Vijesti iz župa
07. February 2016.
Foto:
nepoznato

Na poziv župnika fra Marija Knezovića, u nedjelju, 7. veljače 2016., biskup Ratko Perić predvodio je koncelebriranu sv. Misu u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Kočerinu u 11.00 sati i propovijedao o Isusovu pozivu upućenu skupini ribara nakon čudesna ulova ribe. Osobito se osvrnuo na Petrovo priznanje da je on grješan čovjek, i na Isusovo milosrđe koje je iskazao Petru.

   A u 13.30 biskup je blagoslovio kip i sliku blaženoga Alojzija Stepinca, kardinala, zagrebačkoga nadbiskupa, mučenika, te blagoslovljenom vodom poškropio zidove filijalne crkve u Podvraniću, kočerinskoj filijali, na čast Blaženika. Prenosimo s vrpce, u kraćenu obliku, prilagođen za tisak, biskupov nagovor o Blaženiku.  

--------------------------------

   Braćo i sestre! Zahvalan sam velečasnom fra Mariju, župniku kočerinskomu, na pozivu da danas slavim sv. Misu u župnoj crkvi u 11.00 sati i, evo, sada ovdje da slavimo Misu u ovoj maloprije blagoslovljenoj crkvi s blagoslovljenim kipom i slikom u čast blaženoga kardinala Stepinca, mučenika.

   Vezan sam - po Božjoj Providnosti - od svoga rođenja s nadbiskupom Stepincem. Prvo, rođen sam u njegovoj Nadbiskupiji. Naša je obitelj 1942. iz Rotimlje bila prognana pa preko Mostara, Sarajeva, Broda, Zagreba raspoređena u Rovišće kod Bjelovara. Tu sam rođen 1944. I tu smo ostali do 1946. godine. Nismo se htjeli vraćati, jer nam je bilo sve izgorjelo, pokradeno, kako već biva u ratu, ali smo morali poći. Došla je OZNA i - u stočne vagone, via Čapljina! Drugo, došao sam u Zagreb 1959. godine. Poslao me biskup Petar Čule u sjemenište. Upravo te godine u prvom razredu gimnazije 1959./1960., 10. veljače 1960. preminuo je kardinal Stepinac u zatočeništvu u Krašiću. Mi smo sjemeništarci već nešto načuli o njemu, ali nije se smjelo pričati. Ako naglas pričaš i za nj navijaš, moglo bi ti se dogoditi da ne budeš samo ti zatvoren, nego i sjemenište! Jedan kolega iz Krašića, Josip Mrzljak, danas biskup u Varaždinu, krizmeno kumče kardinala Stepinca, dao mi je ispod ruke na čitanje jednu knjigu o Kardinalu, koja je bila objavljena u Rimu 1951., s naslovom „Crvena ruža na oltaru“. Ruža i jest ruža, a crvena označuje krv, i to na oltaru: mučeništvo! Bio sam na sprovodu kardinala Stepinca 13. veljače 1960. u katedrali. Bilo je oko 15.000 vjernika, što u katedrali što pred katedralom. Neki od nas sjemeništaraca popeli smo se na stupove i odozgor gledali kako mladomisnici nose Stepinčev lijes na ramenima kroz katedralu na pokop iza velikoga oltara. Nezaboravan trenutak. Treće, pri svršetku studija filozofije i teologije na Urbanijani uzeo sam kao temu za magisterij „Uloga kardinala Stepinca u odnosima između Crkve i države“, tadašnje države, NDH. Nije to bilo razborito, ali češće sam dolazio s Propagande u Zavod Svetoga Jeronima, gdje je bilo materijala, emigrantskoga tiska, knjiga, novina o tome. Dogovarao sam se sa svojim profesorom, Talijanom [Pietrom Chiocchettom], bih li mogao raditi tu temu. Kaže on: „Možeš, slobodno radi!“. To je bila 1969. I prije toga i nakon toga stalno sam se molio i sve svoje potrebe preporučivao u zagovor kardinala Stepinca.

   Proces. Njemu se nije smio otvoriti proces beatifikacije u Zagrebu jer je bila takva straža, pritisak, špijunaža da bi se moglo bilo što o njemu mirno ispitivati i istraživati. Zato je 1980. godine otvoren dijecezanski postupak u Rimu pri Rimskom vikarijatu, Papinoj biskupiji, s obzirom na istraživanje njegovih krjeposti i mučeništva. I tek je 1993., nakon domovinskoga rata i nakon što je uvedena demokracija i sloboda, proces iz Rima posve prenesen u Zagreb.

