Međugorski Fenomen
05. March 2011.
Foto:
nepoznato

Uvod. Međugorski mjesečnik Glasnik mira, br. 11/2010., osvrnuo se na lik i djelo fra Slavka Barbarića, člana Hercegovačke franjevačke provincije, u povodu njegove desete obljetnice preminuća. Javili su se svojim prilozima:

fra Mate Dragićević, Fra Slavko Barbarić - život i djelo, str. 8-9.14;

fra Petar Ljubičić, Neumorni i uzorni fratar i blažena duša, str. 10-11;

don Mirko Barbarić, salezijanac, Fra Slavkov se hod nije zaustavio, str. 12-13;

fra Ivan Landeka, stariji, Dat ću ti svoje misto na groblju, str. 15;

fra Marinko Šakota, Otkad sam počeo upoznavati fra Slavka, mnogo sam lakše razumijevao Krista i evanđelje, str. 16-17;

s. Lidija Glavaš, Pogled mu je k vrhuncima težio, str. 18-19;

fra Mario Knezović, „To je onaj što je po brdin oda“, str. 34;

fra Miljenko Stojić, U nebo zagledani, str. 38. U svemu 8 sudionika, 14 stranica teksta, 12 fra Slavkovih fotografija, pojedinačnih ili zajedničkih. Naspram ovim slavopojnim napisima, u kojima se uglavnom hvali i slavi osoba ili osoba i djelo pokojnoga fra Slavka Barbarića, pošteno je i pravedno pokazati i drugu stranu medalje njegova života i rada, koja će se na temelju njegovih zapisa i pisama izložiti tako da čitatelji mogu obuhvatnije procijeniti koliko se takav lik i djelo može veličati s njegove redovničke i crkvene strane. Ograničit ćemo se, u prvom redu, na ono razdoblje kada je on dekretalno bio međugorski župni vikar, od 17. kolovoza 1984. do 6. rujna 1985., ali i na ostala njegova izmicanja pastoralnim dekretima u drugim župama i nezakonitu pastoralnom „bježanju“ i djelovanju u spomenutoj župi. Uvodno želimo istaknuti: „međugorski fenomen“ u ovom se osvrtu samo usputno i nebitno spominje, uglavnom kao lakmus-kušnja gdje je velečasni pater Barbarić pokazivao razne boje svoga karaktera. Uostalom, fra Slavko je Barbarić nerastavljiv od „međugorskoga fenomena“!

     Tako velik, a tako nepoznat! Prema Glasniku mira, otac je Barbarić neustrašivi navjestitelj „Gospinih poruka po čitavome svijetu“. Pokazao je „put do Boga milijunima ljudi“. Bio je „doktor teologije srca, a taj doktorat postigao je u Gospinoj školi u Međugorju“. Autor je uvjeren „da je Gospa, kojoj je bio tako odan, rekla: Dobro došao, sine moj, u okrilje Oca i Majke i hvala ti što si se odazvao momu pozivu!“[1]

     Drugi autor slično ističe: „Prokrstario je svijetom šireći Gospinu poruku mira i pomirenje“.[2]

     Odnosno, kako piše treći člankopisac: „milijunima hodočasnika u župi Međugorje utro put prema spoznaji Isusa Krista i veličini Isusove majke Marije“.[3]

     A jedan se prigodničar u Glasniku ne može načuditi kako „40 posto naših mladih ne zna ništa o fra Slavku“. A on „duhovni velikan“ našega roda! On je „svojim predanjem u Gospinu apostolatu povezanim uz Međugorje, bio hodajuća ikona izvornoga pastira naših dana“. Taj je osvrtnik nekom zgodom gimnazijalcima u jednom našem hercegovačkom gradu „podijelio papirić na kojem je pisalo: Tko je bio fra Slavko Barbarić i što znate o njemu? Razumije se, odgovora je bilo raznolikih. Oko 60 posto mladih znalo je barem nešto o njemu vezujući ga uz Međugorje […]. Na jednom od papirića bijaše napisan odgovor kako je fra Slavko 'onaj što je po brdin oda'.“[4]

     Kratka biografija. Slavko Barbarić rođen je u Dragićini kod Čerina, 11. ožujka 1946. kao četvrto od šestero djece. Osnovnu je školu pohađao u Čerinu, a sjemenišnu gimnaziju u Dubrovniku (1961.-1965.). U novicijat Hercegovačke franjevačke provincije stupio je 14. srpnja 1965. Filozofsko-teološki studij počeo u Visokom, nastavio u Sarajevu, a završio i diplomirao u Schwazu u Austriji (1966.-1971.). Svečane zavjete položio je u La Verni 17. rujna 1971. Zaređen je za svećenika u Reutteu u Austriji 19. prosinca 1971. Kao član franjevačke zajednice u Frohleitenu u Austriji, pastoralno je djelovao u mjestu i pohađao Bogoslovni fakultet u Grazu gdje je magistrirao iz pastoralne teologije, 1973. godine. Prema dekretima Biskupskoga ordinarijata, otac je Barbarić djelovao u Čapljini, u Mostaru, u Međugorju, u Blagaju, na Humcu, kao župni vikar ili kapelan. Vidjet ćemo kako se pridržavao tih kanonskih dekreta. Preminuo je na brdu Križevcu, 24. studenoga 2000. kao nezakonito nastanjeni dušobrižnik u međugorskoj župi. Pokopan je u mjesnom groblju Kovačici. Srednja škola u Čitluku naslovljena je njegovim imenom: „dr. fra Slavko Barbarić“. Nedavno je izdana i jedna poštanska marka s njegovim likom.

     Jurisdikcije i kontradikcije. Da se odmah napomene s obzirom na neke pojmove. U Kodeksu iz 1917. redovito se rabi izraz jurisdikcija, iurisdictio, ovlast, koju biskup podjeljuje svećeniku radi ispovijedanja. U Kodeksu iz 1983. ne nalazimo više taj višestoljetni pojam iurisdictio, nego facultas, koja isto tako znači ovlast, ovlaštenje ili dozvolu za ispovijedanje. Ali u praksi i nakon 1983. ostao je kolokvijalni izričaj jurisdikcije. Kanonska misija - missio canonica - posebno je crkveno poslanje kojim biskup ovlašćuje i šalje nekoga svećenika da dušobrižnički, župnički, djeluje u jednoj župi vršeći službu naučavanja ili propovijedanja, službu dijeljenja sakramenata i upravljanja župom. Ili župnoga vikara s ograničenim ovlastima, u ovisnosti o župniku. Proći ćemo župe za koje je fra Slavko bio crkveno dekretiran.

Čapljina, 1973.-1978.

     Provincijalat traži potrebnu jurisdikciju i kanonsku misiju od Biskupskoga ordinarijata za oca Barbarića kao kapelana u Čapljini, 18. rujna 1973. Ordinarijat mu napismeno daje ovlast ispovijedanja i kanonsku misiju, 22. rujna 1973. U Čapljini je doživio objavljivanje Papinskoga dekreta „Romanis Pontificibus“, 6. lipnja 1975., koji je objavila Kongregacija za evangelizaciju naroda „s pristankom također Vijeća za javne crkvene poslove i Svete Kongregacije za redovnike i svjetovne ustanove“, a papa Pavao VI. „u svemu je odobrio ovaj Dekret, potvrdio i naredio da se objavi“. Tu u Čapljini fra Slavko ostaje do 1978. Te je godine otišao na studij u Freiburg, gdje je proboravio više godina. Ponegdje se čita da je u Čapljini od 1972. godine.

Mostar, 1982.-1984.

     Provincijalat predlaže oca Barbarića za kapelana u Mostaru, 10. srpnja 1981. Ordinarijat mu podjeljuje kapelanske ovlasti definitivnim dopisom, 18. kolovoza 1981. Ponegdje se čita da je u Mostaru tek od 1982. godine.

