Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan

Augustin je rođen u Tagasti, današnjem Alžiru, 354. godine. On je jedan od najutjecajnijih teologa, filozofa, pisaca, polemičara u Katoličkoj Crkvi. Nedavno je snimljen film o njegovu životu. U tom povodu talijanski augustinijanac, o.Vittorino Grossi, profesor patrologije i patristike na Lateranu i na Augustinianumu u Rimu, izvrstn poznavatelj Augustinova lika i djela, dao je novinaru R. Allegriju intervju u kojem iznosi neke do sada neobjavljene podatke i zaključke (Zenit, 26.I.2010).

 

U filmu o sv. Augustinu „priča se da je Augustin, kad je bio mladić, imao sina od jedne ropkinje Etiopljanke, koja mu je neko vrijeme bila suložnica a koju je kasnije napustio radi crkvene karijere. Ova pripovijest, kako je gotovo svi biografi donose, ne odgovara istini. Augustin je u mladosti imao sina, ali ne od ropkinje. Djevojka u koju se zaljubio bila je 'posebna'. Zbog njezine ljubavi Augustin je duboko promijenio svoje ponašanje. Nažalost ta velika ljubav nije mogla završiti u redovitom braku“.

 

 

- Evo krimi-romana, misterija, otajstva koje biografi nisu nikada uspjeli razjasniti. U svakom slučaju, istražujući detaljno i služeći se svim naznakama koje o ovoj osobnoj dogodovštini Augustin daje u svojim spisima, uspijeva se rekonstruirati pripovijest vrlo čarobna: romantična, divna, iako sa završnicom, s ljudskoga gledišta, pomalo otužnom.

 

 

- Augustin je imao razbludničku mladost. On sam u svojoj autobiografskoj knjizi „Ispovijesti“ opisuje da je kroz neko vrijeme bio neobuzdani slobodnjak: volio je predstave, užitke, slatki život, žene, seks, bludnice, igre, raskalašena društva. A ovo njegovo ponašanje bilo je neka vrsta pobune zbog toga što nije mogao ostvariti svoje snove.

Potjecao je iz obitelji skromnih ekonomskih uvjeta. Njegov otac, Patricije, gradski vijećnik, bio je službenik u poreznom uredu, a Tagasta bijaše malo središte i taj mu je posao donosio malu korist. Majka Monika, kršćanka i žena vrlo pobožna - bila je naime poslije smrti proglašena sveticom - dala je malomu sinu vjerski odgoj koji je Augustin u prvoj mladosti posve zaboravio.

Prvorođenac od trojice braće, bio je vrlo inteligentan dječak. U školi je uvijek bio među najboljima. Osobito je volio literaturu, posebno pjesnike. Znao je napamet Virgilija i, recitirajući odlomke Eneide, znao se do suza uzbuditi. Sanjao je da bi mogao poći u Kartagu nastaviti studij i postati glasovit govornik, tj. književnik. Ali obitelj nije imala potrebnih ekonomskih sredstava. Tako se mladić, završivši mjesne škole, osjećao ozlovoljen.  Priča se da je svaki dan izlazio na jedan brežuljak, stajao satima i gledao u smjeru Kartage i snivao snove. I upravo u tom periodu, zbog žalosti i očaja, odao se svim porocima: bio je buntovan, svadljiv, kockar, kradljivac, napastovao djevojke, čak prijateljice svoje majke. Bio je škandal u Tagasti a njegova ga ožalošćena mati oplakivala.

Obiteljski prijatelj, Romanijan, čovjek vrlo bogat, cijenio je Augustina i nastojao ga izvući iz toga stanja, omogućujući mu da bude odgojiteljem njegove djece .“Prihvaćam, ali samo ako mi platiš godinu rada unaprijed“, reče mu Augustin. Romanijan je prihvatio. Augustin novac u džep i nestao. Pobjegao je od kuće i otišao u Kartagu i s novcem Romanijanovim upisao se u školu koja je u ono vrijeme bila Sveučilište.

 

 

- Ne odmah. Kartaga je bila pokvaren grad, pun zabave svake vrste. Augustin se osjećao svoj na svome. Bio je ekstravertiran, zgodan, privlačan, kulturan, pisao je pjesme, postao je odmah „kralj“ svečanosti i idol žena. Potom je upoznao onu misterioznu djevojku i sve se promijenilo.

