U nedjelju 4. listopada, kada Crkva slavi i na blagdan sv. Franje Asiškoga, ove je godine, na poziv župnika fra Žarka Relote, konventualca, župnika Svetoga Frane na obali u Splitu, uz blagoslov nadbiskupa Marina Barišića, biskup Ratko Perić predvodio svečano misno slavlje s početkom u 19.00 sati u samostanskoj i župnoj crkvi. U koncelebraciji sudjelovali su župnik fra Žarko; don Tomislav Ćubelić, katedrali župnik i dekan; don Anto Adžamić, salezijanac, župnik župe Marije Pomoćnice kršćana na Kmanu, i biskupov tajnik don Marin Skender. Župni ministranti skladno su posluživali oko oltara, a župni je zbor svojim polifonijskim i koralnim pjevanjem stvarao ugodno ozračje i poticao na istinsku pobožnost, osobito Pohvalama sv. Franje: Hvaljen budi! Crkva je bila puna vjernika, a dobar se dio našao i u hodniku između samostana i crkve. Na početku sv. Mise fra Žarko je uputio dobrodošlicu biskupu Ratku, svećenicima i svima nazočnima. Vjernici su bili zaduženi za čitanja i za Posljednicu u čast sv. Frani i za vjerničke molitve.
Nakon sv. Mise našlo se petnaestak svećenika koji su došli čestitati braći konventualcima njihovu svetkovinu, a gvardijan i župnik počastio ih je u samostanu, za koji postoji predaja da je upravo na to tlo sv. Franjo stupio nogom 1212. godine. U samostana danas živi i djeluje šest franjevaca konventualaca.
Biskup je Ratko u propovijedi govorio o Franjinu životu i svetosti kao slici Kristova Evanđelja. Propovijed prenosimo u cijelosti.
SVETI FRANJO ASIŠKI, MOLI ZA NAS!
Godine 1181./82. u talijanskom gradu Asizu u bogatoj trgovačkoj obitelji oca Pietra Bernardonea i majke Pike, rodio se dječačić kojemu mati htjede dati na krštenju ime Ivan, po Krstitelju, ali jači ćaća dade mu ime Francesco, tj. „mali Francuz“, po Francuskoj (tal. Francia), koja mu je bila pri srcu zbog trgovačke sreće!
U svojoj 14. godini Francesco se poče privikavati poslu i zanatu svoga oca i provoditi raskošan stil života. Otac mu omogući osnovno školovanje da može voditi trgovinsko poslovanje po Italiji i Francuskoj.
Godine 1202. u ratu između susjednih gradova Perugie i Asiza, gdje Asižani biše potučeni do nogu, Francesco bi zarobljen. U zatvoru u Perugi bijaše vremena za razmišljanje i mladić od 20 godina iskoristi Božje dane za svoje opamećenje. K tomu nemila bolest učini da je nakon godinu dana pržuna pušten uz veliku otkupninu koju bogati otac lako izbroji. Rat i bolest, dva velika zla, onemogućiše Francescu mladenački san da postane „vitez“ te mu otvoriše put i vrata da ispuni Božji san i Božji plan. U zatvoru, pod bolešću i u šetnjama na očevu imanju otpoče njegovo istinsko duhovno obraćenje. A možda su više od svega toga na njega djelovali: sakati, gubavi, rubni i odbačeni, prema kojima pokazivaše samilost te odatle istinsku ljubav prema bližnjemu kako Bog zapovijeda.
Godine 1204. naumi kao „vitez“ u Križarski rat za oslobođenje Jeruzalema. Na putu se opet razboli i ne bi mu druge nego se vrnuti kući. Otac ga posla u Rim da prodaje tkaninu. A on sav utržak podijeli rimskim siromasima. Štoviše, svuče sa sebe haljine i dade ih nekomu siromahu, a njegove obuče na se i poče prositi. Iz toga je razdoblja i ona legendarna o njegovu susretu s nekim gubavcem kojega je ne samo zagrlio nego i poljubio.
Godine 1205. dogodi se presudan trenutak u Franjinu životu. Prema njegovu pisanju, ukaza mu se Isus u crkvi sv. Damjana pokraj Asiza i tri mu puta s križa ponovi: „Francesco, idi i popravi mi kuću koja je, kao što vidiš, sva u raspadu!“ Isus misli na opću Crkvu, a Franjo u prvom redu na crkvu sv. Damjana koja trebaše temeljite obnove. Nakon toga mladić se poče čudovišno vladati. Prodade očevu robu u Folignu, prodade čak i konja i vrati se kući pješke, a novac dade svećeniku da popravi crkvicu sv. Damjana. Otac ga ocijeni neuravnoteženim pa ga htjede dati na gradski sud ne bi li se osramotio i k sebi došao. Ali sin, "izgubljen" u očima očevim, poduze drukčiju neobičnu akciju.
