Propovijed na Komemoraciji na Radimlji
„Mojsije! Mojsije!“ „Evo me!“ – javi se. „Ne prilazi ovamo!“ – reče. „Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo“ (Izl 3,4-5).
Poštovani župniče i dekane don Rajko, braćo svećenici, cijenjeni nositelji civilne i političke vlasti, dragi Božji narode!
Ove riječi iz grma koji je sav u plamenu a ne izgara, uzimamo kao okosnicu razmišljanja u ovom danu molitve za sve žrtve totalitarnih režima dvadesetoga stoljeća, napose na mučki pobijenu svoju braću i sestre, sudionike velikoga povijesnoga stradanja, u sve nas snažno urezana kao Križni put hrvatskoga naroda, koji je 15. svibnja 1945. godine započeo na Loibaškom polju pokraj austrijskoga Bleiburga, a kojemu je jedan krak završio ovdje na stolačkom polju, pokraj drevne Nekropole Radimlje - tom vidljivom znaku vjekovne prisutnosti hrvatskoga naroda i katolika na ovim prostorima - ali i po okolnim brdima u brojnim jamama i škrapama. Pretpostavlja se da je u tim zlokobnim danima, bez ikakva suđenja i dokazane krivnje, ubijeno do 10.000 osoba. Vjerujemo da će Povjerenstva za istraživanje žrtava Drugoga svjetskoga rata i poraća - jednako crkveno na razini dviju Biskupskih konferencija u Crkvi u Hrvata, kao i ono civilno pri Hrvatskom narodnom saboru - svojim radom, kako iskapanjem kroz desetljeća sustavno zatrpavane i nedostupne arhivske građe ali i samim radom na terenu, utvrditi pravu istinu i o ovom stradanju. No, i bez rada povjerenstava - i bez obzira hoće li se potvrditi ovaj broj koji je zaprepašćujući - mi znamo da se na ovim prostorima dogodio strašan zločin. Znamo da su mnoga naša braća i sestre ovdje mučki ubijeni; da je ova zemlja natopljena krvlju tolikih nevino ubijenih; da ova zemlja po kojoj hodamo još uvijek u prah, od kojega su uzete, pretvara tolike suhe kosti doma hrvatskoga i katoličke vjere, kao i kosti pripadnika drugih naroda i vjera čiji je tijek ovozemaljskih dana prekinula ista zločinačka ruka ondašnjega bezbožnoga režima. Jednom riječju mi znamo da je ovo sveto tlo. Stoga, što drugo, nego, s Glasom iz grma koji je sav u plamenu, a ne izgara, još jednom snažno uskliknuti: Izujmo obuću, jer mjesto na kojemu stojimo sveto je tlo!
A što danas i ovdje znači izuti obuću? - Promotriti ovaj poziv u poniznosti pred Svetim Bogom u odanosti prema žrtvi i predanosti istini.
Pred Svetim Bogom. Prvi članak naše vjere glasi: Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja. Sveti se Ime Tvoje, molimo u prvom zazivu molitve Gospodnje, u Očenašu. U ovoj istini svet je svaki kutak Božje zemlje. I jednako golet sinajskih vrhunaca – periferija ondašnjega svijeta u kojemu je Mojsije našao zaklon ispred prognaničke faraonove ruke - i plodna nizina Galileja i brdovita Judeja koju je sam Isus prošao propovijedajući i čineći dobro. Upravo ova Istina da je svemu izvor sam Bog, da po njemu svijet i sve na svijetu jest, da su u njegovoj ruci zemaljske dubine, vrhunci planina, more i kopno koje načiniše ruke njegove. Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što i on čuva (usp. Ps 95, 4-7). Gdje god stojimo, mi stojimo pred Bogom. A stav čovjeka pred Bogom jest stav poniznosti koji simbolizira izuvena obuća, pognuta glava, poklon, klecanje koje otvara i osposobljuje duh da u punini osluhne i čuje što mu to sam Glas poručuje. Stoga, „prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Bogu koji nas stvori!“ Samo u tom stavu moguće je i danas čuti onaj isti Glas koji je čuo i Mojsije na Sinaju: „Vidio sam jad i muku svoga naroda i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove“ (Izl 3,7).
Pred žrtvom i istinom. Knjiga Postanka donosi nam izviješće u prvom „bratoubilačkom ratu“. Bog pita Kajina: "Gdje ti je brat Abel?" (Post 4,9) No, i prije nego što mu je postavio ovo pitanje, Bog je savršeno znao što se dogodilo. „Što si to učinio? Slušaj, krv brata tvoga iz zemlje k meni viče“ (r.10). No, On od Kaina traži istinu, on traži priznanje koje u sebe uključuje i kajanje. Kain ne priznaje i ne kaje se. On pred samom Istinom bezočno laže: „Ne znam. Zar sam ja čuvar brata svoga?“ (r. 9). Takvu stavu posljedica je kazna: „Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga! Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više ne će davati svoga roda. Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!“ (Post 4,11-12).
