Propovijed don Marina Skendera u u mostarskoj katedrali na Misi Večere Gospodnje, 25. ožujka 2016.
Upravo smo čuli evanđeoske riječi koje opisuju najstrašniji, najokrutniji i najzagonetniji događaj u povijesti čovječanstva (Iv 18,1-19,42). Ne znamo ima li uopće onih koji se Kristovima zovu i jesu, a da se nikada u sebi nisu upitali zašto se sve ovo zbilo, zašto su ljudi morali ubiti Boga, i to na ovako okrutan način.
Veliko otajstvo. Isus je kao Sin Božji došao na ovaj svijet kako bi čovjeku otkrio smisao života. Došao je da nas suoči s tom vječnom istinom. Odlučio je podignuti posrnula čovjeka, koji se nalazi u kaljuži Adamova pada, kako bi mu pružio mogućnost da on uzdigne svoj pogled iz Šeola prema nebu i postane novo stvorenje. Njegov dolazak izraz je potpune poslušnosti Očevoj volji, u kojoj se, s druge strane, očituje očinska milosrdna ljubav usmjerena prema svim ljudima. Prema Evanđelju sv. Ivana, riječ ljubav oznaka je za Boga: Bog je ljubav (1 Iv 4,16). Hodajući ovim svijetom, Isus je širio samo ljudsko-božansku ljubav. Nije imao svoju vojsku ni oružje. Zapravo njegovo je oružje bila milosrdna ljubav. Međutim, velika većina njegovih suvremenika, na žalost, ne prepoznaje Boga ljubavi, odnosno odbija ljubav, odgovarajući na nju mržnjom. Isus je najčešće neshvaćen i neprihvaćen, štoviše odbačen i prezren… Zašto? Zato što je ljude suočio s istinom, koju nisu htjeli prihvatiti jer nije odgovarala njihovu uhodanu načinu života. I da stvar bude gora, oni smatraju da sve to čine u ime Zakona, tradicije, Pisma, ne znajući da se upravo po tom Kristovu otajstvenom događaju ostvaruje Pismo i da u isto vrijeme „krvavim slovima“ pišu retke toga istog Pisma. Oni Istinu oblikuju prema sebi, umjesto da sebe suobliče Istini.
I tako započinje najsramotniji sudski proces, u kojem na vidjelo izlazi sva ljudska bijeda i Božja veličina. Čovjek sudi Bogu! Nismo li se kao ljudi teško preračunali? Znamo li da je on jedini Gospodar i Sudac? No, Isus prihvaća proces i dopušta čovjeku da ga prividno ponizi i pogubi. U onakvim okolnostima očito je bila neizbježna Kristova muka i smrt na križu: Očevu volju treba izvršiti do kraja, što je zapravo ključan element našega spasenja.
Isusova poslušnost i vjernost Očevoj volji, s jedne strane, i ljubav prema čovjeku u njemu oživljuju onu svetu ustrajnost o kojoj ovisi cjelokupna povijest spasenja, s druge. Ni u jednom trenutku nije se protivio, niti dvojio oko svega što se događalo. Popljuvan, izrugan, ponižen, od svijeta trpi da bi tom istom svijetu omogućio vječno spasenje i pravu slobodu.
Otajstvo se vjerom prihvaća. Isusova muka i smrt na križu u svojoj biti ostaju zauvijek misterij za ograničeno ljudsko biće. Čovjek, koliko se god trudio, nikada do kraja ne će proniknuti to veličanstveno otajstvo. A upravo ondje gdje čovjek nije kadar vlastitim razumom i snagom ponuditi odgovor, rađa se prostor vjere. Vjera je milosni Božji dar koji čovjeku pomaže, ne da umom shvati, nego da slobodnim srcem lakše prihvati određene istine koje ga kao ograničeno biće uvelike nadilaze. Kada nismo u mogućnosti odgonetnuti tajnu vlastitih patnji i križeva, kako onda možemo proniknuti u patnju Bogočovjeka Isusa Krista.
Ali jedno je jasno, Isus Krist svojom je patnjom i križem dao smisao svim našim patnjama i križevima. U njemu imamo uzor patnika. Na svoje životne križeve i muke trebamo gledati očima vjere prožete nadom da nas ovozemaljske nevolje i tegobe vode u nebo. Kroz mnoge nam je nevolje ući u Kraljevstvo Božje (Dj 14,22b). Put do uskrsnuća uvijek je preko Kalvarije, s koje god strane svijeta njime išli. Prihvatiti križ u konačnici znači prihvatiti Boga i biti poslušni izvršitelji njegove razumne volje. Stoga naši životni križevi ne smiju biti razlog razočaranja i nezadovoljstva. Preko njih bismo trebali rasti u vjeri i sinovskoj odanosti prema nebeskomu Ocu, duboko svjesni činjenice da nismo sami jer Gospodin pati zajedno s nama. Zato će i naš vapaj: „Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio“, u graničnim životnim trenutcima, zadobiti svoj smisao, ali ne kada to poželimo mi, nego kada to zaželi Otac nebeski.
Stoga, braćo i sestre, usmjerimo svoj pogled prema Raspetomu, jer samo u njemu možemo naći utjehu svim svojim patnjama.
