Iznosimo kratku povijest župe Čapljina, kako stoji u arhivu Biskupskog ordinarijata u Mostaru, a najveći dio isprava objavljen je u monografiji dr. don Marka Perića, Hercegovačka afera, Mostar, 2002., koja se ovdje navodi.
1. Smještaj. Čapljina se nalazi u donjem toku rijeke Neretve. Okružuju je župe: Čeljevo, Domanovići, Gorica-Struge, Međugorje i Studenci. U rimsko je doba područje iskorišteno u poljodjelske svrhe (Mogorjelo - villa rustica, IV. stoljeće), a potom stoljećima zapušteno. Nekada posve nenaseljeno, tijekom vremena sve više poprima oblik grada, danas s preko 6.000 stanovnika, a općina oko 27.000.
2. Decizija Svete Stolice, 17. srpnja 1899. Na prijedlog mostarsko-duvanjskoga biskupa Paškala Buconjića, hercegovačkoga franjevca, Sveta je Stolica prihvatila, a papa Leon XIII. potvrdio da: "4. Čapljina sa selima Dretelj i Trebižat", kao župa koja će se tek osnovati u budućnosti, bude Biskupu 'na slobodno raspolaganje'."[1]
3. Osnutak župe, 21. rujna 1917. "Prema odluci s. Stolice ex 17. VII. 1889. (treba: 1899.) br. 20.035-14. uregjeno Čapljina, Dretelj, Trebižat sačinjavaju novu župu. Dopis 573-4".[2] Osnovao ju je biskup mostarsko-duvanjski fra Alojzije Mišić i stavio pod zaštitu sv. Franje Asiškoga. I povjerio hercegovačkim franjevcima na upravu, iako je mogao povjeriti biskupijskom svećeniku, kako je dogovoreno 18 godina prije toga. Danas župi, uz uži gradski dio, pripadaju naselja Trebižat, Dretelj i Grabovina.
4. Čudne neke igre, 1917. Svjedok toga vremena i događaja don Andrija Majić, stariji, ovako opisuje slučaj u jednom svom službenom dopisu: "Godine 1917., u jesen, Čapljina je odcijepljena od župe Gabela, i kanonski ustanovljena kao samostalna župa. Onaj franjevac, koji je dotada upravljao župom Gabela, došao je, odredbom ondašnjeg Biskupa Ordinarija, pok. Fra Alojzija Mišića, za upravitelja župe Čapljina, a ja sam imenovan upraviteljem župe Gabela.
Odmah prvih dana, slučajno sam među službenim spisima u župskom uredu našao i jedno pismo, u kojemu jedan od tada vodećih otaca franjevaca piše onome što je bio u Gabeli a sad ima da pređe u Čapljinu, da svu zemlju i ostale nekretnine što pripadaju župi Čapljina odmah u gruntovnici prenese na Hercegovačku Franjevačku Provinciju, da bi tako i župu kao takovu osigurali za Franjevačku Provinciju!!!
Eto, kako su onda, još 1917. godine postupali! Znali su oni dobro, da je decizijom Sv. Stolice iz god. 1899. Čapljina određena da bude župa dijecezanskog klera. Ali baš zato, ovim načinom oni još tada - u godini 1917. - htjeli su izigrati i onemogućiti odredbu Sv. Stolice!"[3]
5. Župni stan i crkva. Dvije su obitelji - Kvesić i Putica - darovale zemljište za crkvu i kuću. Godine 1919. kupljena je stara kuća za župni stan. Kasnije je župni stan preuređen, podignuta kapelica. I nova crkva i novi župni stan bili su dogotovljeni 1941. godine.
6. Povincijal Bubalo biskupu Mišiću, 14. svibnja 1923. Provincijal hercegovačkih franjevaca fra Alojzije Bubalo piše molbu biskupu fra Alojziju Mišiću tražeći njegovo posredništvo kod Svete Stolice za ponovno pravno preuzimanje župa kojih se Provincija odrekla 1899. godine, a koje su oni "nevoljko" morali služiti, jer se "katolički narod gotovo udvostručio", a "svjetovni se kler nije uopće povećao".[4] Ali nije bila dostatna molba samo biskupu.
