Duh Sveti kao duša naše duše
Draga braćo i sestre!
I danas, kao i u dvije prethodne kateheze, vraćamo se svetom Pavlu i njegovim mislima. Nalazimo se pred jednim divom, ne samo na polju konkretnoga apostolata, nego i na polju izuzetno dubokog i poticajnog teološkog nauka. Nakon što smo prošli puta promišljali o onome što je Pavao napisao s obzirom na središnju ulogu što je Isus Krist zauzima u našem vjerničkom životu, danas ćemo vidjeti što kaže o Duhu Svetome i o njegovoj prisutnosti u nama, jer nas i ovdje taj apostol može poučiti stvarima od velikoga značenja.
Poznato nam je što sveti Luka kaže o Duhu Svetom u Djelima apostolskim, opisujući događaj Duhova na Pedesetnicu. Taj Duh nosi sa sobom snažan poticaj za preuzimanje misijskih obveza kako bi se evanđelje svjedočilo trgovima i ulicama svijeta. Zapravo, Djela apostolska pripovijedaju o čitavom nizu misija što su ih apostoli izvršili, prvo u Samariji, potom uz obalni dio Palestine, a onda i prema Siriji. U prvom redu pripovijedaju o tri velika misionarska putovanja što ih je poduzeo Pavao, što sam već spomenuo u jednom od prethodnih susreta srijedom. Sveti Pavao, međutim, u svojim poslanicama govori nam o Duhu Svetom i pod drukčijim vidikom. On se ne zaustavlja samo na oslikavanju dinamičke i djelatne dimenzije treće osobe Presvetog Trojstva, nego istražuje i njezinu prisutnost u životu kršćanina, čije je samo postojanje njome obilježeno. Rečeno drugim riječima, Pavao razmišlja o Duhu izlažući njegov utjecaj ne samo na kršćaninovo djelovanje, nego i na njegovo postojanje. Upravo je on taj koji kaže da Duh Božji prebiva u nama (usp. Rim 8,9; 1 Kor 3,16) te da je Bog odaslao "u srca vaša Duha Sina svoga" (Gal 4,6). Prema Pavlu, dakle, Duh nas obuzima u našoj najintimnijoj osobnoj nutrini. U tom smislu, evo nekoliko njegovih riječi velikoga značenja: Zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha i smrti... Ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: "Abba! Oče!" (Rim 8,2.15), a budući da smo sinovi, možemo Bogu reći "Oče." Tako se može dobro vidjeti da kršćanin, još prije nego djeluje, posjeduje bogatu i plodnu nutrinu, koja mu je darovana u sakramentima krštenja i potvrde, nutrinu koja ga postavlja u objektivan i originalan odnos posinstva u odnosu na Boga. Evo u tome našega velikog dostojanstva: nismo samo slika Božja, već njegovi sinovi. To je i poziv da živimo to svoje posinstvo, da budemo sve svjesniji da smo posinjeni u veliku Božju obitelj. To je poziv na preoblikovanje ovoga objektivnog dara u subjektivnu stvarnost, odlučujuću za naše razmišljanje, za naše djelovanje, za naše postojanje. Bog nas drži svojim sinovima, budući da nas je podigao u dostojanstvo slično, premda ne jednako, dostojanstvu samoga Isusa, jedinoga pravoga Sina u punom smislu riječi. U njemu nam je darovano, ili vraćeno, stanje sinovstva i pouzdane slobode u odnosu prema Ocu.
Na taj način otkrivamo da za kršćanina Duh nije više samo "Duh Božji", kao što se to obično kaže u Starom zavjetu te se nastavlja ponavljati i u novozavjetnom govoru (usp. Post 41,38; Izl 31,3; 1 Kor 2,11.12; Fil 3,3 itd.). A nije ni samo "Duh Sveti" općenito shvaćen, na način kako se izražavao Stari zavjet (usp. Iz 63,10.11; Ps 51,13) ili židovstvo u svojim spisima (Kumran, rabinska književnost). Na posebnost kršćanske vjere spada zapravo priznanje da je uskrsli Gospodin podijelio na sasvim novi način toga Duha, te je on postao "Duh životvorni" (1 Kor 15,45). Upravo stoga sveti Pavao govori izravno o "Duhu Kristovu" (Rim 8,9), o "Duh Sina" (Gal 4,6) ili od "Duhu Isusa Krista" (Fil 1,19). Kao da bi želio reći da nije samo Bog Otac vidljiv u Sinu (usp. Iv 14,9), nego da se i Duh Božji izriče u životu i djelovanju raspetoga i uskrsloga Gospodina!
