Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan

U Zagrebu je ove jeseni izišla još jedna knjiga o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu iz pera postulatora njegove kauze msgr. dr. Jurja Batelje. Naslov: Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca. Uz „dugotrajne patnje“, element trovanja nije svojedobno ušao u definiciju Stepinčeva mučeništva kako ga je proglasio sveti Ivan Pavao II., Papa, na Mariji Bistrici 1998., ali nije ni isključen. Sve je Postulatorovo nastojanje bilo u tome da medicinski dokumentarno dokaže da je Blaženik i Mučenik u zatvoru trovan i da je preminuo i od toga trovanja. I za tu tezu donosi obilje tvrdnji, dokaza, svjedočenja, koja je pokupio i nakon što je Papa beatificirao kard. Stepinca i proglasio ga mučenikom. Postulatura je priredila predstavljanje knjige javnosti u Zagrebu, 7. studenoga. Nakon medicinskih analiza u rimskoj La Sapienzi 1993. i torontskom Forensic Genetics Center 2016. više ne bi trebalo biti sumnje u to da je zatvorenik Stepinac bio i trovan. Ovdje donosimo predgovor koji je knjizi napisao mostarski biskup Ratko Perić.       

Stepinčev fenomen

Knjiga Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca sadrži 678 stranica i sastoji se iz četiri dijela: I. Komunistička partija Jugoslavije ‒ progonitelj nadbiskupa Alojzija Stepinca iz mržnje prema vjeri i Crkvi; II. Materijalni dokaz mučeništva nadbiskupa Alojzija Stepinca; III. Formalno mučeništvo kardinala Alojzija Stepinca »ex parte martyris – sa strane mučenika«; IV. Glas mučeništva.

Izvorna Pozicija o mučeništvu,^[1] sadrži dva i pol puta više stranica od ove martirološke knjige o blaženom Kardinalu na hrvatskom jeziku. Uostalom sav složeni materijal i za tu Poziciju dostavio je svojedobno postulator msgr. Juraj Batelja.

Tko čita ovu monografiju, osjeća da pred sobom ima uzbudljiv, a dokumentiran, ovjeren i istinit roman. Autor prati zdravstveno stanje nadbiskupa Stepinca ne samo iz godine u godinu, nego iz dana u dan, od pregleda do pregleda u zatočeništvu u Krašiću od prosinca 1951. do veljače 1960. Uspješno povezuje liječničke nalaze i novinske iskaze, političke izjave, Nadbiskupove odgovore i reakcije u kojima se vidi njegovo sinovsko pouzdanje u Božju Providnost i nikakvo povjerenje u komunističke vlasti. Te su vlasti njemu izričito protivne i neprijateljske, a po novinama se maskiraju da nisu protiv Crkve i vjere, kako bi im Crkva i vjera bile podjarmljenice u svemu.

Jesu komunisti s Maršalom na čelu sve poduzeli najprije da Nadbiskupa fizički likvidiraju, pa im nije pošlo za rukom; zatim da ga uklone iz zemlje u inozemstvo, pa im nije ni to uspjelo; potom su ga osudili najprije na 16-godišnju robiju s pet daljnjih godina bez prava i slobode, to im je nasilje uspjelo; napokon, nakon petogodišnjega zatvora u kojem su ga dozirano trovali, premješten je u zatočeništvo u očekivanju da će što prije preminuti zbog intoksikacije kadmijem, arsenom, kromom, olovom i antimonom. Ne samo za života, nego i u smrti, prigodom obdukcije na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati u Zagrebu, sve su poduzeli ne da ga balzamiraju ili konzerviraju, kako su govorili, nego da mu tijelo do kraja unište. I u tome su uspjeli.

