Postupak za proglašenje blaženim. Godine 2002. otvoren je u Sarajevu biskupijski proces za beatifikaciju Josipa Stadlera (1843.-1918.), prvoga vrhbosanskoga nadbiskupa (1881.-1918.). Vicepostulatorom imenovan je dr. Pavo Jurišić, profesor na Katoličkom bogoslovom fakultetu. Ujedno je počeo izlaziti časopis pod naslovom Stadler. Završivši dijecezanski proces, kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup, predao je sve spise Kongregaciji za proglašenje svetaca u Vatikan, 2008. godine.
Župa sv. Stjepana kralja. U Stadlerovo vrijeme bila je Župa sv. Stjepana kralja u Brodu. Brod se spominje 1244. i tako se zove sve do 1871. kada se preimenuje u Brod na Savi, a od 1934. Slavonski Brod. U Brodu je najprije samo jedna župa, osnovana 1790., ona sv. Stjepana kralja s istoimenom crkvom iz 1754. Razvojem grada Slavonskoga Broda danas je deset župa s naslovom Slavonski Brod od 1 do 10, svaka sa svojim patronom.
Župa Gospe brze pomoći. Godine 1957. u župu dolaze sestre uršulinke i, potpomognute župnikom Vidom Mihaljekom, šire pobožnost prema Gospi brze pomoći. Svetište Gospe pod tim naslovom naziva se od 1971. a cijela župa sv. Stjepana, na molbu đakovačkoga biskupa Ćirila Kosa i župnika Mihaljeka, dopuštenjem Svete Stolice iz veljače 1977. radi duhovnoga dobra vjernika nosi novi naslov Gospe brze pomoći. Ne samo župi nego i župnoj crkvi zamijenjen je dotadašnji naslov sv. Stjepana novim naslovom Gospe brze pomoći. Sv. Stjepan drugotni je naslovnik crkve i drugotni je zaštitnik župe. U crkvenom dvorištu podignut je Pastoralni centar koji prima puno više župljana i hodočasnika nego župna crkva.
Bezgrješno Začeta. Još jedna dragocjena pojedinost iz pera župnika Josipa Lenića: „Prije je, uz titulara sv. Stjepana kralja, suzaštitnica župe bila Bezgrješno začeće BDM. Zato je u crkvi pokrajnji oltar bio sa slikom Bezgrješne koju su slikali umjetnici koji su oslikavali đakovačku katedralu. A inicijativu za tu sliku dao je vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler kao dar za svoju župnu crkvu krštenja i djetinjstva“. Župnik je prije 15 godina tu sliku našao na tavanu, dao je urediti i stavio je iznad oltara u Pastoralnom centru. Dodajmo i to da je sluga Božji Stadler umro na svetkovinu Bezgrješne 1918.
Sestre Služavke Maloga Isusa, duhovne kćeri koje je 1890. kao Družbu utemeljio nadbiskup Stadler, danas su se razgranale u tri hrvatske provincije sa sjedištima u Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je također i vrhovna uprava redovničke zajednice, dale su se na prikupljanje građe i širenje poznavanja Stadlerova imena i djela. Sarajevskoj provinciji osobita je briga bila da se što više približe rodnoj kući svoga utemeljitelja i župnoj crkvi u kojoj je Stadler kršten, primio prvu sv. ispovijed, prvu sv. Pričest i sv. potvrdu.
Tako su sestre još devedesetih godina pribavile jednu kuću, a 2018. blagoslovljen je novi Dom Sluge Božjega Josipa Stadlera u Brodskom Vinogorju u blizini Slavonskoga Broda.
Usporedo s otvaranjem biskupijskoga procesa 2002. počeo se i na vanjski način obilježavati spomen rođenja i krštenja Josipa Stadlera u crkvi i župi sv. Stjepana kralja, danas i crkvi i župi Gospe brze pomoći u Slavonskom Brodu.
