Iako vojno-redarstvenom operacijom (VRO) Oluja, od 4. do 7. kolovoza 1995., nije završio rat ni u Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini, koje su sesuočile s istom osvajačkom ideologijom i agresijom, ona je zasigurno bila prekretnica, zaustavljanje zla i velik nagovještaj mira na ovim prostorima. Stoga se i slavi kao Dan pobjede dobra nad zlom, Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. U ovo slavlje Crkva se uključuje onim najvrjednijim moleći za pokojne te za sadašnjost i budućnost domovine: prošnjom Trojedinom Bogu da poginulima podari vječni smiraj a živima svoj sveti mir i blagoslov.
U svečanom misnom slavlju u Kninu, 5. kolovoza 2015., u novoizgrađenoj crkvi posvećenoj Gospi velikoga hrvatskoga krsnoga zavjeta, koju je u suslavlju većine hrvatskih nadbiskupa i biskupa, brojnih svećenika i velika broja vjernika predvodio zagrebački nadbiskup i metropolita kard. Josip Bozanić, sudjelovao je i naš mjesni biskup Ratko Perić. Biskup domaćin, msgr. Ante Ivas definirao je ovaj dan za hrvatsku povijest vrlo važnim: „Ovo je dan zahvalnosti svim hrvatskim braniteljima od Udbine i Zrina, od Vukovara do Knina, svim poginulima i živima koji nikada nisu otimali tuđe, nego krvlju i životom i žrtvom branili svoj komad svete zemlje. Jer zemlja je mati i dijete koju nam Bog dade da u njoj živimo po njegovim zakonima u slobodi djece Božje, da bude dobro i blagoslovljeno nama i našoj djeci poslije nas, zauvijek“.
Već je dvadeset godina kako hrvatski narod, a onda i Katolička Crkva u njemu, ovaj dan slavi kao poseban blagdan. A s druge strane srpski narod, a onda i Srpska pravoslavna crkva, ovaj dan obilježava kao dan žalosti. Od ove godine i službeno je proglašen kao Dan žalosti u Srbiji i u „manjem entitetu" u BiH s porukom „oprostiti da, ali nikako zaboraviti“. Patrijarh srpski, gosp. Irinej Gavrilović, pozvao je sve pravoslavne vjernike na molitvu – parastos za pokojne i trominutnu zvonjavu crkvenih zvona, označivši ovaj nadnevak kao dan najveće tragedije srpskoga naroda biblijskih razmjera. Stoga nam se čini i korisnim prisjetiti se nekih utvrđenih činjenica.
Nakon demokratskih promjena i prvih slobodnih izbora 1990. godine te uspostave demokratske vlasti i referendumskoga opredjeljenja za suverenošću, samostalnošću i neovisnošću Republike Hrvatske, političko vodstvo Srbije i srpskoga naroda u RH, oslanjajući se na snagu vojske tada još uvijek zvane Jugoslavenskom narodnom armijom, potaknulo je srpski narod na pobunu protiv zakonito izabrane vlasti i ustavnih odredaba u RH. Na prostorima Republike Hrvatske, gdje su lokalnu vlast preuzeli predstavnici političkih stranaka sa srpskim predznakom, organiziran je kontrareferendum te je sukladno njegovim rezultatima 21. prosinca 1990. proglašena tzv. Srpska autonomna oblast Krajina koja će se kasnije prozvati „Republika srpska krajina - RSK“ .
Dan kasnije, 22. prosinca 1990. Hrvatski državni sabor usvojio je novi ustav - Božićni ustav - u kojem je Hrvatska definirana kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država članova ostalih naroda i manjina koji su njezini građani... Srbima se jamči jednakost s građanima hrvatske nacije. No, sama pobuna počela je i prije srpskoga referenduma i proglašenja tzv. SAO Krajine. Naime, sve je počelo tzv. „balvan revolucijom“ kada su srpski civili naoružani vojničkim puškama, 18. kolovoza 1990. godine, balvanima zapriječili ceste i obustavili promet između sjevera i juga zemlje. Pokušaj hrvatskih vlasti da redarstvenim snagama raščiste cestu i uvedu mir i red na prostoru cijele zemlje spriječilo je jugoslavensko zrakoplovstvo. Bio je to jasan nagovještaj da je srpsko rukovodstvo spremno na rat te, pod izlikom očuvanja Jugoslavije, odlučno u stvaranju „Velike Srbije“. Razoružana Hrvatska – već prije uza suglasje vlasti bivše SR Hrvatske oduzeto je sve oružje Teritorijalnoj obrani – nije bila spremna za rat. Stoga i ne čudi činjenica da je u vrlo kratkom vremenu pod okupaciju srpskih vojnih i paravojnih snaga pala gotovo trećina hrvatskoga teritorija. Brojne diplomatske inicijative, među kojima je najpoznatiji tzv. plan Z4 (Zagrebačka četvorica Kontaktne skupine: veleposlanici SAD-a, Rusija, EZ-a i UN-a, 1994.-1995.), a kojim se u stvarnosti Srbima u Hrvatskoj osigurava država u Državi, nisu urodili plodom, jer ga je srpsko vodstvo odbacilo, 3. kolovoza 1995.