   Vrlo mi je bilo drago da sam mogao prisustvovati 3. listopada 1998. na Mariji Bistrici kada je papa Ivan Pavao II., danas sveti, svečano proglasio kardinala Stepinca blaženikom i mučenikom. Morao si se osjećati radosnim da možeš biti u takvu mnoštvu vjernika, s više stotina tisuća, pogotovo na ovakvu činu beatifikacije.

   Sveci i blaženici. Crkva u Hrvata ima 3 velika sveca: sv. Nikola Tavelić, franjevac; sv. Leopold Bogdan Mandić, franjevac kapucin, i sv. Marko Križevčanin, svećenik tada zagrebačke a danas križevačke biskupije. Sva trojica su umrla izvan Hrvatske: Nikola 1391. u Jeruzalemu, iskasapili ga. Marko mučenički umro 1619. u Košicama u današnjoj Slovačkoj. I  Leopold  preminuo normalnom smrću u Padovi 1942.

   Mi imamo još više blaženika: bl. Graciju iz Mula iz Kotora; bl. Ozanu Kotorku, dominikanku; bl. Mariju Petković od Propetog Isusa; bl. Augustina Kažotića, biskupa i dominikanca, iz Trogira; bl. Jakova, brata franjevačkoga iz Zadra; bl. Julijana iz Bala u Istri, bl. Miroslava Bulešića, svećenika kojega su komunisti ubili 1947.; bl. Ivana Merza, koji se rodio u  Banjoj Luci, ali je kasnije živio u Zagrebu. Imamo 5 časnih sestara, Drinskih mučenica, koje je za pape Benedikta XVI. predstojnik Kongregacije za svece kardinal Angelo Amato u Sarajevu 2011. proglasio blaženima i mučenicama. Jedna je Hrvatica, jedna Austrijanka, dvije Slovenke i jedna Mađarica. Ali su sve bile zajedno [na Palama] i sve su jednoga dana proglašene blaženima. Evo od ovih svetaca i blaženika i blaženica, možda se u hrvatskom narodu najviše štuje blaženi Alojzije Stepinac. Zašto? Možda zato što je on pokazao snagu, ne samo katoličke vjere, nego i rodoljubne hrvatske krvi, pa je odgovarao narodu i onom katoličkom i nekatoličkom. On se od početka žrtvovao za svoj narod u vjerskom pogledu, a, razumije se, ako tomu narodu može biti od koristi i u društvenom i svakom drugom pogledu, nije se izmicao!

   Škola, rat, rad, bogoslovija. Alojzije je rođen 8. svibnja 1898. u Brezariću, selu blizu Krašića, župa Krašić. Rođen u obitelji od osmero djece. On je bio peti po redu. Završio je osnovnu školu u Krašiću od 1905. do 1909. Budući da mu je otac bio imućan, poslao ga je u Zagreb na daljnje školovanje. U Zagrebu je bio u jednom pitomištu, „đačkom domu“, 7 godina, od 1909. do 1916. Posljednje dvije godine, VII. i VIII. prijavio se u sjemenište. Izbio je Prvi svjetski rat 1914. i onda su se školske godine morale zbijati, jer je trebalo ići na bojište. Austro-Ugarska regrutira i gdje te ona spremi, moraš ići. On je 1916. završio VIII. razred gimnazije, maturirao i poslan na frontu u Italiju. Nakon tri ratne godine – bio je i ranjen, mislilo se da je poginuo – vratio se iz Italije preko Grčke, Makedonije, Srbije u Zagreb. Nakon što se vratio u Krašić, nije znao kuda bi: u bogosloviju, na neki drugi fakultet, ili bi se ženio i ostao na selu? Otac ga je poticao da završi agronomski fakultet i ostane na obiteljskoj zemlji. Upisao se na fakultet, pohađao prvi semestar, nije ništa položio i vratio se kući. Tako u neizvjesnosti do 1924. Opet na poticaj očev, odluči se ženiti. Zaprosi djevojku, Mariju Horvat, kćer učitelja koji je bio u Krašiću u vrijeme njegova osnovnog školovanja. Zaruke nisu trajale, s dopisivanjem, ni četiri mjeseca, i sporazumno raskinute. Marija mu je vratila prsten i nije se udavala [poginula je u prometnoj nesreći, 1939.]. Pisma su sačuvana i objavljena [D. Baton, Mladi Stepinac. Pisma zaručnici, Rim, 1975.].

   Toga ljeta, 1924., Alojzije se javio u bogosloviju. Nadbiskup Bauer poslao ga je u Germanicum u Rim na studij filozofije i teologije na Papinskom sveučilištu Gregorijani, zajedno s Franjom Šeperom. Zajedno su završili, ređeni 1930. Stepinac je u Zagrebu imenovan nadbiskupskim ceremonijarom.