     U Freiburgu je 1982. doktorirao iz područja religiozne pedagogije i postigao „naslov psihoterapeuta“.[5] Pod datumom 4. studenoga 1982. međugorski kroničar o. Tomislav Vlašić zapisao je u župnu kroniku: „Na večeru kasno stigao nam je novopečeni doktor fr. Slavko Barbarić. Došao je pravo k nama, jer mu je, kako reče, ovdje srce ostalo”.[6]

     Od 1982. do 1984. otac je Barbarić dekretiran da kao duhovni pomoćnik djeluje u Mostaru. Bio je posebno zadužen za vjeronauk mladima, studentima. Glasnik mira piše: „Zbog poznavanja glavnih europskih jezika i neizmjerne ljubavi prema majci Božjoj, još dok je bio u Mostaru svaki je slobodni trenutak posvećivao radu s hodočasnicima u Međugorju“.[7]

     Dakle, umjesto da sav svoj rad i dan posveti mostarskomu pastoralu, brojnoj mladeži i katoličkim studentima, on „svaki slobodni trenutak“ hrli u Međugorje i provodi sate i dane s „hodočasnicima“. Za te svoje slobodne izlete i prelaženje u drugo dušobrižničko područje, za koje nije bio kanonski imenovan, nikada nije pitao Biskupski ordinarijat. Sve je radio po svojoj glavi i samovolji. U kontradikciji sa svojom jurisdikcijom i kanonskom misijom!

     Pod datumom 28. srpnja 1985. o. Barbarić piše da je p. Sgreva razgovarao s  provincijalom, koji mu je rekao da on ima i drugih koje može staviti u Međugorje, „a da sam ja imao svoju dužnost za seminare i mlade, ali da sam sve ostavio i 'pobjegao' u Međugorje.“[8] Možda ga je otac provincijal najprimjerenije okarakterizirao: “pobjegao“ u Međugorje!

     On u jednome svom pismu 1997. kardinalu Vinku Puljiću piše da je u Međugorju “pastoralni radnik” već petnaest godina, tj. od 1982.[9] Za Mostar dekretiran, u Međugorju djelatan. Tako u Crkvi djeluju samo neposlušni!

     Kad se pojavio na Ordinarijatu 14. rujna 2000., razgovarali smo i o toj njegovoj nekadašnjoj „službi“ u Mostaru. Preuzimam iz svojih bilježaka:

     - Vi se pozivate da Vam je kardinal Kuharić dao dozvolu da radite u Mostaru?, rekoh mu.      On će na to: - Biskup mi Žanić nije dao potvrdu da držim seminare u Mostaru, 1982.-1984. Otišao sam kardinalu Kuhariću i Kardinal mi je izdao potvrdu koju sam dao mostarskoj policiji.

     Uzvratio sam mu: - Ne vjerujem da se kardinal Kuharić miješao u crkvenu upravu drugoga biskupa, pogotovo izvan svoje metropolije. Donesite mi fotokopiju te Kardinalove potvrde!

     - Nisam ostavio fotokopiju, odgovorio je.

     - Lako je doći do fotokopije na Duhovnom stolu u Zagrebu! Ali ništa od toga. Fra Slavko traži od kardinala Kuharića potvrdu da vrši „svoju dužnost za seminare i mlade“ u Mostaru! Zašto onda nije radio? Zašto je „pobjegao“ u Međugorje? 

 Međugorje, 1984.-1985.

     Provincijalat je predložio oca Barbarića za župnoga vikara u Međugorju, 16. kolovoza 1984. Biskup je Žanić, ne znajući za njegovo dvogodišnje izbivanje ili „bježanje“ iz Mostara, niti za tu njegovu „potvrdu“ od kardinala Kuharića, odobrio premještaj i podijelio mu potrebne pastoralne ovlasti istoga dana.

     Novi je kapelan u Međugorju naslijedio fra Tomislava Vlašića i ubrzo postao "duhovni voditelj"[10] djeci, "vidiocima", odnosno - kako on sam piše u kronici - 2. rujna 1984. umišljajući: „Ostajem ovdje, nadam se Božjom providnošću izabran, da nastavim voditi ono što je ovdje postala tradicija“.[11] I preuzeo je pisanje župne kronike, osobito o „ukazanjima“. Kronika je u fotokopiji redovito dostavljana ovom Ordinarijatu.

     Pod istim nadnevkom, 2. rujna, novi je kroničar zapisao o svom predhodniku: “Ne mogu a da se ne osvrnem na ono što se danas dogodilo. Fra Tomislav Vlašić je premješten u Vitinu. Oprostio se danas na pučkoj misi. Sva je crkva bila dirnuta i u suzama. I s pravom. Tomislav ostaje u povijesti ovih ukazanja svijetli lik. Zaista je bilo proročki i junački doći nakon zatvaranja fra Joze Zovke i nastaviti posao. Koliko je utrošio truda i muke, koliko pastoralne razboritosti i molitve, to nikada nitko neće moći pravo ocijeniti. Milost ga je Božja izabrala i poslala. On je odgovorio i djelovao. Svojim pastoralnim i duhovnim iskustvom kanalizirao je onaj veliki izvor koji je provreo na dan ukazanja. Jednako mudro pun Duha Božjega vodio je vidioce, župu i hodočasnike. Uza sve pozitivno djelovanje svaki se dan morao boriti s napadima i opasnostima koje su htjele uništiti ovo što se događa u Međugorju”.[12] Nije ovo jedino mjesto gdje se zajedno spominju sva tri protagonista „međugorskoga fenomena“: fra Jozo Zovko, fra Tomislav Vlašić i fra Slavko Barbarić. Na Barbarićev prikaz dodali bismo dvije primjedbe:

     Prvo, otac Barbarić dokazano nema pravo kada ovako uzdiže svoga kolegu oca Vlašića, koji je „proročki i junački“ došao nakon zatvaranja oca Zovke u Međugorje, jer je i o. Vlašić sve činio na svoju ruku, bez pitanja i odobrenja Biskupskoga ordinarijata. Njegov je boravak i djelovanje u Međugorju kanonski odobreno tek godinu dana kasnije, 1982.[13]

     Drugo, oca su Barbarića radikalno opovrgnuli događaji koji su slijedili: otac Vlašić nije ostao “u povijesti ovih ukazanja svijetli lik”, jer su ga 2008. kao uporna neposlušnika njegovi vrhovni poglavari istjerali iz Reda Manje braće i zabranili svim franjevcima u talijanskim i hrvatskim provincijama da ga primaju pod svoj krov pod sankcijom gubitka službe.[14] A na njegovu osobnu molbu, Vrhovna ga je vlast u Crkvi razriješila svih svećeničkih prava i obveza, uključivši i celibat, zabranjujući mu bilo kakve izjave o “međugorskim ukazanjima”.[15] Očito su bili duboki razlozi za takve krajnje sankcije. Kao da se „svijetli lik“, suprotno Barbarićevu „proročanstvu“, prerušio u „tamni“ lik.

     Zapisničar otac Barbarić nastavlja 2. rujna 1985. u kronici o tom „svijetlom liku“: “Svjedok sam kao nitko drugi, jer sam s njim punih 13 mjeseci bio zajedno u sobi…Samo kad se sjetim svih napada sa strane Ordinarijata, onda imam dovoljno razloga kazati: I Tomislavovo ponašanje i odgovori i postavljanje prema biskupu, molitve i postovi unatoč svim ocrnjivanjima su jedan od dokaza da je ovdje - Kraljica Mira.”[16]

     Doznajemo, evo, iz vlastitih usta i pera oca Barbarića da je on osobno, dok je formalno bio duhovni pomoćnik u Mostaru, s ocem Vlašićem „punih 13 mjeseci bio zajedno u sobi“, u Međugorju, bez znanja i odobrenja Ordinarijata, a, vidjeli smo, i Provincijalata, jer je iz Mostara „pobjegao“. Vlašićevo ponašanje za novoga je kapelana Barbarića dokaz da je „ovdje – Kraljica Mira“. Temeljiti crkveno nepriznata „ukazanja“ na necrkvenu ponašanju međugorskih neposlušnika oca Vlašića i oca Brabarića može biti samo nepobitan dokaz da su i sama navodna „ukazanja“ bez ikakva nadnaravna temelja, kao što su, uostalom, izjavile i mjerodavne crkvene vlasti: dijecezanski biskup 1987. i Biskupska konferencija, 1991.!

     Zbog necrkvena ponašanja kapelana Barbarića biskup je Žanić 3. siječnja 1985. zatražio od Provincijalata da ga se premjesti iz Međugorja. Nije na to bilo pisana pozitivna odgovora. Biskup je intervenirao još jednom, 30. siječnja 1985.

