Na poziv župnika don Jure Gavranića i uz blagoslov kardinala Vinka Puljića, biskup Ratko Perić iz Mostara predvodio je Misno slavlje u župi Rankovići kod Novoga Travnika u nedjelju 18. listopada 2015. Ovo je već 7. put da se sv. Misna žrtva slavi u prigodno priređenu oltarištu u šumi zvanoj Rije, 200 metara od župne crkve sv. Josipa. Župnik je 2009. uveo običaj da se u tjednu između 18. i 25. listopada, u subotu ili nedjelju, slavi Euharistija na spomenutom mjestu gdje je prije 71 godine pobijeno oko 200 civila i vojnika, ponajviše iz Kupresa ali i iz okolice Travnika. Zarobljenici i bolesnici dovedeni su u Rije i nemilosrdno pobijeni i pobacani u šumske jame. Na ovo Misno slavlje najbolji je odaziv Kuprešaka, ali sve više i domaćih vjernika dolazi na molitvu za sve pokojne.
Hodočasnici su pošli ispred župne crkve i u koloni, predvođeni sa 16 zastava udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, uputili se uza stranu u Rije. Bilo je više stotina vjernika. Molila se krunica prije sv. Mise. Najprije su u znak pijeteta položeni vijenci i upaljene svijeće pred spomenikom izrađenim u obliku šest mramornih križeva koji, simbolizirajući pobijene Hrvate, prema tumačenju umjetnika Zdenka Jurišića, padaju u jamu vezanih ruku odnosno izrastaju iz zemlje, iz zaborava, jedan iza drugoga. U početku sv. Mise župnik je pozdravio sve nazočne vjernike i svećenike koncelebrante: msgr. Pavu Jurišića, profesora s teologije iz Sarajeva; don Pavu Šekeriju, duhovnika sjemeništa iz Travnika, don Marina Skendera iz Mostara. Biskupu je zahvalio što je rado prihvatio poziv predvođenja ovoga slavlja. Pjevanje su predvodile sestre Kćeri Božje ljubavi. Prije završnoga blagoslova msgr. Jurišić izmolio je "opijelo", psalam 130 "Iz dubine vapijem tebi, Gospodine" ili requiem aeternam za poginule!
Prije povratka u Mostar biskup je sa župnikom i drugim svećenicima posjetio Zavičajnu zbirku Baština, smještenu u staroj školi u mjestu, utemeljenu 2003. godine a već veoma obogaćenu arheološko-povijesnim umjetninama, knjižnicom, etnografskim odjelom, botaničkim vrtom, sobom "carskoga hrasta" i drugima.
BISKUPOVA PROPOVIJED
Braćo i sestre!
U današnjem Evanđelju sv. Marko (10,35-45) prenosi Isusov nauk o nužnosti gorke čaše koju svatko od ljudi mora ispiti, pa je ispio i sam Sin čovječji i Sin Božji, Krist Gospodin. Navodi se primjer dvojice Isusovih apostola, Jakova i Ivana, koji se častohlepno bore za prva mjesta u Isusovu kraljevstvu. A Isus ih pita i postavlja uvjete: Možete li piti čašu koju ja pijem i krstiti se krstom kojim se Krist krstim? Oni odgovaraju da mogu, da su spremni. Isus im na to uzvraća: Čašu koju ja pijem, i vi ćete piti, i krstom kojim se ja krstim, i vi ćete biti kršteni. Ali tko će meni zdesna, a tko slijeva, to je Očeva odluka, a nije ni moja ni vaša. I doista sv. Jakov prvi je od apostola Herodovim mačem obliven vlastitom krvlju 42. godine u Jeruzalemu, a Ivan je posljednji od apostola koji je preživio kotao vrela ulja na Patmosu i preminuo potkraj prvoga stoljeća u dobro poodmakloj dobi u Efezu. Prije njih obojice Isus je popio do dna svu gorčinu ovozemne čaše i u Kajfinu dvoru na sudu, i u Pilatovu dvorištu na suđenju, i na Kalvariji na krvavu križu. Eto gorke čaše, eto vrele krvi kojom je Gospodin kršten, tj. tjelesno uronjen u smrt i izronjen na uskrsnuće i život vječni. Ovim primjerom i naukom Isus jasno kaže da svatko od nas ima ispiti čašu nevolje i gorčine, uranjajući ne u vodu da se krsti, nego kroz crveno more krvi da bude kršten.
