U ponedjeljak, 18. rujna 2017. s početkom u 16.00 sati, slavljena je koncelebrirana sv. Misa koju je u kapelici na groblju u Vitini, Ljubuški dekanat, predvodio mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić, a sudjelovalo je oko 60 svećenika. Prije početka okupljenu narodu pročitao je kratak životopis don Ante Luburić, ravnatelj Svećeničkoga doma u Mostaru. Nakon završnoga blagoslova župnik je fra Željko vodio sprovodne obrede.
BIOGRAFSKI PODATCI DON ALEKSANDRA BORASA
U subotu, 16. rujna 2017. oko 11.00 sati, preminuo je u Rehabilitacijskom centru Biskupijskoga caritasa u Mostaru u 96. godini života i 69. godini svećeništva don Aleksandar Boras, popularno zvani don Aco, prezbiter Mostarsko-duvanjske biskupije.
Aleksandar je rođen u Vitini 1. kolovoza 1922. od oca Mije i majke Kate rođ. Zovak, kao šesto od devetero djece. Dva očeva brata bila su svećenici franjevci Hercegovačke kustodije odnosno provincije: fra Jerko (1878.-1946.) i fra Joakim (1883.-1910.).
U vitinskoj župnoj crkvi primio je sakramente krštenja, prve sv. ispovijedi, sv. Pričesti i sv. krizme.
Osnovnu je školu pohađao u Vitini: 1930.-1934.
Srednju školu u Prizrenu: 1934.-1940. i u Sarajevu s ispitom zrelosti: 1940.-1942.
Vojnu je obvezu služio u Demir Kapiji - Kavadarcima u Makedoniji i u Nišu u Srbiji: 1949.-1950.
Filozofsko teološki studij u Sarajevu: 1942.- 44. i u Zagrebu: 1945.-1949.
Red đakonata podijelio mu je zagrebački pomoćni biskup Josip Lah, 2. travnja 1949., a prezbiterat zagrebački pomoćni biskup Franjo Salis-Seewis, 29. lipnja 1949. Zajedno s njime bila su i druga dvojica Hercegovaca, don Ivan Kordić (+2001.) i don Mate Šimović (+2003.).
Mladu je Misu don Aleksandar slavio u Vitini, 17. srpnja 1949. Propovijedao je fra Sebastijan Lesko.
Mladomisničko geslo: STAT CRUX DUM VOLVITUR ORBIS [Križ stoji dok se svijet vrti]. Gospodine! Daj da mi bude moguće po milosti, što mi se čini nemoguće po naravi (Nasljeduj Krista, III.,19,19).
Završivši teološki studij, obavljao je ove svećeničke župničke službe:
Gabela: 1950.-1962. i Klepci: 1950.-1953. U Gabeli je župna crkva sv. Stjepana spaljena u ratu, don Aleksandar ju je obnovio 1956.
Rašeljke: 1962.-1967., gdje je 1964. započeo a 1965. dovršio pregradnju župnoga stana.
Šipovača-Vojnići: 1967.-1971., gdje je 1968. započeo a 1970. dovršio gradnju župe crkve Presvetoga Srca Isusova.
Toronto, duhovni pomoćnik: 1971.-1976.
Ledinac, župnik: 1976.- 1978.
Neum: 1978.-1994., gdje je župnu kuću dovršio i u nju uselio, 1979.-1981. Potom je gradio i župnu crkvu Gospe od zdravlja.
Hutovo: 1994.-1998.
Umirovljenje: 1998. Don Aco je najprije jedno vrijeme živio u rodnoj kući u Vitini, sa slobodnim pristupom u dodijeljenu mu sobu u Svećeničkom domu, kojom se češće koristio iz zdravstvenih razloga, a konačno je u nju preselio 2010. godine.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
Potom je biskup Ratko pozdravio župnika fra Željka Grubišića, generalnoga vikara don Željka Majića, nazočne svećenike, rodbinu pokojnoga don Aleksandra i sve misare. Svećenici su pjevali nepromjenljive pjevne misne dijelove.
Biskup je izgovorio homiliju koju ovdje prenosimo:
VJERA KOJA SPAŠAVA
U dnevnom Evanđelju (Lk 7,1-10) pročitali smo molbu rimskoga stotnika, upućenu preko židovskih poglavara Isusu iz Nazareta da ozdravi stotnikova slugu. Nepoznata su nam imena glavnih sudionika ovoga čudesnog događaja, osim imena Gospodina našega Isusa Krista. Ali nije nam nepoznata stotnikova duhovna kvaliteta - istina koju je evanđelist istaknuo jasno i glasno, i koja je Gospodina uvelike obradovala, a to je časnikova vjera u Isusovu osobu i pomoć, koju je on očekivao i molio za svoga bolesna slugu. I izmolio.
Satnik rimske satnije, neznana imena i podrijetla, boravio je u Kafarnaumu, glavnom gradu Galileje, iz sigurnosnih motiva, u „mirovnoj misiji“ po mandatu vrhovne rimske vlasti, u vrijeme Isusova javnog djelovanja. Iako židovska pokrajina Galileja, inače sklona političkim pobunama, nije potpadala pod izravnu rimsku vlast, nego samo Judeja i Samarija, ipak su Rimljani, za svaki slučaj, postavili svoju satniju i u vreli Kafarnaum - zlu ne trebalo! Čim je satnik stigao u novu službu, nastojao se iskreno sprijateljiti sa Židovima kao pravi i istiniti mirotvorac.
Pitao ih je što bi oni željeli da im on učini kao dokaz svoje miroljubivosti.