     Pod datumom 30. siječnja 1985. otac Barbarić bilježi u kroniku o sebi: „Provincijalat je poslao dopis od 29. siječnja 1985. br. 55 u kojem saopćuje da fra Slavko Barbarić po Biskupovom zahtjevu treba biti premješten iz Međugorja. Poslali su i fotokopiran Biskupov dopis br. 1/85. od 3. siječnja. Dakle, njegov prvi dopis ove godine. Zanimljivo je da je Provincijalat čekao, skoro pun mjesec dana da saopći fra Slavku Biskupov zahtjev. Tu mu se savjetuje da ode Biskupu i s njim razgovara u duhu sv. Franje. Ostali smo svi pogođeni, ali ne iznenađeni ovim dopisima,”[17] komentira otac Barbarić odredbe svojih redovničkih i crkvenih poglavara.

     Dok su Ordinarijat i Provincijalat poduzimali odluke o premještaju, izričito je intervenirala navodna međugorska pojava, objavljujući preko "vidjelaca" svoju „želju“ koju je otac  Barbarić, „Božjom providnošću izabran“, razumio kao neku vrstu dekreta, mimo svakoga crkvenog ususa, da fra Slavko ostane kao "voditelj" svih pojedinosti i bilježaka, kao kroničar župe, dok ne prestanu „viđenja“. Naime 3. veljače 1985. otac Barbarić u župnoj kronici donosi vlastitu bilješku o svojoj ulozi u Međugorju iz „poruke“ samoga priviđenja:

     “Viđenje je bilo kao i obično. Večeras nešto kraće nego ovih dana. Samo dvije minute. Prisutni su Marija, Ivan i Jakov. Bila je poruka za fra Slavka, kako je obećano jučer u viđenju. Izrečena je preko Ivana. Glasi kako slijedi: ‘Ja bih željela da Slavko ostane ovdje, da vodi sve pojedinosti i bilješke da na kraju moga dolaska imadnemo jednu preglednu sliku o svemu. Ja ću moliti ovo vrijeme za Slavka napose i za sve koji rade u ovoj župi’.“

     „La visione era come di solito. Stasera un po' più breve che in questi giorni. Solo 2 minuti. Presenti: Marija, Ivan e Jakov. C'era un messaggio per fra Slavko, come è stato promesso ieri nella visione, trasmesso tramite Ivan. Suona così: „Io desidererei che Slavko rimanesse qui, guidasse tutti i particolari e appunti perché alla fine della mia visita abbiamo una immagine vistosa di tutto. Io pregherò in questo tempo per Slavko specie e per tutti che lavorano in questa parrocchia“.[18]

     „Pojava“ se ne osvrće na odluke crkvenih poglavara o premještaju neposlušna kapelana, nego izražava svoju „želju“ da fra Slavko ostane kao nepremjestivi svećenik i određuje ga da „vodi sve pojedinosti i bilješke da na kraju moga dolaska imadnemo jednu preglednu sliku o svemu“. Kapelan se Barbarić stao grčevito držati te pojavine „želje“. Pokazalo se da od toga nije ništa istina, nego sve sami psihički umišljaji i želje fra Slavka i manipuliranih „vidjelaca“. Otac će Barbarić 2000. godine umrijeti, a „ukazanja“ će se nastaviti istom svakidašnjom učestalošću. I nije poznato tko je, nakon toga, bio zadužen za snimanje „pregledne slike“ događaja do prestanka „viđenja“, kako ih fra Slavko redovito naziva (općenito se drži da su „ukazanja“ nešto izvan osobe, objektivno, a „viđenja“ su u osobi, subjektivno).

     Pod datumom 4. veljače 1985. otac Barbarić zapisuje: „Danas je fra Slavko razgovarao sa fra Jozom Pejićem i sa biskupom Pavlom Žanićem. Sav razgovor sa fra Jozom se može svesti na nekoliko točaka:

- On je spreman učiniti za Međugorje sve što može;

- Prigovara da smo mi koji ovdje djelujemo premalo kontaktirali s Biskupom i da nismo ni najmanje njegove zahtjeve slušali, što bi njemu – Provincijalu – olakšalo manevre;

- I zadnji argumenat svega jest, da je Biskup koji govori riječ najodgovorniji i on može bez navođenja razloga premještati.”[19]

     A iz razgovora s biskupom bilježimo ovu fra Slavkovu: „Priznao je s jedne strane da nema protiv fra Slavka još težih dokaza kao protiv fra Tomislava Vlašića, ali da i fra Slavko za svaku stvar ima deset tumačenja”.[20] Podsjetiti ćemo se još na tu biskupovu karakteristiku Barbarićeva ponašanja i „tumačenja“.

     Evo i intervencije splitskoga nadbiskupa s obzirom na nepremještaj: pod datumom 5. veljače 1985. fra Slavko bilježi kako je nadbiskup Franić u Dubrovniku, „3. veljače 1985., molio usmeno biskupa Žanića da ne razmješta osoblje. Biskup Žanić je rekao: Hvala!“[21] Što bi drugo rekao nadbiskupu, nepozvanu savjetniku, koji je više puta, pa i incognito, zalazio u Međugorje bez ikakva obavještenja mjesnoga ordinarija?!

     Ne samo nadbiskup Franić, nego se i navodna međugorska noćna pojava ponovno zauzela „za svećenike“, tj. za fra Slavka Barbarića, da ih biskup ne „progoni“. Dne 6. veljače 1985. u 23,00 sata prije ponoći pojava s Križevca šalje poruku preko „vidioca“ Ivana biskupu Žaniću: „Oče, nemojte progoniti moje svećenike, glasnike Božje riječi, ako već u moj dolazak ne vjerujete i moje vjesnike preko kojih dajem poruke i vodim ih u život. Oče dragi, poslušajte moje riječi i zauzmite stav. Počnite raditi.“[22] Biskup je bio zauzeo stav, i to odlučan.

     Otac je Barbarić razgovarao s biskupom Žanićem na Humcu 5. svibnja 1985. i potom zabilježio: “Razgovor je trajao oko 15-tak minuta, a sadržaj i povod je moj premještaj. Biskup je odlučno još uvijek za to da ja budem premješten”.[23] Već su prošla četiri mjeseca od prvoga biskupova zahtjeva.

     Posebna je uvučenost dr. fra Slavka Barbarića u zamršenu aferu oko koverte Ivana Dragićevića, 1985. godine, s obzirom na „veliki znak“, od kojega nije bilo ništa osim naivna najavljivanja znaka i Barbarićevih neistina. O tome je opširnije pisano.[24]

Blagaj, 1985.-1988.

     Biskup po treći put inzistira, pismom od 20. srpnja 1985., da se otac Barbarić premjesti. O tome čitamo u kronici fra Slavkov zapis, da je došao tajnik Provincije i „donio zahtjev od biskupa Žanića da se mene premjesti u roku od tjedan dana. Dekret je potpisan 20. srpnja 1985, pod brojem 589/85. Razlog je što se nisam držao uredaba i naredaba koje sam navodno dao kod zadnjeg razgovora“.[25]

     Sada počinje grčevita borba protiv dekreta i premještaja, jer je otac Barbarić uvjeren ako on ode iz Međugorja, Međugorje će biti – razoreno! Pod datumom 27. srpnja 1985. zapisuje: „Već su počele dolaziti reakcije na Biskupovo pismo. Mnogi su se fratri uzbunili i već mnogi vjernici. Razgovarali smo nakon večere fr. Tomislav Vlašić, Jozo Zovko, Ljudevit Rupčić, Dobroslav Stojić, ja i kasnije se pridružio župnik fra Tomislav Pervan. Dogovorili smo se da o tome treba razmišljati. U svakom slučaju treba nešto poduzeti, jer odgovornost je na nama za ove događaje. Konkretni koraci su objaviti stav fratara, možda pokupiti potpise, pa poći Provincijalu, te Biskupu, angažirati javnost saopćujući očite namjere Biskupove da ovo sve uništi“.[26] Kazuje li nam otac Barbarić, napismeno, samo metodu „hercegovačkoga slučaja“, ili i „međugorskoga fenomena“: prvo „stav fratara“, drugo „pokupiti potpise“, treće „poći Provincijalu, te Biskupu,“ četvrto „angažirati javnost“? Zar je to crkvena metoda jednoga pravog redovnika i svećenika: „angažirati javnost“ da ne dođe do premještaja seoskoga kapelana!?  

     Pod datumom 28. srpnja 1985. o. Barbarić piše: „Ako najesen prihvate Međugorje oni koji će nijekati sve i biti 'poslušni', postoji zaista opasnost da se sve razruši“.[27] Otac Barbarić kao da je uvjeren da Međugorje ovisi o prihvaćanju franjevaca koji bi trebali doći najesen u župu, o njihovu „posluhu“ ili neposluhu crkvenim poglavarima, a ne o snazi navodnih „ukazanja“! Ili još točnije, kao što je napisao dan prije: „odgovornost je na nama za sve događaje“!

