Beogradska „Politika“ objavila je 3. svibnja 2012. razgovor svoje novinarke Jelene Čalija s apostolskim nuncijem mons. Orlandom Antoninijem, predstavnikom Svete Stolice u Republici Srbiji od 2009. godine. Uredništvo je ispod naslova „Zaliječimo rane Drugoga svjetskog rata“ izvuklo iz odgovora rečenicu: „Polako se shvaća da je ustaški režim počinio zločine u ime katolicizma, uvjeren sam da bi nove riječi povodom ovog pitanja mogao izgovoriti Papa ukoliko bi došao u Srbiju“.
Pošteno je, međutim, da se prenese cio kontekst tih riječi, koje se odnose na događaje u Drugome svjetskom ratu, a ne samo ono što je istaknuto u početku članka. A taj kontekst glasi: „Uvijek postoji mogućnost da Papa posjeti Srbiju nekom drugom prilikom. On je već bio pozivan, kako od države Srbije tako i od Katoličke Crkve. Ona [mogućnost] bi se realizirala slično kao i u drugim većinski pravoslavnim zemljama, kao recimo u Rumunjskoj 1999. godine, Grčkoj 2001. godine, i drugim državama. Međutim i za taj posjet Srbiji, kaže se, neophodno je prvo riješiti problem poznatih bolnih činjenica iz Drugoga svjetskog rata. Rekonstrukcija događaja koji su u pitanju, još uvijek nije urađena na konačan način, a konačni nisu ni podaci s kojima se strane ne slažu, iako se polako shvaća da je tadašnji ustaški režim, koji je prošle godine papa Benedikt Šesnaesti označio kao 'nehuman', počinio zločine u ime katolicizma. Uvjeren sam da bi nove riječi povodom ovog pitanja mogao izgovoriti baš Papa ukoliko bi došao u Srbiju, zato što na drugom mjestu nije lako pronaći priliku i pravi trenutak da se one izgovore”. Tako preuzvišeni Sugovornik.
Ne samo „nove“ nego i neobične riječi iz crkvenih krugova koje bi poslužile u ekumenske svrhe, odnosno u cilju dolaska Svetog Oca u Srbiju. Jesu li te nove riječi ujedno i „nova istina“, koja nas je sposobna osloboditi i od kriva nacionalizma i od lažna irenizma? Odakle ta teza i komu ili čemu ona služi?
1 - Općenito se smatra da ni onaj rat od 1941. do 1945., kao ni ovaj posljednji od 1991. do 1995. nije bio „vjerski rat“. Nije vođen ni uzročno ni posljedično iz vjerskih motiva. Nisu ga vodili vjerski lideri nijedne strane ni religije. Nisu to radili ni fašisti, ni ustaše, ni nacisti, ni komunisti u ime Katoličke Crkve, štoviše, oni su radili protiv Katoličke Crkve i njezinih načela! Ako se našlo religioznih ekscesa s bilo koje strane, to su doista bili ekscesi, pojedinačni ispadi koji se ne mogu generalizirati. Naprotiv, na ovim su prostorima vođeni međunacionalni sukobi zbog neriješenih nacionalnih pitanja kao i u drugim europskim zemljama. Bjesnio je međuideološki rat, a ne ratni konflikt između katolicizma i pravoslavlja. I ne u ime pravoslavlja i u ime katolicizma. Politička godina 1918. i ona 1929. rodile su političku 1941., a 1941. izrodila je 1945. godinu, a iz 1945. nastala je 1991. i tako redom.
2 - I sami su komunisti na montiranom suđenju nadbiskupu Stepincu i nekim ustaškim glavešinama u Zagrebu 1946. godine izmišljali razne optužbe, ali nije im palo na pamet da optuže cio ustaški režim da je činio zločine u ime katolicizma! U tom procesu Stepinac je bio predstavnik Katoličke Crkve na sudu, optužen za kolaboracionizam s ustaškim režimom!
