Međugorski Fenomen
04. May 2017.
Foto:
Arhivski snimak

Na spomendan velikoga biskupa i naučitelja sveopće Crkve sv. Atanazija Aleksandrijskoga, 2. svibnja, u hercegovačkim biskupijama sjećamo se 46. obljetnice biskupskoga ređenja koje je u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru biskup Petar Čule, zajedno s nadbiskupom Smiljanom Čekadom iz Sarajeva i nadbiskupom Franom Franićem iz Splita, podijelio svećeniku Splitsko-makarske nadbiskupije i rektoru dječačkoga sjemeništa don Pavlu Žaniću. Imenovan je koadjutorom, nasljednikom biskupa Čule, 9. prosinca 1970.[1]  Preuzeo je upravu Biskupijâ devet godina poslije, na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna 1980., postavši rezidencijalnim biskupom Mostarsko-duvanjske biskupije i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim. Njegovo biskupsko geslo isto je kao i ono prezbitersko: U vjeri, nadi i ljubavi. U razdoblju između 3. studenoga 1988. i 14. siječnja 1990., imenovanjem svetoga Ivana Pavla II., preuzeo je brigu i o Dubrovačkoj biskupiji kao njezin apostolski administrator.

Navršivši 75 godina (rođen 20. svibnja 1918.) prihvatio mu je odreknuće od službe Sveti Otac. Dana 23. srpnja 1993. godine povukao se u mirovinu u rodni grad Kaštel Novi. Umro je u Splitu 11. siječnja 2000. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na groblju u rodnoj župi.

Od početka svoje biskupske službe kao koadjutor i suradnik biskupa Čule u Mostaru zalagao se:

- u izgradnji i dovršenju katedrale Marije Majke Crkve u Mostaru (1975.-1980.);

- u mnogovrsnoj pastoralnoj djelatnosti Biskupijâ: podjelbi sv. potvrde u svim župama, u pučkim misijama na mnogo župa, u pohodu misionarima u Africi 1983. godine, u pastoralnim pohodima po Hercegovini;

- u brizi za obitelj, i kao predsjednik Vijeća za obitelj pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije (1973.-1990.);

- u brizi za kler počevši od maloga sjemeništa: od 1980. do 1993. zaredio je 29 svećenika; 8 ih je poslao na više studije u Rim i drugdje, drugu je dvojicu poslao na druge fakultete, književnost i glazbu, u Zagreb, a tijekom njegova episkopata bilo je 8 njegovih svećenika u misijama u Africi, 18 u hrvatskim misijama u inozemstvu; držao je rekolekcije i duhovne vježbe svećenicima, bogoslovima, redovnicama;

- u praćenju redovničkoga života u Biskupijama;

- u promicanju zdrave marijinske pobožnosti marijinskim propovijedima po župama, posebno u svetištu Kraljice mira na Hrasno, zatim kao voditelj, desetak hodočašća, redovito vlakom, u Lourdes i Fatimu;

- godine 1980. utemeljuje „Crkvu na kamenu”, biskupijski pastoralni informativni mjesečnik, u kojem se javljao svojim člancima;

- godine 1982. osniva Caritas Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, suosjećajući s patnjama rubnih i siromašnih;

- od 1982. do 1984. izgrađuje se Svećenički dom u Bijelom Polju;

- godine 1984. predsjeda slavljima Tisućljeća Trebinjsko-mrkanske biskupije, posvećuje stoljetnu župnu crkvu, 17. lipnja iste godine, u Trebinju, zauzevši se da je Sveta Stolica dekretom uzdigne na dostojanstvo katedrale;

- godine 1987. odlučuje utemeljiti Teološki institut u Mostaru, koji komunisti smjesta zabranjuju pod tim imenom, ali 1991. godine vraćen je naslov;

- godine 1987. uvodi obvezatan katehetski tečaj od nekoliko dana za zaručnike;

- dana 2. lipnja 1991. u Mostaru slavi 50. obljetnicu svoga prezbiterskog ređenja: 1941.-1991. [2], i srebrnu obljetnicu episkopata 5. svibnja 1996. u Mostaru: 1971.-1996.[3]