     Dana 1. kolovoza 1985. Barbarić piše u kronici: „Mnogi me pitaju što je sa mojim premještajem. Pravoga odgovora nema još nitko od nas. Svi osjećamo da treba nešto činiti, ali što i kako. U svakom slučaju treba posao u Međugorju biti nastavljen i to pod svaku cijenu. Ne smije se izdati“.[28] „Pod svaku cijenu“! Bez obzira na biskupa, na Biskupsku konferenciju i na Svetu Stolicu!

     Fra Slavko se Barbarić u svome neposluhu crkvenom premještaju oslanja čak na možebitni „nutarnji govor“ (locutio interna) don Stefana Gobbija, talijanskoga „karizmatika“ s unutarnjim glasovima, da će ipak moći ostati u Međugorju, a pogotovo „dokle Gospa bude htjela“! Pod datumom 6. kolovoza 1985. zabilježio je fra Slavko: „Prije podne se pozdravio sa mnom don Gobbi. Rekao je da će doći koncem listopada i da mu se čini da je imao nutarnji govor, da ću ja moći ostati. Jedno znam: dokle Gospa bude htjela naći će se načina da ostanem i služim. Ne smatram se neophodnim ovdje, to bi bila neistina i preuzetost, ali je neophodno služiti.“[29] On se, dakle, oslanja i na ono što se don Gobbiju pričinja kao neko njegovo unutarnje neprovjerljivo glasovno neartikuliranje, a pogotovo će ostati - „dokle Gospa bude htjela!“!

     Otac Barbarić 17. kolovoza 1985. u kronici piše: „Ljudi me sve češće pitaju kad ću ići iz Međugorja. Ništa ne odgovaram. Vidjet ćemo!“[30]

     Provincijalat je 5. rujna 1985. napismeno predložio oca Barbarića za kapelana u Blagaj. Ordinarijat je to odobrio 6. rujna 1985. Fra Slavko upisuje u međugorsku kroniku pod danom 6. rujna 1985.: „Mene su premjestili u Blagaj. Znam da je to po traženju Biskupovu. Što mogu ako sam pogriješio što sam nastavio vjerovati i djelovati u smislu osvjedočenja! Ja osobno nisam mogao drugi put izabrati. Ako sam zbog ovoga kriv, onda moja 'krivica' nije zaslužila ovakve poteze. Međutim, onaj određuje tko ima vlast! Pa neka i bude! Znam bit će problem zbog talijanskog i francuskog, ali će se valjda opet nekako stvari srediti. Fra Tomislav Vlašić će biti rasterećeniji u Vitini, jer dolazi još jedan kapelan - fra Ante Perković. Fra Jozo Zovko je sada bliže, naime u Tihaljini, i on će moći više pomagati. Bogu hvala!“[31] Tu je opet na okupu međugorska „trojka“: fra Jozo Zovko iz Tihaljine, fra Tomislav Vlašić iz Vitine i fra Slavko Barbarić iz Blagaja! Ali se fra Slavko još ne da iz Međugorja.

     Biskup je intervenirao i 10. rujna 1985. i zatražio da fra Slavko mirno napusti Međugorje.

     U kronici 20. rujna 1985. otac Barbarić bilježi: „Bit ću u Međugorju koliko to bude Gospa htjela, jer je moja prisutnost ovdje na svoj način čudnovata“.[32] On je, dakle, odlučan u slušanju „poruka“ svojih „vidjelaca i vidjelica“, oslanjajući se na riječi: „koliko to Gospa bude htjela“, i na svoju „čudnovatu“ prisutnost u Međugorju, a ne na svoj zavjet poslušnosti i na odluke svojih redovničkih i crkvenih poglavara! Tu se vidi fra Slavkova razdvojena osobnost!

     Ipak je 22. rujna imao sv. Mise na Buni i u Blagaju. Ali se opet vratio u Međugorje, jer mu je blagajski župnik rekao da može izbivati cio tjedan. Pita se kako će biskup biti zadovoljan ovakvim “premještajem“.[33] I on sam takav „premještaj“ stavlja pod navodnike, i sam uvjeren da „za svaku stvar ima deset tumačenja“, kako mu je u lice rekao biskup Žanić. Kroz to vrijeme svoga „kapelanovanja“ u Blagaju otac Barbarić često ide u Međugorje i propagira međugorski fenomen. Vodi međugorsku župnu kroniku. Neumorno piše. Obilazi svijetom zajedno s pojedinim "vidiocima". Tumači svijetu navodne „poruke“.

     Posljednji Glasnik mira sve to ovako tumači: „Da ga zaštiti od komunističkog progona, uprava Provincije premješta ga službeno u Međugorje gdje ostaje do rujna 1985. godine. I tu smeta službenim strukturama, te ga se opet službeno premješta, ovaj put u Blagaj za župnog vikara gdje formalno ostaje od 1985. do rujna 1988. godine. Tijelom i na papiru je u Blagaju, ali duhom i srcem, a onda i tijelom, i nadalje u Međugorju u službi mnogobrojnih hodočasnika i svih potrebitih ljudi“.[34]

     Čini se da nitko nije adekvatnije prikazao fra Slavka dušobrižnika kao crkvenoga neposlušnika kao taj njegov historiograf: „Tijelom i na papiru u Blagaju, ali duhom i srcem, a onda i tijelom, i nadalje u Međugorju“. Eto kontradikcije! Oteo se buntom i neposluhom „službenim strukturama“! I sada bi ga zato trebalo kovati u zvijezde! Da nam bude uzorom redovničkoga i crkvenoga života! Još ćemo se navratiti na ove Barbarićeve „bilokacije“.

Privatizacija međugorskoga fenomena

     „Viđenja“ su se redovito događala u „kapelici ukazanja“ u crkvi. Biskup je Žanić pismom od 25. ožujka 1985. pisao župniku u Međugorju: „Sada od Vas neodgodivo, nakon svega ovoga, tražim da se 'vidioci' udalje od nastupa i 'viđenja' u župnoj crkvi. Kako imaju 'viđenja' u Mostaru, a ranije su ih imali i u Sarajevu, Visokom i Dubrovniku, tako neka ih imaju kod svojih kuća“.[35]

     Opet „konzultacije“ s navodnom pojavom, 26. ožujka, ali ovaj put osobna intervencija fra Slavkova: „Osobno sam zapisao u dnevnik u kapelici tj. u Marijin dnevnik: 'Gospe, Ti znaš da Biskup traži da idemo iz kapelice! Što nam Ti veliš?' Evo i poruke: „Draga djeco! Što god vi učinili u ovom mjestu, Bog na poseban način djeluje. Ako vi želite ići negdje drugdje ja ću biti s vama, a moja je želja da dolazite ovdje. Sami odlučite da li ćete prihvatiti.“[36] - Nisu prihvatili biskupovu odluku, nego pojavinu želju. Ali samo još neko vrijeme.

     Fra Slavko je promatrao kako se međugorski fenomen događa ne samo privatnim „vidiocima“ i „vidjelicama“ po Međugorju ili gdje se već nađu na bilo kojem mjestu, u brdu, u duhanu, u sobi, u dvorištu, u zvoniku, nego na primjer i u privatnoj sobi časne sestre I., 25. listopada 1984. Vidjevši da „vidioci“ trebaju poći iz kapelice, vjerojatno je otac Barbarić smišljao kako dozvati pojavu i u svoju redovničku sobu. Tako je uspio premjestiti „viđenja“ iz „kapelice ukazanja“ u svoju privatnu „sobu ukazanja“, kako će se kasnije nazivati.

     Pod datumom 31. ožujka 1985. čitamo prvi put vijest da je „viđenje“ bilo u „fra Slavkovoj sobi“. Evo njegova zapisa u kronici:  „Pater Gianni Sgreva je od fra Slavka tražio oko 13 sati danas jedan dobar znak poslušnosti, da bi se njemu otvorio sutra put kod kardinala Oddija. Stoga su vidioci imali viđenje ne u kapelici nego u fra Slavkovoj sobi. Iz istog razloga nisu predmolili Vjerovanje i 7 Očenaša. To je učinio fra Slavko sam predmoleći sam ovu molitvu”.[37]

     - Dakle, fra Slavko „poslušao“: prenio „viđenja“ iz crkvene kapelice u vlastitu sobu, kao nešto posve osobno i privatno!

