U svijetu ima značajan broj vjernika koji se zalažu za čistoću vjere, poštujući Crkveno učiteljstvo i dokazujući neautentičnost ukazanja u Međugorju. Jedan od tih jest i Michael Davies u Londonu. Preuzevši upravu biskupije u Mostaru 1993. godine, upoznao sam gospodina Daviesa, Velšanina, i njegovu suprugu Mariju, Hrvaticu, koji su bili prijatelji i moga prethodnika biskupa Pavla Žanića (+ 11. siječnja 2000). Zahvaljujem Michaelu na zalaganju za praćenje i kritiku nevjerodostojnih stvari u međugorskim zbivanjima, koje iznosi i u ovoj knjizi Medjugorje nakon 21 godine.
Zašto kao mjesni biskup ne prihvaćam međugorska «ukazanja» kao vjerodostojna? Kao premisu ističem da bih zaista volio kad bi ta «ukazanja» bila autentična i kad bi se Gospa stvarno ondje ukazala. I ne samo ondje. Ali istina nas, prije svega, i oslobađa i obvezuje! Istina u ljubavi proučena i izrečena. Dok sam pratio zbivanja u Međugorju tijekom ovih godina, nametali su mi se ovi zaključci.
1 - Navodna «ukazanja» šesteroma «vidjelaca» u Međugorju, od 1981., od kojih jednoj polovici još uvijek svakodnevno, a drugoj polovici samo jednom godišnje, prešla su granice župe i biskupije i po svojoj razglašenosti i po putovanjima «vidjelaca» i njihovih podupiratelja po svijetu. Dapače, te su pojave našle svoje sljedbenike od trgovačkih putnika, kojima se «ukazuje» konkretna korist, pa sve do vjerskih oduševljenika, koji prevale tisuće kilometara da se u Međugorju ispovjede i izmole krunicu! Unatoč svemu, ta «ukazanja» nemaju zakonitu potvrdu, pa prema tomu, nikoga u Crkvi ne obvezuju.
2 - Medjugorje kao mjesto «nadnaravnih ukazanja i objava» podržava određen broj domaćih redovnika Male braće franjevaca kao i neki svećenici po svijetu. Također i određen broj vjernika ne samo uporno pohađa Medjugorje da pokaže kako se «Gospa», unatoč svoj crkvenoj suzdržanosti, ipak «ukazuje», nego čak vrši i pritisak na crkvene ustanove, uključujući i one najviše, da međugorske događaje priznaju kao vjerodostojna ukazanja.
Pitam se: kako će Crkva Kristova, na temelju takvih pohoda jednoj župi, koji sežu od puke znatiželje do fanatična poleta, takva «ukazanja» proglasiti nadnaravnima kada su tri zakonito ustanovljena crkvena povjerenstva za ispitivanje onoga što se u Međugorju zbiva, preko mjesnoga biskupa Žanića i Biskupske konferencije 1991., potvrdila da nije moguće ustvrditi da se radi o nadnaravnim pojavama i objavama? I kako bi Crkva bila stup i uporište istine kada bi pod pritiskom takvih zagovornika priznavala onakva i više nego upitna «ukazanja»?
3 - Ono što osobito začuđuje jest činjenica da se takvi vjernici i svećenici, ako već čeznu za viđenjima i porukama, ne napajaju na izvorima autentično priznatih nekoliko ukazanja, na primjer, u Lurdu, u Fatimi i drugdje, nego se okreću za nepriznatim ukazanjima u Međugorju, gdje misle da se navodna Gospa sine fine «ukazuje». Iako je neke preminule vidioce spomenutih svetišta Crkva proglasila blaženima ili svetima, međugorski pobornici kao da se natječu tko će više puta doći onamo gdje Crkva nije ne samo odobrila «ukazanja», nego je izričito zabranila hodočašća, privatna ili javna, ako pretpostavljaju autentičnost nedokazanih ukazanja.
Pa ako čak i neki biskupi iz svijeta dođu i ostanu po više dana u Međugorju, 20 km od Mostara, i ne osjećaju potrebu ni javiti se mjesnomu kolegi, ni za vrijeme rata ni poslije rata, onda takvi crkveni službenici ne pokazuju biskupsku kolegijalnost ni skrb za sve Crkve (1 Kor 11,28), nego možda čudnu radoznalost da vide što se to «ukazuje» na hercegovačkom kamenjaru. A mi biskupi i svećenici u misnom kanonu stalno Boga molimo da Crkvu svoju na putu zemaljskom «utvrdi u vjeri i ljubavi».
