Međugorski Fenomen
22. February 2006.
Foto:
nepoznato

Don Nikola Bulat, svećenik splitsko-makarske nadbiskupije, bio je član proširene Biskupske komisije za ispitivanje događaja u Međugorju, 1984.-1986. godine. Na prijedlog msgr. Pavla Žanića, mostarskoga dijecezanskog biskupa (1980.-1993.), nekoliko je članova Komisije bilo zaduženo i sastavilo plan za knjigu o međugorskim događanjima, koju je bio nakanio izdati Biskupski ordinarijat u Mostaru. Radne su teme bile:

Župa Međugorje u hercegovačkoj Crkvi,

Kronološki pregled doživljaja djece i ostalih događaja u Međugorju,

Pozitivni elementi,

Problematični elementi, a pod tim je bilo više podnaslova:

Gospine poruke koje potiču na neposluh biskupu i provincijalu,

Nepouzdanost dokumentacije o događajima u Međugorju,

Neispunjena obećanja,

Teološke poteškoće u izjavama koje prenose vidioci,

Kritičari nerado primljeni u Međugorju. Itd.

Mr. don Nikola Bulat dostavio je svoju izrađenu temu, koja je potom bila kompozerski složena. Nije bila lektorirana. Ali do objavljivanja studije nije došlo. Nije poznato zašto.

                           Dr. Mato Zovkić, profesor Svetoga Pisma na Teologiji u Sarajevu, član Komisije, objavio je vrijednu studiju o problematičnim stranama u međugorskim zbivanjima.[1]

                           Dr. don Željko Puljić, također član Komisije, sadašnji biskup u Dubrovniku, pisao je o privatnim objavama u životu Crkve i o privatnim ukazanjima.[2]

                           Ovdje objavljujemo stručni rad don Nikole Bulata. To je pisana studija o pisanim stvarima: Kronici međugorske župe, Dnevnicima vidjelice, pismima sudionika samih događaja, osvrtima na pisanje J. Bubala, R. Laurentina i drugih. Za prouku bilo kojega događaja traži se ispitivanje dostupne građe. Objavljene i neobjavljene. Mr. Bulat imao je pri ruci dostatno pisana materijala iz Međugorja i o Međugorju da ustanovi o kakvoj se  pouzdanosti ili nepouzdanosti radi s obzirom na procjenu autentičnosti ukazanja i poruka. Još k tomu, oko tih izvora plela su se razna prekrajanja, falsificiranja, križanja, „ublaživanja“ i prijevare. Takvi su manevratori određivali što je navodna Gospa mogla, što smjela reći, a što nije rekla ili nije smjela reći! Tako da ti manipulatori nisu bili samo „lektori“ nego i „korektori“ njezinih „poruka“. Stoga i nije mogao biti drukčiji autorov zaključak, nego da je posrijedi izvor koji ne daje sigurno jamstvo za procjenu autentičnosti događaja.

                           U drugom dijelu don Nikola se osvrće na više izjava koje su pridijevane Blaženoj Djevici Mariji, a koje se ni po biblijskoj nauci, ni po crkvenoj tradiciji, ni po kršćanskoj vjeri, ni po zdravu razumu ne mogu pripisivati Gospi, najsvetijoj od svih ljudskih osoba, jer su posrijedi smiješne, banalne neprilične i nedolične stvari.

                           O takvim smo nedostojnostima pisali u knjizi Ogledalo Pravde, koju je izdao Ordinarijat.[3] I tu je zaključak jasan: takve nedolične i nedostojne poruke ne jamče autentičnost ukazanja.

                           Dajemo ovu studiju u ruku i na prouku dobrohotnim čitateljima. Oni će moći naći dosta materijala koji upućuje na neistinitost ukazanjâ, koja su u Međugorju, brojčano gledano, premašila sva očekivanja. Ne može se graditi na pijesku nepouzdanih izvora nego samo na stijeni sigurne dokumentacije. A te sigurnosti u dokumentima prvih godina, od 1981. do 1986. nije bilo. Dapače, i nepouzdanost izvora i banalnost nemalena broja „poruka“ jasno su govorile o nevjerodostojnosti i neautentičnosti ukazanja. Zato ih Crkva ni nakon 25 godina, ni unatoč desetcima tisuća, svakodnevnih, mjesečnih i godišnjih „ukazanja“, nije priznala vjerodostojnima; dapače ni jedno jedino takvo ukazanje nije priznala istinitim i pravim, sve je ostalo samo takozvano, navodno, pod navodnicima i upitnicima.