     „Vidjelica“ Marija kaže fra Slavku, 4. travnja 1985. s obzirom na biskupa Žanića, da je molila na brdu, „da ga Gospodin obnovi i da joj je Gospa obećala dati znak na Uskrs za Biskupa jer ju je molila da mu dadne neki znak. Vidjet ćemo,“[38] nada se otac Barbarić vjerujući „vidjeličinim“ priviđenjima.

     I što se vidjelo? – na Uskrs, 7. travnja, nije bilo nikakva znaka, pa čak nikakve ni Barbarićeve bilješke u kronici. Sve puki psihoumišljaji fra Slavka kapelana „Božjom providnošću izabrana“ za Međugorje, kako se sam predstavio u kronici, i Marije „vidjelice“, koja je svoju predodžbu specijalno molila da joj dadne znak za biskupa, i u konačnici pripisivanje sve neistine navodnoj međugorskoj pojavi! Sama laž do laži!

     Međutim, sutradan, „viđenje“ opet u kapelici. Opet „poslušali“ želju iz „viđenja“. I tako kroz nekoliko dana.

     Pod datumom 11. travnja 1985. čitamo ponovni preokret: „Viđenje je bilo u fra Slavkovoj sobi”. I onda fra Slavko nastavlja o sebi: „Problem je obojici [nadbiskupima Franiću i Jannucciju, koji su „dohodočastili“ u Međugorje] zašto do u potankosti nismo poslušali Biskupa i što se tiče kapelice, kao mjesta ukazanja. Franić je preko Marije dao pitati, da li da viđenja budu u sobi fra Slavkovoj. Gospa je rekla: Da. Vrlo je zadovoljan”.[39] Ne zna se tko je vrlo zadovoljan: nadbiskup Franić ili kapelan Barbarić? Ili obojica? Bitno je da je pojava odobrila „viđenja“ u fra Slavkovoj sobi! I onda počinje nizanka takvih “viđenja”: od proljeća 1985. do jeseni 1987. godine!

     Dne 12. travnja 1985: “Viđenje je i večeras bilo u mojoj sobi.” Slijedi vijest: “Viđenje je bilo u mojoj sobi” kroz više tjedana. I onda oko „obljetnice ukazanja tri dana uzastopna: 25., 26., i 27. lipnja. Ovoga posljednjeg dana: “Viđenje je bilo u mojoj sobi. Trajalo je oko tri minute. Prisutni su Marija i Ivan. Poruke nije bilo. Pomislio sam zato što ju je dala u utorak. Marija mi je rekla da je zaboravila. Sutra će pitati poruku“.[40] Marija „zaboravila“, a fra Slavko očekivao!

     Pod nadnevkom 4. srpnja 1985.: „Viđenje je bilo u mojoj sobi. Prisutan je samo Ivan. Trajalo je oko 3 minute. U svoju teku je zapisao poruku za mene: 'Radosna sam zbog njega, jer čini velika djela šireći moje poruke i govoreći. Ja ću ovih dana na poseban način moliti za njega'.“[41]

     - Pojava točno kazuje ono što o. Barbarić želi čuti: Ona je radosna što fra Slavko „čini velika djela“, i to šireći „poruke“. Uzvraća molitvom. Slično kao što je ista međugorska pojava nekako u isto vrijeme 1985. hvalila i Laurentinova „djela“! I preporučivala da se čitaju i propagiraju, kao što on sam piše o sebi.[42]

      Egzorcizam u sobi. Dana 6. srpnja 1985. u Barbarićevoj sobi opsjednuta djevojka i njegov egzorcizam:  „Sinoć iza viđenja i danas oko podne do 13,30 u mojoj sobi je bila čudnovata borba. Jedna djevojka imenom A. iz Torina imala je neki čudan napad sa simptomima opsjednuća. Sinoć za vrijeme mise u parku je pala, vikala, psovala, grčila se, a onda opet zvala u pomoć na molitvu. Iza toga je ustala i sve bilo normalno. Ja sam ih zamolio da dođu na razgovor. Došli su oko podne i pričali o jučerašnjem događaju. Koliko se A. sjeća - vidjela je križ sa mnogo očiju koje prijete i smiju se. I dok smo o tome govorili opet ju je uhvatilo. Molili smo, vršili egzorcizam. Nikako nije mogla reći da se odriče sotone zauvijek. Nikako nije mogla govoriti „Slava Ocu“. Došla je i Vicka. Iako A. nije otvarala oči rekla je ili nešto iz nje: Sada ste mnogo jači.“[43]

     Slično se dogodilo i 15. kolovoza 1985., na Veliku Gospu: „U mojoj sobi je danas bila velika borba sa opsjednutom E. iz Verone…. Kada sam izmolio egzorcizam, bila je vrlo umorna a onda postala agresivna. Prava borba je trajala do podne. Bili smo umorni i uzrujani.“[44]

     - Fra Slavko vrši egzorcizam, a da uopće nije ovlašten za to. I to sve čini u svojoj sobi. Crkveni kanon 1172,1 strogo propisuje: „Nitko ne može zakonito izricati zaklinjanja nad opsjednutima, osim ako je od mjesnog ordinarija dobio posebnu i izričitu dozvolu.“ Koliko nam je poznato, mjesni ordinarij biskup Žanić takvu dozvolu sigurno ne bi dao fra Slavku Barbariću! Ali on to ni ne pita, nego sam uzurpira.

     „U našoj sobi“. Iako je fra Slavko primio dekret od 6. rujna 1985. da se premjesti iz Međugorja u Blagaj, on i dalje bilježi privatna „viđenja“ u privatnoj međugorskoj sobi.        Tako 17. rujna 1985.: „U mojoj sobi na viđenju su bile novinarke iz 'Figaro' i fotograf.“[45] Međutim od 6. listopada 1985.: „Viđenje je bilo u našoj sobi“, tj. u njegovoj i fra Ivana Dugandžića, koji je bio član Biskupijske komisije, i prve i proširene, za ispitivanje događaja u Međugorju (1982.-1986.). Čak će 11. listopada 1985. fra Slavko napisati: „Viđenje je bilo u mojoj – odnosno u našoj sobi“.[46]

     Onda se tijekom vremena mjesto „viđenja“ mijenja: najčešće u „našoj sobi“, zatim

     26. prosinca1985.: „u podrumu… Nije bilo u našoj sobi jer je fra Ivan Dugandžić bolestan“;

     29. prosinca 1985. opet „u našoj sobi“; i onda od početka 1986. nekoliko puta u siječnju „u podrumu“, a uglavnom „u našoj sobi“;

     25. lipnja 1986., na „5. obljetnicu“ simultano: „Ukazanje je bilo u našoj sobi… Ivanka Ivanković je imala u isto vrijeme ukazanje u svojoj kući koje je trajalo 14 minuta. Vicka Ivanković …imala ukazanje kod kuće“;

     1. veljače 1987.  u „našoj kući“;

     26. ožujka 1987. u „sobi ukazanja“! Čak su je tako prozvali.

     28. kolovoza 1987. posljednji se put spominje izraz: „u našoj sobi“.[47] Ali to znači da je kroz sve to vrijeme svoga boravka „na papiru“ u Blagaju fra Slavko imao svoju postelju u Međugorju.  

     Otac je Barbarić preminuo 24. studenoga 2000. i već sutradan međugorski „vidioci“ u „ukazanju“ čuli su „poruku“ o njemu: „Radujem se s vama i želim vam reći da se vaš brat Slavko rodio za nebo i da zagovara za vas“.

     Fra Slavko se ponašao u skladu sa svojim psihoumišljajima i psihoželjama koje nam je ostavio zapisane

     da je „Božjom providnošću izabran“ za Međugorje - 2. rujna1984.;

     da ostane u Međugorju i bilježi sve događaje do prestanka „ukazanja“  - 3. veljače 1985.;

     da se „viđenja“ događaju u njegovoj privatnoj„sobi“ - od 31. ožujka 1985. nadalje;

     da je u „viđenju“ odobren prijenos „ukazanja“ iz crkvene „kapelice ukazanja“ u fra Slavkovu privatnu sobu - 11. travnja 1985.;

     da je u „poruci“ primio pohvalu kako čini „velika djela“ šireći „poruke“ - 4. srpnja1985.;

     da ostaje u Međugorju „dokle Gospa bude htjela“  - 6. kolovoza i 20. rujna 1985.;

     da se „ukazanja“ događaju u zajedničkoj sobi dvojice franjevaca - od 6. listopada 1985.;

     da je ostatak života proveo u Međugorju ili na putovanjima po svijetu u vezi s Međugorjem.