Koliko li su puta u polstoljetnoj bezbožnoj vladavini, koja je pred Bogom i ljudima odgovorna za tolika ubojstva nevinih, usta i srca roditelja i supruga, braće i sestara, rodbine i prijatelja ponovila pitanja: Gdje mi je otac i brat, majka i supruga, sin i kći, brat i sestra? Koliko li su puta oči sjetno letjele u daljinu ne će li prepoznati dragi lik koji se približava rodnoj kući, uši do duboko u noć registrirale svaki šum nadajući se poznatu glasu: „Hvaljen Isus! Ja sam! Vratio sam se! Otvorite mi!“ Koliko li je pragova u potrazi za nestalim obijeno i isto toliko prijezira, poniženja i patnje podneseno? Ali, usta ubojica ostala su nijema, srce kameno njihove suhe kosti u prah pretvaralo, blatom i betonom zatrpavalo, a žive psihički i nerijetko i fizički ubijalo?
Na žalost i danas, kada smo se ponadali da je došlo vrijeme kada će se povijesna nepravda ispraviti, dug isplatiti, suze obrisati, mnogi su koji bezdušno i dalje po žrtvama gaze, istinu zatiru, lažima sebe i druge hrane. Ali, mi vjerujemo da je mučenički krik braće naše i iz ove zemlje Hercegove Svemogući čuo i njihovu žrtvu kao ugodan miomirisan kād primio. No, kao i Kainu, on i danas isto pitanje postavlja i nama: Gdje ti je brat? U ovom pitanju čitamo poziv da se suočimo s istinom, da otkrijemo grobove svojih mrtvih – nevino ubijenih, da im grobna mjesta obilježimo, razbacane suhe kosti pokupimo i dostojanstveno pokopamo te nadasve za njih molitve uzdižemo. S ovoga svetoga mjesta pozivamo sve da dadnu vlastit prinos u ovom itekako potrebitom djelu ljubavi i zahvalnosti za sve naše mučki pobijene, tomu zalogu blagoslovljene - životne budućnosti. No, ovo veliko djelo moguće je jedino obaviti izute obuće. Jer samo bosih nogu kadri smo osjetiti što to zemlja krije; sa svojim mrtvima i na tjelesan se, patnički način sjediniti. Jer u svakom ubodu trnja ili kamena šiljka kadri smo razumjeti bol i žrtvu kroz koju su oni prošli. Bosa noga simbol je naše poniznosti, naše predanosti Bogu i žrtvi. Bosa noga oslobađa nas od nagona osvete i pretvara u istinoljubce. Prepustimo Božjemu sudu kako žrtvu tako i mučitelje. A mi istinu tražimo i u Božjoj Istini i ljubavi, bez ikakva nagona za osvetom, živimo.
Drag braćo i sestre. Danas često možemo čuti: Ostavimo prošlost, okrenimo se budućnosti. No, ovaj poziv neminovno postavlja pitanja: Kako? i Kakvoj budućnosti?
Samo Bog je htio da se njegov Sin rodi u obitelji. Nadahnuo je i sv. Mateja i sv. Luku da nam predstave rodoslovlja Isusa sina Marijina ovozemaljskoga potomka Davidova. Poštovanje roditelja utisnuo je u kamenu ploču Saveza. U ovoj izvanrednoj Svetoj godini Božjega milosrđa na poseban način razmatramo i molimo da usvojimo djela milosrđa. Jedno od njih, ono tjelesno, jest i mrtve pokopati. A ono duhovno: Za mrtve Boga moliti. Jedino u spoznaji istine o sebi, svojim korijenima, o svijetu u kojemu živimo, sposobni smo osmisliti svoj život i ostvariti sretnu ovozemaljsku egzistenciju koja svoje ispunjenje ima u samomu Bogu, koji je iskon, postojanje i cilj svakoga ljudskoga života.
Na žalost, danas smo svjedoci raznih okrenutosti u koja ovaj svijet poziva. Okrenutosti koje zanemaruju korijene, kojima u tjelesnom nagonu „ovdje i sada“ ništa nije sveto. Nije sveta žrtva, nije svet život od začeća do naravne smrti. U dobro potkovanim cipelama napuštaju se ognjišta, grobovi se zaboravljaju, djeca se ne rađaju, njive se ne obrađuju, tvornice se zatvaraju, ljudi se ne susreću i međusobno se ne pomažu, molitva je utihnula a buka ispraznih decibela postala nepodnošljiva. Stoga je ovaj dan u prvom redu potreban nama. Vjerujemo da su duše naših dragih pokojnika koji se u ovoj komemoraciji sjećamo i za koje molitve Trojedinom Bogu uzdižemo i u čiji se nebeski zagovor uzdamo, našle smiraj u Gospodinu. Potrebno nam je na ovom svetom tlu izuti obuću kako bismo u poniznosti čuli Glas koji nam iznovice iz gorućega grma koji ne izgara govori, na ovoj zemlji osjetiti snagu tolikih koji su njom hodili, obrađivali je, krvlju i suzama natapali i zalijevali, u nju se ponovo zaljubili i na njoj ostali; u Istini hodili te u miru Božjem i ljubavi živjeli. Molimo svemogućega Boga, kojega sutra na poseban način u njegovu Trojedinstvu slavimo, i nama bude putokaz i snaga, a Blažena Djevica Marija koju u ovom mjesecu na poseban način slavimo, zajedno sa svim hrvatskim mučenicima, svecima i blaženicima, i našim dragim pokojnicima bila nam svima moćna zagovornica!
Don Željko Majić