Nadbiskup je bio stalna mora Maršalova. Jedna od ključnih izjava komunističkih progonitelja u slobodnoj Hrvatskoj jest i ova: dr. Josip Hrnčević, nekoć javni tužitelj Jugoslavije i pisac najvećega dijela optužnice protiv nadbiskupa Stepinca 1946., izjavio je 11. svibnja 1993. u Zagrebu da je »Tito opsjednut Stepinčevim slučajem. On bi ga učinio svecem samo da ga se može osloboditi«.^[2] Dolazi mu po noći na san, a po danu u stan. Ne može se osloboditi njegove pravednosti, njegove čiste savjesti, njegova mira i odlučnosti. Po novinama se Stepinčev »slučaj« ne može ubiti, nego može samo još više bujati. I istina ima svoje zakone. I svi su joj zakoni protiv laži! A bezbožni je komunizam u srži laž! Kontrolirane novine stalno proglašavaju Stepinca nepravednikom, a slobodne u svijetu Pravednikom narodâ. Ne može Maršal presuditi pravdi na nepravedan način. Stiže i njega ta vlastita zlikovačka i krvava nepravda. I njemu dolazi povijesni trenutak da bude prognan iz Zagreba! Sa svoga trga i sa svoje ploče! Damnatio memoriae!

Postulatorova je osnovna teza da je blaženi mučenik kardinal Stepinac umro u Krašiću »na izdržavanju kazne od posljedica trovanja u zatvoru u Lepoglavi« (Uvodne misli). Za tu je tezu poduzeo obilan hod i rad, ne samo prije proglašenja Nadbiskupa blaženikom i mučenikom, 1998. godine, nego i nakon te sretne godine do danas. Iako je u propovijedi na dan beatifikacije, 3. listopada 1998., u Mariji Bistrici sveti Ivan Pavao II. rekao da je Blaženikova »smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama koje je podnio: zadnjih je petnaest godina njegova života bilo obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanjâ posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve«, Postulator se svojski zauzeo da dobrohotna čitatelja uvjeri da je svoju tezu argumentirano dokazao. Naravno da je u one »dugotrajne patnje« i u onaj »neprekinuti niz zlostavljanjâ« uključen i sav postupak s trovanjem.

Mučeništvo. Postoji »krvno« u kojem se, na primjer, događa ubojstvo tupim oruđem ili vatrenim oružjem, odrubljivanjem glave, raspećem i umiranjem na križu i slično, te »bijelo« mučeništvo, u kojem nema vidljive krvi nego žrtva preživljava neko vrijeme, ali umire od posljedica: zbog trovanja hranom, ne primanja jela i pila, zbog gušenja plinom, zračenja i drugih sličnih metoda. U kršćanskom mučeništvu na strani neprijatelja očituje se konkretno mučenje žrtve, i to iz mržnje prema njezinoj vjeri, Crkvi, Bogu. A na strani žrtve očituje se dragovoljno prihvaćanje mučeništva iz ljubavi prema Bogu, Crkvi, vjeri u duhu praštanja neprijateljima. Za Stepinca je očito da nije »krvno« mučeništvo u hipu, nego »bijelo« u protoku petnaestgodišnjega mučenja pod komunizmom, od 1945. do 1960.

U zatvoru zdrav. Nadbiskup Stepinac je 11. listopada 1946. osuđen na 16 godina robije od koje je izdržao u Lepoglavi prvih pet godina, gdje je 11. studenoga 1950. primio novinara New York Timesa, Cyrusa Sulzbergera, i pohvalio se svojim zdravstvenim stanjem: »Osjećam se dobro. Zapravo nisam bolestan. Nisam izgubio na težini kroz četiri godine otkako sam ovdje«.^[3] Kao da liječnika nije ni trebao. Tako Bog dao. Međutim, domalo, ne će biti tako. I to nenadano.

U zatvoru zatrovan. Iako je, dakle, činjenica da se Nadbiskup nije tužio na zdravlje u Lepoglavi, ipak, čim je prešao u Krašić, 5. prosinca 1951., i to u »povoljnije prilike«, nastupile su nemale nevolje: fizička slabost, nesanica, znojenje, prehlade, bolovi u uhu. Je li to komunistički danajski lažni dar: puštamo te otrovana da ne umreš u strogom zatvoru, nego u blažem pritvoru? Mjesec dana nakon prelaska iz teške tamnice u lakše kretanje po Krašiću, 7. siječnja 1952., daje izjavu svomu nekadašnjem osobnom liječniku (od 1938.), dr. Branislavu Bogičeviću (1894.‒1969.): »Eto kroz pet godina nikakva me bolest nije uznemirivala u Lepoglavi. Bojao sam se da ću imati komplikacija radi slabe probave, ali i to je bilo u redu. Posebno sam zahvalan dragom Bogu da me je upravo čudesno u tome poštedio. A sada, kad sam nešto slobodniji, eto odmah komplikacija. To su vidljivi potezi Providnosti, tako nas Gospodin kuša.«^[4] Stepinac sve tumači u ključu Božje milosti, a ne komunističke nemilosti. Tijekom te godine njegove se bolesti manifestno množe: želučani bolovi, otežano hodanje, teški išijas, popravak zuba, a 19. prosinca 1952. ustanovljuje se »tromboza na lijevoj nozi« i sutradan operacijsko podvezivanje vene.^[5]