Za tu zgodu papa Ivan Pavao II. uputio je, 21. svibnja 1991., Slavljeniku i ove riječi: „Kao što Nam je poznato, nevolje i poteškoće Tvoje pastirske službe učinile su teret još gorčim, ali nikada Ti nije uzmanjkalo neustrašive vjere; dapače, sasvim su porasle Tvoja ljubav prema svima, izvrsna pobožnost i Tvoja marljivost u izboru i odgoju mladića pozvanih u službu Gospodnju“. A kard. Jozef Tomko, predstojnik Kongregacije za evangelizaciju naroda poslao mu je, 29. svibnja 1991., telegram u kojem se čitaju i ove riječi: „Pridružujući se svim srcem uzvišenoj poruci koju je Kristov Namjesnik uputio Vama, dragi Preuzvišeni, u sretnu povodu dvaju desetljeća propaćene i plodonosne biskupske službe, usmjerene posve na dobro dviju ljubljenih Crkava Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan kao i drugdje gdje Vas je vrhovno povjerenje Papino pozvalo da posvetite svoja apostolska nastojanja velikodušno ispunjena pod nebeskim zagovorom Presvete Marije Roditeljke Otkupiteljeve koju ste Vi uvijek nježno ljubili i svojim dragim vjernicima propovijedali kao Majku i Pomoćnicu Božju...“. [4]  

Onda je biskup Žanić doživio ratnu tragediju od 1991. do 1993. godine:

ubijeno je nekoliko tisuća njegovih vjernika, desetci tisuća su morali poći u progonstvo, ostavljajući iza sebe imovinu gotovo uništenu, doživio je spaljenu biskupijsku zgradu, srušenu katedralu, oštećeno, srušeno ili uništeno više od 100 kuća i crkava župnih i filijalnih, samostana i grobalja.[5]  

Od 1980. do 1993. godine, kao prvu brigu, pratio je „hercegovački slučaj”. Tijekom burna razdoblja u povijesti ove zemlje pod komunističkim režimom, on vodi Biskupije s ljubavlju prema Crkvi i s vjernošću Svetoj Stolici. To mu je Sveta Stolica priznala zadužujući ga, za neko vrijeme, da upravlja čak trima Biskupijama: mostarsko-duvanjskom, trebinjsko-mrkanskom i dubrovačkom.

Od 1981. do 1993. slijedio je „međugorski fenomen” uspostavljanjem Prve komisije od 1982. do 1984., zatim njezinim proširenjem, od 1984. od 1986.

Kao marijinski biskup bio je od početka otvoren „ukazanjima“. U prvim izjavama brani svećenike pred komunističkih napadima kao i mogućnost mariofanije. Vjeruje da „vidioci” imaju neka unutarnja iskustva, ali je vrlo oprezan da se njihova subjektivnost ne zamijeni nadnaravnošću „ukazanja”.

Naime, takozvana „pojava” u Međugorju, zvana „Gospa”, od prvih trenutaka navodnih ukazanja nastupa ne samo na vrlo čudan način, nego i posve nedostojno Bezgrješne Djevice Marije.[6] To njezino ponašanje još više zabrinjava susljednih mjeseci kada „pojava” baca - preko samozvanih međugorskih vidjelaca - niz optužaba protiv ovoga vjernoga sluge Crkve i vrlo odanoga sina Majke Božje.

Kao odgovor na brojne zahtjeve vjernika s obzirom na ponašanje međugorske „pojave” tijekom početnoga razdoblja navodnih ukazanja u župi sv. Jakova u ovoj Biskupiji, kao njegov nasljednik osjećam se obveznim predstaviti ovoga vjernog slugu Crkve braneći ga od mnogih laži i kleveta.[7]  Ovdje je skupljeno gradivo, između prosinca 1981. i siječnja 1983., koje se odnosi na jedan zaista čudan fenomen da se međugorska „pojava“, prema dokumentiranim izjavama „vidjelaca“ i njihova „duhovnog vođe“ fra Tomislava Vlašića, OFM[8] (koji je 2009. zbog teških djela i nedjela otpušten iz Franjevačkoga reda i sveden na laički stalež), u svojim „ukazanjima“ i „porukama“, oštro obara raznim prijetnjama i napadima na mostarsko-duvanjskoga biskupa Pavla Žanića, stavljajući istodobno pod svoju zaštitu dvojicu franjevaca neposlušnih odlukama njihovih redovničkih Poglavara i Svete Stolice. 