Pavao nas poučava još jednoj važnoj stvari: kaže da ne postoji prava molitva bez prisutnosti Duha u nama. On piše: "Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha - da se on po Božju zauzima za svete" (Rim 26-27). To je kao da kaže da je Duh Sveti, to jest Duh Oca i Sina, već duša naše duše, najtajniji dio našeg bića, odakle se neprestano uzdiže Bogu u pokretu molitve, čiji pravi izričaj nismo sposobni pojasniti. Duh je, doista, uvijek pozoran u nama, nadomješta naše nedostatke i Ocu prinosi naše klanjanje, skupa s našim najdubljim željama. Naravno, to zahtijeva visoku razinu životnoga zajedništva s Duhom. To je poziv da budemo još osjetljiviji, još pozorniji na ovu prisutnost Duha u nama, da je oblikujemo u molitvu, da osjetimo tu prisutnost te da tako naučimo moliti, razgovarati s Ocem kao sinovi u Duhu Svetomu.
Tu je još jedan vidik svojstven Duhu, kojemu nas je poučio sveti Pavao: riječ je o njegovoj vezi s ljubavi. Ovako piše apostol: "Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!" (Rim 5,5). U svojoj enciklici "Deus caritas est" naveo sam vrlo rječitu izreku svetog Augustina: "Vidiš li ljubav, vidiš Trojstvo" (br. 19), te sam nastavio tumačiti: "Duh je, doista, ona nutarnja sila koja usklađuje srce (vjernika) sa srcem Kristovim te ih potiče da ljube braću kao što ih je on ljubio" (isto). Duh nas polaže u sam ritam božanskoga života, a to je život ljubavi, čineći da postanemo osobno sudionici odnosa koji postoje između Oca i Sina. Nije beznačajno da Pavao, kad nabraja različite čimbenike djelovanja Duha, na prvo mjesto stavlja ljubav: "Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir..." (Gal 5,22). A, budući da po svojoj definiciji ljubav spaja, to znači ponajprije da je Duh tvorac zajedništva unutar kršćanske zajednice, kao što i kažemo na početku svete mise Pavlovim izrazom: "... zajedništvo Duha Svetoga (to jest zajedništvo koje On čini) sa svima vama" (2 Kor 13,13). S druge strane, međutim, istina je da nas Duh potiče na stvaranje odnosa ljubavi sa svim ljudima. Tako, kad ljubimo, dajemo prostor Duhu, dozvoljavamo mu da se izrekne u punini. Na taj se način razumije i zašto Pavao na istu stranicu Poslanice Rimljanima stavlja dva upozorenja: Budite "u Duhu gorljivi", i: "Nikome zlo za zlo ne vraćajte" (Rim 12,11.17).
Na kraju, Duh je prema svetom Pavlu, velikodušni zalog što nam ga je sam Bog darovao kao prethodnicu, a u isto vrijeme i kao jamstvo naše buduće baštine (usp. 2 Kor 1,22; 5,5; Ef 1,13-14). Tako od Pavla učimo da djelovanje Duha usmjerava naš život prema velikim vrijednostima ljubavi, radosti, zajedništva i nade. Na nama je da svakoga dana proživljavamo iskustvo Duha, prateći njegove nutarnje poticaje, potpomognuti u odlukama prosvjetljujućim vodstvom ovog apostola.
Pozdrav hrvatskim hodočasnicima na hrvatskom:
Pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a osobito vjernike iz župe svetoga Nikole iz Zagreba! Slijedimo nadahnuća Duha Svetoga, koji je izliven u naša srca, te čuvajući snažnu životnu povezanost s Njim poput apostola Pavla, molitvom i djelima dajmo hvalu svom Nebeskom Ocu. Hvaljen Isus i Marija!