Godine 1206. Franjo se pozva na biskupov sud u Asizu, gdje se potpuno ne samo ogoli, nego i razbaštini, javno odreče svih svojih dobara i sve očeve imovine koja mu pravno pripadaše. Zaželje biti oslobođen od svakoga utega zemaljskoga i biti slobodan kao ptica nebeska za Kraljevstvo Kristovo. Biskup Guido svojim plaštom malo pokri njegovu golotinju, ali ni sam ne shvati što je mladić skovao. Prve je godine svoga obraćenja Francesco provodio pohađajući gubave, skupljajući milostinju, radeći ručne poslove, popravljajući asiške crkve: Svetoga Petra, Sv. Mariju na Porcijunkuli i Svetoga Damjana.
Godine 1208., slušajući pod Misom Matejevo Evanđelje o poslanju Dvanaestorice: Putem propovijedajte, bolesne liječite, gubave čistite, besplatno primiste, besplatno dajte (10,5-10), okupi oko sebe skupinu sudrugova, učenika: Bernarda, Petra, Filipa, Leona, Egidija, Iliju, Masea, Ginepra... I odluči da se oni ne će više zvati samo braća, nego "manja braća", frati minori. Pođe propovijedati ulicama, selima i gradovima. Haljetak, pojas, po mogućnosti bos, bez torbe i love. Prikupivši dvanaestoricu pristaša, naumi poći u Rim ravno k papi Inocentu III. po odobrenje svoje male družine.
Godine 1209. dospje Franjo na Lateran da mu Papa odobri Regulu primitivu, pravilo od kojega se ne očuva nijedno slovo. Razabravši da Franjo i franjevci drže i do biskupa i do Pape, razboriti Papa ne izdade im odmah ni pisano ni usmeno odobrenje, nego neko opće ohrabrenje, da žive u siromaštvu i propovijedaju pokoru, pa će se vidjeti kuda će ta rijeka novih karizama probujati. Franjo se konačno skrasi kod Svete Marije od anđela kod Asiza.
Godine 1211. otvori se prilika i za ženske: Chiara Asižanka pobježe od kuće svojih bogatih roditelja i zaželje pridružiti se novomu Redu. Franjo je primi i redovnički obuče, ali je konačno smjesti pri crkvi Svetoga Damjana. Počeše pristizati i druge djevojke. Eto Drugoga reda – klarisa. Tijekom Franjinih propovijedi posijana je klica i Trećega reda sv. Franje, onoga svjetovnoga.
Godine 1217. održa se prvi kapitul, skupština Reda, gdje se donesoše temeljne odluke i ad intra: o zajedničkom životu, o molitvi, o jedinstvu Reda, i ad extra: o vanjskim misijama po Europi i drugim kontinentima, osobito Africi.
Godine 1219. Franjo pođe u Egipat propovijedati Evanđelje sultanu, nećaku Saladinovu. Mala korist bi od toga za sultana, a Franjo srećom izvuče živu glavu, što se ne dogodi s njegovim duhovnim sinom, 180 godina kasnije (1391.), fra Nikolom Tavelićem iz Šibenika, jeruzalemskim mučenikom i prvim hrvatskim svetcem.
Godine 1220. brat Franjo, vidjevši umnožen svoj Red, gdje se umnožiše i problemi koji se izmaknuše njegovu nadzoru, odreče se Generalne uprave i prenese je na manjega brata Petra, koji ubrzo preminu, 1221., te konačno na brata Iliju kao vikara Reda.
Godine 1223. papa Honorije III. odobri konačno Pravilo i postavi kardinala Ugolina di Segni (kasnije papa Grgur IX.. 1227.-1241.) za protektora i korektora Reda.
Godine 1224. Franjo se povuče u planinu La Verna, gdje doživje vrhunac svoga mističnog iskustva za vrijeme molitve nakon četrdesetdnevna posta. Pojaviše mu se stigme na pet mjesta, poput Isusovih. Prvi slučaj u povijesti u takvu obliku.
Godine 1226. Francesco preminu u Porcijunkuli gdje bijaše i započeo svoj pokret. Asižani ga pokopaše u gradu u crkvi sv. Jure, a 1230. prenesoše ga, neraspadnuta, u podignutu baziliku sv. Franje koju danas drže franjevci konventalci.
Godine 1228. bi proglašen svetim. Tako ocu Pietru, trgovcu, dokaza da ne će biti trgovački „mali Francuz“, kako je on naumio, nego veliki svetac Katoličke Crkve, kako je Bog Otac naumio.