Slično se, 30. travnja 1953., tuži na bolesti u zatočeništvu za razliku od zatvora: »Iza toga u Lepoglavi nisam ništa uzimao, ali je bilo dobro. Ovdje pak sada prehlada, operacija, glavobolja... uvijek nešto.«^[6] Kada se očekivalo da će stanje biti bolje, ono se nenadano pokazuje gore i prema njegovim pritužbama i prema liječničkim nalazima i analizama. Nitko ne zna što je posrijedi, a najmanje sam Mučenik, osim možda onih koji to znaju i tomu se javno raduju.

»Umire do proljeća« 1953. Nizozemski novinar i pisac, protestant, Avan den Doobard, posjećuje Nadbiskupa 7. srpnja 1953. i u razgovoru mu kaže kako je slovenski političar Miha Marinko, jedan od najutjecajnijih jugoslavenskih komunista, najprije predsjednik Vlade (1945.–1953.), zatim Skupštine NR Slovenije (1953.–1963.), izjavio početkom 1953. godine »da će [Kardinal] živjeti najdulje do proljeća, i onda da će nestati – umrijeti. I ostali ministri da se tomu vesele.« Stepinac na to uzvraća da sudbinom ljudskih života upravlja Gospodin Bog, a ne gospoda ministri!^[7]

Tromboza? Krašićki župnik Josip Vraneković, 27. lipnja 1953., u Dnevnik upisuje ozbiljnu i liječnikovu dijagnozu i prognozu: »Od šest milijuna crvenih krvnih zrnaca broj se popeo na 8 milijuna i 200 tisuća. Stvar zabrinjuje. Eminencija je teški bolesnik. Pojavljuje se crvenilo u licu. Svaki čas može doći do tromboze u mozgu – i onda smrt!«^[8]

Produžetak života. U Krašić dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država, 26. srpnja 1953., dvojica vrhunskih liječnika John Lawrence (1904.–1991.) i Francis John Ruzich (1897.–1989.), podrijetlom od Rijeke. Potvrđuju dijagnozu policitemije i daju Kardinalu »radiofosfornu injekciju 32P«. U zajedničkom priopćenju ističu da je Kardinalovo zdravlje »gotovo osigurano«.^[9] Dr. Ruzich optimistično izjavljuje da bi lijek mogao »produžiti njegov život za otprilike 15 do 20 godina«.^[10] Kardinal je živio još samo 7 godina.

Smrt. Temeljna Kardinalova bolest: polycythaemia rubra vera. Službeni nalaz uzroka smrti: embolia arteriae pulmonalis – začepljenje plućne arterije. Liječničke rasprave koje su uslijedile, temeljile su se na analiziranju direktnih i indirektnih dokaza (intoksikacija, stres, uvjeti života). Na Kardinalovo zdravlje utjecao je i strah pred komunističkom najezdom da formira nacionalnu Crkvu s pomoću »režimskih« svećenika...

Balzamiranje, a ustvari uništenje. Nakon smrti kardinala Stepinca u Krašiću 10. veljače 1960., u opširnoj raspravi o obdukciji, balzamiranju, konzerviranju Pokojnikova tijela čitamo sažet i porazan zaključak: »Na temelju sačuvanih dokumenata i nakon prepoznavanja mrtvog tijela kardinala Stepinca – ‘ekshumacije’ – može se ustvrditi da prigodom obdukcije« nije izvršeno ‘balzamiranje’ njegova mrtvoga tijela. Neki liječnici naknadno su govorili o konzerviranju mrtvoga Kardinalova tijela, ali prigodom ekshumacije 1993. godine utvrđeno je da se nije radilo ni o konzervaciji nego o uništenju mrtvoga tijela kardinala Stepinca«.^[11]