3 - Uostalom, najveći dio ustaša pripadao je po krštenju Katoličkoj Crkvi, drugi dio ostalim kršćanskim zajednicama, a dio muslimanskoj vjerskoj zajednici. V. Topalović, Srednja Bosna – Ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941-50. 1991.-1995., Zagreb, 2001., str. 70, donosi podatak da je u NDH bilo 28 generala židovske i 10 generala pravoslavne vjere. Postavlja se pitanje: Je li sav taj mješoviti „ustaški režim“ činio zločine „u ime katolicizma“?
4 - Gdje je to ustaški režim ili bilo koji ustaški režimlija rekao, napisao, dao do znanja da nešto poduzima „u ime katolicizma“? I zar je njegovo da se u svojoj dnevnoj politici poziva na katolicizam? A ako je rekao ili napisao, sigurno je bio opovrgnut s mjerodavna crkvenog mjesta. Gdje se onda „polako shvaća da je ustaški režim počinio zločine u ime katolicizma“? Ni „prijelazi“ nisu poduzimani “u ime katolicizma“, nego u ime „lude strasti“, kako je to nazvao nadbiskup Stepinac.
5 - Spomenuta polemična i od Komunističke partije naručena pamfletistička teza o zločinima ustaškog režima „u ime katolicizma“ provlači se kroz knjigu Viktora Novaka, „Magnum crimen“, Zagreb, 1948., koja je doživjela više izdanja, posljednji reprint u Beogradu, 1989. Talijanski pisac Marco Aurelio Rivelli objavio je u izdavačkoj kući Kaos u Milanu, 1999. knjigu „L'Arcivescovo del genocidio. Monsignor Stepinac, il Vaticano, e la dittatura ustascia in Croazia [Genocidni nadbiskup. Monsinjor Stepinac, Vatikan, ustaška diktatura u Hrvatskoj], 1941-1945.“ Objavio je i knjigu „Dio è con noi. Chiesa di Pio XII complice del nacifascismo“ (Bog je s nama. Crkva Pija XII., suradnika nacifašizma), Kaos, 2002. U tim knjigama ponavlja se optužba, pa i u naslovu, o genocidu vezanu uz nadbiskupa Stepinca. Ali ti pamfleti proizašli iz Kaosa ne donose istinu nego komunističku antikatoličku propagandu. Kada stvar ne bi bila temeljito proučena i kada ne bi bilo nepobitno dokazano da Stepinac nema veze s genocidom, ne bi Papin Pronuncij msgr. Patrick Hurley svaki put ustajao kada bi pokraj njega na suđenju bio proveden Stepinac; ne bi ga papa Pio XII. imenovao kardinalom, niti bi papa Ivan XXIII. i papa Pavao VI. držali onakve govore o njemu, niti bi ga papa Ivan Pavao II. uzdigao na čast oltara 1998. na Mariji Bistrici, niti bi Benedikt XVI. klečao na njegovu grobu u zagrebačkoj katedrali, 2011.
6 - Papa je imao prigodu u Hrvatskoj 4. i 5. lipnja 2011. okvalificirati „ustaški režim“ ne samo „nehumanim“. Barem je Sveti Otac neustrašiv da izrekne istinu! Ako je igdje mogao izreći takve riječi, morao bi ih izgovoriti u Hrvatskoj i javno osuditi „ustaški režim“ koji je, eto, činio zločine „u ime katolicizma“. A nije to učinio. Kako će to papa Benedikt XVI. učiniti ako to nije povijesna istina. Papa je u zrakoplovu, u letu u Hrvatsku, novinarima govorio ovako: „Prvo, činilo se da je ustaški režim ispunio san o samostalnosti i neovisnosti, no u stvarnosti samostalnost je bila laž jer ju je Hitler podvrgnuo svojim probitcima. Kardinal Stepinac vrlo je dobro to shvatio i branio je pravu čovječnost protiv toga režima. Braneći Srbe, Židove, Cigane pokazao je – rekli bismo – snagu istinskoga humanizma, čak i trpeći. Zatim je nastupila suprotna diktatura, komunistička, u kojoj se opet borio za vjeru, za nazočnost Boga u svijetu, za stvarnu čovječnost koja ovisi o Božjoj prisutnosti: samo ako je čovjek Božja slika, onda humanizam cvate. Takva je bila – recimo – njegova sudbina: boriti se u dvjema različitim i suprotstavljenim borbama. Upravo po toj odluci za istinsko protivljenje duhu vremena, po pravom humanizmu koji dolazi iz kršćanske vjere, velik je uzor ne samo Hrvatima nego svima nama“, dakle i Srbima, i Židovima, i Ciganima itd. Papa bi mogao izgovoriti ove riječi usred Niša!
