DEKRET O ISTOČNIM KATOLIČKIM CRKVAMA
– ORIENTALIUM ECCLESIARUM
Na Drugom vatikanskom koncilu (1962.-1965.), zajedno s Dekretom o ekumenizmu, 21. studenoga 1964., prihvaćen je i Dekret o Istočnim Katoličkim Crkvama – Orientalium Ecclesiarum. Za nj je glasovalo 2.110 otaca, a 39 bilo ih je protiv.
Dekret se dijeli u Proslov (br. 1), Partikularne Crkve odnosno obredi (3-4), Očuvanje duhovne baštine Istočnih Crkava (5-6), Istočni patrijarsi (7-11), Disciplina sakramenata (12-18), Bogoslužje (19-23), Ophođenje s braćom odijeljenih Crkava (24-29) i Zaključak (30).
U Proslovu Koncil želi utvrditi glavne točke s obzirom na Istočne Katoličke Crkve, dok drugo prepušta zakonodavstvu Svete Stolice i Istočnih Sinoda. Tim se Crkvama odaje posebno priznanje jer se „mogu podičiti časnom starinom, u njima sjaji apostolska predaja prenesena po Ocima; ona je dio po Bogu objavljene i nepodijeljene baštine sveopće Crkve“, one su žive svjedokinje te predaje (1).
Partikularne Crkve odnosno obredi. Partikularnu Crkvu tvore vjernici koji se „po istoj vjeri, po istim sakramentima i po istoj upravi organski sjedinjuju u Duhu Svetome“, sraštajući u „različite hijerarhijski povezane zajednice“. Ta različitost ne šteti, nego bolje iskazuje jedinstvo Crkve. Stoga Katolička Crkva njeguje i čuva sve predaje tih partikularnih Crkava ili obreda želeći da ostanu neokrnjene i cjelovite, prilagođavajući ih, razumno i prikladno, različitim potrebama vremena i mjesta (2).
Te razlike po obredima, tj. po bogoslužju, načinu crkvenoga života i duhovnoj baštini ne daju prednost jednoj ili drugoj Crkvi, „nego su sve na isti način povjerene pastoralnoj upravi Rimskoga prvosvećenika“, koji je po Božjoj volji nasljednik blaženoga Petra u primatu nad sveopćom Crkvom. Sve imaju jednako dostojanstvo, uživaju ista prava i iste obveze s obzirom na propovijedanje Evanđelja svemu svijetu, pod ravnanjem (moderamen) Rimskoga biskupa (3). Pod „obredom“ razumije se: liturgijski čin, ili sustav liturgijskih čina, ili skup svih liturgijskih zakona i običaja, ili cjelokupnost zakona i običaja bilo liturgijskih bilo disciplinskih. U obredu se razlikuje liturgijski i pravni vid. S pravnoga gledišta obred (ritus) definira se kao pravni crkveni red po kojem se upravljaju ne samo liturgijske stvari, nego i sva disciplina jednoga dijela sveopće Crkve. U liturgijskom pogledu obred označuje poseban način obavljanja božanskoga kulta. Liturgičari i noviKodeks kanona Istočnih Crkava dijele sve istočno-crkvene obrede u ovih pet skupina: aleksandrijski, antiohijski, armenski, kaldejski i carigradski ili bizantski (kan. 28, 2). Bizantski obred slijede Crkve ovih jezika: bugarskoga, bjeloruskoga, grčko-melkitskoga, grčko-helenskoga, italo-albanskoga, hrvatskoga (Križevci), mađarskoga, rumunjskoga, rusinskoga, rutenskoga, slovačkoga i ukrajinskoga.
Koncil želi da partikularne Crkve rastu osnivanjem župa i vlastite hijerarhije, da međusobno promiču jedinstvo. Neka se klerici pouče o obredima i praktičnim propisima. Neka se obredi njeguju i opslužuju, a u posebnim slučajevima ostaje netaknuto pravo utoka Svetoj Stolici (4).
Danas dvadeset i tri Istočne Katoličke Crkve vlastita prava, s ukupno oko 16 milijuna vjernika, slijede jedan od navedenih pet obreda.
Očuvanje duhovne baštine istočnih Crkava. Velike su zasluge Istočno-katoličkih Crkava za očuvanje povijesnoga duhovnog blaga, prema čemu se Koncil odnosi „s dužnim poštovanjem i pravednom hvalom“. Koncil svečano izjavljuje da Crkve Istoka i Zapada „imaju pravo i dužnost ravnati se prema svojim vlastitim posebnim uredbama jer ih preporučuje njihova časna starina, više su u skladu s običajima njihovih vjernika te se čine prikladnijima u skrbi za dobro duša“ (5).