Ova tumačenja, na temelju vjerodostojnih isprava, očuvanih u Arhivu Biskupskoga ordinarijata u Mostaru, nužna su zbog ozbiljnih i nepravednih napada i kleveta protiv biskupa, ponizna i vjerna službenika Crkve, koji se može braniti samo svojim spisima i djelima. Sve to, napose u svjetlu trajnih „pastoralnih djelatnosti” gore navedenoga bivšeg franjevca Tomislava Vlašića, OFM, „mistifikatora i karizmatičnog maga”,[9] utemeljitelja  novoga pothvata tipa new age nazvana „Nucleo Centrale“ [Središnja jezgra], koji od 2012. godine, s pomoću novih sredstava priopćavanja, sada djeluje na globalnoj razini,[10] a i u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji.[11]

I. – „HERCEGOVAČKI SLUČAJ“

Kao uvod u članak samo nekoliko redaka o „hercegovačkoj aferi“, o kojoj je izrađena cjelovita studija za razdoblje od 1881. do 1980. [12]

Pod "hercegovačkim slučajem" razumije se raspodjela župa između otaca franjevaca i dijecezanskih svećenika u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji (danas: 177.000 vjernika), isključujući Trebinjsko-mrkansku (danas: 20.000).

Svečana odluka / Decisio solemnis. U trenutku uspostave redovite biskupske hijerarhije u Bosni i Hercegovini, 1881. godine, u ovoj je Biskupiji bio samo jedan svjetovni svećenik, iz Dalmacije, don Klemo Sumić (1877.-1923.). Kako su oci franjevci uspjeli zadobiti vodstveni monopol dušobrižništva tijekom stoljeća na području koje danas pokriva mostarsko-duvanjska crkvena jedinica – ovdje ne ćemo tumačiti. Na traženje Svete Stolice, franjevac biskup Paškal Buconjić, OFM, nakon 18 godina oklijevanja, i franjevački provincijal fra Luka Begić, OFM, predlažu raspodjelu župa koju Svečanom decizijom / Decisio solemnis odobrava Sveta Stolica, 1899. godine, a službeno se proglašava u Mostaru tek 1908. godine. Po toj raspodjeli:

24 postojeće i boljestojeće župe ostale su redovničkoj upravi / pro mensa regulari Provincije, to jest oko 2/3 vjernika i područja same Biskupije;

12 postojećih župa imenito navedenih namijenjeno je budućemu dijecezanskom kleru;

12 župa imenito naznačenih, ali tada nepostojećih, određeno je na slobodno raspolaganje biskupu, tj. biskup ih je mogao povjeriti dijecezanskomu kleru.

Dekret. Ispuštajući različite peripetije i otpore te više-manje uspješna izigravanja Decizije, ističemo da Kongregacija za širenje vjere, pod čijom je jurisdikcijom ova Biskupija bila do 2006. (čuvši mišljenje drugih mjerodavnih dikasterija), 6. lipnja 1975. izdaje Dekret Romanis Pontificibus, koji je odobrio papa Pavao VI. u posebnu obliku / sub forma specifica. Po tom su Dekretu franjevci trebali staviti na slobodno raspolaganje biskupu 8 župa (označenih u Deciziji 1899.), i, osim toga, dopustiti razdiobu župe njima povjerene u Mostaru kako bi se uspostavila katedralna župa. Dekret nije objavljen ni na latinskom ni na talijanskom, samo je objelodanjena “službena verzija na hrvatskom“.[13] Tek 15 godina poslije, 1989. godine, Franjevačka uprava u Rimu objavila je latinski tekst u svojim Actima.[14] Danas se može naći i na engleskom jeziku.[15]

Provincijalna uprava OFM Mostar odgovara 1976. Papi s izričitim Ne možemo / Non possumus provesti Dekret iz 1975.[16]  

Na to Sveta Stolica uklanja Provincijalnu upravu iste godine. Nametnuta uprava bila je samo „ad instar", tj. Generalni ministar Reda upravlja Provincijom iz Rima s pomoću svoga delegata ili subdelegata, a zatim provincijala „ad instar“, od 1976. do 2000.

Katedralna župa u Mostaru. Prema Dekretu Romanis Pontificibus trebala se uspostaviti u Mostaru katedralna župa diobom jedine gradske župe sv. Petra i Pavla, koja je i prije i poslije povjerena ocima franjevcima. Nakon podizanja katedrale Marije Majke Crkve, koju 14. rujna 1980. posvećuje kard. Franjo Šeper, predstojnik Kongregacije za nauk vjere, značajan dio franjevaca u Provinciji smatra nepravednom i Odluku o katedralnoj župi kao i Dekret iz 1975. Neki franjevci u Mostaru, koje podržavaju skupine pristaša laika, očituju izrazitu neposlušnost zauzimajući kapelice po grobljima koje pripadaju novoj župi, ometajući tako katedralne dijecezanske svećenike u njihovu dušobrižništvu. Među ovima isticala su se osobito dva franjevca mostarska kapelana, fra Ivan Prusina, OFM, (danas dušobrižnik u hrvatskoj pastvi u Švicarskoj) i fra Ivica Vego, OFM, (napustio Franjevački red i svećeništvo 1988.).