U međuvremenu dogodili su se strašni zločini, masakri nad civilnim stanovništvom, počevši od Škabrnje i Vukovara u studenome 1991. do pokolja u Kusonjama i Medviđi 1993. Vojna se intervencija, radi oslobađanja okupiranih prostora kao i radi sprječavanja novoga genocida u Bihaću samo mjesec dana nakon Srebrenice, nametala kao jedino rješenje, koju nije osporavala ni međunarodna zajednica. U četiri dana Oluje oslobođeno je oko 10.600 četvornih kilometara područja u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu te deblokiran Bihać i tako spriječen mogući genocid. U Oluji je poginulo 196 hrvatskih vojnika, 15 ih se vodi kao nestali dok ih je oko 1100 ranjeno.
O stradanjima na srpskoj strani bilo vojnika bilo civila broj se uvelike razlikuje. Hrvatski helsinški odbor došao je do brojke od 667 ubijenih srpskih civila. A Savo Štrbac, rezervni oficir obavještajne službe JNA, član okupatorskoga ratnog štaba u Benkovcu a jedno vrijeme i predsjednik vojnoga suda srpske paradržave u Hrvatskoj, danas direktor Dokumentacijsko-informativnog centra Veritas u Banjoj Luci, bez potkrjepe svojih tvrdnji valjanim dokazima, govori o 2631 srpskoj žrtvi Oluje. No, o ovomu malo kasnije.
Silno začuđuje kako ni danas, dvadeset godina nakon VRO Oluja, nitko od spomenutih ne spominje patnje Hrvatske i hrvatskoga naroda, pogotovo na okupiranim prostorima. Prema statistikama u godinama rata, od početka do mirne reintegracije Podunavlja, 15. siječnja 1998. godine, uz 8147 poginulih vojnika, ubijena su 7263 hrvatska civila, ne računajući još oko tisuću civila čija tijela do danas nisu pronađena. Tako da broj ubijenih civila prelazi broj ubijenih vojnika. Kada govorimo o ubijenim civilima, onda valja naznačiti i „doktrinu“ ratovanja – ubijanja: 90% civila ubijeno je u stanovima i kućama udarom artiljerije, i to poglavito u ranim jutarnjim satima kada je najveći broj osoba još spavao u vlastitim domovima. Gotovo polovica svih ubijenih, točnije 46,6%, bile su osobe starije od 60 godina, od čega su 43,8% ubijenih bile žene, a 5% djeca; 345 od artiljerijskih udara i 50 od nagaznih mina posijanih za vrijeme rata. Ako tomu dodamo da je s okupiranih prostora protjerano 260.000 nesrpskoga pučanstva te da je 4283 djeteta ostalo bez jednoga a 219 djece bez oba roditelja, onda nam je jasno što je to ëgzodus (= izlazak Izraelaca iz egipatskoga ropstva) ili stradanje biblijskih razmjera. U propovijedi u sv. Misi prigodom 20. obljetnice Oluje kard. Bozanić napomenuo je kako je 68 katoličkih župa na okupiranim prostorima u potpunosti devastirano – uništeno. A što reći o tolikim spaljenim i razorenim domovima, gospodarskim i infrastrukturnim, kulturnim i znanstvenim i drugim objektima? Posebno je poglavlje uništavanje bolnica. Tko se još ne sjeća svakodnevnoga bombardiranja vukovarske bolnice?!
