IZJAVA O ODNOSU CRKVE PREMA NEKRŠĆANSKIM RELIGIJAMA - NOSTRA AETATE
Tekst Izjave najkraći je od svih koncilskih dokumenata – ima svega pet brojeva. I nema ranga ni konstitucije ni dekreta, nego obične izjave ili deklaracije. Izjava je odobrena 28. listopada 1965. godine s 2.221 glasom „za“ - placet, a 88 glasova „protiv“ - non placet.
1.- Jedna obitelj čovječanstva. Svi ljudi imaju „isti iskon“ jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj. Svi imaju „jedan posljednji cilj“, Boga, kojega se providnost, svjedočanstvo dobrote i naum spasenja, proteže na sve ljude. Crkva Kristova ima ulogu objedinjavanja ne samo ljudi nego i naroda. A ljudi od različitih religija očekuju odgovore o „skrivenim zagonetkama“ ljudske egzistencije koje oduvijek uznemiruju ljudska srca. I Koncil navodi petnaestak takvih životnih zagonetki (aenigmata): „što je čovjek, koji je smisao i cilj našega života, što je dobro, a što je grijeh, odakle boli i koja im je svrha, koji put vodi do postizanja istinske sreće, što je smrt, sud i nagrada nakon smrti te što je, napokon , onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju, misterij iz kojega smo potekli i kojemu težimo?“
2. - Stav Crkve prema hinduizmu, budizmu i sličnim religijama. Oduvijek je u tijeku svjetske povijesti i u životu čovječjega života postojala neka „skrivena moć“ (arcana virtus) koja se priznavala kao Božanstvo ili čak kao Otac. To priznavanje prožima ljudski život religioznim osjećajem. A religije povezane s napretkom kulture nastoje „raščlanjenijim pojmovima i profinjenijim jezikom“ rješavati ista sudbonosna pitanja. Ovaj unutarnji religiozni osjećaj i priznanje „skrivene moći“ mogli bismo nazvati vjerom, vjerovanjem, uvjerenjem, a ovo vanjsko raščlanjivanje i jezik, obred, mogli bismo nazvati religijom. Tako Koncil pod ovim brojem navodi izričito dvije religije potom spominje „ostale“.
Hinduizam u kojem ljudi „istražuju“ (scrutantur) i „izražavaju“ božanski misterij neiscrpivom plodnošću mitova i oštroumnim „pokušajima“ filozofije, te „traže“ (quaerunt) oslobođenje od tjeskobe naše egzistencije bilo u oblicima asketskoga života, bilo dubokim razmatranjem, bilo utječući se Bogu u ljubavi i pouzdanju. Koncil vrlo oprezno i razborito kaže da ljudi u toj religiji istražuju, izražavaju, pokušavaju, traže, ali ne kaže nijednom da nalaze, da otkrivaju.
Budizam, koji ima različite oblike, priznaje (agnoscitur) „korjenitu nedostatnost“ ovoga promjenljivog svijeta te se „naučava“ (docetur) put kojim će ljudi postići stanje savršena oslobođenja, ili uspjeti, „svojim vlastitim snagama ili višnjom pomoći“ doprijeti do vrhunskoga rasvjetljenja. I ovdje Koncil kaže da se u budizmu naučava put oslobođenja i prosvjetljenja, ali ne kaže i da se time postiže takav odgovor na egzistencijalna pitanja.
Ostale religije ili religiozni sustavi (šintoizam, konfucionizam, razni animizmi) na svijetu „nastoje“ (nituntur) priteći u pomoć nemiru ljudskoga srca predlažući putove, načine, sredstva, nauke, pravila, obrede.
Odnos Crkve prema svim tim religijama jest da ne odbacuje ništa što ima „istinita i sveta“, jer nerijetko odražavaju zraku one Istine koja prosvjetljuje sve ljude. Ali ona s pomoću „razgovora i suradnje“ traži od svojih sinova da, svjedočeći kršćansku vjeru i život, „priznaju, čuvaju i promiču ona duhovna i ćudoredna dobra i društveno-kulturalne vrijednosti koje se kod njih nalaze“. Upravo zato što je Krist Gospodin jedini “put, istina i život“ (Iv 14,6), u kojem ljudi nalaze puninu religioznoga života.
Nigdje Koncil ne navodi da se kroz te nekršćanske religije javlja bilo kakva povijesna Božja objava, koja je inače imala svoj vrhunac u objavi Isusa Krista.