7 - Papa u zrakoplovu 4. lipnja 2011. nije ulazio u problematiku srpsko-hrvatskih odnosa, i nije spomenuo i treću, a vremenski zapravo prvu diktaturu u kojoj je živio nadbiskup Stepinac, a koja se i službeno tako zvala - diktatura, ona Kraljevine Jugoslavije! Svatko savjestan i čovjekoljubiv osuđuje svačije zločine, naravno i ustaške, ali za njihov povijesni kontekst nužno je poznavati i zločine koji su mu predhodili, što se gotovo redovito prešućuje.
8 - Možemo li se mi iz crkvenih sredina, kojima je stalo do pune istine, slagati s onim koji „polako shvaća“ da je „ustaški režim počinio zločine u ime katolicizma“, ako se ujedno tvrdi da „rekonstrukcija događaja koji su u pitanju, još uvijek nije urađena na konačan način“? Zar se onda može govoriti i o kakvu „shvaćanju“ ako nema konačne, nepobitne i istinite rekonstrukcije onoga što se stvarno zbivalo? Zar bi bilo razborito sugerirati Papi da izgovori takve nepotpune sudove kao „nove riječi“, a da rekonstrukcija događaja nije konačno provjerena i potvrđena? U vezi s tom „rekonstrukcijom“: koliko je bilo zločina za koje se nikada nije doznalo ni tko ih je izveo, ni kada su počinjeni, ni koliko je bilo žrtava, a pogotovo se ne zna iz kojih sve motiva. Pa i mi u Crkvi, koji otvaramo postupke za beatifikaciju svojih članova, zastanemo pred takvim neriješenim pitanjima. Takvi događaji traže detaljnu multidisciplinarnu analizu, a nikako sudove, koje je povijesna znanost moćna opovrgnuti.
9 - Zar nije protuslovno govoriti o polakom shvaćanju da je ustaški režim „u ime katolicizma“ činio zločine, premda se u istom razgovoru priznaje da ne postoje konačni podatci s kojima bi se strane složile? Strane u povijesnom sukobu jednostavno se ne slažu do danas.
10 - Glasnogovornik Svete Stolice o. Federico Lombardi izjavio je 18. travnja da Sveti Otac ne ide u Srbiju 2013. godine. A 3. svibnja Nuncij u „Politici“ kaže da bi, u slučaju da Papa dođe u Srbiju, mogao izgovoriti rečenicu: „da je ustaški režim počinio zločine u ime katolicizma“. Što bi Papa mogao izgovoriti, a što ne bi, to se zbilja ne zna dok to ne bi izgovorio! A sigurno, kao „suradnik istine“ (njegovo je životno geslo: „cooperatores veritatis“!), ne bi mogao izgovoriti ni poluistinu, a pogotovo ne neistinu! Našu ekumenu ništa tako ne ranjava kao poluistina ili neistina. Samo nas istina, u ljubavi izrečena i učinjena, oslobađa i ozdravlja! Stoga ni za kakav ekumenski susret ili posjet nije potrebna takva opasna predpostavka, a najmanje iz crkvenih krugova!