Koncil upozorava vjernike kršćane „da uvijek mogu i moraju čuvati svoje zakonite liturgijske obrede i svoj način života“, nauk, povijest i značaj istočnih kršćana; promjene se mogu uvoditi samo ako služe organskomu napretku; ako se od njih tijekom vremena neopravdano udalje, neka se „uznastoje vratiti djedovskim predajama“ (6).
Istočni patrijarsi: Patrijarhate su priznavali već prvi sveopći Koncili. Patrijarh je biskup kojemu prema pravnoj odredbi i bez štete za primat Rimskoga biskupa „pripada jurisdikcija nad svim biskupima, uključujući i metropolite, nad klerom i narodom vlastita područja ili obreda“ (7). Danas postoji šest istočno-katoličkih patrijarhata:
aleksandrijski katoličko-koptski u Kairu u Egiptu,
antiohijsko-sirski u Bejrutu u Libanonu,
antiohijsko-maronitski u Berki u Libanonu,
antiohijsko-melkitski u Damasku u Siriji,
armenski u Bejrutu u Libanonu i
kaldejski u Bagdadu u Iraku.
Neki uvode razliku pa pod patrijarhatom misle na cijelu partikularnu Crkvu a pod patrijaršijom misli se samo na patrijarhove urede i ustanove s pomoću kojih patrijarh upravlja cijelim patrijarhatom (tako čini i Ruska Pravoslavna Crkva).
Svi su patrijarsi jednaka dostojanstva bez obzira na godine rođenja i ređenja, ali među njima ostaje netaknuto zakonito ustanovljeno prvenstvo časti (8).
Patrijarsima pripadaju posebne časti, i to iz vremena kada je Crkva bila nepodijeljena, uz neznatne prilagodbe današnjim prilikama. Patrijarsi sa svojim sinodama upravljaju poslovima patrijarhata, osnivaju nove eparhije i imenuje biskupe svojega obreda, ne dirajući neotuđivo pravo Rimskoga prvosvećenika (9). Papa redovito odobrava takav izbor, to se naziva dopuštenje „crkvenoga zajedništva“ (ecclesiastica communio). Ali ima pravo i ne odobriti.
Ono što je rečeno o patrijarsima vrijedi, prema odredbi prava, i za velike nadbiskupe koji se nalaze na čelu cijele neke partikularne Crkve ili obreda (10). U Istočnim Katoličkim Crkvama postoje četiri takva velika nadbiskupa: ukrajinski u Kijevu, siromalabarski u Ernakulamu u Indiji, siro-malankarski u Trivandrumu u Indiji, i rumunjski u Albi Juliji u Rumunjskoj.
Osim postojećih, mogu se osnovati i novi patrijarhati, „gdje to bude potrebno“, a odluku o tome donosi Ekumenski koncil ili Rimski prvosvećenik (11).
Stega sakramenata. Koncil pohvaljuje staru disciplinu sakramenata kao i praksu njihova slavljenja i podjeljivanja u Istočnim Katoličkim Crkvama (12).
Prema staroj praksi svetu krizmu - miropomazanje mogu podjeljivati i prezbiteri, ali je potrebno da tu krizmu ili pomast blagoslovi patrijarh ili biskup (13).
Taj sakrament sv. krizme mogu valjano podjeljivati svi istočno-katolički svećenici svim vjernicima, uključujući i latinske, bilo s krštenjem bilo odvojeno, a što se tiče dopuštenosti, trebaju se držati propisi općega i partikularnoga prava. Jednako tako i latinski svećenici mogu podjeljivati sv. krizmu i istočnim kršćanima pridržavajući se pravila općega i partikularnoga prava (14). Latinski svećenici to čine nevaljano bez izričita dopuštenja biskupova (kan. 882).
Obvezi sudjelovanja u božanskoj liturgiji ili Euharistiji ili svetoj Misi udovoljava se ako se prisustvuje u vremenu od „večernje uoči nedjelje ili blagdana do svršetka nedjelje ili blagdana“. Preporučuje se vjernicima da ne samo tada, nego i svakim danom primaju presvetu Euharistiju (15).
Istočno-katolički svećenik jednoga obreda, koji od vlastita hijerarha ima neograničeno ovlaštenje ispovijedanja vjernika, može ispovijedati vjernike svih obreda na tome području, osim ako bi se tomu usprotivio mjesni hijerarh za mjesta svojega obreda (16).
Koncil želi da se uspostavi praksa stalnoga đakonata ako je ona u nekim partikularnim Crkvama bila prestala (17).
Da se predusretnu nevaljane ženidbe te da se pomogne čvrstoći i svetosti ženidbe, kao i obiteljskomu miru, Koncil proglašava da se ženidbe istočno-katolika s drugim istočnim nekatoličkim kršćanima dopušteno slave poštujući kanonski oblik. Za valjanost je dostatna prisutnost posvećena služitelja, uz ostalo što po pravu treba opsluživati (18).