II. - “PORUKE” PROTIV BISKUPA ŽANIĆA U MEĐUGORSKIM “UKAZANJIMA”

Biskup je Žanić naslijedio „hercegovački slučaj”, i kao koadjutor i kao mostarsko-duvanjski ordinarij. Budući da je imao potpuno povjerenje u odluke i dekrete Svete Stolice, nastoji riješiti zamršeni slučaj kako bi se posvetio drugim pothvatima u pastoralnom životu. Stoga, preuzimajući upravu biskupije, vjeran Petrovu nasljedniku, inzistira kod Svete Stolice da se navedene odredbe učinkovito provedu u Hercegovini. Sveti Ivan Pavo II. pokazuje takvo razumijevanje situacije koju je predstavio biskup Žanić, da ulaže svoj auktoritet ovlašćujući Kongregaciju za redovnike da iz Reda manje braće otpusti one koji se ne pokoravaju odredbama redovničkih Poglavara i Svete Stolice, ne dopuštajući im mogućnost utoka na crkveno sudište.

U redovima otaca franjevaca napose su dva spomenuta kapelana u Mostaru neposlušna crkvenim odlukama. Oni od početka priječe pastoralni život nove župe katedrale u Mostaru. Upravo se ovdje na neobičan način ubacuje glas međugorske „pojave“ napadajući biskupa Žanića, vjerna Svetoj Stolici, a štiteći neposluh dvojice kapelana u Mostaru.

- 24. VI. 1981 – Nakon započete priče o međugorskom fenomenu, u selu Bijakovići, župa Međugorje, oblikuje se skupina od četiri djevojčice: Vicka i Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević i Marija Pavlović - te dva dječaka: Ivan Dragićević i Jakov Čolo, od 10 do 16 godina - tvrdeći da imaju Gospina ukazanja svaki dan. Međugorski je župnik fra Jozo Zovko, OFM, župni vikar fra Zrinko Čuvalo, OFM. Tako počinje "međugorski fenomen"[17] i ide usporedo s "hercegovačkim slučajem".

Među prvim “porukama” iz tih „ukazanja“ bila je i ona koja je odmah dala za pravo franjevcima s obzirom na “hercegovački slučaj”. A od prosinca one godine „pojava“ se otvoreno svrstala na stranu neposlušnih franjevaca a protiv dijecezanskoga biskupa Žanića, mjerodavna crkvenog auktoriteta.

1o - Odmah u početku “ukazanja” - piše biskup Žanić potpredsjedniku Biskupske konferencije Jugoslavije - “Fra Nikola Radić, delegat generala OFM za Hercegovinu, rekao mi je par dana iza početka 'ukazanja' u Međugorju: 'Doletio je jedan fratar na Široki Brijeg i kaže da se ukazala Gospa u Međugorju i rekla da fratri imaju pravo!' Fratri koji brane Međugorje pretvorili su ga u obranu svoga neposluha biskupu i Svetoj Stolici i u obranu svojih materijalnih interesa“.[18]  

Unatoč tomu i unatoč raznim drugim nedosljednostima, prijevarama i manipulacijama, biskup je Žanić bio otvoren, prvih mjeseci,  navodnim “ukazanjima”, ali uvijek oprezan s obzirom na subjektivnost ili nadnaravnost “ukazanja”.

Kada je, međutim, ta pojava, nazvana „međugorska Gospa [Madonna]“ počela okrivljivati samoga biskupa, koji je uvijek bio marijinski u vrhunskom stupnju, biskup je zauzeo stav otvorena poricatelja vjerodostojnosti “ukazanja”. Slijedimo kronološki put napada međugorske pojave na biskupa:

2o - 19. XII. 1981 - “Vidjelica” Vicka u svojoj Agendi[19] zapisuje: “Pitala sam za hercegovački problem, posebno na ono što se odnosi na Fra Ivicu Vego. Gospa je rekla, da je za sve nerede najkrivlji biskup Žanić, za Fra Ivicu Vegu rekla je, da on nije kriv, ali da Biskup ima svu vlast. Rekla mu je da ostane u Mostaru i da odatle ne ide“.