Oni se jednodušno dogovore i odgovore mu: Podigni nam sinagogu! Tu će se najbolje vidjeti, voliš li ti ono što je nama ionako najdraže!
Kaže on njima: Sutra zatemeljajte sinagogu! I bi tako.
Zavoljeli ga Židovi, a i on jednako njih. Najjači im je dokaz bila gradnja te sinagoge u Kafarnaumu, uvjerivši ih da im dobro želi i čini, samo da u zemlji vlada skladan mir i potreban red za koji je on odgovoran pred Rimom.
Usputno govoreći, Kafarnaum se naziva i Isusovim odnosno "njegovim gradom", kako kaže sv. Matej (9,1). Zašto ga tako zove? Vjerojatno je Isus, nakon što je napustio nazaretski dom, u Kafarnaumu imao nešto malo svoje kućice, krovare ili pločare, kamo se mogao svratiti za svoj osobni i privatni odmor. Ionako je grad bio siguran, pa Isusa ne će nitko likvidirati prije nego dođe njegov čas!
Kada se u satnika razbolio običan sluga - a čini se da ovaj nije bio običan, nego upravo tako neobičan da se sam satnik za nj svojski zauzeo - najprije je preko židovskih poglavara, on pozvao Isusa da mu izliječi bolesna slugu. I Isus se odazvao. I pošao prema satnikovoj vojarni.
A onda se satnik u međuvremenu, kada je čuo za Isusov polazak, predomislio i preko svojih osobnih „prijatelja“ poručio da se ne muči i ne dolazi jer on nije dostojan primiti ga u svoju pogansku kuću, kamo Gospodin, kao Židov, ne bi smio ni prekoračiti praga. Dosta je samo jedna Isusova riječ, onako iz daljine, i sluga će stotnikov odmah ozdraviti. Jer i on kao revan časnik zna što znači u vojsci posluh i disciplina, naređenje – izvršenje!
Isus se nemalo začudio toj poruci, zaustavio se na putu i pred svima okolostojećima pohvalio satnika i kao vjernika i kao vojnika.
Kao vjernika riječima: „Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere“ (Lk 7,9).
A kao vojnika jer je vidio kakvu je disciplinu satnik svojom miroljubivom diplomacijom i zdravom suradnjom sa židovskim poglavarima uveo tako da vlada savršen red u tome gradu. Upravo se tako slično i sve bolesti pokoravaju Isusu, Gospodaru života i smrti!
Razumije se da je zbog svega toga, a osobito zbog satnikove osobne vjere u Isusovu osobu, Gospodin izliječio i njegova slugu! Bila je to Isusova nagrada rimskomu satniku, vidljiva svemu Kafarnaumu.
Crkva satnikove riječi izgovara u najsvetijem trenutku sv. Mise, pred samu sv. Pričest: Gospodine, nisam dostojan…
Satnik je jedan od svjetlijih likova u Evanđelju. A po izrazima vjere u Isusa Krista nije mu bilo ravna ni u svemu Izraelu. Možda još samo ona bezimena Sirofeničanka, a, eto, ni ona nije bila Židovka.
* * * * *
Možda bi i don Aco želio da mu se ovaj odlomak sv. Luke čita na sprovodnoj Misi.
Voljeli bismo istaknuti da je u velečasnom don Aleksandru Borasu čitava života bila tvrda vjera, poput one satnikove, u Isusa Krista, što je on osobito dokazao svojim dugogodišnjim služenjem Katoličkoj Crkvi i Kristu Gospodinu, koliko možemo pratiti u crkvenim ustanovama. Najprije za vrijeme studija kao bogoslov od 1942. godine nadalje, zatim u služenju kao đakon i svećenik od 1949. godine sve do smrti: punih 75 godina! Ustrajan u vjeri unatoč tolikim nevoljama. I u ratu i nakon rata. I u bogosloviji i u vojsci. I po župama po Hercegovini i među hrvatskim iseljenicima u Kanadi.
Svoju je hrabrost i mudrost napose pokazao prigodom organiziranja sv. krizme koju je podijelio biskupov delegat msgr. Andrija Majić u neumskom Gradcu 23. kolovoza 1953. Don Andrija je, nakon Velike Gospe kada je u Čapljinibio zasut rajčicama i jajima, iz Mostara preko Stoca, Hutova i Žabe, uglavnom pješke, dospio u Gradac zavaravši neprijatelje Crkve. A gabeoski je župnik don Aco zavodio Udbu u Gabeli istrčavajući pred svaki vlak koji je dolazio. To je Šjor prikazao u pjesmi „Selo Gradac u pleću te nema!“:
I dok Udba vrši 'oštru smotru'
Dum Aco im udario kontru:
Svaki vlak u Gabeli što stane
Odmah Aco odnekle pripane
I u svaki vagon poviruje
Ko da 'nekog važnog' iščekuje
S tim potako sumnju drugovima
Odmah stižu kola za kolima
Alčak Aco na stanici stoji
i 'zamišljen' vlak za vlakom broji
Kad je zadnji protutnjio 'ćiro'
Tobože se vele 'uznerviro'
' Opljunuo', pa krenuo kući
osta za njim banda lumpujući:
… Dolje Rim - i Vatikan i papa
Dolje Majić – i ustaška klapa!“[1]
Želimo i molimo Gospodina da don Aco na sudu Božjemu čuje Isusove pohvalne riječi zbog čvrste vjere koju je kao bogoslov i svećenik njegovao i drugima propovijedao!
[1] Ž. Majić (priredio), Sluga dobri i vjerni. Život i djelo mons. Andrije Majića, Mostar, 1998., str. 386.
