebe, koji ne želi proboja prema pravdi, istini, vječnomu sudu. Sekularizam!
Umišljeni gospodar ima veliko bogatstvo za koje je uvjeren da mu nikada ne će doći kraj. On u svoju službu uzima upravitelje, ministre, delegate, ambasadore, koji su njegova stila i nemorala. A ti pravni zastupnici rasipaju na ulom gospodarevo imanje sa svojim ortacima, prijateljima, dužnicima. Kada su se nakon više godina trebali srediti saldo primitci i izdatci i napraviti konačan obračun, onda gospodar zovne upravitelje, a ovi dužnike. Nastane fantastično i nevjerojatno namještanje računa, krivotvorenje obveznica, prevarancija sve gora za gorom. Iako gospodar savršeno zna za sve te petljancije, umjesto da upravitelje kao glavne prevarante oštro kazni, on ih uvjetno oslobodi, javno brani i obilno nagradi! Kako ne će kada je gospodar stotinu puta nepošteniji od upravitelja.
A upravitelji, umjesto da sve dugove od svojih dužnika izvuku i naplate, oni im velikodušno oproste vagone pšenice, tone vina i ulja kao nižim lopovima! I onda lopov lopova stiže u lopovluku. Lažac lašca ugoni u laž. To je svijet nepoštenja, nepravde, neistine, nevaljalštine. Konačno se dogovore, prebiju, dobace ispod stola, zaominu pokraj stola, iznad stola. I svatko prav, i svatko ostao na svome mjestu. Sekularizam! Isus donosi četiri načela za „sinove svjetlosti“, tj. kakvi bi trebali biti svi ljudi: pošteni, pravedni, vjerni, razumni, istiniti:
Prvo Isusovo načelo: “Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti” (Lk 16,8). To nam mora biti jasno kao podnevno sunce, ali ne bi smjelo biti tako. To znači da su ovosvjetski „gospodari“ i „upravitelji“ i „dužnici“ sporazumni, solidarni u zlu, u nepravdi, u nepoštenju, u pranju novca, u ubijanju jer rade na istom zločinačkom pothvatu. Veliki lopov promiče manjega ako radi na istoj lopovskoj otimačini.
Nažalost, zaključuje Isus, ne postoji slična solidarnost, suradnja među “sinovima svjetlosti” u dobru, u istini, u ljubavi, u međupomoći. Kada bi se sinovi svjetla brinuli za kraljevstvo istine i pravde onako kako se sinovi džungle brinu za ovozemaljsko carstvo novca, moći i nemorala, svijet bi bio posve drugačiji. Kada bi vjernici bili tako mudri u dobroti i pomagali sumišljenicima kao što su sinovi ovoga svijeta snalažljivi u laži prema svojima, svi bi se spasili. Ali na žalost nije tako.
- Naše djevojčice, petnaestogodišnjakinje, osmoljetkašice, Danijela i Antonija, kćeri svjetlosti, nisu bile ni vlasnice, ni upraviteljice, ni dužnice nikomu. Živjele su po Božjem zakonu, po obiteljskom običaju i moralu, učile u školi, pohađale vjeronauk, borile se da uspješno prođu i nastave školovanje. Sinovi su ovoga svijeta htjeli srušiti katedralu i pobiti sve koji su u katedrali. Ubili su samo njih dvije u predvorju kripte. I sve je majstorski ovosvjetski zataškano do dana današnjega. I sinovi ovoga svijeta nikada ne će otkriti tko je granatama ubio Danijelu i Antoniju i tko je ranio osmero drugih vjeroučenika, jer nepošteni nepoštene brane, lupeži lupeže protežiraju, a sumišljenici sumišljenicima praštaju ili ih uvjetno osuđuju. Imamo na stotine slučajeva u društvu, na sudu, kada se zapovjednici oslobađaju zbog nedostatna dokaza, pokraj tisuću dokaza masakriranih i ubijenih. Ali to nisu dokazi!
Sinovi svjetlosti ne smiju prestati rasvjetljavati mračnu džunglu nepravde i mržnje upozoravajući gospodare, upravitelje i dužnike da im se može lako dogoditi da se od današnjih svjetskih milijardera mogu preko noći pretvoriti u svjetske prosjake i odbačene.
Drugi Isusov poučak: „Stecite sebi prijatelje od prividna bogatstva, od novca koji propada (Lk l6,9), tj. prijatelje koji će vas dočekati u nebu. Dovinite se do Boga s pomoću zemaljskoga bogatstva koje se razdaje drugima. Prividno bogatstvo ovdje ostaje, a Bog na nebu vječno stoluje i kraljuje. Materijalna dobra ovoga svijeta trebaju učvrstiti prijateljstvo gdje je trajna i realna vrjednota života. To jest: bogati pomaže siromahu na ovome svijetu, a siromah vodi bogataša na drugi svijet. Džepovi siromaha, kuće udovica i usta dječja jesu kapital neba, vječnosti.
- Naše su veliko i pravo nepotrošivo bogatstvo ove djevojčice. Mi za njih molimo da ih Bog primi u stanove vječne. I vjerujemo da ih je već primio. A ako ih je primio, zašto se onda molimo? Zato što je to spasenje samo Bogu znano, i što naša molitva koristi onima koje Bog želi spasiti, i, u konačnici, koristi nama koji se molimo za duše u čistilištu. Nijedna molitva ne propada.
Treći Isusov poučak: Tko je vjeran u malome, vjeran će biti i u velikome (16,10). Sve valja stupnjevito provjeravati. Najprije povjeriti malu službu, pa neka službenik radi, raste, polaže i napreduje. Čovjek koji ispuni malu zadaću, dostojan je da mu se povjeri i veća. To je zakon sinova svjetla.
- Naše su djevojčice bile upravo na putu toga rasta. Bile su u osmom razredu. Pred njima je bila budućnost. Vjerne i obitelji i Crkvi. Dolazile na vjeronauk da nauče nešto iz Evanđelja, iz života Crkve. Borile se da budu „kćeri svjetlosti“. I na tome zadatku nasilno im prekinut život. Ali nije prekinut u Bogu. Ako možeš ubiti tijelo, ne možeš ubiti duše, ni svoje ni tuđe. Po njoj se čovjek ocjenjuje i ona vječno ostaje ili u Božjoj slavi ili u vječnoj osudi.
Četvrti Isusov poučak. Ako niste bili vjerni u prolaznu, prividnu ovozemnu bogatstvu, tko će vam dati istinsko, nebesko (Lk 16,11). Ako u tuđem, to jest na ovome svijetu, ne bijaste vjerni, tko će vam vaše dati na nebu. Isus silno računa s vjernošću i povjerenjem. Zapravo Evanđelje na tome počiva. Po tome se čovjek mjeri: koliko je vjeran Bogu i drugima.
- Mi se ovom sv. Misom sjećamo i svećenika don Petra Vuletića, koji je kao hrvatski župnik preminuo na sutrašnji datum, 12. studenoga - 1998. u Los Angelesu. On je pokazao vjernost svomu svećeničkom zvanju, od ređenja do umiranja, 36 godina. Bog nagrađuje one koji su ustrajno i vjerno navješćivali njegovo blago i bogatstvo. Dragi don Petre, sine svjetlosti, uživao Božje blaženstvo radosti i mira!