7. Provincijal Bubalo Svetoj Stolici, 20. svibnja 1923. Isti provincijal koji dan kasnije moli Svetu Stolicu da "vrati i u pravo potvrdi" franjevcima župe koje su oni "dragovoljno prepustili biskupu na slobodno raspolaganje" 1899.[5]
8. Biskup Mišić Svetoj Stolici, 3. lipnja 1923. A biskup Mišić tu provincijalovu molbu "kao utemeljenu te sa svake strane zaslužuje preporuku da joj se udovolji" doista i preporučuje.[6]
9. Otpis Svete Stolice o privremenoj upravi, 22. lipnja 1923. Tako se Sveta Kongregacija Koncila požurila da u istom mjesecu, 22. lipnja, izda otpis (reskript, indult) kojim ovlašćuje biskupa Mišića: "pod uvjetom da se nabrojene župe predaju spomenutim ocima ad nutum S. Sedis (privremeno, doslovno: „na mig S. Stolice“)".[7] Čim Sveta Stolica drukčije odredi, tj. čim se poveća biskupijsko svećenstvo, ima se povjeriti biskupijskomu kleru.[8]
10. Redovnice u Čapljini. Sestre franjevke Mostarske provincije djelovale su na području župe držeći žensku stručnu školu, 1936.-1945. Sestre franjevke Bezgrješnoga začeća iz Dubrovnika radile su u župnoj kući od 1979. do 1994.
11. Dekret Svete Stolice o povratku na Deciziju, 26. ožujka 1965. Sveta Kongregacija za širenje vjere, po Papinu odobrenju od 22. ožujka iste godine, dokida otpis Kongregacije Koncila iz 1923. i vraća sve na Deciziju iz 1899. godine, jer se biskupijski kler povećao.[9]
12. Sporazum između biskupa Čule i provincijala Šilića, 20. travnja 1968. "O župi Čapljini, koja je osnovana nakon Dekreta iz 1899. god. i predviđena za dijecezanski kler, utanačuje se poseban ugovor. Sudbina će se te župe konačno urediti unutar deset godina. Predviđa se, naime, da će broj vjernika u Čapljini iz dana u dan bivati sve veći, tako da će ondje uskoro biti potrebne dvije župe. Zato, uzajamnom suradnjom Biskupa i Hercegovačke provincije Čapljina će se morati razdijeliti što prije, ali ne iznad deset godina od izdavanja ovog sporazuma. Nova će župa, osnovana razdiobom, biti na slobodno raspolaganje, a postojeća će i dalje ostati povjerena franjevcima. Ako bi u roku od 10 godina bilo nemoguće uspostaviti novu župu, onda će se Čapljina predati dijecezanskom kleru."[10] Novu župu nije bilo moguće uspostaviti u roku od 10 godina, jer je sporazum otkazan istoga dana!
13. Provincijal Šilić povlači potpis, 20. travnja 1968. S toga potpisanoga i na Svetog Oca naslovljenog Sporazuma istoga je dana provincijal Šilić povukao svoje ime tražeći od biskupa Čule: "razderite akt, kao da ga nije nikad ni bilo".[11] I time poništio Sporazum. Tako je otpočela tzv. "pobuna naroda".
14. Dekret "Romanis Pontificibus" o potpunoj predaji župe, 5. lipnja 1975. Nakon više godina raznih pregovaranja i sporazumijevanja od mjesnih razina do najviših sastanaka u Rimu papa Pavao VI. u posebno je formi odobrio Dekret koji počinje riječima "Romanis Pontificibus" a sutradan, 6. lipnja, izdala ga je Sveta Kongregacija za širenje vjere posavjetovavši se s Državnim tajništvom i Svetom Kongregacijom za redovnike. U njemu se odlučuje da dijecezanska župa Čitluk, koja je po Deciziji pripala biskupijskomu kleru, a koju su posluživali oci franjevci, i dalje ostane pod upravom franjevaca, ali "cijelu župu Čapljina, bez ikakva oduzimanja teritorija, morat će oo. franjevci, u roku od godinu dana, predati pastoralnoj brizi biskupijskog klera. A mostarsko-duvanjski ordinarij nadoknadit će franjevačkoj pokrajini troškove koje su franjevci imali za izgradnju svoje kuće, ali ne i troškove za izgradnju župne crkve".[12]
15. Ustrajno insistiranje Svete Stolice. Na tom Dekretu o predaji župe na slobodno raspolaganje biskupu, tj. biskupijskom kleru, Sveta Stolica stoji i danas. Na tom Dekretu stoji Generalna uprava OFM, usmeno i napismeno, u Rimu. Na tom Dekretu stoji Biskupski ordinarijat u Mostaru. A to što se taj Dekret nije do sada proveo i još uvijek ne provodi, odgovorni su oni koji otkazuju posluh i Svetom Ocu i Svetoj Stolici. Crkva će insistirati na provedbi svojih odluka i upozoravati svećenstvo i vjerničko pučanstvo na istinu, pravdu i ljubav.