Vratolomije oko spašavanja i spaljivanja Kardinalova srca. O sudbini Kardinalova srca dali su svjedočanstva i istiniti svjedoci i bezočni lašci na punih 15 stranica teksta u ovoj knjizi. Sažimamo prema vjerodostojnim svjedocima. U medicinskom odjelu na Šalati, na Sudskoj medicini, u noći od 10. na 11. veljače 1960. u pauzi prije »konzerviranja« Kardinalova tijela, pomoćnik pri obdukciji dr. Petar Grünwald, na molbu dr. Branislava Bogičevića, uzeo je Kardinalovo srce i odnio ga u podrum Zavoda za Sudsku medicinu da ga sačuva kao dragocjenu relikviju hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi. On je o tome sutradan obavijestio dr. Branka Volarića, partijca, koji je telefonirao vlč. tajniku Miji Pišoniću, koji je cijelo vrijeme obdukcije bio nazočan, i odnio mu srce na Kaptol. I o tome je dr. Volarić obavijestio dr. Grünwalda.

U međuvremenu je vlč. Pišonić telefonom nazvao s. Stellu Prpić, milosrdnicu, u Zavod za kliničku kemiju, i zamolio je da mu nabavi oveću specijalnu bocu za odlaganje tkiva i formalina. Ona mu je to donijela. Tajnik je stavio Kardinalovo srce u tu bocu s formalinom i predao s. Stelli da ga čuva u samostanu u Frankopanskoj. Ona ga je stavila u samostansku biblioteku i o tome su bile obaviještene poglavarice sa s. Marijom Laudom Cvitković na čelu.

Nakon nekoliko dana vlč. Pišonić, telefonom ili idući u Krašić, zamolio je s. Stellu da mu vrati Kardinalovo srce. Ona je to spremno odnijela na Nadbiskupski dvor.

Dr. Grünwalda je 15-tak dana nakon obdukcije dr. Vladimir Palmović (koji je bio vjernik) obavijestio da se javi u središnjicu Udbe na Zrinjevcu. Tijekom informativnog razgovora dr. Grünwald je zanijekao svoje saznanje, ili umiješanost o izuzeću Kardinalovog srca tijekom obdukcije. Međutim, dr. Palmović mu je naredio napuštanje radnog mjesta na Sudskoj medicini. Od svih sudionika, on je jedini bio kažnjen.

Dr. Volarić je došao u Nadbiskupski dvor po srce i predao ga na Šalati Mladenu Opačiću, udbašu, koji ga je odnio u središnjicu Udbe na Zrinjevac. Opačić ga je predao Joži Guštinu, koji ga je odnio u Dom zdravlja u Šarengradsku i u jednoj peći spalio.^[12]

Kemijski institut sudske medicine Sveučilišta »La Sapienza« u Rimu 22. lipnja 1993. utvrđuje da u Stepinčevim kostima, nakon njihove ekshumacije, ima toksičnih sastojaka kadmija,^[13] kroma, olova, arsena, a »Forensic Genetics Center« u Torontu u Kanadi 2016. godine da ima i antimona u visokim i anomalnim količinama.^[14] Ovi teški metali davani su u određenim dozama putem hrane tijekom boravka u zatvoru do 5. prosinca 1951. godine s očekivanjem da će pravovremeno djelovati. O svemu opširno u knjizi.

Zaključak. Stepinac nije »slučaj«, nego pravi i razgranati fenomen. Zapravo koncentrat raznih fenomena: katoličkoga, pastoralnoga, karitativnoga, ekumenskoga, hrvatskoga, političkoga, medicinskoga, juridičkoga, historiografskoga, hagiografskoga... Fenomen za života, fenomen u osudi, fenomen u smrti. Fenomen u beatifikaciji, fenomen u protivljenju kanonizaciji. Fenomen u fizičkom srcu, fenomen u duhovnom srcu! Danas 71 godinu nakon osude i 57 godina nakon smrti! Fenomen u Vatikanu, fenomen u Zagrebu i u Beogradu! I ova knjiga može unijeti vrtloge u Arhimedove »krugove« da se s punom istinom dođe na prag kanonizacije blaženoga mučenika Alojzija Stepinca. Što prije, to bolje!

Mostar, o Velikoj Gospi 2017.

† Ratko Perić, biskup

----------------

Objavljeno u: J. Batelja,  Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2017., str. 19-25.