177. spomen Stadlerova rođenja i krštenja (24.I.1843.). Tako je ove 2020. godine župnik i dekan Josip Lenić, u dogovoru s đakovačko-osječkim nadbiskupom Đurom Hranićem i sa sestrama Služavkama Maloga Isusa, pozvao biskupa Ratka Perića iz Mostara da u Nedjelju Božje Riječi, 26. siječnja, predvodi sv. Misu u Pastoralnom centru Gospe brze pomoći. Koncelebrirao je župnik i dvojica susjednih svećenika, uza sudjelovanje župljana i hodočasnika, među kojima je bilo više od 30 sestara s vrhovnom poglavaricom s. Marijom Banić iz Zagreba. Među vjernicima bilo je posebno zapaženo osamdesetak ovogodišnjih kandidata koji će u svibnju primiti Prvu sv. Pričest. Nakon Misnoga blagoslova biskup je sa svećenicima, sestrama i drugim vjernicima pošao u crkvu izmoliti molitvu za beatifikaciju Sluge Božjega Stadlera. Na objedu biskup se susreo s nadbiskupom Hranićem i pomoćnim biskupom Ivanom Ćurićem. Također je posjetio sestre u Brodskom Vinogorju.
Prenosimo biskupovu propovijed:
STADLER PUTOVIMA PROVIDNOSTI
Nedjelja Božje Riječi. Po odredbi pape Franje (30.IX.2019.) danas Katolička Crkva slavi Nedjelju Božje Riječi. Što to znači. Evo jednoga primjera: U nekoj javnoj razmjeni mišljenja jedan je katolik iznio ovaj svoj problem: Idem već 30 godina u crkvu. U tom sam razdoblju slušao oko 3000 propovijedi [uključujući svibanjske i listopadske nagovore]. Ali u svome se životu ne mogu sjetiti ni jedne jedine propovijedi. Zato, meni se čini da ja gubim vrijeme idući u crkvu, kao što i propovjednici i svećenici apsolutno gube vrijeme propovijedajući. Žali-Bože-vremena!
Na to je jedan drugi katolik iznio svoj primjer: Ja sam u braku već 30 godina. Kroz ovo vrijeme moja je supruga pripremila oko 32.000 obroka. Ali, u svemu tom vremenu, ne mogu se sjetiti ni jednoga jedinoga cjelovita jelovnika tih obroka. Ipak znam ovo: svi su me ti obroci hranili i davali mi snagu potrebnu za obavljanje posla. Da mi supruga nije pripremila ove obroke, danas bih bio fizički mrtav. Isto tako, da nisam htio ići u crkvu i slušati propovijedi, ja bih danas bio duhovno mrtav! Kada sam klonuo, nisam ni za što, a Bog me podiže i kaže mi da nešto vrijedim. Vjera vidi nevidljivo, vjeruje u nevjerojatno i prima nemoguće! Hvala Bogu na fizičkoj i duhovnoj hrani! (Cnak,1/2020.). To znači da su tolike riječi iz tolikih nedjeljnih propovijedi bile duhovna hrana tomu zahvalnu katoliku. Te su svećenikove propovijedi prenosile i tumačile Božju Riječ, Evanđelje, navještaj Kraljevstva Božjega.
Papa Franjo želi istaknuti upravo tu nužnost Božje Riječi za naš duhovni i vječni život, pa je odredio jedan dan, Treću nedjelju kroz godinu, da nas i liturgijski podsjeća na tu prevažnu činjenicu.
Sv. Pavao u današnjem čitanju veli da ga Isus nije poslao krstiti – to će drugi činiti - nego navješćivati Evanđelje, i to ne mudrošću ljudskom, nego mudrošću Božjom. Uostalom i sam piše da je krstio Krispa i Gaja i Stefanin dom (1 Kor 1,14-17). I u današnjem odlomku sv. Mateja za Isusa se veli da je obilazio Galilejom „propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu“ Božjem (Mt 4,23). A apostoli su Isusovom odlukom ovlašteni i krštavati i navješćivati Božju Riječ: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28,18-20).