     I kao kruna, dogodilo se „bratu našemu fra Slavku“ da sutradan nakon smrti, na temelju „vidjeličina“ „viđenja“ i „poruke“ praktično bude viđen „u raju“ i proglašen „zagovornikom“ „vidjelaca“ i „vidjelica“ - 25. studenoga 2000.

Humac, 1988.-1991.

     Nakon što je proveo „na papiru“ u Blagaju tri godine, a „tijelom“ u Međugorju, Provincijalat predlaže fra Slavka za kapelana u župi Humac, 15. rujna 1988. Biskup odobrava premještaj odmah sutradan. Formalno je kapelan na Humcu, a uglavnom djeluje u Međugorju. O tome opet čitamo u Glasniku mira: „Od 1988. do 1991. pomoćnik je meštra novaka na Humcu gdje ujedno obnaša i službu župnog vikara. No i u to vrijeme najviše je u Međugorju među hodočasnicima, ali, zanimljivo, uvijek je stizao obaviti svoje dužnosti na Humcu“.[48] To znači:

     po biskupovu dekretu župni vikar na Humcu,

     po redovničkoj odredbi pomoćnik meštra novaka, a

     po svojoj samovolji „najviše je u Međugorju među hodočasnicima“. I čovjek stiže obaviti sve „svoje dužnosti“! Nije samo „zanimljivo“, kako naglašava Glasnik, nego pravo „čudo“, i humačko i međugorsko! Uostalom i on je sam priznao i zapisao u Međugorju, 20. rujna 1985., da je njegova „prisutnost ovdje na svoj način čudnovata“!

Humac, zakonito 1991.,

Međugorje, nezakonito 1991.-2000.

     Provincijalat je u Tabuli predložio fra Slavka opet na Humac, 24. srpnja 1991. Biskup je potvrdio njegov ostanak na Humcu načelno: 30. srpnja 1991., a 2. rujna izdao dekret.[49]   

     Godine 1991. fra Slavko na svoju ruku prelazi s Humca u Međugorje, bez znanja biskupova. Glasnik mira i o tome biografski: „Početkom rata u Bosni i Hercegovini, kada većina starijih fratara kao prognanici odlaze u Tučepe, pojavio se problem ispovjednika u Međugorju. Na usmeno odobrenje tadašnjeg provincijala, pok. fra Drage Tolja, fra Slavko preseljava u Međugorje i ostaje sve do svoje smrti, koja ga je zatekla u petak u 15,30 sati 24. studenoga 2000.[…]“.[50] Biskupski ordinarijat o tome uopće nije bio obaviješten, a kamo li da bi izdao dekret fra Slavku za dušobrižničko djelovanje u Međugorju, što je bilo nužno. Agresorski se rat razbjesnio u Hrvatskoj i BiH. Na Ordinarijatu je biskupska smjena, 1992./93. Fra Slavko u Međugorju tijekom vremena razvija svoje aktivnosti, koje se uvelike u Glasniku hvale.

     Od 1996. nadalje više je dopisa razmijenjeno između Ordinarijata i oca Barbarića, a da novi biskup nije postavio pitanje njegova legalna djelovanja u župi, u predpostavci da fra Slavko ima uredan dekret.[51] Osobito se korespondencija odvijala u vezi s jednim „hotelom“ u Međugorju za koji se fra Slavko zauzeo kod inozemnih donatora i pokazao svoje višestruko lice upadajući u izravne laži.[52] Iz ovoga fra Slavkova posljednjega razdoblja, nezakonito provedena u Međugorju iznosimo dvije stvari.    

Knjige i molitvenici

     Koliko ih je objavljeno? Prema Glasniku, trinaest. Ali vidjet ćemo kako se ne slažu svi naslovi. Put križa: „Preveden je na preko dvadeset jezika i postao molitvenik milijunima“, ističe jedan u svome prilogu u Glasniku. Tu bi tvrdnju trebalo dokumentirano potkrijepiti: i da je preveden na preko 20 jezika i da služi milijunima kao molitvenik.

     - Na međugorskoj web stranici Bibliografija fra Slavka Barbarića obuhvaća 110 naslova na raznim jezicima, na hrvatskom 16 naslova, od kojih su tri po dva izdanja, dakle svega 13 knjiga. Put križa u toj Bibliografiji nalazimo preveden na pet-šest jezika, a ne na preko dvadeset! 

     Slavite Misu srcem; U školi ljubavi; Klanjajte se srcem mome Sinu; Slijedi me srcem; Molite zajedno radosna srca. „I ove su knjige prevedene na preko dvadeset jezika i prodane u milijunima primjeraka“,[53] dodaje isti člankopisac.

     - U spomenutoj Bibliografiji nijedan naslov ne prelazi šest ili sedam prijevoda! Odakle 20? A velik ih je broj i preveden i objavljen u samome Međugorju u svrhu međugorske propagande.

     Isti autor još dodaje ove naslove: Postite srcem; Daj mi svoje ranjeno srce; Biseri ranjena srca; Razgovori i Susreti i iskustva u Međugorju [točan naslov: Razgovori  - Svjetski namjernici naši sugovornici, Duvno, 1990; a druge dvije knjige, prvi i drugi dio: Susreti i iskustva u Međugorju izašle su posthumno, 2002.]; doktorska teza Obraćenje i religijska pedagogija [točan naslov teze glasi: „Umkehr als zentrale Lehr-Lernaufgabe christilcher Erwachsenbildung“ /Obraćenje kao središnja zadaća poučavanja i učenja u kršćanskom odrastanju/ u rukopisu str. 447; nije poznato da je prevedena na hrvatski, niti je navedena u spomenutoj Bibliografiji]; Poruka za sadašnji trenutak; Međugorje - svjetsko duhovno središte.[54] Ni za jednu od ovih knjiga autor članka ne navodi da je prevedena i na koji drugi jezik niti da je u milijunima objavljena. A citirana knjiga Međugorje – svjetsko duhovno središte nije uopće navedena u Bibliografiji, niti se takav naslov može naći na internetu. Ni u izvorniku ni u prijevodu.

     U Hrvatskom slovu, 14. studenoga 1997. – tri godine prije smrti - u intervjuu pod naslovom “Iskustvo Međugorja” otac Barbarić kaže da je objavio 7 knjiga, od kojih su neke prevedene na više od 20 jezika! Dakle samo „neke“, a ne svih sedam!

     Drugi autor u Glasniku, bez razlučivanja samih knjiga, specificira kolika je milijunska naklada: „Njegove su knjige prevedene na dvadesetak jezika i tiskane u preko 20 milijuna primjeraka diljem svijeta“.[55]

     Ovdje bismo dodali tri primjedbe:

     Prva, nijedna od ovih knjiga koje je otac Barbarić napisao i namijenio kao molitvenike u crkvi ili priručnike za razne pobožnosti i primanje sakramenata nema crkveno odobrenje. Niti je fra Slavko tražio takvu dozvolu, a trebao je tražiti. On se vladao da može raditi što hoće. Knjižica Molite srcem, Molitveni priručnik za izdavača ima župni ured Blagaj, izašla u Zagrebu, 1987., a odgovara fra Ivica Vego! Znamo njegovu redovničku sudbinu iz 1988. godine.  