            - Pod istim nadnevkom, fra Tomislav Vlašić, u Kronici župe Međugorje[20], pita "vidjelicu” Vicku i zapisuje: „Doslovce što je Gospa rekla: je li rekla da je biskup kriv za nerede u biskupiji, ili da u zadnjim slučajevima (vezanim uz Ivicu [Vegu] i Ivana [Prusinu]) pravi pogrešne poteze? Vicka mi je odgovorila da je Gospa rekla da je biskup napravio krive poteze, ali da ona ne može to doslovce ponoviti”. Vicka, pazeći na razliku o. Vlašića, priklanja se frazi kako sugerira o. Vlašić. Čuje je od “Gospe”, premda ne može “doslovce ponoviti”!

3o - 3. I. 1982 – U Vickinoj Agendi čitamo: “Biskup ne pravi red i zato je on kriv. Neće ni on vazda bit biskup. Pokazat ću ja pravdu u kraljevstvu”, prijeti “Gospa” dijecezanskomu biskupu preko svoje “vidjelice”.

            - Pod istim nadnevkom u Kronici o. Vlašića, zapisano je: „Djeca su imala viđenje. Najvažnije je ono čime se O. Biskup kasnije posebno bavio. Naime, na moj poticaj, da bih provjerio istinitost Gospina odgovora 19.12.81. za kapelane, molio sam vidioce da ponovno za to pitaju.

Odgovori vidilaca:

1. Naša Majka je poručila dragom biskupu da je malo prenaglio u svojoj odluci i da treba da još jednom razmisli i da obe strane presluša. Moli ga da bude pravedan i strpljiv. [...] Biskup pravi nered i zato je on kriv. Neće ni on vazda biti Biskup pokazaću ja pravdu u Kraljevstvu”.

4o - 11. I. 1982. čitamo u Kronici župe: „Pitali su ponovno za dvojicu mostarskih kapelana i Gospa je ponovila dva puta ono što je i prije njima rekla”. Prema tomu i ono što je rekla o Biskupu.

5o - 14. I. 1982. - "Vidjelica" Vicka izričito laže biskupu Žaniću. U Dodatku "Informacijama" Službenoga vjesnika Biskupijâ, biskup Žanić, nakon razgovora s "vidiocima", koji je snimljen na vrpci, piše: „Dana 14. I. 1982. došla su djeca k meni, rekoše da ih je Gospa poslala (V.[icka] I.[vanković], M.[arija] P.[avlović], i J.[akov] Č.[olo].

- Gospa je rekla da ste vi u nekim stvarima prenaglili. To je samo rekla. […]

            - Netko mi je rekao da ste imali neku poruku mostarskim kapelanima [kaže biskup]. 

            - Nismo….

            - Niste? [iznenađeno će biskup].

            - Kojim kapelanima?

            - Mostarskim.

            - Nije ništa.

            - To valjda meni krivo reknu [dodaje biskup].

            - To netko krivo prenese i Vi krivo čujete.

            U toku razgovora još nekoliko puta sam djeci postavio pitanje: Ima li još nešto za Biskupa?... Sjetite se još štogod što se mene tiče… Odgovor je bio negativan“.[21]

6o - 20. I. 1982 – prema Vickinoj Agendi: “Gospe, šta je sa Biskupom? Hoće li on izmijeniti svoje držanje? – Gospa je odgovorila ja neću žuriti. Ja čekam, hoće li popustiti na ove moje poruke, koje sam slala preko vas”.

            - Prema Kronici  istoga nadnevka “Gospa” izjavljuje: “Biskup se u odluci prenaglio”.

7o - 3. IV. 1982 – biskup Žanić objavljuje što je snimio na magnetofonu:

            „Dana 3. IV. 1982. došli su k meni V.[icka] I.[vanković] i J.[akov] Č.[olo], poslani od Gospe.

            - Gospa nas je ukorila da vam zadnji put nismo sve kazali… Govorila je o ovom  slučaju i zasmijala se i rekla da će ona sve ovo sama smiriti…. Ja ti nemam pojma o čemu se to radi… i zasmijala se. (…) [kaže Vicka].

            - Što niste rekli imena za one fratre što hoće da ih izbace….[pita Biskup].

            - Ona rekla o tim fratrima da je drago i njima raditi u Crkvi ko svima ostalima, misu govoriti, svećenici nisu ništa krivi, ona im je imena dala, a ja ih nisam znala i kasnije sam ih vidjela…

            Prusina i Vego.

            Kaže da oni nisu ništa krivi, dva puta ponovila.

            I J.[akov] je to čuo, bila je i M.[arija].

