Prečasni Vladislav Tomas rođen je u Drinovcima, 20. lipnja 1921. od oca Nikole, zvanog Juka, i majke Ruže r. Bandić. Imao je još brata Petra i sestre Danicu i Janju. Stric mu je don Ilija Tomas, svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije (1901.-1942.), župnik u Klepcima (1928.-1942.). Kada su Vladi bile dvije godine, izgubio je majku, a od sedme godine prešao je stricu don Iliji u Klepca, gdje je pohađao osnovnu školu (1928.-1932.).
Osam razreda sjemenišne gimnazije polazio je kod isusovaca u Travniku (1932.-1940.), filozofsko-teološki studij također kod isusovaca u Sarajevu (1940.-44.). Kada mu je poginuo stric don Ilija, početkom svibnja 1942., Vlado bogoslov došao je u Klepca, uspio je prebaciti sve crkvene matice u Čapljinu i tako ih spasiti.
Zaređen je za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije, 29. lipnja 1944. u Sarajevu. Mladu je Misu slavio u Drinovcima, 15. kolovoza 1944. Mladomisničko geslo bilo mu je: Veliča duša moja Gospodina. Osuđen je na smrt na komunističkom sudu, 29. prosinca 1944. Uspio se preko Mostara domoći Zagreba. U Usori je preživio napad na vlak kojim se vozio u Zagreb. Došavši u Zagreb bio je neko vrijeme prefekt u Radišinu konviktu. U zagrebačkoj je nadbiskupiji pastoralno djelovao, najprije u Đurđevcu i Kloštru Podravskom, a od 1946. do 1988. bio je u Hrvatskoj Dubici, neko je vrijeme pastoralno držao i Bosansku Dubicu. U Dubici je kao župnik doživio raznovrsna podmetanja, zastrašivanja i poniženja. Neko je vrijeme bio instruktor u privatnoj školi za vozačke ispite. Kroz njegovu je školu prošlo više od 100 kandidata.
Godine 1988. nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić pozvao ga je u Zagreb za rektora crkve Krista Kralja na Mirogoju.
Godine 1992. bio je podvrgnut operaciji, nakon koje je ostao oko tri mjeseca u bolnici. Uzeo je malo dulji period oporavka.
Godine 1994. ponovo se vratio na Mirogoj u svojstvu rektora mirogojske crkve. Te je godine proslavio pedesetu obljetnicu misništva.
Godine 1998., nakon moždanoga udara, kardinal ga je Kuharić umirovio. Svoje umirovljeničke dane najprije je provodio u svome stanu, a posljednje dvije-tri godine nastanio se u Svećeničkom domu sv. Josipa na Kaptolu.
Godine 2004. proslavio je, zajedno sa školskim kolegama don Đurom Kulašom i don Božom Vukojom, šezdesetu obljetnicu misništva u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve.
Budući da je Hrvatska Dubica pripala Sisačkoj biskupiji, sisački je biskup počastio don Vladislava Tomasa imenujući ga 26. ožujka 2012. začasnim kanonikom Sisačkoga kaptola.
A svoju sedamdesetu obljetnicu svećeničkoga ređenja don Vlado je proslavio najprije u katedrali u Zagrebu, 29. lipnja 2014. godine, a potom u Sisku u katedrali, 6. srpnja istoga ljeta.
Godine 2016. objavio je knjigu, drugo dopunjeno izdanje, „Život u vjeri, nadi i ljubavi“.
Sedamdesetih godina prošloga stoljeća dogovoreno je između zagrebačkoga ordinarija nadbiskupa Kuharića i mostarskoga ordinarija biskupa Petra Čule da se don Vlado ekskardinira iz Mostarsko-duvanjske i inkardinira u Zagrebačku nadbiskupiju. Nije nikada zaboravio svoje izvorne hercegovačke biskupije pa se znao obilnim darovima sjetiti sjemeništaraca i bogoslova. Hvala mu!
Preminuo je u Svećeničkom domu u Zagrebu, 23. prosinca 2017. u 97. godini života. Sprovod je predviđen 28. prosinca 2017. u kripti crkve Krista Kralja na Mirogoju.
Počivao u miru Božjem!