 

- Malo. Ne zna joj se čak ni ime, ali nije bila ropkinja. Kao što Augustin sam pripovijeda, nju je susreo u nekoj kršćanskoj zajednici, i ovaj je detalj vrlo značajan da se shvati tko je ona bila. Na sastancima ondašnjih kršćanskih zajednica žene su sudjelovale samo praćene roditeljima ili muževima i nitko se nije mogao s njima zadržavati. Međutim bila su tri ženska „reda“ koji su bili uvelike cijenjeni u društvenoj i liturgijskoj strukturi prvotne Crkve: „udovice“, „đakonise“ i „posvećene djevice“. Udovice i đakonise bile su općenito žene određene dobi. A „posvećene djevice“ mogle su biti vrlo mlade i odlučile su svoj život darovati Kristu obredom posvećenja. Bile su najbolje djevojke u zajednici, bogate ljudskim i umnim osobinama. 

Sve daje naslutiti da se Augustin zaljubio u jednu takvu djevojku koju je sa svojim neodoljivim čarom zaveo. Djevojka je ostala trudna i otišla je živjeti sa zaljubljenikom proizvevši veliki škandal. Ali ta njegova ljubav, duboka i velika, izazvala je drastičnu promjenu u Augustinovu životu. Bio je za nj spas, početak onoga što je kasnije postalo njegovo obraćenje. Ali, kao što je već rečeno, brak se nije mogao ozakoniti. Tadašnji crkveni zakoni, nakon Konstantinova edikta 313. i pod Justinijanom, bili su prihvaćeni i u Građanskom kodeksu. Jedan od tih zakona odnosio se i na „posvećene djevice“. Ove nisu nikada mogle napustiti svoje zvanje i stoga nisu se nikada mogle zakonito vjenčati.

 

 

Kao suložnici. Suložništvo je bilo stanje koje se civilno „toleriralo“ u ono vrijeme. Završivši nauke, Augustin se vratio u Tagastu, s drugaricom i sinom, kojemu je dao ime Adeodat, „od Boga darovan“. U Tagasti je želio otvoriti školu, ali nije imao sredstava. Obitelj mu nije dala nikakve pomoći. Majka je Augustina smatrala „svetogrdnikom“ jer je živio s „posvećenom djevicom“ i nije ga htjela primiti u kuću. Opet je onaj Romanijan pritekao u pomoć. Dao mu velikodušan zajam i Augustin je s onim novcem otvorio svoju školu. Ali u Tagasti nije se osjećao dobro. Učenici mu nisu plaćali.

Vratio se stoga u Kartagu i otvorio novu školu. Ali ni u Kartagi nije imao sreće. Pobjegao je u Rim. U međuvremenu nastavio je studirati. Žednio je za istinom. U traganju za njom s vremenom je pristajao uz razne ideologije i filozofsko-religiozne struje toga vremena: od materijalizma pristupio je stoicizmu, pokretu platonaca, pelagijanizmu i konačno manihejizmu. Upravo su manihejci uvidjeli kako je taj mladić inteligentan i perpektivan. Bili su vrlo utjecajni u politici i odlučili su mu dati šansu. Preko Simaha, prefekta Rima, podržali su kandidaturu Augustinovu na katedri retorike u Milanu, mjestu uvelike prestižnu, jer je Milano postao službeno sjedište Carstva i kandidatura je bila prihvaćena. Godine 384. bilo mu je 30 godina. Augustin je imenovan „carskim retorom“ i preselio se s obitelji u Milano.

Milanski biskup bio je sv. Ambrozije. Augustin ga je veoma cijenio i počeo je ići na njegove propovijedi iz „estetskih motiva“, kako je sam zapisao, tj. jer je Ambrozije bio kulturan i profinjen čovjek. I u onim godinama našao je istinu koju je godinama tražio. Bog se objavio njemu i srce je Augustinovo bilo zapaljeno. Upisao se u popis katekumena i spremao se za krštenje koje mu je u noći Velike subote 387. podijelio sv. Ambrozije. Ali odmah je nastala velika zaprjeka.