4 - Samo mnoštvo ljudi, pa i vjernika, istinu ne stvara, nego u ovakvu slučaju možda više ugrožava. Gospodin je Isus stajao sam samcat - s Njim je suosjećala njegova Majka i pokoji učenik - i na Gabati i na Golgoti. Kao jedina Istina nasuprot anonimnoj masi, svemu velikom i malom svećenstvu i svemu domaćem i međunarodnom establishmentu u Jeruzalemu. Kad je Isus posvjedočio da je on Istina, oni su mu na Pilatova usta ironično uzvratili «Što je Istina?» (Iv 18, 38), tj. pokazali su da im je važnija vlastita korist, politička stolica i trenutačna pobjeda od bilo kakve ljudske i Božje istine! Iako je Istina toga Velikog petka poginula, ona je za tri dana uskrsnula. Masa, dakle, ne dokazuje istinu. Pa čak ni sve valjano obavljene ispovijedi, primljene pričesti i izmoljene krunice u Međugorju, iako daju djelatne milosti kao i u drugim župama, po sebi ne dokazuju nikakvu autentičnost «nadnaravnih ukazanja» u toj župi.
5 - Svakodnevni «vidioci» i svakodnevna nezaustavljiva «ukazanja» - do sada 33.333 - nema straha da ću se prevariti, jer tu ni brojkama ni «ukazanjima» nema kraja - više predstavljaju religiozni show i spectaculum mundo nego li istinito crkveno svjedočanstvo o miru, jedinstvu vjere i zajedništvu ljubavi u ovoj Crkvi. Pa komu to, ta neprebrojiva brojka, djeluje kao ozbiljna stvar? Hoćemo li svoje katoličko pravovjerje pretvarati u čudno praznovjerje?
6 - Brojne «poruke» izricane prvih godina na usta tzv. «vidjelaca», posebno one
koje su hvalile neposlušnost nekih redovničkih kapelana u Mostaru, a korile mjesnoga biskupa koji se savjesno držao crkvenoga zakona,
koje su omalovažavale najviše crkvene odluke s obzirom na upravu biskupijom,
koje su kao takve očito bile zemaljski sugerirane a ne nebeski inspirirane, mnogo su više pridonijele neredu i nemiru nego li pravomu crkvenom miru i redu.
A to je posebno poglavlje u životu Mostarsko-duvanjske biskupije.
7 - Ni domaća manja braća, koja prihvaćaju Medjugorje kao mjesto «nadnaravnih ukazanja», nisu se, nažalost, nikada javno ogradila od ovakvih loših i neistinitih poruka Crkvi u Hercegovini.
Neki oci franjevci do sada su više puta nevaljano dijelili krizmu. Jedan od njih - lažni krizmatelj s mitrom na glavi u župi Čapljini 1997. - tvrdio je da dolazi iz Medjugorja i javno je svojim sakrilegnim i nevaljanim krizmanjem podržao raskol u toj zajednici. A danas, otpušten iz Franjevačkoga reda, nasilno je zasjeo u župi Grude, gdje je prije dva dana, uoči Duhova 2004., prema dnevnom tisku i slici, ovaj put bez mitre, ponovno dijelio nevaljanu krizmu.
Ako takve raskolničke škandale toleriraju i «vidioci» sa svojim «ukazanjima» bez ikakvih «poruka» i oni koji uz «vidioce» pristaju i vrše raznovrsne oblike promidžbe, a od takvih se lokalnih raskola nikada javno ne ograđuju niti ih osuđuju, u ime Majke Božje, Kraljice mira, pogotovo u ime Trojstvenoga Boga, bi li to mogao biti znak da raznositeljima navodne vjerodostojnosti takvih «ukazanja» nije na pameti u prvom redu ono što je Božje?
Skupina franjevaca (njih osam živih, a jedan je preminuo), otpuštena iz Franjevačkog reda zbog notorna neposluha odlukama njihovih vrhovnih poglavara i Svete Stolice s obzirom na crkvenu upravu u biskupiji, nasilno je zauzela nekoliko župa u kojima već godinama nevaljano ispovijedaju vjernike ili asistiraju nevaljanim vjenčanjima, neki dijele nevaljane krizme, a sve ostalo obavljaju protuzakonito, i to sve u susjedstvu ili u blizini od nekoliko kilometara od Međugorja, kao mjesta desetaka tisuća takozvanih «ukazanja».
Zaista je čudno što ta pojava, koja je tisućama znatiželjnika do sada davala «poruke», uključujući čak i američkoga predsjednika R. Reagana i sovjetskoga predsjednika M. Gorbačova, kao ni njezini podupiratelji do sada ni da izraze svoju zabrinutost ni zbog svetogrđa nad sakramentima Isusa Krista, ni zbog rušenja crkvenoga jedinstva u Mostarsko-duvanjskoj Crkvi. Pogotovo je čudno da ljudi iz svijeta dolaze u Medjugorje da se ispovjede, a otpušteni i neki drugi franjevci koji ne prihvaćaju posluh Svetoj Stolici, svomu Redu i mjesnom crkvenom auktoritetu, u samoj blizini Međugorja obavljaju na tisuće nevaljanih ispovijedi!
