Međugorski Fenomen
10. June 2011.
Foto:
nepoznato

Prof. Henri Joyeux i vlč. René Laurentin (obojica Francuzi), u suradnji s više drugih profesora i doktora, objavili su 1985. godine „Etudes médicales et scientifiques sur les apparitions de Medjugorje“ (izdanje O.E.I.L.). Djelo je prevedeno i objavljeno i na hrvatskom jeziku: „Liječničke i znanstvene studije o ukazanjima u Međugorju“, Duvno, 1986. Na nj se kritički osvrnuo član Proširene Dijecezanske komisije (1984.-1986.), mr. don Nikola Bulat, u svojoj studiji o međugorskom fenomenu, Istina će vas osloboditi, Nepouzdanost izvora i nedoličnost poruka. Studija o nekim međugorskim pitanjima (1986.),Mostar, 2006., str. 96-98.

Nekoliko mjeseci nakon što je dr. Joyeux proveo ispitivanja, talijanska skupina, kojom je koordinirao dr. Luigi Frigerio, provela je daljnje medicinske testove, 1985.

Prof. Théophile Kammerer, ondašnji predsjednik Međunarodnoga medicinskog odbora u Lurdu, proučivši francuski dossier i doznavši za rezultate talijanske skupine (zahvaljujući izvještaju koji je podnio dr. Cherubino Trabucchi), iznio je svoje kritičke primjedbe na sjednici Odbora 1986. godine. Zamolili smo gospođu  Pascale Leroy-Castillo, odgovornu za Arhive i Imovinu Svetišta Gospe Lurdske, da nam ustupi spomenuto izlaganje. Odgovorila nam je, 13. svibnja 2011., u dogovoru s dr. Alessandrom de Franciscis, odgovornim za Liječnički ured u Lurdu, da se dopušta objavljivanje sadržaja konferencije prof. Kammerera precizirajući da je ona održana tijekom sjednice istoga Odbora u rujnu 1986. godine. I ovom prigodom iskreno zahvaljujemo Odgovornima Međunarodnoga liječničkog odbora i Arhiva i imovine Svetišta Gospe Lurdske na ljubaznu dopuštenju.

Prevodimo izvode iz izlaganja prof. Kammerera:

 

Sažetak Sjednice

Međunarodnoga liječničkog odbora u Lurdu

Ove godine, kao što je davno odlučeno, Sjednica se Odbora mogla održati u Lurdu 20. i 21. rujna 1986. […]

Predsjedali su i ovaj put Msgr. Henri Donze, biskup Tarbesa i Lurda, i prof. Théophile Kammerer, nazočan msgr. Jean Sahuquet, koadjutor msgr. Donzea.

Bili su nazočni profesori i doktori: Juan Gibert Queralto i Domingo Espinos Perez, iz Španjolske; Erwin Theiss, iz Njemačke; St. John Dowling, iz Engleske, i Bernard Colvin, iz Škotske.

Iz Francuske, profesori i doktori: Jean-Louis Armand-Laroche, Charles Boudet, Charles Chassagnon, Pierre Mouren, Louis Revol, Jean Rodier, Jean Rousseau, André Trifaud, Théodore Mangiapan, osim dr. Kammerera. […]

Nakon nekoliko izraza dobrodošlice koje je uputio msgr. H. Donze svima i, posebno, novim nazočnim članovima, riječ preuzima prof. Kammerer. […]

 

KRITIČKI OSVRT NA MEDICINSKE TESTOVE

PRIMIJENJENE NA VIDIOCE U MEĐUGORJU

Ovih posljednjih godina objavljeno je više djela o ukazanjima u Međugorju, selu u Jugoslaviji (Herzegovina), koje je već pet godina postalo mjesto hodočašća koje privlači znatan broj hodočasnika.

Osvrt koji slijedi odnosit će se uglavnom na liječničko vještačenje objavljeno u knjizi prof. H. JOYEUX-A i vlč. R. LAURENTIN-A: “Etudes médicales et scientifiques sur les apparitions de Medjugorje” (Editions O.E.I.L.). [Liječničke i znanstvene studije o ukazanjima u Međugorju, Sveta Baština, Duvno, 1986.]. Daljnji podatci, iz talijanskoga izvora, dodani su zahvaljujući ljubaznoj suradnji prof. Ch. Trabucchija […]

Prof. Ch. Trabucchi htio je detaljno predstaviti objavljenu knjigu u Italiji: “Dossier scientifico su Medjugorje” [Znanstveni dossier o Međugorju], koju su napisali L. Frigerio, G. Mattalia i L. Bianchi (1986). […]

 

KRITIČKE REFLEKSIJE

 

1. Prije svega potrebno je istaknuti kvalitetu i zaslugu provedenih ispitivanja. Ona su prva objavljena za vrijeme ekstaze, tijekom ukazanja. Stručnjaci su svladali brojne zapreke, posljednja i najvažnija od njih bila je protivljenje vidjelaca – što je sasvim razumljivo. Ovi su se posljednji ušančili iza ovlaštenja Djevičina, koja je izrazila svoje slaganje i katkada svoj negativan odgovor: “Nije nužno”. Stručnjaci su onda poslušali.