Crkva je naređivala katekumenima da srede svoj život prije negoli prime krštenje. Tko je imao ljubavnicu, morao ju je napustiti. Tko je s njom živio, morao ju je vjenčati. Augustin se tako morao vjenčati, ali to nije učinio. Neki biografi tvrde da je on, kada je odlučio primiti krštenje, otpremio svoju družicu, zadržavajući sa sobom sina Adeodata, kojemu je bilo 15 godina. To nije dokumentirana verzija, i ne smatram je istinitom. Augustin je bio vrlo zaljubljen u svoju družicu. Zbog nje je promijenio život. U „Ispovijestima“ priča da je u 15 godina nije nikada izdao, i to očituje njegovu veliku ljubav i nikada je ne bi napustio na onakav način. Stoga, u vrijeme krštenja, Augustin nije uopće mislio na crkvenu karijeru i nisu bili vjerodostojni razlozi zašto se ne bi oženio majkom svoga sina.

Ja mislim da se on sa svojom vlastitom družicom nije vjenčao, jer „nije mogao“. A nije mogao jer mu zakon nije dopuštao da se vjenča s „posvećenom djevicom“. Morao ju je otpustiti. Ali se osjećao na smrt žalostan pri toj pomisli. I ta je žena riješila pitanje, žrtvujući samu sebe. Vratila se u Rim, ostavljajući Augustinu sina. Prebolna rastava, kao što dokazuje činjenica da Augustin nije nikada zaboravio svoju drugaricu. Njegova majka Monika uzalud ga je nastojala tješiti nudeći mu razne žene, s odličnom pozicijom, da se podigne u životu. Ali on je uvijek to odbijao. Bio je velik auktoritet u Milanu i najbolje obitelji željele su se s njime rodbinski povezati. Ali Augustin je uvijek ostao zaljubljen u majku svoga sina i odbio je sve ponude.

 

 

Odrekao se službe carskoga retora jer se nije dobro osjećao u onom okružju. Odlučio je vratiti se u Tagastu i posvetiti se studiju, molitvi, zajedno sa svojom majkom i svojim prijateljima. Napustio je Milano i dospio u Ostiju da se ukrca u Afriku. U Ostiji je Moniku zahvatila groznica i umrla je. Augustin se premjestio u Rim, gdje se zadržao osam mjeseci. Bio je privučen monaškim zajednicama koje su se stale širiti. U Rimu ih je bilo različitih i želio ih je upoznati. Bile su to zajednice osoba koje su željele živjeti kao prvi kršćani.

Godine 388. vratio se u Tagastu, prodao ono malo dobara koja je imao, razdijelio utržak siromasima i povukao se s nekolicinom prijatelja na periferiju mjesta. Njegov novi ideal života bio je skrovište, molitva, studij zajedno s prijateljima koji su dijelili njegove poglede. Ali Augustin je bio vrlo poznat u Tagasti. Svi su se divili njegovoj ljubaznosti, dobroti, mudrosti i svakoga dana bilo je osoba koje su ga išle posjećivati i tražiti savjeta, usluge, pomoći a on nije uspijevao nikoga odbiti.

Tako je njegov život studija i molitve stalno bio ometan. I onda je odlučio napustiti Tagastu. Prenio je svoje prebivalište u gradić u blizini Sredozemnoga mora, Hipon, blizu današnje Annabe. Ali glas ga je pretekao. Jednoga dana ušao je u crkvu u Hiponu dok je bio neki sastanak. Biskup Valerije, već ostario, vidjevši Augustina, počeo je izvikivati s oduševljenjem njegovo ime. On se stao smijati, jer nikada nije pomislio postati svećenik. Ali ondašnji glas naroda bio je glas Božji, „vox popli vox Dei“. I biskup ga je prozvao i rekao mu da je to volja Božja. I nije mogao odbiti. Tako je Augustin zaređen za svećenika.

Da je izbor bio izvrstan, odmah se pokazalo. Augustin je organizirao takvu religioznu djelatnost u Hiponu i u susjednim predjelima da je nastao izvanredan rascvat vjere, djela, studija. Svi su trčali na Augustinove propovijedi. Svećenici, pa i biskupi, išli su k njemu po savjete. Hipon, zahvaljujući Augustinu, postao je odredišna točka za sve afričke Crkve. Biskup Valerije, bojeći se da Augustin ne bude poslan u drugo sjedište, posvetio ga je za biskupa imenujući ga svojim nasljednikom. Posvećenje je bilo oko 396. godine. I tako se Augustin nije maknuo iz Hipona.