Rođenje – krštenje. Godine 1843., u utorak 24. siječnja, u hrvatskoj katoličkoj obitelji Đure Stadlera i Marije rođ. Balošić ovdje u Slavonskom Brodu došlo je na svijet šesto dijete – od njih devetero - kojemu je istoga dana na krštenju u ovoj crkvi sv. Stjepana kralja dano ime Josip. Ovo je spomen na taj dan. Krstio ga je brodski kapelan Petar Brašnić, a kumovao Antonije Böhm. Koliko je važno naravno rođenje za ljudski život na ovome svijetu, još je neprocjenjivo važnije milosno preporođenje za vječno stanje naše duše nakon smrti i priključenje našega tijela duši nakon Sudnjega dana. Kao vjernici vjerujemo da se krsnim činom uklanja iskonski grijeh s duše svakoga djeteta, ujedno se daruje milost posvetna i nerazoriv pečat. Po toj smo milosti posvećena djeca Božja dok ne počnemo požudom tijela, požudom očiju i ohološću života onečišćavati tu izvornu milost. Što mi po rođenju nosimo u sebi, u svojoj glavi i u svome srcu? - Nosimo umnu sposobnost shvaćanja, pamćenja i razmišljanja. Nosimo slobodnu volju. Kako tjelesno rastemo, tako se i pamet u nama postupno razvija. U prvom razredu naučimo imena djece u klupama; vežemo slova i riječi. U drugom razredu razlikujemo riječi od rečenice. Ne pišemo više samo velikim pismenima, nego i pisanim slovima, malim i velikim. I tako redom. Slično se razvija i ona milost koju smo primili u krštenju, gdje je svećenik pitao roditelje: Što tražite od Crkve Božje za dijete?
Oni su odgovorili: Krštenje.
Opet svećenik: Što krštenje daje?
Roditelji: Krštenje daje vjeru.
Krstitelj: Što vjera daje?
Roditelji: Vjera daje život vječni.
Što znači vjerovati? Eto to da ima života i nakon smrti i da je to čak vječni život, a ne smrtni. I tijelo je određeno za život vječni, ali po uskrsnuću. Isus je podnio gorku muku, križ i smrt, ali je treći dan uskrsnuo od mrtvih. To njegovo uranjanje u smrt i izranjanje u uskrsnuće predstavljeno je u sakramentu krštenja. Kao kada majka uroni nečisto dijete u vodu i ono izroni iz vode očišćeno, nasmijano. Život se vječni stječe ako živimo po vjeri, po Božjim zapovijedima:
ako ne idemo psovkom protiv Imena Božjega;
neposluhom roditeljima protiv poštovanja roditelja;
besramnim riječima i djelima protiv čistoće jezika i srca;
mržnjom i ubojstvom protiv života kao dara Božjega;
lažima protiv istine;
krađom protiv tuđe imovine, pa i u mislima i željama.
U krštenju primamo ne samo vjeru, nego i ufanje i ljubav, ali u klici, u zametku. Sve tri krjeposti razvijaju se usporedo, kao prsti na ruci, kao ruke, lijeva i desna. Te krjeposti dolaze od Boga i potiču nas da budemo mudri, dobri i radišni.
Te su krjeposti tijekom odrastanja oblikovale u Josipu Stadleru pravoga kandidata za oltar kao sjemeništarca i bogoslova puna vjere; kao đakona i svećenika puna ljubavi prema Bogu i drugima; kao nadbiskupa i metropolitu u Bosni puna nade u život Katoličke Crkve. U njemu krsna milost vjere nije ostala zaludna, prazna.