16. Konkretan modalitet predaje, 1995. Na sastanku u Rimu, 30. listopada 1995. odlučeno je da se formiraju delegacije obojega klera pod predsjedanjem apostolskoga nuncija msgr. Francesca Monterisija da od 13. do 18. studenoga 1995. nađu modalitet predaje župe. Pojedini su franjevci napustili taj susret i dijalog. I nije došlo ni do kakva modaliteta predaje.
17. Zajednički proglas biskupa i generala, 29. ožujka 1996. Generalni ministar Franjevačkog reda o. Hermann Schalück i mostarski biskup msgr. Ratko Perić potpisali su u Rimu zajednički proglas kojim se navješćuje da će se župa Čapljina predati na upravu dijecezanskom svećenstvu 12. svibnja 1996.[13] Zbog fizičkog otpora protiv ulaska biskupijskoga klera u Čapljinu nije se dogodila primopredaja.
18. Imenovan don Đuro Bender župnim upraviteljem Čapljine, 9. svibnja 1996., ostajući i dalje dračevski župnik.
19. Franjevci napuštaju Čapljinu, župna crkva zazidana, u srpnju 1996. Nakon nekoga vremena crkva je otvorena a trojica franjevaca nasilno uzurpirala župu: župnu crkvu, župni ured s maticama i knjigama i svu crkvenu imovinu.
20. Prijenos župne imovine, 30. prosinca 1997. Sporazumom između provincijala a. i. fra Tomislava Pervana i biskupa Ratka Perića sva je crkvena imovina na području župe Čapljina s dotadašnjega vlasnika Provincije, vođena pod bilo kojim naslovom, prešla na Župu sv. Franje Asiškoga u Čapljini, župu koja je na slobodno raspolaganje Biskupu.[14]
21. Neposlušni čapljinski franjevci isključeni iz Reda, 1998.-1999.
Petar (ex-Bonifacije) Barbarić otpušten dekretom Generala Franjevačkog reda, 28. veljače 1998., a potvrdila Sveta Stolica, 23. ožujka 1998.
Bože Radoš otpušten dekretom Generala Franjevačkog reda, 28. veljače 1998., a potvrdila Sveta Stolica, 23. ožujka 1998.
Mile Vlašić otpušten dekretom Generala Franjevačkog reda, 7. travnja 1999., a potvrdila Sveta Stolica, 23. travnja 1999.[15]
22. Imenovan don Ivica Boras župnim upraviteljem Čapljine, 30. srpnja 2002., ostajući i dalje župni vikar u Dračevu radi nužna smještaja.
23. Biskupove potvrde čapljinskih krizmanika: Zakonita i regularna posljednja Biskupova krizma bila je u čapljinskoj crkvi 15. svibnja 1994. Bila je zakazana i krizma za 1996. godinu, ali je zbog nastalih nereda odgođena. Od tada svake su godine bili pripuštani čapljinski pripravnici za sv. krizmu u susjednim župama:
Dračevo, 15. lipnja 1997.; 5. srpnja 1998.; 4. srpnja 1999. i 20. svibnja 2001.;
Čeljevo, 21. svibnja 2000. i 21. travnja 2002.;
Gorica-Struge, 18. svibnja 2003.; 16. svibnja 2004.; 17. travnja 2005.; 21. svibnja 2006.; 29. travnja 2007. i 20. travnja 2008. Stalno je rastao broj kandidata za sv. potvrdu.
24. Franjevački se red razdružuje od otpuštenih franjevaca, 1. ožujka 2005. Posebnom izjavom „Put zajedništva u Crkvi u Hercegovini“ Generalni ministar Reda sa svojim Definitorijem te s Provincijalom i Provincijalnim definitorijem u Mostaru u devet točaka ograđuje se od djelovanja otpuštenih i suspendiranih svećenika i razdružuje se od njih u svakom pogledu. Stavlja na raspolaganje Biskupu župe nabrojene u Dekretu „Romanis Pontificibus“ iz 1975., uključujući Čapljinu (t. 2). Biskup je Izjavu primio na znanje.[16]
25. Župa – pravni subjekt. Župa je upisana u Registar pravnih osoba pri Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine. Točan je naslov: Župa sv. Franje Asiškoga - Čapljina.
26. Imenovan mr. don Ivan Turudić župnim upraviteljem Čapljine, 25. kolovoza 2008. nastanivši se na području župe Čapljina.
27. Blagoslov kamena temeljca na Pelinama, 2008. Nakon što je kupljeno zemljište u Čapljini, lokacija Peline, biskup Ratko Perić blagoslovio je početak radova Pastoralno-karitativnog centra. A kao što sve ide uz velike napore i otpore, tako i to. Ali i svećenici i vjernici čvrsto vjeruju da su Božji milosni blagoslovi jači od bilo kakvih ljudskih bezakonja i nasilja.[17]
28. Broj katolika:
1743.: u četiri obitelji 26 čeljadi.