3. - Stav prema muslimanima. Crkva je u nekoliko posve općenitih rečenica izrekla neke svoje misli o islamu kao religiji. Muslimani se klanjaju jedinomu Bogu, živom i subzistentnom (koji u sebi i po sebi postoji), milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje. Ne priznaju trojstvenoga Boga, u Tri Božanske Osobe, i tu je bitna razlika između muslimana i kršćana. Taj je jedini Bog „govorio ljudima“. Ne kaže se da je govorio ljudima u islamu, nego u povijesti spasenja. Abrahamu. Ali ne kaže se ni to da su muslimani baštinici Abrahamovi. Oni ne priznaju Isusa kao Boga, ali ga časte kao proroka. Tu je druga bitna razlika između kršćanstva i islama. Isusovu majku Mariju poštuju kao Djevicu, ponekad je pobožno zazivaju. Iščekuju dan Suda kada će Bog uskrsnulim ljudima dati zasluženu plaću. Zato cijene ćudoredni život i štuju Boga molitvom, milostinjom i postom. A taj ćudoredni život u nekim temeljnim točkama bitno se razlikuje od kršćanskoga ćudorednog života. Na primjer u mnogoženstvu.
Budući da je u povijesti dolazilo do „čestih razdora i neprijateljstava“, Koncil potiče sve da se zaboravi takva prošlost i da se svi iskreno trude oko međusobna razumijevanja, zajedničke zaštite i promicanja društvene pravednosti, ćudorednih dobara, mira i slobode u svijetu.
4. - Stav Crkve prema židovstvu. Crkva priznaje da svoje početke „vjere i izabranja“ ima kod „patrijarhȃ, Mojsija i prorokȃ“. Svi su Kristovi vjernici Abrahamova djeca po vjeri. Spas Crkve otajstveno se predoznačuje u izlasku iz egipatskoga ropstva. Crkva ne zaboravlja da je po židovskom narodu primila objavu Staroga Zavjeta i da je Krist u svom križu pomirio Židove i pogane i oboje učinio jednim. Crkva ima pred očima riječi apostola Pavla, Židova, o njegovim sunarodnjacima kojima pripadaju: „posinjenje, i Slava, Savezi i zakonodavstvo, bogoštovlje i obećanja, njihovi su patrijarsi, od njih potječe Krist po tijelu“ (Rim 9,4-5). Od židovskoga naroda potječe Djevica Marija, apostoli i mnogi od prvih učenika koji su navijestili Evanđelje. Pa ipak Židovi velikim dijelom nisu prihvatili Evanđelja, štoviše, suprotstavljali su se njegovu širenju. Ali Bog se ne odriče svojih obećanja i njegov je poziv neopoziv. Stoga Koncil potiče kršćane i židove da se međusobno poznaju i poštuju, osobito „biblijskim i teološkim studijem i bratskim razgovorima“.
Iako su ondašnje židovske vlasti „ustrajale na Kristovoj smrti“, ipak taj se zločin, „bogoubojstvo“, ne može pripisati ni svim tadašnjim Židovima, a još manje današnjima. Stoga Crkva, ne iz političkih razloga, nego „potaknuta evanđeoskom ljubavlju“, „žali mržnju, progone i očitovanja antisemitizma, kojima su u bilo koje vrijeme i s bilo koje strane Židovi bili pogođeni“. Uostalom, Krist je pretrpio muku i smrt „dragovoljno, iz neizmjerne ljubavi, zbog grijeha svih ljudi, da bi svi postigli spasenje“.
5. - Bog Otac, a mi svi sinovi. Svaki čovjek kao Božji stvor ima dostojanstvo u kojem su utemeljena ljudska prava. Odatle nema nikakve podloge nikakvoj diskriminaciji ni zlostavljanju ljudi na temelju rase ili boje, društvena položaja ili religije. To je nešto posve protivno Kristovu duhu. Stoga Crkva ide stopama apostolskih prvaka: Petra koji žarko zaklinje Kristove vjernike da se „čestito ponašaju među poganima“ (1 Pt 2,12), i Pavla koji moli sve vjernike da, koliko je do njih, u miru žive sa svima (Rim 12,18).
* * * * *
Deset godina nakon Koncila, 1974., kao podsekcija Tajništva za jedinstvo kršćana (1962., od 1988.: Papinstvo vijeće za jedinstvo kršćana), osnovana je Komisija za religiozne odnose sa židovstvom, koja je objavila dva glavna dokumenta: Smjernice i sugestije za provođenje koncilske Izjave „Nostra Aetate“, br. 4 (1974.) i Bilješke o ispravnu putu predstavljanja Židova i židovstva u propovijedanju i katehezi u Rimskoj Katoličkoj Crkvi,1985.
Godine 1964. ustanovljeno je Tajništvo za nekršćane, koje se 1988. preimenovalo u Papinsko vijeće za međureligijski dijalog. Do sada je objavilo dva dokumenta: Stav Katoličke Crkve prema sljedbenicima drugih religija, razmišljanja i usmjerenja dijaloga i misije (1984.) i Dijalog i navještaj (1991.), ovaj posljednji zajedno s Kongregacijom za širenje vjere.
U Sarajevu je 1978. prevedena knjiga Tajništva za nekršćane, Smjernice za dijalog između kršćana i muslimana. Tko se želi više informirati o odnosu i „dijalogu“ između katolika i muslimana na hercegovačkom području, može vidjeti u knjizi Stolac mjesto spora mjesto razgovora, Stolac, 2002.
