Ima svećenika koji provedu u Svećeničkom domu 27 godina. Na primjer, don Srećko Čulina koji je ušao u Dom 5. rujna 1991., a preminuo 7. travnja 2018. Ima svećenika koji provedu u Svećeničkom domu 29 dana. Na primjer, don Damjan Raguž koji je ušao u Dom 12. rujna a preminuo 11. listopada 2018. U lipnju zamolio umirovljenje. U srpnju pozitivno mu odgovoreno. U kolovozu proslavio Kraljicu neba i zemlje. U rujnu primopredaja i oproštaj od rotimske župe.
Nakon večernje prometne nesreće u Mostaru: policija, hitna, dvije operacije u noći s 9. na 10. listopada, liječnici pokušali sve moguće, ali nije bilo povratka: lomovi, krvarenje, zastoj mozga i smrt u 15 minuta poslije ponoći 11. listopada. Obdukcija, ispraćaj iz Mostara oko 11.00 i sprovod na Trgovištu u Prenju zakazan u 14.00 – pogodan sat. Više od stotinu svećenika iz Hercegovine, iz Splitsko-makarske, Sarajevske i Dubrovačke biskupije, dijecezanskih i redovničkih. Hercegovački bogoslovi iz Sarajeva s rektorom prečasnim Kneževićem. Sestre raznih Kongregacija. A naroda? Haj ga ti prebroj! Gotovo nepristupačno i u dolasku i u odlasku: od Lopinovih do Katića kuća auto za autom, samo što se ne kuckaju.
Prije početka sv. Mise don Ante Luburić, ravnatelj Svećeničkoga doma, čita kratak životopis Pokojnika, sve po godinama, po župama, po kapelicama, po sastavima. Na svršetku prije blagoslova don Željko Majić, generalni vikar, čita sućuti od nadbiskupa Želimira iz Zadra, od nuncija Petra iz Angole, od biskupa Ilije iz Kotora, od generalnoga vikara Luke i prof. Nike iz Sarajeva, od don Ivana iz Siska, od Šimuna iz Zagreba, od misionara don Velimira iz Tanzanije, od misionarke s. Bogdane iz Ugande, od sestara provincijalki - franjevke Zdenke iz Mostara, milosrdnice Julijane iz Sarajeva...
Predslavi sv. Misu zadušnicu biskup Ratko iz Mostara, s njim je biskup Tomo, vojni ordinarij iz Sarajeva. Koralnu Misu predvodi don Niko Luburić iz katedrale, biblijsko čitanje don Ivan Štironja iz Studenaca, Evanđelje don Rajko Marković iz Stoca, molitvu vjernika don Vinko Raguž iz Dračeva. Sprovodne molitve prenjski župnik don Mile Vidić. A Bog dao dan kao na Ilindan.
Biskup uvodi u čin kajanja: došli smo svojom nazočnošću ispratiti mrtvo tijelo svoga subrata don Damjana u grobnicu, a ovom najuzvišenijom i najuslišanijom molitvom, sv. Misom, ispratiti njegovu dušu na sud Božji. Neka mu Gospodin bude blag, milostiv i milosrdan, i njegovu ocu Vidoju i majci Ljubi, i svima koji počivaju snom mira u ovom Trgovištu. S desne strane oltara cijela obitelj Ive motorista, koji je istoga trenutka nesretna sudara i pada na cesti u utorak navečer molio oproštenje od don Damjana, sućutna i suzna oka prati i prikazuje sv. Misu za svećenika.
U propovijedi biskup razmišlja nad izabranom mladomisničkom lozinkom don Damjanovom, a zapravo sv. Ivana Vianneya, zaštitnika župnika.
KORALNA MISA ZA MRTVE
Prije 45 godina don Damjan je na svoju mladomisničku sličicu stavio misao koju je preuzeo od sv. Ivana Marije Vianneya, arškoga župnika, zaštitnika svih dušobrižnika:
Bog mi je svjedok. Krist mi je uzor, Marija pomoć.
I više: ništa… ništa osim Ljubav i Žrtva! (Sv. Iv. Vianney)
Da se malo zaustavimo na prvom pojmu: „Bog mi je svjedok“.
Svjedok je u našem ljudskom govoru ona osoba koja je izravno svojim očima vidjela što se dogodilo, ili izravno svojim ušima čula ono o čemu se govorilo. Pravi je svjedok ne samo onaj koji je očevidac ili uhoslušac, nego onaj koji to zna razumljivo i razgovijetno prikazati. I ne samo zorno pred drugima izložiti, nego da za ono što svjedoči može i hoće trpjeti, pa čak i glavu položiti: Evo moje glave da je istina! - kažemo li tako? Svaki sud ima svjedoke, koji često odrede i samu presudu. Ne ulazimo u pojmove: lažnih, zaštićenih, prisiljenih, podmićenih, anonimnih svjedoka na ljudskim nesavršenim sudovima.