   Koadjutor, ordinarij. Nadbiskup je Bauer tražio pomoćnika, koadjutora. Odlučio se za mladoga Stepinca, bilo mu je tek 36 godina. Konačno je prihvatio. Do 3 godine umro je nadbiskup Bauer, 1937., a Stepinac je postao nadbiskup ordinarij zagrebački, eto u 39. godini.

   Za NDH-a. Dolazi proglašenje NDH-a, 10. travnja 1941. Nadbiskup je izjavio na komunističkom sudu 1946. godine: Ja bih bio ništarija, da nisam osjetio bìlo hrvatskoga naroda koji je želio i prihvatio hrvatsku državu! On je razlikovao što je vlada, a što je država. Ovdje je u pitanju država i narod koji hoće državu, a vlada dolazi i prolazi. Ako drugi narodi imaju pravo na državu, ima i hrvatski narod! On se za vrijeme rata vrlo oštro okomio na vladu i znao je da je ta vlada morala biti ispružena ruka i fašista Talijana i nacista Nijemaca. On je znao izgovoriti velike riječi koje su u to doba bile veličanstvene: Rasizam je zlo. Ne možeš ti jedne ljude propuštati, a druge ubijati. Nikoga se ne smije ubiti. Niti pokatoličiti. Svakoga treba poštovati i svakomu treba omogućiti egzistenciju, život, školu, sva ljudska prava! To govoriti 1942., 1943., usred Zagreba, trebalo je imati petlje. On je osnovao Caritas. Živjelo se u ratu od karitativne pomoći. On je primio više od 300 svećenika Slovenaca koje su Nijemci protjerali iz Slovenije, on ih je primio i rasporedio u zagrebačkoj nadbiskupiji. Na stranu što su i drugi dolazili, tražili pomoć i smještaj.

   Za komunističke strahovlade. Godine 1945. tadašnja nova vlada, koja je došla iz šume, zove ga na Jelačićev trg u Zagrebu. Očito, da su ga smatrali zločincem, ne bi smio doći na trg nego bi išao u zatvor. Ali ne: bila im je čast da Stepinac dođe na njihov miting. Ali kada su vidjeli da je on nesavitljiv, da se ne odriče Rima, e onda će u zatvor, u progon, u zatočeništvo. Radije u zatvor! Može se bolje upravljati zagrebačkom nadbiskupijom iz Krašića s bolesničkoga kreveta, nego s katedre iz katedrale u Zagrebu. Bog upravlja zagrebačkom nadbiskupijom, i rimskom, i čitavom Crkvom Katoličkom!

   Nit vas mrzim, ni vas se bojim! Godine 1959. provalila UDBA u đakovačku bogosloviju. Pohvatali neke profesore, poglavare, duhovnika i 10-ak bogoslova. Na suđenje u Osijek. Pronašli jedno Stepinčevo pismo kod duhovnika Ćirila Kosa, kasnijega biskupa u Đakovu. Zovu i Kardinala da bude svjedok na suđenju. Kada je on pročitao poziv i što žele od njega u posljednjim danima života - umro je do dva mjeseca - onda im je napisao veličanstveno pismo s ovim mislima: Mučite me od 1946. Iscijeđena su mi iz tijela 34 litra krvi. Niste mi dali da idem k liječniku kojemu sam želio poći niti da dođe liječnik kojega sam ja želio. I sada me zovete da budem tužitelj, svjedok protiv katoličkih svećenika, bogoslova, profesora. Ne mičem se odavde. Ako ćete doći pa me silom uzeti, možete, ali ja normalno ne idem. I završna rečenica: Uopće vas ne mrzim, ali vas se nimalo ne bojim! Ne bih bio katolički nadbiskup kada bih vas mrzio. Ja se molim Bogu da se obratite. Ali nemojte misliti da vas se bojim, i vašega zatvora, i biča, i vješala! Svaka mu čast!

   Blaženik lokalno, svetac globalno. Blaženoga mučenika Stepinca, po crkvenom pravilu, štuje zagrebačka nadbiskupija i metropolija, ali ga, makar još nije proglašen svetac za cijelu Katoličku Crkvu, štuje i svaka hrvatska katolička zajednica po svijetu. Pa kako oni u crkvi sv. Jeronima u Rimu, tako i mi danas ovdje u Podvraniću! 

POVEZANI ČLANCI

03. svibnja 2020
KIUM

NAJČITANIJE

03. svibnja 2020
KIUM