Ispovijed – Pričest. Iako nabrajamo 7 svetih sakramenata tako da kažemo 1. Krštenje, 2. Potvrda: 3. Ispovijed, 4. Pričest. tj. krizma na drugom mjestu, ipak u našem praktičnom životu ispovijed je na drugom mjestu, Pričest na trećem pa tek na četvrtom krizma ili potvrda. Jer na sv. krizmu treba ići skrušena i čista srca; ako se nisi ispovjedio i pokajao, kako će ti srce biti čisto. I kako ćeš na sv. Pričest ako nisi čist? Pravo govoreći, ne znamo kada je u Stadlerovu životu bila ispovijed i sv. Pričest. Pretpostavljamo: u njegovoj sedmoj ili osmoj godini života, dok su mu roditelji bili još živi. Pričest se daje kada dijete može razlikovati običan kruh od sv. Pričesti. U kruhu primamo hranu za tijelo, a u sv. Pričesti primamo Tijelo Isusovo kao hranu za život vječni.
Pitam jednoga maloga u Duvnu: Znaš li ti, Srećko, razliku između obična kruha i sv. Pričesti? - Znam, kako ne znam.
De, reci! - Kruh je kruh, a Pričest je Pričest!
Tako je. Ni ja ne znam više od tebe. Od dana Prve Pričesti Josip se družio s Isusom: u crkvi, u kući, u igri s djecom. Uvijek se pitao: da je s nama dječak Isus, kako bi se on ponašao? - Rastao bi u mudrosti i milosti kod Boga i ljudi. Rasti i ti, Josipe, u mudrosti i milosti pred Bogom i pred ljudima! Roditelji su Josipa usmjeravali pravim putom. Nije ni sramota ni grjehota biti siromašan. Sramota je svađati se s djecom, krasti voće u susjeda, lagati učitelju i roditelju. Grjehota je tući mlađega bracu i seku, ne učiti iz knjige koja ti je nabavljena; ne slušati tatu i mamu koji ti žele samo dobro u životu.
Krizma. U ovoj istoj crkvi sv. Stjepana, danas svetištu „Gospe od brze pomoći“, godine 1851. bosansko-đakovački i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer podijelio je dječaku Josipu Stadleru sakrament sv. krizme. Opet je Bog na djelu, Duh Sveti, koji
daje mudrost da obuhvatimo život od početka do svršetka, da se ne stidimo u starosti što smo radili u mladosti;
daje nam dar razboritosti da razabiremo što je za nas po vjeri najbolje u životu;
daje nam znanje božanskih stvari, potrebno za spasenje;
daje nam savjet kako postupiti mudro i znalački u pojedinim nezgodama života;
daje nam jakost da izdržimo pod teretom nevolje i križa;
daje dar pobožnosti da sve usklađujemo po Božjoj volji i zapovijedi;
dar strahopoštovanja prema Bogu. A strah Gospodnji početak je mudrosti.
Evo dječaka Josipa opremljena naravnim sposobnostima najboljega učenika i nadnaravnim darovima najboljega krizmanika da s Duhom Božjim surađuje.
Životne kušnje i pobjede. Njemu, dječaku od 11 godina, u lipnju 1853. umire majka Marija, u kolovozu najmlađi 4-godišnji brat Mijo, u rujnu najstarija 20-godišnja sestra Rozalija i u veljači 1854. otac Đuro. Pravi pomor. U 8 mjeseci četvero kućne čeljadi, među njima i roditelji koji su najpotrebniji djeci. Osta petero siročića kao pet ptića u gnijezdu, a majke ni za lijeka da donese hrane. Providnost je Božja na djelu taknuvši srca Brođana i Brođanki. Raspoređivanje je djece po obiteljima: 28. veljače 1854. Gradonačelnik Maksimilijan Wegheimer pobrinuo se da žensku djecu dadne imućnijim obiteljima, a mušku rasporedi na zanate. Ali nema Josipa. Nitko ne zna kamo je nestao. Ljudima svašta pada na pamet, kao ono davno Mariji i Josipu kada izgubiše 12-godišnjega dječaka Isusa u Hramu. Tako se i brodski Josip bio „zagubio“ u ovoj crkvi, klečeći pred oltarom, gdje je u krštenju primio vjeru; u ispovijedi oproštenje osobnih grijeha; u sv. Pričesti živoga Isusa; u krizmi 7 darova Duha Svetoga. Evo ga sada u ovoj istoj crkvi, na pravoj adresi, moli Maloga Isusa da primi njegove umrle roditelje i pokojnu braću i sestre u raj, a one žive da rasporedi po svetoj volji Oca svojega.