                           Neki sudionici događaja, jedni su to bili po dužnosti a drugi po vlastitu izboru, već su kod Gospodina: biskup Pavao Žanić (+ 2000.), mjesni dijecezanski ordinarij i strastveni tražitelj istine, zatim don Nikola Bulat (1990.), član Komisije i pouzdan proučavatelj međugorskoga fenomena, fra Slavko Barbarić (+2001.), koji je svojevoljno napustio službu na Humcu i nezakonito se nastanio i pastoralno zaposlio u Međugorju,[4] dok je fra Tomislav Vlašić godine 1987. prešao iz hercegovačke u jednu talijansku provinciju,[5] fra Jozi Zovki, nekadašnjem međugorskom župniku, oduzeta je svaka svećenička ovlast u hercegovačkim biskupijama.[6]

                           Zašto mi se kao mjesnom dijecezanskom ordinariju međugorska „ukazanja“ čine nevjerodostojna?[7] Najprije bih istaknuo da bih zaista volio kad bi ta „ukazanja“ bila autentična i kad bi se Gospa stvarno ondje ukazala. I ne samo ondje. Ali istina nas, prije svega, i oslobađa i obvezuje! Oslobađa nas od ropstva laži i carstva prijevare i obvezuje nas na poštenje. Istina u ljubavi proučena i izrečena. Dok sam pratio zbivanja u Međugorju tijekom ovih godina, nametali su mi se ovi zaključci.

                                                                                                                                      

                           1 - Međugorska „ukazanja“ nikoga ne obvezuju. Navodna «ukazanja» šesteroma «vidjelaca» u Međugorju, od 1981., od kojih jednoj polovici još uvijek svakodnevno, a drugoj polovici samo jednom godišnje (jedna od tih tvrdi da se njoj Gospa „ukazuje“ svakoga drugoga u mjesecu!), prešla su granice župe i biskupije i po svojoj razglašenosti i po putovanjima «vidjelaca» i njihovih podupiratelja po svijetu. Dapače, te su pojave našle svoje sljedbenike od trgovačkih putnika, kojima se «ukazuje» konkretna korist, pa sve do vjerskih oduševljenika, koji prevale tisuće kilometara da se u Međugorju ispovjede i izmole krunicu! Unatoč svemu, ta «ukazanja» nemaju zakonitu potvrdu, pa prema tomu, nikoga u Crkvi ni na što ne obvezuju ni u moralnom ni u vjerskom pogledu.

                           Svećenik koji u ispovjedaonici pokorniku zadaje pokoru da obavi “hodočašće u Međugorje“ ne radi ni u duhu sakramenta ispovijedi, ni u skladu s crkvenim normama.

                          

                           2 - Crkva je „stup i uporište istine“. Medjugorje kao mjesto «nadnaravnih ukazanja i objava» podržava određen broj domaćih redovnika Male braće franjevaca kao i neki svećenici po svijetu. Također i određen broj vjernika ne samo uporno pohađa Medjugorje tvrdeći kako se «Gospa», unatoč svoj crkvenoj suzdržanosti, ipak «ukazuje», nego čak vrši i pritisak na crkvene ustanove, uključujući i one najviše, da međugorske događaje priznaju kao vjerodostojna ukazanja.