1 – Bog mi je svjedok. U biblijskom pogledu, Pavao se apostol u svojim Poslanicama barem pet puta poziva na Boga kao svjedoka. Ali Bog nije svjedok kao što je čovjek svjedok. Čovjek može samo očima vidjeti vanjske boje, ušima čuti vanjske zvuke, ali ne može on znati što je u dnu duše čovjekove. A Bog savršeno vidi, čuje i zna što je u dubinama ljudskoga duha. On ispituje srca i proniče bubrege naše. Njemu nije skrivena nijedna tajna, nijedna želja ni nakana ljudskoga bića. On savršeno prati hod i unutarnjih želja i vanjskih djela, i unutarnjih misli i vanjskih riječi. Ne zaboravimo: On je ne samo savršen Svjedok, nego istodobno i savršen Sudac!
- Bog je svjedok Pavlove molitve i vjere. "Doista, svjedok mi je Bog - komu duhom svojim služim u evanđelju Sina njegova - da vas se u svojim molitvama neprekidno spominjem i uvijek molim ne bi li mi se već jednom s voljom Božjom nekako posrećilo doći k vama. Jer čeznem vidjeti vas da vam predam nešto dara duhovnoga te se ojačate, zapravo - da se zajedno s vama ohrabrim zajedničkom vjerom, vašom i mojom“. Tako piše Rimljanima (1,9-12) godine 58. iz Korinta.
Apostol se poziva na Boga kao savršena Svjedoka da se u svojim molitvama neprekidno spominje, čezne i moli ne bi li mu – po Božjoj volji – pošlo za rukom doći u Rim. Zašto će u Rimu? - Da kršćanima u Vječnome gradu donese i preda nešto svoga „dara duhovnoga“, odnosno da se zajedno s rimskim vjernicima i svećenicima ohrabri „zajedničkom vjerom“, njihovom i svojom.
I uspjelo mu je, i to nakon pet godina, i to tako da se Pavao prizvao na cara kada su ga Židovi lažno optužili. Pošao je kao rimski građanin na račun carske blagajne da se opravda pred carem. On je Rim vidio, u Rimu više godina proveo, s brojnim se Rimljanima susreo i duhovne darove razmijenio, i tako su se zajedničkom vjerom uzajamno okrijepili i ohrabrili. I na kraju upravo onaj car na kojega se pozvao, Neron, on mu je, ni krivu ni dužnu, glavu odrubio. Velik svjedok - Pavao, do kraja svjedok s obzirom na služenje „u Evanđelju Sina Božjega“!
– Bog je svjedok Pavlova obećanja Korinćanima: "Bog je svjedok: naša riječ vama nije 'Da!' i 'Ne!'“ (2 Kor 1,18). Naš je Da doista Da, a naše je Ne doista Ne! A Isus je Da na sva Božja obećanja. Mi kršćani na kraju svake molitve kažemo: Pro Kristu Gospodinu našemu - Amen. Da. Tako je. Bilo tako.
– Bog je svjedok Pavlove suradnje u radosti Korinćana. "A ja prizivljem Boga za svjedoka: duše mi, da vas poštedim, nisam više dolazio u Korint. Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti. Ta u vjeri ste postojani“ (2 Kor 1,23-34). Nešto se teško dogodilo u Korintu. Nastao je velik lom i rascjep: jedni su vikali da su petrovci, drugi da su pavlovci, treći apolonovci, a četvrti da su kristovci. Je li Pavao sam odlučio ili ga je netko isto tako razborit nagovorio da ne ide, da će biti još vatrenije ode li. Smirit će situaciju ako ne ode. I nije išao. Otišao je njegov učenik Timotej koji je nastupio kao ulje Božje. Situacija je smirena. Pavao kaže: Bog zna sve naše nakane i namisli i zna da pošteno radimo i da smo pošteno postupili i kada smo promijenili namjeru da ne dođemo u Korint u takvu rasplamsalu vatru. Jer nisu on i njegovi sudrugovi gospodari vjere, nego suradnici radosti u vjeri!
- Bog je svjedok Pavlove istine u odnosu na Galaćane. „Što vam pišem, Bog mi je svjedok, ne lažem“ (Gal 1,20), piše Pavao Crkvama u Galaciji, Maloj Aziji. Očito se našao u velikim mukama dok uzima najveće zazive i zakletve da se obrani. On se priziva na Boga koji je sama istina, koji zna misli ljudske, koji zna laži ljudske, da on, Pavao, ne laže to što Galaćanima piše i što im je već usmeno govorio.