Više od slike. Ima jedna slika na kojoj je domišljati umjetnik naslikao Isusa kako ide nekom palestinskom stazom, a iza njega ostaje trag od njegovih sandala. Nekoliko metara za Isusom na toj slici korača stopalom u stopu sv. Franjo Asižanin. Točno ondje gdje je Isus stao desnom, tu Franjo desnom. Gdje je Isus zakoračio lijevom, tu Franjo lijevom. Ne vrca nikuda od Isusova stopala i hoda. Možda mu je samo noga malo manja od Isusove. Nema, velim, u Franje nijednoga kriva koraka ili samovoljna prekoračenja, nego savršeno u stopu slijedi svoga Učitelja, Krista Gospodina. Simpatična, simbolična i poručljiva slika.
Nije to bilo u Galileji ili Judeji. Za Isusom su u njegovo doba koračali njegovi izabranici Petar i Andrija, Ivan i Jakov, Filip i Bartolomej, Toma i drugi apostoli. Oni su sljedbenički stupali u stopu za Isusom. Jedino Juda nije išao u korak. On je iskoračio izvan Isusovih stopa, hodio svojim krivim putom, krivudao, krao, škrtario, oholio se, zavidio, lagao, "žao" mu bilo "siromaha" (Iv 12,5), a zapravo sebično punio džepove i konačno izdao Učitelja za šaku šekela. Tako je potpuno odstupio od Isusova puta i stope. Ozbiljna mogućnost i krvava opomena svakomu od nas do danas.
Sveti se Franjo pojavi gotovo 12 stoljeća poslije Nazaretskoga i Galilejskoga Isusa, u Italiji. Nije ni važno je li netko tijelom išao za Isusom iz stope u stopu u galilejskoj prašini ili po tiberijadskoj morskoj površini, nego je bitno i spasonosno je li ga netko duhom slijedio u božanskom nauku, u savršenu ponašanju, u pokornu nošenju svakodnevna križa, u vršenju njegove zapovijedi ljubavi prema Bogu Ocu i bratu čovjeku, u stvaranju jedinstva Božjega naroda, Crkve koju je sam Krist krvlju svojom otkupio. Sveti ga je Franjo sve do smrti slijedio u stopu - onu evanđeosku, moralnu, onako kako je sam Gospodin želio, prema evanđeoskim uputama.
U svojoj pjesmi Laudato sì/Hvaljen budi – od koje je papa Franjo uzeo naslov za svoju encikliku a od ovakva Franje uzeo je i svoje papinsko ime - ponizni Franjo Asižanin kaza da je Bog uzvišen, svemoguć, ali on je ujedno dobar, dobrostiv prema svima. Znamo to upravo po sestri kiši i po bratu suncu. Stoga Svetac najprije poziva svakoga čovjeka da blagoslivlje Boga, da mu zahvaljuje i služi na zemlji, a na kraju Pohvala potiče sve ljude da to čine u „svoj poniznosti“ svojoj. Ako nema predznaka poniznosti, skromnosti, malenosti, minornosti, sve će ispasti prazan zvuk što ječi i praporac što zveči.
Brat sunce, brat mjesec, sestre zvijezde, i sve četiri kozmičke sastavnice: brat zrak, sestre voda i vatra, i majka zemlja, koja nas hrani, imaju svoju ljepotu, korist i sjaj. Franjo ističe samo onaj divni vid tih stvorenja, dok su „dobre sluge“, a ne govori o njima kada postanu „loši gospodari“ i kada izmaknu čovjekovu nadzoru i prometnu se u katastrofu kao što su: oluje, poplave, požari i potresi.
Kritičari bez sustezanja kažu da je u svim ovim Pohvalama izostao bitan vid, a to je čovjekov rad u ovom Božjem djelu, i plodovi rada ruku ljudskih. Bog je dao čovjeku pamet i slobodu da obrađuje zemlju, da iskorištava sunčevu energiju, da uređuje hidrocentrale na rijekama, da buši tunele kroz brda, da suši močvare i blata, a najviše da obrađuje svoju dušu po Božjem projektu. A Božji je projekt, Božja volja - naše posvećenje po obdržavanju Božjih zakona, po primanju Božjih sakramenata, po slušanju Božje riječi.
Ona duhovna milosna bujica sv. Franje teče već 800 godina u Crkvi: Franjevci 2015.: Manja braća 14.046; Manja braća kapucini: 10.629; Manja braća konventualci: 4.294; i Trećoredci: 872.[1] U svemu: 29.841 brat i svećenik.
Franjevaka, koje se prizivaju na ime, duh i pravilo sv. Franje, ima 140 kongregacija.[2] I još petnaest dodatka. Razlika je uglavnom u nošnji i u specifičnoj karizmi.
Mi katolici zahvaljujemo Bogu za ovo veliko svetačko stvorenje koje se zove sv. Franjo, kojega je Bog svojom milošću oblikovao i svetošću odlikovao, a on se dao obrađivati, sve mimo pravila ovoga izopačena svijeta, i od maloga brata učinio silna sveca po poniznosti, poučljivosti, po služenju, po hvali i slavi koju je Franjo vjerno i ponizno iskazivao Jedinomu dostojnomu. Amen.