                           Međutim, kako će Crkva Kristova, na temelju takvih pohoda jednoj župi, koji sežu od puke znatiželje do fanatična poleta, takva «ukazanja» proglasiti nadnaravnima kada su tri zakonito ustanovljena crkvena povjerenstva za ispitivanje onoga što se u Međugorju zbivalo, preko mjesnoga biskupa Žanića i Biskupske konferencije 1991., potvrdila da nije moguće ustvrditi da se radi o nadnaravnim pojavama i objavama? I kako bi Crkva bila „stup i uporište istine“ (1 Tim 3,15) kada bi pod pritiskom takvih zagovornika, često fanatika, priznavala onakva i više nego upitna «ukazanja»?[8]

                          

                           3 - Utrka za nepotvrđenim i neautentičnim. Ono što osobito začuđuje jest činjenica da se takvi vjernici i svećenici, ako već čeznu za viđenjima i porukama, ne napajaju na izvorima autentično priznatih ukazanja, na primjer, u Lurdu, u Fatimi i drugdje, nego se okreću za nepriznatim ukazanjima u Međugorju, gdje misle da se navodna Gospa bez prestanka «ukazuje». Iako je neke preminule vidioce spomenutih svetišta Crkva proglasila blaženima ili svetima, međugorski pobornici kao da se natječu tko će više puta doći onamo gdje Crkva nije ne samo priznala «ukazanja», nego je izričito zabranila hodočašća, privatna ili javna, ako pretpostavljaju autentičnost nedokazanih ukazanja.

                           Pa ako čak i neki biskupi iz svijeta dođu i ostanu po više dana u Međugorju, 20 km od Mostara, i ne osjećaju uljudnost i solidarnost ni javiti se subratu u apostolatu, ni za vrijeme rata ni poslije rata, onda takvi crkveni službenici ne pokazuju dužnu kolegijalnost ni skrb za sve Crkve (1 Kor 11, 28), nego možda čudnu radoznalost da vide što se to «ukazuje» na hercegovačkom kamenjaru. A biskupi i svećenici u misnom kanonu stalno Boga mole da Crkvu svoju na putu zemaljskom «utvrdi u vjeri i ljubavi».

                          

                           4 - Istina je jača od bilo koje masovne. Samo mnoštvo ljudi, pa i vjernika, istinu ne stvara, nego u ovakvu slučaju možda više ugrožava. Gospodin je Isus stajao sam samcat - s Njim je suosjećala njegova Majka i pokoji učenik - i na Gabati i na Golgoti. Kao jedina Istina nasuprot anonimnoj masi, svemu velikom i malom svećenstvu i svemu domaćem i međunarodnom establishmentu u Jeruzalemu. Kad je Isus posvjedočio da je on Istina, oni su mu na Pilatova usta ironično uzvratili «Što je Istina?» (Iv 18, 38), tj. pokazali su da im je važnija vlastita korist, politička stolica i trenutačna pobjeda od bilo kakve ljudske i Božje istine! Iako je Istina toga Velikog petka poginula, ona je za tri dana uskrsnula. Masovnost, dakle, nije dokaz za istinu.

                           Pa čak ni sve valjano obavljene ispovijedi, primljene pričesti i izmoljene krunice u Međugorju, iako su moćne dati djelatne milosti kao i u drugim župama, po sebi ne dokazuju nikakvu autentičnost «nadnaravnih ukazanja» u toj župi.

                          

                           5 - „S mnoštva riječi…“. Svakodnevni «vidioci» i svakodnevna nezaustavljiva «ukazanja» - do sada oko 35.000 - nema straha da ću se prevariti, jer tu ni brojkama ni «ukazanjima» nema kraja - više predstavljaju religiozni show nego li istinito crkveno svjedočanstvo o miru, jedinstvu vjere i zajedništvu ljubavi u ovoj Crkvi. Komu ta neprebrojiva brojka djeluje kao ozbiljna stvar? Hoćemo li svoje katoličko pravovjerje pretvarati u čudno praznovjerje? Kad je Isus htio poučiti svoje učenike kako će se Bogu moliti, onda ih je upozorio da se ne uzdaju u množinu govora i da ne budu kao pogani koji „misle da će s mnoštva riječi biti uslišani“ (Mt 6,7). Ima nekih koji misle da su „ukazanja“ to autentičnija što su brojnija i češća.

                          

                           6 - Poruke u službi neposluha. Brojne «poruke», izricane prvih godina na usta tzv. «vidjelaca», posebno one koje su hvalile neposlušnost nekih redovničkih kapelana u Mostaru, a korile mjesnoga biskupa koji se savjesno držao crkvenoga zakona, koje su omalovažavale najviše crkvene odluke s obzirom na upravu biskupijom, koje su kao takve očito bile zemaljski sugerirane a ne nebeski inspirirane, mnogo su više pridonijele neredu i nemiru nego li pravomu crkvenom miru i redu.