1940.: u 499 obitelji 2.998 članova
1975.: u 938 obitelji: 3.953 članova
1994.: 6.800 katolika
2008.: Oko 7.000 katolika.
29. Župnici u Čapljini:
Fra Franjo Čuturić: 1917.-1919.
Fra Dane Zubac: 1919.-1921.
Fra Veselko Milas: 1921.-1937.
Fra Andrija Jelčić: 1937.-1943.
Fra Petar Sesar: 1943.-1945.
Fra Vlado Vlašić: 1945.-1948.
Fra Serafin Dodig: 1948.-1955.
Fra Eugen Tomić: 1955.-1957.
Fra Svetozar Petric: 1957.-1961.
Fra Bosiljko Vukojević: 1961.-1967.
Fra Srećko Granić: 1967.-1970.
Fra Luka Begić: 1970.-1972.
Fra Stanko Vasilj: 1972.-1977.
Fra Tomislav Vlašić: 1977.-1980.
Fra Vitomir Musa: 1980.-1988.
Fra Slavko Antunović: 1988.-1991.
Fra Mićo Pinjuh: 1991.-1996.
Don Đuro Bender: 1996.-2002.
Don Ivica Boras: 2002.-2008.
Don Ivan Turudić: 2008.-2012.
Don Ivan Kordić: 2012.-
[1] M. Perić, Hercegovačka afera, Mostar, 2002., str. 342.
[2] Arhiv Biskupskog ordinarijata Mostar (ABOM), Urudžbeni zapisnik, br. 573-4/1899.
[3] Msgr. Andrija Majić, studenački župnik u mirovini, u pismu od 25. rujna 1973. msgr. dr. Stefanu Laszlu, biskupu Železna i apostolskom vizitatoru za Biskupiju mostarsko-duvanjsku u Hercegovini; Vidi također A. Majić, Uspomene i sjećanja moja, Studenci, 1974., str. 5-6.
[4] Hercegovačka afera, str. 97.
[5]Hercegovačka afera, str. 97-100.
[6] Hercegovačka afera, str. 347-349.
[7] Hercegovačka afera, str. 354-355.
[8] Hercegovačka afera, 108-110. Taj je reskript Sv. Kongregacije Koncila bez ikakve valjanosti iz ova 4 razloga:
a) Rečeno je u molbi ono što nije istinito, a nije rečeno ono što je istinito.
b) Reskript nije proveden prema kan. 38 CIC.
c) Nisu franjevci bili ovlašteni od Svete Kongregacije za redovnike preuzeti spomenute župe.
d) Reskript se u svakom slučaju mogao povući jer je izdan ad nutum S. Sedis.
[9] hercegovačka afera, str. 366-367.
[10] Sporazum na Papu naslovljen, sastavljen i potpisan 20. travnja 1968. ha str. 369-371.
[11] Hercegovačka afera, str. 372-373.
[12] Glas Koncila, 14/1975., str. 4; latinski tekst: Acta Ordinis Fratrum Minorum, II/1989., p. 89.; Hercegovačka afera, str. 538.
[13] Crkva na Kamenu, 6/1996., str. 5.
[14] Crkva na Kamenu, 12/1998., str. 4.
[15] Službeni vjesnik Biskupija Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, 2/2007., str. 53.
[16] Vrhbosna, 2/2005., str. 174-175.
[17] Navodimo neke teške zloporabe i svetogrđa. U Čapljini su održane u tri godine nevaljane i svetogrdne krizme: 5. listopada 1997. čin je obavio „lažni biskup“, za kojega se kasnije ustanovilo da se radi o fra Stanku Pavloviću, tada župniku u Ljutom Docu, potom isključenu iz Franjevačkoga reda, 30. svibnja, a Sveta Stolica potvrdila 23. lipnja 2001. Zatim starokatolički „lažni nadbiskup“, S. Novak, zaređeni nekatolički đakon, 20. svibnja 2001. podijelio je svetogrdan i nevaljan obred „krizme“, pod nevaljanom misom. Konačno svećenici, bivši franjevci, suspendirani od vršenja bogoslužja, nisu više nikoga pozivali, nego se na taj svetogrdan i nevaljan čin odlučio: Petar /ex-fra Bonifacije/ Barbarić, 1. svibnja 2005. Osim navedenih nevaljanih krizama, spomenutim kažnjenim svećenicima sakramenti ispovijedi i vjenčanja također su nevaljani, a kad i ostale sakramente dijele - svetogrđe čine.