Kad se skupina franjevaca, koja je i danas obučena u franjevačke habite iako zakonito otpuštena iz Reda manje braće, 2001. godine svetogrdno i bogohulno ponijela prema sakramentima Euharistije i krizme, pozivajući starokatoličkoga đakona (!), otpadnika od Katoličke Crkve, da nevaljano slavi Euharistiju i podijeli «krizmu» stotinama kandidata u trima župama - Grude, Čapljina i Ploče-Tepčići, taj se đakon kao lažni «biskup» predstavio riječima: «I fratri i ja vjerujemo u Marijino ukazanje u Međugorju».
Nismo, nažalost, ni čuli ni vidjeli javno ograđivanje od takvih izjava, nego su pojedini i dalje branili postupak nekatoličkoga đakona koji se proglasio «biskupom». Za njega je jedan od njegovih sudrugova, koji je bio više vremena s njim u zajednici, javio kako je taj đakon u jednoj crkvi u Švicarskoj slavio «misu» i to «sve u crno», za Blaženu Djevicu Mariju na svetkovinu Velike Gospe![1] Zadušnicu za Majku Božju na svetkovinu njezina Uznesenja na nebo! Da čovjeku pamet stane! On, koji uopće ne može slaviti misu jer nije svećenik, tako vrijeđa Gospu koja je od svih ljudi postigla najveći stupanj blaženstva; on, evo, tvrdi da vjeruje u Marijino «ukazanje» u Međugorju i dolazi dijeliti «krizmu» katoličkoj djeci u Hercegovini. A taj isti njegov sudrug napismeno svjedoči da taj «biskup» nije priznavao krizmu podijeljenu na katolički način, pa je on i toga svoga druga ponovno «krizmao»![2]
Sablazan neposluha, protiv kojega nismo čuli nikakve javne kritike iz međugorske «oaze mira», do te je mjere narastao da su neki od spomenutih bivših franjevaca tražili od starokatoličkoga biskupa u Švicarskoj da nekoga od njih zaredi za biskupa! Da raskol u biskupiji bude još veći?
Sveti Otac Ivan Pavao II., koji ni u kakvu govoru nije spomenuo Međugorje, više je puta pozvao vrhovne poglavare Reda manje braće da sa svoje strane srede crkveno stanje u Hercegovini. Tako je Papa od članova Generalnoga kapitula Franjevačkoga reda 16. lipnja 2003. ponovno tražio provedbu Odluke njegova prethodnika Pavla VI. iz 1975. godine: «To će misijsko zalaganje biti plodno u onoj mjeri u kojoj se bude ispunjalo u suglasju sa zakonitim Pastirima kojima je Gospodin povjerio odgovornost za svoje stado. S obzirom na to, ponovno s naklonošću ističem napore koji su učinjeni da se prevladaju poteškoće koje odavno postoje u nekim područjima. Od srca želim da se, zahvaljujući doprinosu svih, potpuno ostvari onaj Sporazum s dijecezanskim Auktoritetom, koje je tražio moj časni predšasnik Papa Pavao VI. i koji se pokazuje neophodnim za učinkovito djelo evangelizacije».[3]
Voljeli bismo vidjeti konkretan franjevački odgovor na taj javni Papin poziv.
Ja osobno nisam nikada izlazio u javnost s nemoralnim materijalima ni s financijskim škandalima u vezi s Međugorjem. Ima i drugih javnih nereda i dokaza koji dostatno osporavaju nadnaravnost «ukazanja» i navode na zaključak da je uvjerljiviji constat de non supernaturalitate (sigurnost u nenadnaravnost «ukazanja») negoli non constat de supernaturalitate (nesigurnost u nadnaravnost).
Daviesova knjiga nastoji kronološki pratiti, logično utvrditi i vjernički obrazložiti brojne činjenice vezane uz nedokazana «ukazanja» u Međugorju. Neka mu prava Kraljica mira pomogne svojim zagovorom kod Presvetoga Trojstva.
U Mostaru, na svetkovinu Blažene Djevice Marije, Majke Crkve, 31. svibnja 2004.
Ratko Perić, biskup
[1] Pismo Biskupskom ordinarijatu u Mostaru, od 24. svibnja 2001.
[2] Pismo Biskupskom ordinarijatu u Mostaru, od 27. svibnja 2001.
[3] Vrhbosna, 1/2004., str. 76-77.