                           A to je posebno poglavlje u životu Mostarsko-duvanjske biskupije. Manipulatori međugorskih „poruka“ već su se davno okanili besmislica i smicalica u službi neposluha i nereda, jer su i sami uvidjeli da ih to nikamo ne vodi, pa su se dali na formulacije poruka jednom mjesečno. I kad već ne mogu biti kreativni, gledaju da ne budu barem previše neuvjerljivi. A kako je moguće izbjeći stalne stereotipe rutinskih i najavljivanih „ukazanja“!

                          

                           7 - Koliko nevaljanih ispovijedi. Zaista je čudno što ta pojava, koja je tisućama znatiželjnika do sada davala «poruke», kao ni njezini podupiratelji, do sada nije nikada izrazila zabrinutost ni zbog svetogrđa nad sakramentima Isusa Krista, ni zbog rušenja crkvenoga jedinstva u Mostarsko-duvanjskoj Crkvi. Pogotovo je čudno da ljudi iz svijeta dolaze u Medjugorje da se ispovjede, a otpuštenici iz Reda, koji ne prihvaćaju posluh Svetoj Stolici i mjesnomu crkvenom auktoritetu, u samoj blizini Međugorja obavljaju na tisuće nevaljanih ispovijedi! Mnoštvo nevaljanih krizama! Nevaljanih vjenčanja!

Kroz svih ovih 25 godina brojni su nas dokazi navodili na zaključak da je uvjerljiviji constat de non supernaturalitate (sigurnost u nenadnaravnost «ukazanja») negoli non constat de supernaturalitate (nesigurnost u nadnaravnost).

Bulatova studija nastoji logično utvrditi i razumski obrazložiti brojne činjenice vezane uz nedokazana «ukazanja» u Međugorju.

Molimo Blaženu Djevicu Mariju, koju Katolička Crkva slavi kao slavnu Kraljicu mira da svojim zagovorom isprosi vječni mir svima pokojnima koji se spominju u ovoj knjizi, a nama živima pomogne da dođemo do pune Kristove Istine.

Mostar, blagdan katedre sv. Petra, 22. veljače 2006. 

Ratko Perić, biskup

 

[1] M. Zovkić, Problematični elementi u fenomenu Međugorja, u: Bogoslovska smotra, 1-2/1993., str. 76-87.

[2] Ž. Puljić, Privatne objave u životu Crkve, u: Marija u vjeri kršćanina, kateheze za mlade o BDM, Sarajevo, 1985; Isti (pseudonim: W.P.) Privatne objave i ukazanja, u: Crkva u svijetu, 3/1989., str. 247-251.

[3] Vidi osobito Poruke nedolične Gospina imena, u: Ogledalo Pravde, Biskupski ordinarijat u Mostaru o navodnim ukazanjima i porukama u Međugorju, priredio don Dražen Kutleša, Mostar, 2001., str. 109-134.

[4] O njemu više u: Ogledalo Pravde, Mostar, 2001., posebno str. 59-62, 97-101, 105-108, 239-244.

[5] Ondje, osobito str. 28-31, 55-59, 111-112, 119-122, 135-136.

[6] Vrhbosna, 3/2004., str. 293-298.

[7] Vidi predgovor knjizi M. Daviesa, Medjugorje after 21 years, London, 2004. 

[8] Vidi predavanje održano u papinskom kolegiju sv. Patrika u Maynoothu u Dublinu, 17. veljače 2004., objavljeno u više publikacija. Vidi An address delivered at Maynooth, Dublin, 17 February 2004, u: Christian Order, 10/2004., Marrylands, AUS, str. 4-18; The Brandsma Review, July-August 2005., str. 4-8. Vidi web stranicu: cbismo.hr.

POVEZANI ČLANCI

17. svibnja 2017
Obispo Perić
04. svibnja 2017
Vescovo Perić

NAJČITANIJE

17. svibnja 2017
Obispo Perić
04. svibnja 2017
Vescovo Perić