            - Je li ti to o njima rekla prije nego si ti kod mene zadnji put bila (14. I. 1982.), pa te prekorila zašto mi to nisi rekla? [pita biskup]

            - Je! Zato me tri puta prekorila što ja nisam došla, što nisam rekla…         

            - Opet se nismo razumjeli. (Inzistiram, da se jače utvrdi protuslovlje s odgovorom od 14. I. 1982.).

            - Zadnji put kad si ti kod mene bila, je li ti još prije toga Gospa rekla da mi to kažeš?…

            - Je! Ali ja to nisam rekla, pa me ona prekorila što nisam izvršila dužnost, a ja sam puno pričala, ali se nisam mogla sjetiti…. Onda reče [Gospa], ja mislim da je to velika sramota koja se ne pamti svađa između fratara i popova. Narod se miri ali njima džaba…

            - Jakov: Rekla je da je to veliki udarac za Crkvu…

            - Vicka: Svaki dan nam nešto govori… i o vama da niste pravo postupili.

            - Jakov: Da ste i vi ovo sagriješili što ste učinili.

            - Vicka: Da ima nekih grešaka, a šta ja znam….

            - U čemu? [pita biskup].

            - U ovom franjevačkom slučaju.

            - Pa šta ti računaš da sam učinio pa sagriješio?

            - Jakov: A ona kaže nešta u franjevačkom slučaju između fratara i popova.

            - A je li ti to znaš o čemu se radi?

            - Jakov: Ne znam.

            - Ja bih htio popraviti kad bih znao u čemu sam pogriješio, ali ja slušam Papu i što Papa naredi ja učinim [kaže biskup].

            - Vicka: I vi morate nekoga slušati, ali ja bih više poslušala Gospu nego majku… sigurno da bih ja volila više slušati Gospu nego Papu, sigurno!

            - Ne može Gospa govoriti protiv Pape…. Isto tako moraš sebe dobro staviti u oprez i sumnju ako rekne nešto protiv biskupa [dodaje biskup].

            - Vicka: Nema tu nikakve sumnje. Ja to čujem isto kao vas sada (snimljeno).“

            Zatim nastavlja biskup Žanić: „Kad sam ovo saopćio fra Tomislavu Vlašiću, koji pastoralno djeluje u Međugorju, rekao mi je da je V.[icka] temperamentna, da se zaleti… 'Tako mi je negdje između Božića i Nove Godine rekla da joj je Gospa rekla da je za sve u Hercegovini kriv biskup.

            Rekao sam joj da to ne može biti….'

            Rekao sam mu: 'Nisi joj smio ništa govoriti, nego je opremiti biskupu. To je manipuliranje djecom…'“[22] [kaže biskup o. Vlašiću].

- Takve laži „vidjelaca“ i takve manipulacije manipulatora Vlašića bile su jasan dokaz za biskupa Žanića da zauzme odlučan stav da se radi o neautentičnosti,  o izmišljotinama u međugorskom fenomenu.

8o - 15. IV. 1982 – U Agendi od 1983 nalazimo “Gospine” izraze pisane Vickinom rukom: “Biskup je tu kriv, i ima ih puno koji ga podržavaju”.[23]

            - U Kronici nedostaje nadnevak 15. travnja 1982., nije dostavljeno na Ordinarijat.

9o - 26. IV. 1982 – u Agendi Vickinoj čitamo:

            - “Biskup - veli ['Gospa'] - nema nimalo prave ljubavi Božje za njih dvojicu”;

            - “Što Biskup radi, nije po Božjoj volji”;

            - “Biskup ne radi po Božjoj milosti”.

            - U Kronici nedostaje nadnevak 26. travnja 1982.

10o - 27. VI. 1982. - Kronika donosi: „Na pitanje: Biskup se spotiče nad tim što si ti rekla da fra Ivica Vego i fra Ivan Prusina nisu krivi. Osjeća kao da ti nisi prava Gospa jer ne poštuješ odredbe poglavara. Hoćeš li nam objasniti svoj stav? Odgovorila je: ‘Poglavare treba poštivati i slušati. Ali i oni prave pogreške; za njih se trebaju kajati i popravljati ih. Biskup, a još više oni koji ga na to potiču, svojim stavom škode vjeri …’.”

