Sveti Pavao u prvoj Poslanici Korinćanima, običnim vjernicima i vjernicama, donedavnim poganima, piše ovu misao i molbu: “Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov” (1 Kor 11,1). Slično im je pisao i u 4. poglavlju iste Poslanice. To je ponovio svojim dragim Filipljanima (3,17), pa opet ljubljenim Efežanima (5,1), i u prvoj Solunjanima dva puta (1,6; 2,14).
Ako se netko i usudi reći da nam je sv. Pavao dalek, vremenski i prostorno, odnosno da ga ne možemo slijediti jer se on Božjom objavom uspeo do “trećega neba”, dugom cestom sve do “raja” (2 Kor 12, 2.4), da ne možemo pretrpjeti klevetanja, kamenovanja, bičevanja, progone, brodolome, koje je on pregrmio, sigurno nitko od nas ne može reći da nam je naš blaženi Alojzije Stepinac, kojemu danas blagdan slavimo, dalek i stran. Štoviše, bliz nam je kao brat i dragi prijatelj: rođen na selu, kao i većina nas; iz obitelji od više djece kao mnogi od nas; prošao vojsku i školu, kao toliki današnji mladići; prošao dva rata, kao mi malo stariji; bio u zatvoru, i u zatočeništvu, kao toliki i tolike. Bio je tu, blizu nas, u Krašiću, u Lepoglavi, u Zagrebu. Obilazio zagrebačkom nadbiskupijom i domovinom hrvatskom. Hodočastio po srpanjskoj žegi iz Zagreba u Mariju Bistricu. Molio se u katedrali i kućnoj kapelici. Ispovijedao se kao i svaki od nas.
Razumije se da ne može svatko biti kardinal, ni nadbiskup zagrebački, pa ni obični svećenik. Ne može svakoga zapasti da se školuje na Gregorijani u Rimu, ali možemo biti kršćani, vrijedni i savjesni Kristovi vjernici. U tome je uzoriti Alojzije bio uzor. I divimo mu se i želimo ga slijediti.
Mi smo pozvani ne samo da slijedimo blaženoga Stepinca u njegovu ostvarenju blaženstava:
bio je siromašan duhom jer je priznavao da mu je sve dano od Boga,
i ožalošćen zbog svih uvreda nanesenih Bogu i Crkvi njegovoj,
i krotak po vježbi i nastojanju,
žedan istine i pravde,
milosrdan i odlučan,
čist srcem,
mirotvorac aktivan i stalan,
i podnosio progonstva, nego smo pozvani da slijedimo samoga Krista: čistoga, siromašnoga, poslušnoga; Krista navjestitelja Božje radosti, liječnika, patnika, raspetoga. Krista koji voli Oca, koji nam navješćuje i zajedno s Ocem šalje Duha odvjetnika.
Dapače, Krist nas poziva da budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski (Mt 5,48); da budemo milosrdni kao što je milosrdan Otac naš na nebesima (Lk 6,36); da budemo pravedni kao što je pravedan Otac naš na nebu.
Znak vremena u hrvatskom narodu jest Stepinac. Ne samo od 1934. kad je postao nadbiskupom koadjutorom u Zagrebu, ne samo od 1946. kad je pred bezbožnim komunističkim narodnim sudom posvjedočio da voli Boga, čovjeka i domovinu, i da je spreman život svoj dati za te vrjednote, i kada je dao svoj život u zatočeništvu 1960., i to sve u komunizmu s “humanim licem”. Osobito je znak vremena od 1998. godine kada je papa Ivan Pavao II. u nacionalnom marijanskom svetištu Mariji Bistrici uzdigao Stepinca na čast oltara, proglasivši ga blaženim.
Ako bismo birali bitnu sintagmu koja karakterizira Stepinca, onda bismo se opredijelili za refren pape Pija XII - “prežalosni proces” (tristissimo pocesso), suđenje, i inače. Devet mjeseci prije osude, 17. prosinca 1945. Nadbiskup je dao ovu izjavu: “Na sve optužbe, koje su izravno ili neizravno upravljene na nas, možemo u cijelosti kazati: Nemamo si što predbacivati. Savjest nam je čista i mirna pred Bogom, koji je najvjerniji svjedok i pravedni sudac svih naših koraka. Savjest nam je čista i mirna pred Sv. Stolicom, koja će jednom na temelju izvornih dokumenata ocjenjivati sve naše djelovanje. Savjest nam je čista i mirna pred katolicima ove države, koji mirno i trijezno prosuđuju događaje. Savjest nam je konačno čista i mirna pred Hrvatskim Narodom, kome krvnim vezama voljom Božjom pripadamo, pa mu po svom položaju svom dušom služimo, bez obzira na razna politička gledanja i političke stranke". Savjest mi je čista! Savjest mi je mirna! Savjest mi ništa ne predbacuje! Ako mi vi ne dadnete pravo, dat će mi pravo povijest! uzviknuo je Nadbiskup pred tužiteljima i suditeljima! I dala mu je pravo povijest. Vratila mu dug. Izravnala račune.
Ljepota Stepinčeve savjesti jest u tome što on nije izdigao svoju savjest iznad Crkve. Njegova je savjest autentičan Božji glas u okviru Crkve Kristove, podređena savjesti Crkve. Zato mu je samo Crkva bila mjerodavna izreći povijesni sud da mu je savjest čista i nataknuti mu na glavu svjetlokrug svetosti. Nasuprot svim kaosima i kaotičnim svijestima i savjestima u svijetu. I tada i sada.