- Bog je svjedok Pavlove ljubavi prema Filipljanima: "Bog mi je doista svjedok koliko žudim za svima vama srcem Isusa Krista!“ (Fil 1,8). Pavao ni od jedne Crkve nije primao darova doli od Filipljana. I to tri puta na svojim apostolskim putovanjima. I zahvalan im bio, jer su time više pokazali svoju plemenitost i darežljivost, nego što bi to bilo od osobite koristi samomu Pavlu, koji je naučio i obilovati i oskudijevati. I stoga on kaže da bi ih želio obići sve, ali doslovno sve. A da mu netko ne bi prigovorio da dolazi iz nekakve zemaljske simpatije prema nekima, on kaže da ih sve voli „srcem Isusa Krista“. I za to priziva Boga za svjedoka. Kako mu možeš ne vjerovati?!
Evo, apostol je smatrao da se mora ovim novoobraćenicima, koji su bili puni sumnjičavosti prema Pavlu, prizvati na najveće Svetinje nebeske da bi potvrdio istinu s obzirom na Evanđelje, na vjeru, na molitvu, na ljubav, na pravu radost, na obećanja.
- Mi ovom sv. Misom molimo Oca nebeskoga, savršena Svjedoka našega bića, za dušu našega subrata don Damjana da mu Gospodin bude pravedan Otac i milosrdan Sudac, koji je sam i savršen Svjedok i savršen Sudac, koji navodi svakoga od nas da i mi, promotrivši svoja djela, budemo sami sebi sudci. Pred njim se ne možemo sakrivati – on će sve razotkriti; ne možemo se ispričavati da smo zaboravili – on će nas na sve podsjetiti; ne možemo se izmicati trikovima i floskulama – on će nas uozbiljiti. Na njegovu sudu istina se naziva Istinom, a ne laži; dobrota se naziva Dobrotom, a ne zlobom, ljepota se naziva Ljepotom, a ne rugobom.
2 - Krist mi je uzor, govoraše sv. Ivan Vianney, a ponavljao don Damjan kao moto svoga svećeništva. To jest istina da je Isus uzor. Ali on je kudikamo više od uzora. On je naš Otkupitelj i Spasitelj. On nam je jedini Posrednik i savršen Zagovornik pred Ocem nebeskim. On je naš Put, naša Istina i naš Život. Njemu je Bog Otac predao vlast da sudi žive i mrtve. On je ovlašten razlučivati pravedne za život vječni, a nepravedne za osudu vječnu.
- Don Damjan je bio svjestan svoje ljudske slabosti i grješnosti. I Boga molio za oproštenje. U duhovnoj oporuci 1. veljače 2016. piše: „Molio bih da se na sprovodnoj Misi pjeva koralna Misa za mrtve koju sam uvijek volio pjevati na sprovodima“. Evo je pjevamo! „Molim sve one koje sam nekada u životu razočarao, ražalostio ili svojim nedostojnim životom sablaznio, da to barem sada oproste, a ja opraštam svima sve. (Molio bih da se ova rečenica citira na sprovodu.)“. Evo je citiramo! U utorak navečer bilo je za njega najdramatičnije kada je ležao na cesti, a motorist, koji ga je zahvatio, nad njim plačući molio: Velečasni, ja sam onaj koji Vas je, nenamjerno, udario. Ja Vas molim za oproštenje! Evo prilike da se ponovi Isusova s križa: Oče, oprosti im… Prekjučer kao da je don Damjanu mozak stao u odnosu na ovaj svijet, ali srce je jednako kucalo. Kada je čovjek u komi, ne može s ovim svijetom razgovarati. Ali kako je u odnosu na Boga, to mi ne znamo. Možda su mu vrata otvorena da se u posljednji dan i sat porazgovori s Bogom, da sve posloži na svoje mjesto, da se pokaje i pokaže svoju vjeru, nadu i ljubav; svoju čežnju za milosrđem Božjim.
3 - Marija pomoć. Tako reče sv. župnik arški. Tako ponovi mladomisnik don Damjan i tako je ponavljao svih 45 godina svećeništva. Imao je sinovsko povjerenje u Gospine roditelje, sv. Anu i sv. Joakima, kojima je podigao kapelice u Gabela Polju, u Studencima i u Rotimlji. Neka mu budu pomoć na Sudu Božjemu.
On završava svoju Oporuku.
„Presveto Srce Isusovo, žrtvo za grijehe, smiluj mi se!“
„Majko Crkve, Majko svećenika, zauzmi se za me kod svog Sina,
budi uz mene na smrtnom času!“
„Sv. Josipe, izmoli mi kod Nebeskoga Oca sretnu i blaženu smrt.“
- Sretna je i blažena smrt kada se u tim trenutcima možemo
iskreno i skrušeno pokajati zbog svojih nereda i grijeha!
Pokoj vječni podaj mu, Gospodine!