Bogoslužje. Ustanovljenje, prenošenje ili dokidanje blagdana zajedničkih svim istočno-katoličkim Crkvama pripada samo Ekumenskom Koncilu i Apostolskoj Stolici. A ustanovljenje, prenošenje ili dokidanje drugih blagdana pripada – osim Svetoj Stolici - i patrijarhatskim i nadbiskupskim sinodama (19).
Dopušta se da se pojedini patrijarsi i vrhovne mjesne crkvene vlasti dogovore s predstavnicima drugih istočno-nekatoličkih kršćana oko zajedničkoga slavljenja Uskrsa jedne nedjelje (20).
S obzirom na zakon o svetim vremenima vjernici se mogu prilagoditi redu koji je na snazi u tome mjestu. U obiteljima mješovita obreda dopušteno je obdržavati jedan te isti obred (21).
Neka istočni klerici i redovnici, po mogućnosti i laici, slave božanske pohvale prema propisima i predajama svoga obreda (22).
Patrijarsi i druge vrhovne vlasti jedne partikularne Crkve, nakon što izvijeste Svetu Stolicu, imaju pravo ravnati uporabom jezika u bogoslužju, i odobravati prijevode na narodni jezik (23).
Ophođenje s braćom odijeljenih Crkava. Istočno-katoličke Crkve imaju „posebnu zadaću“ promicati jedinstvo svih kršćana, po načelima Dekreta o ekumenizmu: molitvom, primjerom života, vjernošću drevnim istočnim predajama, boljim uzajamnim poznavanjem i bratskim poštovanjem osoba i stvari (24).
Od istočno-nekatoličkih vjernika koji žele stupiti u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom ne traži se ništa više od jednostavna ispovijedanja katoličke vjere. A istočno-nekatolički klerici koji stupe u puno katoličko zajedništvo, jer im je očuvano svećeništvo, slobodno mogu vršiti svoj vlastiti red prema odluci mjerodavne vlasti (25).
Božanski zakon zabranjuje zajedničenje u svetinjama – communicatio in sacris – u svetim sakramentima ako se time šteti jedinstvu Crkve ili formalno pristaje na zabludu ili pogibelj zastranjenja u vjeri i pogibelj sablazni i vjerske ravnodušnosti. Ali u praksi s istočno-nekatoličkim kršćanima i klericima Katolička je Crkva primjenjivala i primjenjuje „blaži način postupanja“. Stoga određuje neka načela (26):
Istočno-nekatoličkim kršćanima koji se u dobroj vjeri nalaze odijeljeni od Katoličke Crkve mogu se podijeliti sakramenti pomirenja, Euharistije i bolesničkoga pomazanja, ako to sami od sebe zatraže; štoviše i katolici se, s obzirom na iste sakramente, mogu obratiti istočno-nekatoličkim svećenicima ako im je pristup „katoličkom svećeniku fizički ili moralno postao nemoguć“ (27).
Isto se tako na istim načelima dopušta zajedničko izvansakramentalno sudjelovanje u svetim činima, stvarima i mjestima, tj. blagoslovinama, između katolika i nekatolika (28).
Svime time ravnaju istočno-katolički hijerarsi, pa - ako ustreba - nakon što su se čuli s nekatoličkim hijerarsima (29).
Zaključak. Sve ove odredbe vrijede za „današnje prilike, sve dok Katolička Crkva i odijeljene Istočne Crkve skupa ne prispiju u puno zajedništvo“. Koncil potiče katolike da mole utjehu Duha Svetoga tolikim Crkvama koje „podnose patnju i tjeskobu zbog odvažna ispovijedanja Kristova imena“ (30).
* * * * *
Na hrvatskom je, osim prijevoda u izdanju Kršćanske sadašnjosti, izišao prijevod i komentar: Michal Lacko, Dekret o Istočnim Katoličkim Crkvama, u izdanju Komentari dokumenata Drugoga vatikanskog sabora, 5. svezak, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, 1987., str. 199-370.
Poslije Koncila izišlo je više važnih dokumenata o Istočnim Katoličkim Crkvama. Najvažniji je: Kodeks kanona Istočnih Crkava, 1990. (ima 1546 kanona).
Održano je više međunarodnih simpozija i objavljeno isto toliko zbornika koji se tiču života, bogoslužja, prakse Istočno-katoličkih Crkava.
U Vatikanu, pri Svetoj Stolici postoji Kongregacija za Istočne Crkve, osnovana 1862. A ona ima nekoliko stalnih komisija i drugih institucionalnih tijela: za liturgiju, za kršćanski istok, za formaciju klera i redovnika, za Palestinu, za pomoć istočnim Crkvama; Katolička udruga za Bliski istok.
-----------------------
Objavljeno u Crkvi na kamenu, 4/2014., str. 4-6.