11° - Nije posve jasna u cijeloj ovoj aferi koja je uloga slovenskoga isusovca oca Radogosta Grafenauera[24], kojega biskup Žanić navodi u svojoj knjižici:

            “Koncem siječnja 1983. god. k meni je došao o Grafenauer, DI, s namjerom da istražuje fenomen Međugorja. Preslušao je dvadesetak kaseta i rekao da ne ide u Međugorje, jer tamo nema Gospe. Na moj poticaj je pošao i nakon par dana vratio se kao 'obraćenik' o. Vlašića. Donio mi je par stranica teksta, bacio na stol i rekao

            'Evo, biskupe, što Ti Gospa poručuje'.“[25]

             Prenosimo iz te knjižice razgovor između p. Grafenauera i „vidjelice“ Vicke Ivanković:

          „Graf.: Ti si Biskupu rekla da je kriv, a da ova dva (Vego i Prusina) nisu krivi i da mogu obavljati svećeničke dužnosti (službe).

            Vicka: Jesam.

            Graf.: Mogu li ispovijedati, je li to Gospa rekla?

            Vicka: Jest.

            Graf: Ako je Gospa to rekla, a Papa kaže da ne smiju…

            Vicka: Nek Papa govori, ja kažem onako kako jest.“ [26]

 Iz razgovora o. Grafenauera i „vidjelice“ Marije Pavlović:

         “'Vidjelica' Marija Pavlović – Ovdje donosimo prijepis magnetofonske snimke razgovora što ga je s njom vodio o. Grafenauer:

            Graf.: Je li Gospa rekla da je Biskup kriv?

            Marija: Jest!

            Graf.: Da li je rekla da Vego i Prusina nisu krivi?

            Marija: Da!

          Graf.: Čim Gospa kaže da je Biskup kriv, čovjek odmah sumnja da to Gospa nije… To što vidioci naokolo govore da je Biskup kriv…

            Marija: To je nama Gospa rekla.

          Graf.: To stvara pobunu u Hercegovini i to nisu dobri plodovi. Ljudi će se na Biskupa naljutiti, pa će ga ogovarati, i kako Gospa može tako nešto uraditi… Crkva zna da je Gospa dobra i da ona ne bi takvo što uradila.

            Marija: Nama je Gospa tako rekla”.[27]

Zaključak. Iz ovih obrađenih točaka na temelju doslovnih riječi djece koja se do danas predstavljaju „vidiocima“ iste „Gospe“, i iz riječi njihova „duhovnog vođe“, rezultira da je međugorska „pojava“ napadala smiona navjestitelja istine o istoj Majci Božjoj a, naprotiv, branila razne oblike neposluha i nemoralnosti. Štoviše proslijedila je to činiti sve do 1985. (i to svršetkom kolovoza 1982.; 29. rujna 1982.; 17. siječnja 1984.; 14. studenoga 1984.; 5. siječnja 1985.).

            Biskup se Žanić u svoje 23 godine episkopata predstavio kao čovjek potpuna moralnog integriteta, rado slušan propovjednik istine, neumoran djelitelj svetih sakramenata i hrabar pastir, spreman umrijeti za istinu i za svoje vjerno stado.

           Nije dostojno Gospe da se njome služe kao „ravnateljicom poštanskog ureda“ da odgovara na razna neumjesna i manipulirana pitanja „vidjelaca“ i njihova „duhovnog vođe“ s obzirom na „hercegovački slučaj“ stogodišnje trajnosti.

            Ne časti se Gospu ako se nju predstavlja kao onu koja manipulira svojom svetom osobom, miješajući se u redovitu upravu Svete Stolice i mostarsko-duvanjskoga dijecezanskog biskupa s obzirom na jurisdikciju pastoralnoga djelovanja svećenika.

            Nije dostojno da je Vicka prepravljala svoj dnevnik, pišući svoje maštovite doživljaje iz 1981. i iz prve polovice 1982. u Agendu iz 1983.

            Nije dostojno da „vidioci“ daju, kao što su davali od prvih dana „ukazanja“, vrlo zabrinjavajuće izjave koje ne odgovaraju istini nego obmanjuju vjernike.  

            Mostar, 2. svibnja 2017.

+ Ratko Perić, biskup

 

----------------------------------------

[1] Pavao Žanić, Liber intentionum, 1959.-1982.: papinsko imenovanje 9. prosinca, priopćeno don Pavlu Žaniću 28. prosinca 1970., objavljeno 4. siječnja 1971.

[2] Tomo Vukšić, priredio, Istina oslobađa. Zbornik biskupa Pavla Žanića, Mostar, 1992.

[3] Ilija Drmić, „Srebrni biskup jubilarac“, u: Crkva na kamenu, br. 5/1996., str. 5 i 12.

[4] T. Vukšić, nav. dj., str. 35-40.