Mi se danas sjećamo nevino prolivene krvi tolikih naših sunarodnjaka i domaćih u vjeri koji su u krvi završili u ovoj šumi prije više od 70 godina od partizanskoga metka, noža i koca. Ali prije toga jedna iz Hercegovine:
Popis ubijenih. Msgr. Pavao Žanić, biskup u Mostaru (1980.-1993.), povjerljivim dopisom župnicima, prot. 1159/88., od 16. prosinca 1988., piše kako su „već duže vremena prisutne krive optužbe protiv Katoličke Crkve, crkvenih ljudi pa i čitavog Hrvatskog naroda da je odgovoran za mnoštvo žrtava u toku II. svjetskog rata. Te su optužbe u ove zadnje dane sve prisutnije, najavljuju se i nove, a brojke se penju na milijunske žrtve. Mi smo svjesni, a mnogi su još i živi svjedoci, da to nije istina, ali istinu treba dokazati stvarnim činjenicama“. Željeli bismo imati - nastavlja biskup Žanić - točne podatke o ubijenim i nestalim u toku II. svjetskog rata, a bili su članovi naših župnih zajednica, nastanjeni na području Mostarsko-duvanjske i Trebinjske biskupije. Biskup je s okružnicom poslao i obrazac po kojem je to trebalo provesti.
Župnici su na diskretan način, posebno za vrijeme blagoslova obitelji, dopunjavali popis koji su već imali u Maticama umrlih. Od 77 župničkih odgovora [nedostaju tri župe: Mostar sv. Petar i Pavao i Katedrala (zbog tadašnjih nereda) i Nevesinje]. Ukupan broj iznosi: 14.763 osobe. Razumije se nisu svi popisani 1988. Zašto? Evo jednoga mogućeg odgovora. Kada je jedan povjerenik-župljanin donio u župni ured popis svoga sela, župnik je pregledao i upitao popisivača: „Ovdje su tvoja dva brata, a meni se čini da si ti imao tri brata, gdje ti je treći?“ Ovaj je odgovorio: „Mi u kući nismo smjeli znati za toga trećeg brata, jer se mama bojala da ne ubiju i mene četvrtoga. Tako mi je brat izostao u popisu.“ I koliko je bilo takvih „zaboravljenih“, jer od životnoga straha nisu smjeli biti prijavljeni ni mrtvi da glava ne ode živima. I nije ovo zloglasna informbiroska 1948. nego pred-demokratska 1988. Na žalost, ni nakon uvođenja demokracije, nismo uspjeli doprijeti do cjelovite istine o poginulima.
Koliko je i ovo o čemu govorimo bilo nepotpuno, dokazuje knjiga više auktora „Stradanja Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini“, Zagreb, 2001., gdje se navodi, riječju i slikom, da je u Trebinjskoj biskupiji stradalo: 4.515 katolika. Razlika je 1.680 osoba u odnosu na popis iz 1988. godine. Vratimo se u Rije!
Popis ubijenih u Rijama. Godine 2010. na internet je stavljeno: „Jedno od najljepših spomen-obilježja je u Rijama - Rankovići kod Novog Travnika, koje je svečano otkriveno ove godine, kada je svetu Misu, u nazočnosti predstavnika udruga proisteklih iz Domovinskog rata, društveno-političkih organizacija i predstavnika vlasti, predvodio vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić.
Na tom je spomeniku označeno da je na tomu mjestu na okrutan način ubijeno oko 150 hrvatskih zarobljenih vojnika i civila, koji su tu dotjerani iz Travnika nakon što su ga 22. listopada [1944.] nakon dugotrajnih i krvavih borbi zauzeli partizani.“
Iste te 2010. godine u knjizi „Kupres u drugom svjetskom ratu 1941-1945.“, popisano je imenom i prezimenom 158 Kuprešaka poginulih na Travničkom području, konkretno u Rijama.