 

 

Trajao je 34 godine. Vrijeme dugo i vrlo bogato djelatnošću. Augustin je ovoj novoj misiji posvetio dušu i tijelo. Bio je brižljiv pastir, pozoran na nevolje svojih vjernika, napose siromaha, poniženih, bolesnih. Brinuo se veoma za propovijedanje, iako ga je to koštalo velikih žrtava, jer je imao problema s plućima, i govoriti, bila mu je prava muka. Često je išao propovijedati i u druga mjesta. Bio je i u Kartagi. Zajedno s propovijedanjem nastojao je i pisati. Kamo nije mogao dospjeti riječima, želio je dosegnuti spisima. U Hiponu je bio otvorio izvanrednu Radionicu. S njim su radile razne osobe koje su bilježile sve što je izlazilo iz Augustinovih usta: razgovore, rasprave, dijaloge, propovijedi i potom su to stavljali u gotovu formu. Augustin je sve to prerađivao pripremajući knjige i traktakte. Drugi pisari prepisivali su kopije koje su bile razašiljane Crkvama, biskupima i također osobama koje su tražile pomoć i savjet. Augustin je doprinosio proizvodnji knjiga s elaboratima koje je izravno pisao. Patio je od besanice, ali se nije tužio jer je na taj način mogao provesti velik dio noći u pisanju. Literarna proizvodnja, koja je iza Augustina ostala, jednostavno je nemjerljiva i još je i danas izvanredan izvor „mudrosti“ teološke, mistične, filozofske za učenjake svake vrste, uključujući i Pape.

 

 

U noći između 28. i 29. kolovoza 430. Bilo mu je 76 godina. Pogođen groznicom, nakon kratka bolovanja, otišao je u nebo. Njegovo je tijelo bilo pokopano u Hiponu. Zatim je bilo preneseno u Sardiniju potom u Paviju gdje se još nalazi u crkvi sv. Petra u zlatnom nebu.

 

Da, ima naznaka i podataka koji nam omogućuju imati sliku prilično vjerodostojnu. Nije mogao biti vrlo visok. Zgoda koju donosi sam Augustin navodi na taj zaključak. Svi su Rimljani bili stasom srednje niski. Kada se u katakombama nađe kakav kostur visoke osobe, to znači da nije bio Rimljanin. Jedna rimska gospođa imala je sina koji je trebao biti zaređen za đakona i za onu priliku kupila mu je novo odijelo. Ali mladić je umro i gospođa je odijelo darovala Augustinu, koji joj je zahvalio na daru i rekao da ga „nije mogao obući jer je bilo preveliko za njega“. Iz te pojedinosti zaključuje se da je Augustin bio manji od normalnoga Rimljanina svoga vremena. Bit će da je bio visok metar i 60 cm. Pripadao je pučanstvu  sredozemne obale i imao je prema tomu tjelesne značajke tadašnjih Alžiraca: puti tamne, kose crne.

 

 

Bio je ljubazan, uljudan, srdačan, željan ljubavi. Želio je biti uvijek okružen prijateljima, pa i kao starac, a patio je kada se morao udaljiti od njih. Sam o sebi kaže: „Ja sam duha blaga“.  Bio je simpatičan i svi su željeli biti s njime. Posjedovao je neku urođenu plemenitost duha. Kao mladić, pohađajući društva malo preporučljiva, nije nikada sišao u vulgarno, grubo i nasilničko ponašanje. Želio je uvijek biti „elegantan i fin“. Bio je profinjen govornik. Očaravao je svojim govorima.

Augustin je živio prije 1600 godina, ali čini se kao da je čovjek današnjega doba. Upoznao je sve poteškoće koje napadaju osobe danas. Prije nego je susreo Boga i živio za njega, bio je žrtva neobuzdanih strasti. Tražio je istinu, ali putovima koji su bili daleko od kršćanske vjere koju je kao dijete upijao od majke. I u određenom trenutku postao je upravo neprijatelj kršćanske religije koju je smatrao lažnom. Potom se obratio provevši preostali dio svoga života veoma zaljubljen sljedbenik Isusa i jedan od najstrastvenijih širitelja Evanđelja.