S druge strane srpske vlasti u Srbiji i u RS BiH kao i pojedine nevladine udruge u Hrvatskoj i pojedinci koji organiziraju „Kontra Oluju“ govore o masovnu ubijanju, paljenju i protjerivanju srpskoga stanovništva s prostora Republike Hrvatske za vrijeme i nakon Oluje. Već smo spomenuli brojku Save Štrbca. Valja se na njegovu izračunu zaustaviti. On naime ne donosi nikakve relevantne dokumente, a to i sam priznaje u svom Veritasu: „Raspršenost podataka i nedostatak vlastite državne administracije značajno otežava prikupljanje podataka o srpskim žrtvama“ te u zaključku uratka piše: „...od 2 631 poginulih pripadnika JNA, TO, milicije i boraca RSK utvrdilo se da je na tom spisku 35 aktivnih vojnih lica, 63 aktivna vojnika, 90 milicionera, 80 civila, 2 221 vojnik obveznik među kojima su i pripadnici TO i mjesnih straža za koje se samo uvjetno može reći da su vojnici“. Prema tomu i sam Štrbac navodi da je za samo 80 osoba sigurno utvrđeno da su civilne žrtve što se približava zaključku Haškoga suda na suđenju generalima Gotovini i Markaču da su u VRO Oluja ubijena 44 srpska civila. A brojku HHO-a o 667 srpskih civilnih žrtava, kojom se godinama manipuliralo i Hrvatsku za genocid optuživalo, pobio je sam Haaški sud kada je ustvrdio da u njemu nema izvora podataka te da postoje dvostruki opisi istih događaja. Jasno, da je ubijen i jedan nevin, bilo bi previše i vrijedno žaljenja i svake osude. Kada se radi o egzodusu biblijskih razmjera, valja reći i ovo: Istina je da je velik broj Srba tijekom Oluje, unatoč pozivima hrvatskih vlasti i samoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, napustio svoje domove i ognjišta. No, njihov odlazak organiziran je od njihova političkoga pa i duhovnoga vodstva i vlastita straha zbog osjećaja krivnje, a nikako smišljenom hrvatskom politikom etničkoga čišćenja. O ovomu je 1995. pred Papom govorio i Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, tada nadbiskup zagrebački, a u svojoj propovijedi u Kninu ponovio kardinal Bozanić . Po njemu su tri razloga masovnoga iseljavanja Srba iz Hrvatske:
Prvi, da su toliki bili indoktrinirani idejom Velike Srbije da nisu htjeli nipošto prihvatiti realnost države Hrvatske da bi u njoj živjeli kao njezini ravnopravni građani.
Drugi, da su i njihove vlasti dale zapovijed da odlaze. Pravoslavni episkop Longin, koji je boravio u Kninu, kazao je, nešto više od mjesec dana prije Oluje, da će oni pozvati srpski narod na odlazak iz Hrvatske ako Hrvatska napadne takozvanu Krajinu.
Treći je razlog osjećaj krivnje. Mnogi su sudjelovali u pljački, paljenju i rušenju hrvatskih kuća, u rušenju katoličkih crkava i crkvenih objekata. Susjed koji je susjedu zapalio kuću ili mu još nekoga iz obitelji ubio, nije imao hrabrosti dočekati toga susjeda kada se bude vratio iz progonstva.
I na kraju: Je li ovo istina o ratu u Hrvatskoj i VRO Oluja? Za neke sigurno ne će biti. Sve ovdje napisano utemeljeno je na činjenicama, službenim dokumentima i svjedočanstvima suvremenika. Svima nam je jasno da je istina jedino u Bogu koji je sama Istina. Koliko je budemo u njemu tražili, bit ćemo njemu sličniji. Trebamo se u njemu kao u zrcalu progledati. Tek u tom pogledu, u kojem ćemo nužno doći do mea culpa, govor o oprostu i upućene molitve poprimit će potrebnu dimenziju uslišanja, a to znači duše pokojnih zadobit će potpun mir, a živi biti osposobljeni za gradnju pravedna mira, dobrosusjedskih odnosa, ekumenskoga dijaloga u kojemu ne će biti sramota i zaboraviti zlo u vremenu učinjeno. Jer tek u zaboravu potpuni je i pravi oprost. Kao vjernike i Hrvate iznimno nas raduje što se i kroz zvuke fanfara, buku oklopnih vozila i borbenih zrakoplova na slavlju u Kninu čula i mea culpa. I ne samo u novopodignutoj Gospinoj crkvi, nego i iz usta političara. U tom zrcalu uvjerljivije zvuče i riječi i želje za bolju sutrašnjicu i zajednički život svih na vlastitim ognjištima i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