[5] Raspeta Crkva u Bosni i Hercegovini. Uništavanje katoličkih sakralnih objekata u Bosni i Hercegovini, Banja Luka, Sarajevo, Mostar, Zagreb, 1997., str. 208.

[8] Prema Vickinu Dnevniku (III.), od 28. veljače 1982., “Gospa” je rekla “vidiocima”: “možete mnogo zahvaliti Tomislavu što vas onako ljepo vodi“, preslik na Biskupskom ordinarijatu u Mostaru.

[9] P. Žanić, La posizione attuale (non ufficiale) della Curia Vescovile di Mostar nei confronti degli eventi di Medjugorje, 30. listopada 1984., br. 22.

[10] Godine 2012. Tomislav Vlašić, nakon svođenja na laički stalež, najavio je da je dionik skupine, zvane “Nucleo Centrale”, od 49 bića odabranih od Boga u svemiru, zajedno sa svojom suradnicom koja se zove Stefania Caterina. 

[12] Marko Perić, Hercegovačka afera [Il caso erzegovinese], Mostar, 2002. Il link diocesano, in croato: http://www.md-tm.ba/sites/default/files/hercegovacka_afera.pdf.

[13] Glas Koncila, 14/1975., str. 4.

[14] Latinski izvornik Romanis Pontificibus objavljen u: Acta Ordinis Fratrum Minorum, Rim, II/1989., str. 85-89.

[15] Dekret Romanis Pontificibus, engleski: http://www.cbismo.com/index.php?mod=vijest&vijest=648

[16] Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije, br. 160/76., 10. svibnja 1976.

[17] Dražen Kutleša, priredio, Ogledalo Pravde, Biskupski ordinarijat Mostar o navodnim ukazanjima i porukama u Međugorju, Mostar, 2001., passim, http://www.cbismo.com/files/file/ogledalo_pravde.pdf

[18] Biskup Pavao Žanić nadbiskupu Alojziju Šuštaru, potpredsjedniku BKJ, pismo od 24. XI. 1983, prot. 1172/1983.

[19] Agenda (1983.) Vicke Ivanković, koja upisuje datum 19. XII.1981. u Agendu iz 1983.

[20] Tomislav Vlašić, Kronika ukazanja u župi Međugorje, 1981.-1983. Radi se Kronici ukazanja u međugorskoj župi, koju je vodio i vlastoručno pisao fra Tomislav Vlašić od 11. kolovoza 1981. do 15. listopada 1983.; izvornik u Župnom uredu u Međugorju, preslik je dostavio p. Vlašić biskupu Žaniću 16. studenoga 1983., a čuva se u Arhivu Biskupskog ordinarijata u Mostaru. O autentičnosti Kronike vidi studiju N. Bulat, Istina će vas osloboditi, Mostar, 2006., str. 23-33; knjiga na portalu: http://www.cbismo.com/files/file/bulat_istina.pdf

[21] "Dodatak 'Informacijama'", u: Službeni vjesnik, 2/1982., str. 2. Objavljeno kao knjižica na: hrvatskom, francuskom, engleskom, talijanskom, njemačkom; usp. P. Žanić, Međugorje, na hrvatskom, Mostar, 1990., br. 7, str. 4-5. 

[22] Dodatak „Informacijama", u: Službeni vjesnik, 2/1982., str. 2-3; usp. P. Žanić, Međugorje, hrvatski, 1990., br. 8, str. 5.

[23] V. Ivanković Agenda 1983., 15. IV. 1982.;  N. Bulat, nav. dj., str. 105-106.

[24] Radogost Grafenauer došao je iz Međugorja u Mostar 2. veljače 1983. i dao biskupu Žaniću razne izvatke iz dokumenata dostupnih u Međugorju, a odnose se na „hercegovački slučaj”  i na dvojicu mostarskih kapelana. Vidi tekst na hrvatskom N. Bulat, nav. dj., str. 57-59.

[25] P. Žanić, Međugorje, na hrvatskom, Mostar, 1990., br. 9, str. 5.

[26] P. Žanić, Medjugorje, in italiano, Mostar, 1990, br. 10, str. 6.

[27] P. Žanić, Međugorje, Mostar, 1990., br. 12, str. 7.

POVEZANI ČLANCI

02. pro 2017
Biskup Ratko Perić
13. ruj 2017
Biskup Ratko Perić
17. kol 2017
Biskup Ratko Perić

NAJČITANIJE

02. pro 2017
Biskup Ratko Perić
13. ruj 2017
Biskup Ratko Perić
17. kol 2017
Biskup Ratko Perić