Alojzije Stepinac (Brezarić kod Krašića, 8. svibnja 1898. - Krašić, 10. veljače 1960.), zagrebački nadbiskup koadjutor od 1934., ordinarij od 1937., kardinal Svete Rimske Crkve od 1953. i blaženik-mučenik od 1998. godine - u Hrvatskoj se liturgijski slavi blagdanom, u Bosni i Hercegovini spomendanom. Po odredbi Svete Stolice. Večernju sv. Misu u katedrali Marije Majke Crkve predvodio je mjesni biskup Ratko Perić, a s njim su koncelebrirali msgr. Tomo Vukšić, novoimenovani biskup vojni ordinarij u BiH i generalni vikar, dva bivša generalna vikara msgr. Luka Pavlović, katedralni župnik, i don Srećko Majić te don Milivoj Galić, umirovljeni svećenici. Velik broj vjernika. Sviranje je i pjevanje vodila s. Matea.
Biskup je najprije protumačio evanđeosku perikopu ili odlomak (Mk 7,24-30) o Isusovu susretu sa Sirofeničankom, pogankom, koja je Gospodina molila da njezinu kćer oslobodi od vražje sile. Isus je stavio ženinu vjeru na kušnju govoreći joj da je on poslan samo djeci Izraelovoj, i nije prikladno kruh djece davati „psićima“. Žena se uopće nije uvrijedila na te poslovične riječi, nego je prihvatila, ponizila se i rekla da i psići jednu barem „od mrvica dječjih“. Daj ti meni mrvice! Isusu se svidjela ta vjera i pouzdanje i rekao je ženi da je njezina kći ozdravila, jer zloduh bijaše izišao iz nje.
Ovih su dana jedne novine donijele Stepinčevu propovijed iz 1940. kojom je pozivao vjernike da budu oprezni pred komunističkom silom koja se tih godina nadvijala nad Europom. Oštre i proročke riječi. Ono što je Nadbiskup tada govorio, to je od 1945. nadalje i potvrđivao i životom svjedočio kada se komunizam u zemlji učvrstio kao bezbožna ideologija i vladavina. Nadbiskup se ni na kakav nagovor ili prijetnju nije dao iz Zagreba. Nikoga se nije bojao. A iza svojih je riječi u svaka doba hrabro stajao. On se opredijelio na Isusovu stranu. I sve je svećenike i vjernike vazda pozivao da stanu na Isusovu stranu. Izvan Krista nema ništa! I kad su mu više puta nudili da pođe iz Hrvatske u Vatikan, ali da se više ne vraća, Nadbiskup je mirno odgovarao da će poći samo ako ga Papa pozove, pod posluh. Papa to nije nikada učinio, pa ni u vrijeme imenovanja kardinalom, nego je prepustio odluku Nadbiskupovoj savjesti. Njegova mu je savjest diktirala da ostane gdje jest, u Zagrebu, u zatvoru u Lepoglavi, u zatočeništvu u Krašiću, gdje se već našao, među svojim narodom, makar nikada ne obukao kardinalskoga odijela, niti ustaknuo kardinalskoga šešira, kao što i nije. Nadbiskup kardinal u komunizmu je vidio bezbožan sustav koji se savijao pred sotonskom silom koja mu je lažno obećavala „sve dati“, samo da joj se ljudi poklone. Svi koji su joj se poklonili, sve su izgubili! Nadbiskup je ostao kao sol zemlje, svjetlo svijeta, grad na gori, savjest kao jasan orijentir svim katolicima i ljudima dobre volje. Tu je njegovu savjest proglasila čistom i blaženom i sama Crkva na usta pape Ivana Pavla Drugoga, uskoro blaženika, na dan beatifikacije 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici. Primjer za udivljenje i nasljedovanje!