2. Unatoč svim poduzetim naporima, ova ispitivanja ostaju površna što se tiče njihova dosega. Najvažniji je bio EEG [elektroencefalogram]: sa svojih osam elektroda u kontaktu s kožom lubanje, da se ispita nekih 50 milijardi neurona koji djeluju u mozgu, može mu se usporediti točnost – po prilici - s onom od nekoliko zrakoplova koji bi, nadlijećući Pariz na visini od 10.000 metara, htjeli zabilježiti djelovanja grada i njegovih stanovnika. Valja znati da EEG pribavlja dragocjene informacije s obzirom na promjene globalnoga sustava moždane aktivnosti (spavanje, sanjanje, na primjer) ili na smetnje usredotočene na “žarište”: moždani tumori, umekšavanja, padavica itd. Naprotiv, ne pribavlja nikakav iskoristiv podatak s obzirom na mentalnu aktivnost, na emotivna i afektivna stanja, na živčane smetnje, na psihoze. Praktično nikada se ne rabi u psihijatriji, osim u slučaju sumnjiva organskog oštećenja.

3. Unatoč tomu, sveukupnost sofisticiranih tehnika doima se neproviđena čitatelja i riskira povjerovati da je, ako se pokaže normalnost vidjelaca, isključena mogućnost da se radi o sugestivnim viđenjima i, u isto vrijeme, znanstveno dokaže objektivnost ukazanja.

Već sam naslov knjige “Liječničke i znanstvene studije ukazanja u Medjugorju” ide za tim da se stekne to uvjerenje.  

4. Doista je zbunjujuće vidjeti kako se vještačenje ograničava na ta instrumentalna ispitivanja, kojima se dodaju neke sumarne kliničke primjedbe. Ono se ukazuje kao primjer neuro-biološkoga redukcionizma sada u modi u materijalističkim krugovima neuro-znanosti. Sasvim je očigledno da se problemi izazvani ukazanjima ili viđenjima bitno smještaju u psihološki ili parapsihološki ambijent i zahtijevaju doprinos psihijatra. Ekipa je smatrala da može bez njega, bez ikakva obrazloženja: to je ozbiljan propust. Citirana su neka ispitivanja talijanskih i jugoslavenskih psihijatara: ona su površna i sastoje se, ponajviše, u testovima; ne dopuštaju drugo do li opis karakternoga profila. Može se reći da je posrijedi neka vrsta kratka spoja između neoro-bioloških podataka i duhovnoga pristupa fenomenima. 

 

5. Svako psihijatrijsko promatranje zahtijeva više susreta sa subjektom i eventualno s njegovim bližnjima, u svrhu pozorna osluškivanja:

a) o što detaljnijem životopisu promatranika, od njegova prvoga djetinjstva, ističući fizičke i psihičke bolesti i traume, produbljujući kritičke faze, školsko prilagođavanje, odnose s drugovima, ulazak u svijet rada, itd.

b) o obiteljskoj povijesti, o odnosima među rođacima i među generacijama, o eventualnim sukobima na svakoj razini,

c) u specifičnu slučaju, vjerski razvoj svakoga vidioca bio bi vrlo važan: prvo uvođenje u molitvu, oblici obiteljske religioznosti, posebne pobožnosti, primljena religiozna formacija, način na koji im je predstavljena Bibliji, itd., moguće sudjelovanje u hodočašćima;

d) određivanja o psihičkom statusa svakoga tjednima i danima koji su predhodili prvomu ukazanju; nastanak skupine vidjelaca.

Pozorno promatranje svakoga vidioca u tijeku tih susreta, njegov način postavljanja, njegove emotivne reakcije i sav informativni skupljeni materijal omogućili bi da se dođe do dosta točne spoznaje osobnosti, njezina razvoja i njezina psihološkoga stanja.

Podhvat sigurno težak, jer je potreban tumač, ali možda ne nemoguć i, u svakom slučaju, neophodan za vještačenje koje želi doći do nekih zaključaka.

 

6. Jedna čudna stvar: spominje se samo jedan psihološki podatak, ne u vještačenju nego u prepričavanju prvih ukazanja, sveden na jednostavan naslućaj. Tiče se prve vidjelice IVANKE, 15-godišnjakinje: bila je izgubila mamu nekolika tjedana prije prvoga ukazanja (u svibnju 1981.). Štoviše: ona je, za vrijeme drugoga ukazanja, postavila prvo pitanje, sasvim osobno, Djevici, tražeći vijesti o svojoj majci. Odgovor Djevičin: “Tvoja je mama dobro, ona je sa mnom”.

Moguće je da je smrt mamina na psihološkom planu igrala važnu ulogu u nastanku Ivankinih viđenja. Ali ne bi se moglo izjasniti, naravno, o tom pitanju, a da se ne dozna više od toga. U stvari znamo svi da gubitak majke, osobito u adolescentu, može stvoriti dubok i poremećajan afektivni stres. U Ivankinu slučaju bile bi potrebne točne obavijesti o bolesti (ili eventualno incidentu) i o smrti njezine majke, o osobnosti ove posljednje, o ulozi koju je imala u obitelji, i vjerskom životu njezinu i njezinu ponašanju, o reakcijama koje je proizveo njezin nestanak itd.

“Žalovanje” bit će predmet daljnjega razvoja.

Taj primjer pokazuje temeljnu važnost psihološkoga pristupa teškim problemima viđenja i ukazanja. Oni će biti predstavljeni općenito u drugom dijelu izvještaja.

Th. KAMMERER

rujan 1986.

Svršetak dokumenta