Godine 2013. na jednome portalu ubilježeno je o ovom spomeniku u Rijama: „Na spomen obilježje položeni su vijenci i upaljene svijeće za sve poginule, a računa se da ih je bilo oko 200 iako se točan broj ne zna. Pretpostavlja se da ih je najviše s Kupresa, a i ove su godine brojni Kuprešaci sudjelovali u misnom slavlju.“
Prošle 2014. iz jednoga izvješća također na internetu čitamo: „U šumu u blizini župne crkve u Rankovićima, dovedeni su civili i branitelji Travnika koji su pali u ruke partizanima nakon višednevnih borbi u i okolici Travnika. Po ranijim saznanjima, njih oko 200 dovedeni su 23. do 25. listopada 1944. godine i strijeljani bez bilo kakva suda... Danas nakon 70 godina od toga strašnog zločina […], doznajemo da je u jame u šumi Rije bačeno, pretpostavlja se, i više od 200 osoba. - Čak do 400 te da žrtve nisu bili samo hrvatski civili i vojnici, nego da po novim spoznajama i iskazima svjedoka, ima i Talijana i Nijemaca.“
Ove 2015. godine u najavi ove sv. Mise stoji: „Vjeruje se da je ovdje stradao veći broj hrvatskih vojnika s Kupresa, pa im svake godine organizirano dođu njihovi najmiliji, pomole se za njihove duše, polože cvijeće i upale svijeće.“
Svjetske ratne brojke. Kada smo već kod raznih ratnih statistika, da navedemo samo ove milijunske brojeve sa svjetskih bojišta u posljednjih 500 godina:
u 16. stoljeću u raznim ratovima izginulo je civila i vojnika oko 1.600.000;
u 17. stoljeću u raznim ratnim sukobima pobijeno je vojnika i civila oko 6.100.000;
u 18. stoljeću u brojnim ratnim bojevima ubijeno je civila i vojnika oko 7.000.000;
u 19. stoljeću u međunarodnim konfliktima smaknuto je oko 19.400.000 osoba;
u 20. stoljeću, ponajviše u dva svjetska krvoprolića, i u tisućama drugih manje svjetskih narodnooslobodilačkih klaonica, usmrćeno je civila i vojnika oko 112.800.000. Svega skupa u posljednjih pet stoljeća, samo u bratoubilačkim ratovima, bilo je oko 146.900.000 poklanih, pobijenih, pobacanih u jame, nestalih a to znači sigurno usmrćenih.
Nakon tih kainovskih zločina, zločinci su redovito sve poduzimali ne samo da žrtve ubiju nego i da se njihovu zločinu svaki trag zametne, da se sakrije istina od suda povijesti, istina koju zločinci u mirno doba pretvaraju u monstruozne laži, i te svoje zločine klevetnički pripisuje žrtvama. Nisi smio o tome ni govoriti. Ubiti, sakriti, slagati, potvoriti na drugoga, zbrisati čak i potomstvo - to je nemoral zločinaca!
Spominjemo ove milijunske cifre ne da umanjimo dostojanstvo ili relativiziramo ratne žrtve travničkoga kraja ili ove pobijene i pokopane u Rijama u listopadu 1944. - uostalom i ove su uključene u gore spomenute milijune pa bilo ih 150 ili 400 - nego govorimo zato što smo kao ljudi moralno dužni iz poštovanja prema povijesnoj istini, a osobito iz pijeteta prema svakoj ubijenoj osobi iz hrvatskoga i svakoga drugoga naroda ustanoviti njezinu smrt, mjesto, dan i način stradanja, koliko je to ljudski moguće. I to upisati u knjigu boli ili u ovakav veleban spomenik. Zato treba pohvaliti one koji savjesno i dokumentirano istražuju takve podatke i donose vjerodostojne činjenice, unatoč tolikim objektivnim zaprjekama i subjektivnim smetnjama koje zlonamjerni ljudi namjerno postavljaju. Samo će nam prava i puna istina pomoći
da po pravdi i po istini ustanovimo kolik je zločin zlikovaca, a kolika je žrtva nevinih;
da nadvladavamo naravnu osvetu na takve neljudske zločine;
da bez pridržaja osudimo zlodjela zlih ljudi koji su ubijali nevine osobe;
da pozovemo ljude, osobite vjernike, da na zločine nikada ne odgovaraju zločinima, jer inače tomu jadu kraja nema;
da kao kršćani zločincima udijelimo oproštenje za njihova zlodjela;
da se kao kršćani milosrdnom Bogu molimo ne samo za ubijene žrtve, nego i za ubojice zločince;
da kao vjernici budemo moćni ispiti gorku čašu života i krstiti se krstom kako Bog hoće;
da se vladamo poput Krista na križu koji je raskajanu grješniku udijelio raj, a neraskajanu razbojniku odšutio na vrijeđanja.
Danas Crkva slavi Misijsku nedjelju. Mi smo kršćani trećina čovječanstva. Svi smo pozvani i odgovorni - svatko prema svojoj sposobnosti i mogućnosti - darom, molitvom ili osobljem pomoći drugima na kugli zemaljskoj da Kristovo Evanđelje unese mir i spas među ljude i narode svijeta.