     Druga, kad se govori o Barbarićevim knjigama, čovjek bi pomislio da su posrijedi svesci i svesci sa stotinama stranica. Dobar dio knjižica, inače ukusno opremljenih, džepnoga su formata od 100 do 150 stranica. I to uglavnom gradivo u vidu bujne propagande međugorskih „ukazanja“, „poruka“, pobožnosti…

     reća, imali smo prigode osvrnuti se na ta basnoslovna pretjerivanja i prije deset godina, evo, sada opet ponavljanje takvih maštovitosti objavljenih u Kršnom zavičaju, 2000. godine. Iz tadašnjega svog osvrta uredniku Kršnoga zavičaja izdvajamo: „Isto tako prenosite svjedočanstvo 'djelatnika međugorskog svetišta' kako su fra Slavkove knjige 'prevedene na dvadesetak jezika i premašile nakladu od 20 milijuna' (Kršni zavičaj, br. 33, str. 274). Hajde, računajte ovako: Navodite 11 fra Slavkovih knjiga, i nijedna knjiga nije doživjela dva izdanja. Neka je svaka knjiga izišla u nevjerojatnih 10.000 primjeraka, to je nevjerojatnih 110.000 primjeraka na hrvatskom, a u nevjerojatnih 20 jezika još puta toliko jest jednako nevjerojatnih 2.200.000 primjeraka. Odakle onda '20 milijuna', čovječe Božji?"[56]

     Ali kad se radi o „međugorskom fenomenu“, onda su za naše međugorske propagandiste milijuni - puke sitnice! Tako su film „Gospa“ pogledali „milijuni“ gledatelja! U jednoj godini bili su „milijuni“ pričesnika! Kroz Međugorje je prošlo „30 do 40 milijuna hodočasnika“. Fra Slavkove su knjige objavljene u preko 20 milijuna primjeraka! Itd. Čovjek se pita hoće li se, ako se nastavi ovakva igra s milijunima, ubrzo i „viđenja“ i „poruke“ brojiti u „milijunima“?!

Gubitak ispovjedne ovlasti i kanonske misije

     Ordinarijat je zatražio od Provincijalata da fra Slavko bude premješten iz Međugorja, i to „što dalje od Međugorja“,  29. rujna 1999. Otac se Barbarić pojavio na Ordinarijatu 19. studenoga 1999. I jasno rekao da ne želi ići iz Međugorja. Na to mu je sutradan, 20. studenoga poslan službeni dopis (br. 1438/1999.) ovoga sadržaja:

     „Uz priloženo pismo, br. 1437/99. od današnjega nadnevka, šaljem Vam ovaj službeni dopis kojim od Vas tražim:

     - da, u razmaku od 15 dana po primitku ovoga pisma, napustite župu Međugorje;

     - da, u roku od 15 dana po primitku ovoga pisma, prekinete svaku vrstu djelatnosti u raznim međugorskim “ustanovama” i “udrugama” (o kojima smo jučer govorili, o nekima ste mi ostavili i fotokopije), a pogotovo u onima koje nemaju nikakva kanonskoga crkvenog odobrenja;

     - da se držite što dalje od Međugorja i pokažete se poslušnim redovnikom i duhovnim sinom sv. Franje, ne stvarajući daljnje zabune ni sebi ni Crkvi.

     Budući da ste u našem razgovoru pokazali otpor da ne kanite poći iz Međugorja zbog preuzetih 'obveza', kroz cijelu 2000. godinu, razbor me navodi da Vas ovim dopisom, na temelju Vašega ilegalnog boravka u Međugorju, kanonski opomenem da ću Vam oduzeti ispovjednu jurisdikciju na terenu hercegovačkih biskupija, ako se ne biste, ne daj Isuse, u propisanu roku redovnički i svećenički pokorili i zastalno udaljili iz  međugorske župe.

     Svojim biste neposluhom pokazali da ni ovaj Vaš ilegalni boravak nije bila obična zabuna, a svojim biste se posluhom iskupili i dokazali da je moguća bila i zabuna!“[57]

     I nakon te prve kanonske opomene, fra Slavko je ostao postojan, braneći se kanonima! Nije preostajalo drugo nego mu proglasiti prestanak ispovjedne jurisdikcije na području hercegovačkih biskupija, što je i učinjeno dopisom od 26. siječnja 2000., počevši teći vrijeme gubitka jurisdikcije od 20. veljače 2000.

     Fra Slavko je u međuvremenu zatražio od biskupa reviziju odluke, 7. veljače 2000. Biskup mu je još jednom potvrdio svoju odluku, 9. veljače 2000., tj. da će mu prestati ispovjedna ovlast naznačenoga dana ako se ne uredi da on ode iz međugorske župe.

     Otac se Barbarić utekao rimskim dikasterijima. Kongregacija za evangelizaciju naroda tražila je od biskupa podatke o fra Slavku dopisom od 27. ožujka, a biskup je odgovorio 8. travnja 2000., zadržavši svoj stav, dok ne dođe fra Slavkov potpis na Izjavu o posluhu i konkretan pristanak da se udalji iz Međugorja. Fra Slavko je Izjavu o posluhu, potpisao 20. lipnja 2000., ali se živ nije dao iz Međugorja. Potvrđen mu je još jednom prestanak ispovjedne jurisdikcije na području hercegovačkih dijeceza, 30. kolovoza 2000. godine:

     „U skladu s dosadašnjim relevantnim dopisima ovog Ordinarijata, posebno s dopisom od  21. veljače ove godine, prot.: 203/2000., ovim Vas obavještavam da u hercegovačkim biskupijama, napose u Mostarsko-duvanjskoj dijecezi,

     1) nemate nikakve pastoralne službe, napose ne u Međugorju;

     2) nemate ovlasti ispovijedati vjernike u Hercegovini;

     3) nemate pravo ni na pastoralnu službu ni na ovlast ispovijedanja samim potpisom Izjave o poslušnosti, od 20. lipnja ove godine, dok se prijedlozi o Vašoj eventualnoj pastoralnoj službi ne suglase između Provincijalata i Ordinarijata.

     Ako želite znati što je posrijedi, možete doći na Ordinarijat na razgovor, u kojem ću Vam protumačiti što budem znao i što se Vas tiče, a što pretpostavljam da i Vi dobro znate. Upozoravam Vas, ako budete nastavili u bilo kojoj formi pastoralno djelovati u Međugorju ili bilo kojoj drugoj hercegovačkoj župi, uslijedit će druge kanonske mjere.“ [58]

     Fra Slavko se pojavio na Ordinarijatu 14. rujna 2000. Bilo mu je teško što nema ovlasti ispovijedati, ali nije popuštao da ode iz Međugorja.

     - Kako možete ostati u Međugorju na temelju „Gospina dekreta“, i raditi "na crno"?

     Fra Slavko: Ne znam kako je do toga došlo, ali ja sam prešao u Međugorje, kad su fratri otišli u Tučepe, 1991., kad su četnici bili u Dubravama...

     - Ispovijedate li?

     Fra Slavko: Ne ispovijedam. - Nije istinu govorio!

     Ni nakon toga razgovora fra Slavko nije htio ići iz Međugorja.

     Svršetkom listopada 2000. još jednom  mu je potvrđeno da ostaje bez ispovjedne ovlasti i kanonskoga poslanja:

     „S obzirom na kanone koje sada navodite, i s obzirom na pismo koje ste mi prije uručili, jasno sam Vam više puta pisao i u više navrata obrazlagao da Vi u ovoj biskupiji - prema Zakoniku kanonskoga prava i odlukama mojih prethodnika - imate ispovjednu jurisdikciju vezanu uz crkvenu službu. Budući da ste na svoju ruku, bez znanja i odobrenja ovog Ordinarijata, napustili crkvenu službu u prethodnoj župi i samovoljno došli u Međugorje prije više godina da pastoralno djelujete, Vi ste se, po sebi, zbog takva neposluha, lišili ispovjedne jurisdikcije. To sam Vam sve protumačio i u više pisama, i proglasio u službenom glasilu Vrhbosni, 1/2000., str. 65.“[59] I na to se upozorenje otac Barbarić posve oglušio.

     Zaključak. Ako se ima u vidu sve ono što je fra Slavko Barbarić poduzimao i kako se ponašao u Crkvi prema svojim poglavarima, napose prema biskupu, osobito u kušnjama „međugorskoga fenomena“ - a nije iznesen nego samo mali dio toga materijala – tj.

     da je ostajao u Međugorju danima, mjesecima, godinama bez kanonskoga dekreta, štoviše protiv crkvenoga dekreta;

     da je čak, lišen ispovjedne ovlasti i kanonske misije, i dalje djelovao u Međugorju,

     da je publicirao „molitvenike“ bez crkvenoga odobrenja;

     da je izvodio egzorcizme bez mjerodavnoga ovlaštenja;

     da je očitovao do kraja života svoju crkvenu neposlušnost,

     ne prežući pred neistinama kada su mu zatrebale za njegove ciljeve;[60]

     da se pokazao nepokornim i neistinoljubivim u raznim prilikama;

     da je sve akcije, koje je poduzimao u Međugorju, činio bez odobrenja i blagoslova Crkve;

     da se u Crkvi vladao kao ustrajan neposlušnik i neumoran sektaš u skladu sa svojom vlastitom umišljenošću koju je oblikovao i na „porukama“ iz „viđenja“;

     da je „za svaku stvar ima[o] deset tumačenja“, kako reče biskup Žanić, a on zapisa o sebi,

     onda bi citirani autori Glasnika mira morali dobro pripaziti da im se ne dogodi ozbiljan promašaj, tj. da u Crkvi veličaju „svijetli lik“ fra Slavka Barbarića, kao što je sam otac Barbarić veličao „svijetli lik“ sada već otpuštenoga redovnika i razriješenoga svećenika Vlašića. U Crkvi se ne uzdižu na pijedestal uzornosti, a još manje svetosti, neposlušni sinovi i svojeglavi stranputičari! Fra Slavkovo je najteže zastranjenje u tome što je stalno pokušavao ne samo „privatizirati“ Blaženu Djevicu Mariju - do vlastite sobe! - nego i Katoličku Crkvu: vladati se ne prema svome zavjetu posluha Crkvi nego bez obzira na odredbe crkvenih poglavara, do smrti. O tome se može sastaviti posebna studija iz njegovih spisa i kronika.