Obitelj Julije i Matije Oršić, krojača, posvaja Josipa koji je pokazao dara za školu. Tako gradski načelnik Maksimilijan i gradski krojač Matija odluče poslati darovita dječaka Josipa, ne na zanat, nego u požeški orfanotrofij s gimnazijom koju su vodili oci franjevci, a uzdržavala je Zagrebačka nadbiskupija. Od toga trenutka Josip postaje zahvalan stipendist koji je svojim talentom i karakterom obećavao da se svaka investicija nadbiskupa Jurja Haulika (1837.-1869.), u njega uložena, može 100-struko vratiti, tj. da bude postavljen nad 100 gradova!
Kao što je njegov duhovno-sakramentno-milosni život započeo u ovoj župnoj crkvi, tako ga je Božji zov ponio iz ovoga grada, preko sirotišta u Požegi (1855.-1859.) i onoga u Zagrebu (1859.-1862.) i bogoslovnoga odgoja u Germanicumu i studija na Gregorijani u Rimu (1862.-1869.). I kao što su mu se simetrično fizički, u igri i radu, razvijale ruke i noge i pokazao se sav njegov intelektualni, moralni i afektivni sklad mozga, jezika i srca, tako mu se razvijalo zrnje vjere, ufanja i ljubavi otvarajući mu stalno nove životne vrhunce. Da si ti upitao dječaka Josipa: Čiji si ti, mali? - on bi sigurno odgovorio: - Božji! Pa i jest tako!
Božji po ocu Đuri i majci Mariji!
Božji po sakramentno-krsnim milostima i darovima!
Božji po bogoobličnim krjepostima vjere, ufanja i ljubavi!
Božji po krizmenih sedam darova Duha Svetoga od mudrosti do strahopoštovanja!
Božji po daru posvojenja snagom ljubavi Julije i Matije Oršić!
Božji po pomoći gradonačelnika u Brodu i franjevaca i isusovaca u Požegi!
Bistrina Josipova uma uočavala se od prvoga razreda. I ocjene su to pokazivale. Ako nije bio prvi, nije bio ni treći. Ocjene u učenju u svim razredima vazda pri vrhu. Ocjene vladanja nikad ispod vrha. Ocjene u marljivosti i pobožnosti uvijek pri samom vrh-vrhcu, s pohvalom. Pa kakvo ti je onda čudo da ga je u Providnosti Božjoj čekala i jedna biskupija koja se nazvala vrh-bosanskom! Nitko nije mogao tako lako uočiti sirotinju oko sebe kao svećenik Josip koji je poniknuo iz sirotinjske obitelji, prošao sirotišta odgoja i škole u Požegi i Zagrebu, doživljavao siromaštvo do kraja i do vrha. I onda Bog preda nj 1881. stavi kao vrhunsku kušnju jednu cijelu zemlju, od Neretve do Save, od Vrbasa do Drine, koja je grcala u siromaštvu i bijedi. Josipe, izvedi narod moj iz ropstva zlopatna! Izvedi ga s braćom u Bosni u slobodu katoličke vjere i Crkve, u prostranstva bratske i ljudske ljubavi! Samo jedan tako opremljen i osposobljen Nadbiskup mogao je obuhvatiti umom i srcem „zemlju Bosnu“ koju je kao svećenik u knjigama proučavao, kao nadbiskup uzduž i poprijeko križao, na konju i pješke, u pogibli od rijeka, u pogibli od razbojnika, u pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve župe, sjemenište i bogosloviju, kaptol i katedralu (vidi sv. Pavla: 2 Kor 11,26-28).
Nije prošlo ni deset godina pobrinuo se da osnuje sestarsku Družbu kojoj će povjeriti sirotinju srcu mu priraslu da nastavi mudro i s ljubavlju providnosno djelo u karitativno-pastoralnoj skrbi njegove Nadbiskupije.