     Na kraju, fra Slavko je Barbarić na drugome svijetu, a mi smo u ovoj suznoj dolini putnici prema vječnosti. Bog je jedini pravedan Sudac i svi smo u njegovoj ruci. Ponavljam ono što sam rekao i na njegovu sprovodu: „Neka Krist Kralj primi dušu pokojnoga svećenika fra Slavka i udijeli mu nagradu za sva dobra djela, i oproštenje za sve propuste“.[61] Neka mu milosrdni Bog udijeli vječni pokoj!

Ratko Perić, biskup

Narav mati želju dade

da istinu svak poznade.

Zato pamet razboritu

zadobismo mi na svitu.

Da se čovik uvik uči,

stvari pravo da dokuči.

I da pamet ne počine

dok ne stigne do istine.

Don Vid Došen (1720.-1778.), svećenik Senjske

biskupije, profesor moralne teologije u Požegi.

 

[1] Glasnik mira, citati na str. 14.

[2] Glasnik mira, str. 11.

[3] Glasnik mira, str. 15.

[4] Glasnik mira, citati na str. 34.

[5] Glasnik mira, 11/2010., str. 8.

[6] Kronika župe Međugorje, sv. I., 1982., str. 289-290.

[7] Glasnik mira, str. 8-9.

[8] Kronika, svezak IV., str. 730-731.

[9] Pismo fra Slavka Barbarića kardinalu Vinku Puljiću, 11. siječnja 1997., kopija u Arhivu Biskupskog ordinarijata Mostar (ABOM).

[10] I. Sivrić, La face cachée de Medjugorje, St. Francis-du-Lac, Kanada, 1988., str. 41; englesko izdanje The Hidden  Side of Medjugorje, 1989., str, 61. Uvod napisao izdavač: Louis Bélanger.

[11] Kronika, svezak III., str. 5. Slično se, 4 mjeseca prije toga, u pismu od 13. travnja 1984. fra Tomislav Vlašić predstavio Papi kao onaj koji "po božanskoj providnosti vodi međugorske vidioce"!

[12] Kronika, svezak III., str. 3.

[13] Službeni vjesnik Biskupija Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, 2/2008., str. 80 i br. 2/2009., str. 181.

[14] Pismo Generala reda provincijskim ministrima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Italije, u: Službeni vjesnik, 2/2009., str. 180.

[15] Službeni vjesnik, 2/2009., str. 179.

[16] Kronika, svezak III., str. 4.

[17] Kronika, svezak III., str. 238-239.

[18] Kronika, svezak III., str. 247; R. Laurentin, Dernières Nouvelles, 3 (1985) francuski: str. 25-26; talijanski: str. 29-30. 

[19] Kronika, svezak III., str. 249-250.

[20] Kronika, svezak III., str. 252.

[21] Kronika, svezak III., str. 256.

[22] Kronika, svezak III., str. 265; Ogledalo Pravde, str. 91-93.

[23] Kronika, svezak III., str.  484.

[24] „Veliki znak – veliki uzmak“, u: Ogledalo Pravde, Mostar, 2001., str. 102-108; „Dvosmislene igre oko 'Velikoga znaka'“, u: Službeni vjesnik Biskupija Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, 3/2009., str. 270-279.

[25] Kronika, svezak IV.,, str. 723.

[26] Kronika, svezak IV., str. 726-727.

[27] Kronika, svezak IV., str. 730-731.

[28] Kronika, svezak IV., str. 741.

[29] Kronika, svezak IV., str. 752.

[30] Kronika, svezak IV., str.

[31] Kronika, svezak IV., str. 850-851.

[32] Kronika, svezak IV., str. 901.

[33] Kronika, svezak IV., str. 908.

[34] Glasnik mira, str. 9.

[35] Pismo biskupa Pavla Žanića župniku fra Tomislavu Pervanu, br. 281/85., od 25. ožujka 1985.

[36] Kronika, svezak III., str. 385-386.

[37] Kronika, svezak III., str. 396-397.

[38] Kronika, svezak III., str. 410.

[39] Kronika, svezak III., str. 429.

[40] Kronika, svezak IV., str. 643.

[41] Kronika, svezak IV., str. 660.

[42] R. Laurentin, La fine delle apparizioni è prossima?, Brescia, Marzo 1985., str. 31: „Fate leggere ai preti il libro dell'abbé Laurentin e divulgatelo“; vidi također Ogledalo Pravde, str. 69.

[43] Kronika, svezak IV., str. 666-667.

[44] Kronika, svezak IV., str. 781a (dva puta se ponavlja isti broj 781, zato ovu stranicu označavamo  kao 781a).

[45] Kronika, svezak IV., str. 

[46] Kronika svezak IV, str. 955.

[47] Tako 30. kolovoza 1987. nastaje preokret. Kroničar piše: „Odlučili smo da od danas vidioci dolaze na moljenje krunice na kor i da tu bez ičijeg prisustva imaju viđenje. Biskup je zabranio da to bude u prostorijama župnog ureda“. Sličnu će odluku kroničar zapisati i sutradan: 31. kolovoza 1987.: „Od večeras nije ukazanje više u župnom uredu. Odlučili smo u dogovoru s vidiocima da oni dođu na moljenje krunice i da budu na crkvenom koru. Na ovaj način želimo vidioce zaštititi od nasrtljivosti neuviđavnih hodočasnika.“ Biskup je bio zabranio „ukazanja“ i u župnoj crkvi, ali, eto, nije kor – crkva! No ni taj se „dogovor“ nije poštovao:        9. rujna 1987. - opet u crkvi „u kapelici“! Ima i ova: 13. rujna 1987. „Vidioci su večeras ostali kod svojih kuća i tu imali viđenje“!

[48] Glasnik mira, str. 9.

[49] Mir i dobro, 3/1991., str. 18.

[50] Glasnik mira, str. 9.

[51] Tako 25. srpnja 1997.: „Obljetnica ukazanja“ bez Ordinarija, u: Ogledalo Pravde, str. 239-144. Vidi također str. 101.

[52] O tome se mogu čitati dokumentirani članci i pisma: „Međugorske nevjerodostojnosti“, u: Crkva na kamenu, 11/1997., str. 3. Vidi također Ogledalo Pravde, str. 96-101.

[53] Glasnik mira, str. 9.

[54] Glasnik mira, str. 9 i 14.

[55] Glasnik mira, str. 11.

[56] Ogledalo Pravde, Mostar, 2001., str. 61.

[57] Biskupovo pismo fra Slavku Barbariću, br. 1438/1999., od 20. studenoga 1999.

[58] Biskupovo pismo fra Slavku Barbariću, 30. kolovoza 2000., prot. 1244/2000.; kopija u ABOM.

[59] Biskupovo pismo fra Slavku Barbariću, 30. listopada 2000., prot. 1695/2000.; kopija u ABOM.

[60] O tome se mogu čitati dokumentirani članci i pisma: „Međugorske nevjerodostojnosti“, u: Crkva na kamenu, 11/1997., str. 3. Vidi također „Poruke s obzirom na dva hotela“, u: Ogledalo Pravde, str. 94-101.

[61] Ogledalo Pravde, str. 62.

POVEZANI ČLANCI

09. velj 2017
Biskup Ratko Perić
18. velj 2012
Curie diocésaine
01. srp 2007
Bischof

NAJČITANIJE

09. velj 2017
Biskup Ratko Perić
18. velj 2012
Curie diocésaine
01. srp 2007
Bischof